Djavole mali, neobuzdani, šta ti radiš u ljudskom kostimu?! Nasladjuješ se pohotno čovekovim slabostima, zamenjuješ ga tamo gde on ne stigne ili od umora ne može da obavi svoje dužnosti. Ti se nadješ da uskočiš, ne odajući svoje lice i ime, toliko si se saživeo sa ulogom da niko ni ne primećuje da to ti vršljaš po ljudskom umu, lepoti, strasti; ti održavaš krevet toplim, tanjir punim, put čistim; ti donosiš jutarnje novine i mirisnu kafu, razvlačiš osmeh na licu davno propalih sudbina.
Djavolčiću, nijedan, zar ti nije dosadilo da kopaš po smeću, odabiraš zaboravljene gadosti, propasti, neuspela ostvaranje čoveka, krivnje, griže savesti...? Pa, ih recikliraš, oživljavaš i puštaš u promet neznajući kome šta pripada, od koga je koje poteklo i zašto se zakopalo duboko u deponiju svesti. Šta misliš, da li i kome činiš dobro!?Samo misliš na sebe, svoje izvitoperene ideje, kako je i pad uspon ptice posečenih krila, kako je voda ista i kada teče u suprotnom smeru, ili, ta tvoja večna dilema ostati ono što jesi ili postati neko drugi. Zar za tebe postoji neko ili nešto drugo? I sam kažeš da si ti sve i svja.
Sećaš se kada si me u ženskom obliku proganjao godinama, nisi mi dao mira ni u toaletu, ni na ozbiljnim sastancima, ni u kafani nisam mogao bez tebe...uvek one tvoje fore da se nadjem prijatelju u nevolji, ako zatreba nežnost , tu sam , da sputam sirovi nagon, ako ožedniš da doturim koju flašicu...Da li je ikadko ožednio u toaletu, ’ajde na sastancima je moguće, ali ožedniti u kafani, pa to može samo tebi da padne na pamet. Ti ideš u nekom slučajevima samo do granice djavalosti. Sećaš se kako si, u obliku rok-sirene, pokušao da me zavedeš i sve je lepo išlo do pred sam čin onesvešćenja...i taman da se desi, ti odleluja na zvuku gitare ostvaljajući me da moljakam za slamčicu spasa, za notu više.
Djavolku, bedni, raspališ pa u mrklinu pobegneš, kao imaš posla na drugim deonicama svog beskonačnog puta. Pre neko veče prišljapio si mi se u šetnji kao moj stari, dobri drug, skoro da poverujem, izbio si iz mraka, avetinjo jedna, uplašio sam se kao nikad, izmislio si priču o nestašici hleba, sudaru planeta, o vremenu koje se negde prelomilo pa zato mi kaskamo za ostatkom sveta...Želeo si da me nateraš da predjem na crveno ali ti nije uspelo, da dobijem po ušima, da mi otvore dosije, učipuju kao retku zverku i prate dan-noć...Nisi razmišlajo da bi i tebe tako pronašli!?
Najbednije ti je bilo kada si pokušao, u liku andjela, da mi otvoriš srce i dušu, srećom ti ne znaš šta je to, pa sam mogao da radim šta sam hteo.Tvoja namera da me odvučeš u rasadnik egzotičnog i aromatičnog bilja, bio je naivan, djavoletino andjeoskih krila. Bosiljak, menta, ruzmarin, jasmin, rajska ptica...učiniće me lakšim, uz njih ću podneti sve tegobe, otićiće ružne misli i reuma zajedno, i bol iz srca i beleg sa duše, i neveseli likovi iz očiju će odperjati...A, ono, smrduljci i mesožderke su hteli da me ugoste na tvoju zapovest, kukavče.Miris me još nije napustio, namirišem i tebe.
Ne pojavljuj se više u tudjem odelu, ne predstavlja se da si neko drugi, budi ono što jesi. Ne preturaj po tudjem smeću, dok svoje ne pokupiš. Ne izigravaj lepotu i nežnost, dobronamernost, ne stoji ti. Ne popravljaj za drugima, ne pomaži u nevolji, ne teši ucviljene...idi, ber, dodjavola.