Autor: Rodoljub Šabić
Juče me je generalni sekretar Narodne skupštine pismom obavestio da su tražiocu informacija o tome kada su postavljene skele na Narodnoj skupštini i koliko i kome se plaća za njihovo iznajmljivanje, dostavljene tražene informacije. I više od toga, obavestio me je da je Narodna skupština i svim drugim tražiocima informacija vezanih za izvođenje radova na fasadi objekta Doma Narodne skupštine, takođe dostavila tražene informacije.
Lepa vest, lep gest. I lep epilog za post koji sam objavio pre desetak dana - „Ugovor o fasaderskim radovima Über Alles". Da podsetim, u tom postu sam pisao o tome kako sam, budući da Poverenik nije nadležan za Narodnu skupštinu, odbacio žalbu tražioca navedenih informacija i uputio ga na Upravni sud, ali sam ipak, smatrajući to svojom obavezom upozorio odgovorne u Narodnoj skupštini na to da uskraćivanje ovih informacija, pogotovo s obzirom na razloge koji su zato navedeni, mora naići na nerazumevanje javnosti i da može škoditi ugledu Narodne skupštine.
A razlozi su bili to da je „ugovorom o fasaderskim radovima" sa izvođačem radova preduzećem „Omni Stok" d.o.o. predviđeno da svi podaci „ pre upotrebe podležu zajedničkoj proceni" te da se mogu upotrebiti samo „uz saglasnost druge ugovorne strane".
Morao sam skrenuti pražnju na to da su "razlozi" irelevantni. Prosto, pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja zasnovano je na Ustavu i zakonu i ostvaruje se u skladu sa zakonom. Pod uslovima utvrđenim u zakonu, to naravno, podrazumeva zaštitu interesa i dobara trećih lica, a nikako ne podrazumeva mogućnost da se odredbama poslovnih ugovora odnosno normama obligacionog prava može ograničavati odnosno suspendovati pravo javnosti zasnovano na imperativnim pravnim normama.
Odgovorni u Narodnoj skupštini, makar s malim zakašnjenjem, podelili su ovo stanovište. To smatram normalnim, toliko normalnim da je "nezanimljivo". Nešto drugo, "saglasnost druge ugovorne strane", koja je u međuvremenu takođe stigla. mi deluje mnogo "zanimljivije".
"Saglasnost" ustvari jedva da zaslužuje to ime. Ona, verovali ili ne, izražava „bojazan zbog ugrožavanja bezbednosti najviše državne institucije" i sadrži sledeći preduslov: „Smatramo neophodnim zatražiti pismeno mišljenje organa bezbednosti (BIA, MUP, VBA) o tome da li bi objavljivanje ovakvih informacija moglo ugroziti bezbednost objekta i poslanika Narodne skupštine i o istoj zakazati sa organima bezbednosti sastanak vezano za konkretno pitanje."
A nezavisno od toga u vezi sa „komercijalnim podacima" sugeriše se da se isti (eventualno) koriste opisno, upoređivanjem sa podacima sa tržišta, „bez iznošenja tačnih cifara, kako ne bi bila ugrožena naša konkurentnost na tržištu."
Odgovorni u Narodnoj skupštini su se, ipak upustili u „predočeni bezbednosni rizik" i tako napravili još jedan, kakav takav korak na dugom putu afirmisanja prava javnosti da zna.
A očigledno je da će taj put biti i dug i mučan. Činjenica da je uopšte moguće da neko, ne bilo kome, već nacionalnom, državnom Parlamentu sugeriše da povodom objavljivanja tako „važne" informacije, kao što je datum postavljanja skele na zgradi Parlamenta traži mišljenje i organizuje sastanke organa bezbednosti, kao i da o ceni te iste skele građane, koji je u krajnjoj liniji plaćaju, obaveštava „bez iznošenja tačnih cifara" govori sama za sebe.
Govori da osnov hiperprodukcije velike, na sve strane prisutne zaglupljujuće količine „tajnovitosti" nije samo u okoštalom mentalitetu birokratije. Osnov te hiperprodukcije je, na žalost, mnogo širi.