Šta ste želeli postići turnejom po Kosovu i Metohiji?
- Hteli smo da pozorištu, na tren, vratimo ulogu koju je u ovoj našoj tranzicionoj malograđanizaciji negde zagubila – subverzivnost. Umetničku, političku, društvenu. Sad bih, kao pristojan čovek, trebalo da progovorim o tim divnim ljudima, o dva sata osmeha (naspram decenije teskobe) na njihovim licima, ali bih vam time odao samo deo razloga. Ne, probali smo da napravimo umetničku provokaciju, pokušali smo da stvorimo parapolitički, parateatarski incident. Samo delimično smo uspeli, dobar deo javnosti, posebno kulturna javnost, na bačenu rukavicu kukavički se nije pojavila na „zakazanom mestu u zoru“.
Zašto ste se opredelili za vodvilj, za predstavu sa „pevanjem, pucanjem i plakanjem“?
- Da li si probala da im objasniš kako oni loše žive? Nisi, posle nekog vremena. Ja sam ranije tako započinjao razgovor sa njima, baš kao i svi drugi koji ih neredovno posete. Oni, naravno, da te ne uvrede, nastave sa tobom da pričaju o lošim uslovima života. Ta njihova priča, dobro dođe novinarima, politizatorima, svima koji na bilo koji način žive od njih, prvoj Srbiji, drugoj Srbiji, trećoj Srbiji, ta potreba da se, sad već po inerciji, pretvore u ruralne žrtve istorijskih okolnosti, a ne u ljude sa svim svojim manama, vrlinama, dobrotom, međusobnim ogovaranjima… E, to meni tanji živce i puni kofer.
oni koji nisu pozvani da budu fini, da sede za istim stolom sa onima koji drežde na debatama i razmatraju nove pozorišne (i druge) tendencije; anti-bitef, egzibicija u onoj meri u kojoj je egzibicija sve što se ne jede i zbog čega ne treba nositi hranu i staru odeću ljudima koji žive u savremenim logorima za preostale pripadnike plemena u izumiranju, zbog čega im ne treba držati političke govore, ubeđivati ih da (ne)izađu na izbore - nego im doći u goste praznih ruku ali sa predstavama i knjigama, a oni će vam već umesiti pitu i uslužiti vas
kad sam radila ovaj intervju bilo je iza 2 posle ponoći. došla sam u nekakvu kafanu kod cvetkove pijace (da te bog sačuva) i pričala sa todorovićem i njegovim mladim glumcem (simićem) koji nije bio u stanju da priča o predstavi nego je (pripit) stalno ponavljao kako su u ljeviškoj prefarbane freske i izgovarao sledeće stihove "poslednja si moja sinagoga, moj poslednji petrovgrad i rim, s tobom možda mogu i bez boga, al bez tebe ne mogu ni s njim" - pesma se zove "srbija" ali je mladi glumac mislio na kosovo
tokom našeg razgovora začuo se glas nekog lokalnog džibera "a odakle ste vi", todorović kaže "s kosova", glas džibera: "a šta tražiš ovde, što ne ideš da braniš kosovo; todorović; " ja ne živim ovde nego na kosovu"; glas:"a gde ti je puška?" srbin dakle ako je s kosova treba da nosi pušku u kolima i da nikad ne svraća u beograd,.
ali tema je turneja sa svetskom premijerom u đakovici - gradu čija je mistika - mistika realizacije sna sanjanog od prizrenske lige, a gde svo srpsko stanovništvo čine četiri bake koje stanuju u jednom stanu.
- Kao u vreme najekstremnijih avangardista pedesetih. Tu sam shvatio o čemu pričaju teatro-nostalgičari. Jedan gledalac, baka Smilja (koja je, kad smo došli, prokomentarisala: „Deset godina vas nema, a sad ste došli – kada pada kiša“), devet glumaca, kiša kao iz oluka, pred njenom kućom… Tu me zadesilo saznanje o interaktivnom pozorištu. I to baš u selu Donja Plešina kod Uroševca. Igrali smo komediju za gledaoca koji živi tragediju. Posle odigrane komedije, otrgao nam se žanr, ona je krenula da govori, umetnici su postali gledaoci, nekoliko njih se zaplakalo, pozorišni poredak se dobrano zaljuljao pred samo jednim gledaocem. Jedino što nam nikada neće oprostiti jeste to što joj se nismo najavili, nije imala vremena da se dotera za predstavu. Pozorišni desant, rekao sam joj. (Todorović)
INTERVJU (OBJAVLJEN U CELOSTI U NAJNOVIJEM "PEČATU")
a ovde sa nešto više fotografija i songom "ne očajavajte nikad"
Fini ljudi iz Beograda će imati duge, fine razgovore sa finim ljudima iz Prištine, ali će nekako u tim razgovorima da zaborave na Srbe s Kosova i srpske institucije kulture s Kosova; fini ljudi iz Beograda uporno će zaboravljati nas koji nismo pozvani da budemo fini, i mi koji nismo pozvani da budemo fini ostaćemo kao neka, da kažem, subcivilizacijska vrednost, odnosno „Srbi s Kosova“. I tako će, kao što se događa u Hrvatskoj, beogradska pozorišta odlaziti u Zagreb a hrvatska u Beograd, zaobilaziti Srpsko narodno pozorište izbeglo u severnu Mitrovicu, kao što sada zaobilaze Knin, jer to naprosto nije politički isplativo i nije „korektno“. (Todorović, direktor pozorišta u Kosovskoj Mitrovici)