-Jednom sam imao san
-Ja sam jednom imao kamen u bubregu, sve prođe
Pre nekog vremena idealna za podsmevanje bila ideja izvesnog preduzetnika/privrednika da se u Srbiji osnuje agencija za svemirska istraživanja. Zanimljiva ideja koja bi zahtevala da se o njoj razmisli, ozbiljno. U zemlji u kojoj je sve slika, što za unutrašnju, što za spoljnu upotrebu, slika raketodroma je sjajna prilika. Mogu već da zamislim dočekivanje stranih delegacija ispred sjajne i moderne zgrade «Instituta za svemirska istraživanja» ili trening fudbalera na pisti. Samo za slikanje, podrazumeva se. Ideja je hvale vredna i treba je podržati. Takav poduhvat, zgrada se podrazumeva, relativno je lako ostvariva, a ni pista nije neki problem.
«To je šansa za našu građevinsku industriju», reći će neki ministar. Drugi će nešto da priča o rokovima, svi će da se slikaju, u pojedinim novinama će posle feljtona o Draži izlaziti feljton o tehnološkom napredovanju i «našim budućim uspesima». Mars nije daleko posle toga. Život sa raznih planeta koristiće Srbiju kao tačku kontakta sa planetom Zemljom. Delegacije stranih naučnika dolaziće u Srbiju a ni političari najvišeg ranga neće izostati. «Šansa za našu uslužnu privredu», reći će neki drugi ministar. Neko će dodati da će taj centar pokazati našu težnju ka integracijama u Evropu, Svet, Kosmos.
U prvo vreme, dok se ne izgradi svemirski centar možemo koristiti ruski u Kazahstanu. Ako oni sebi daju za pravo da svakog 20. oktobra u Beograd šalju nekog visokog (po položaju) službenika da nas podseti na neke činjenice iz naše prošlosti, možemo valjda i mi da se uvalimo kod njih, dok ne izgradimo «Institut za svemirska istraživanja». Ako isteknu rokovi koje smo sami dali nemojte da se čudite. «Kada je, pa, neki rok ovde bio ispoštovan», reče jedan pre neki dan.
Da ideja o svemirskim istraživanjima nije nova pokazuje i činjenica da je o tome mislila i vlast u nekadašnjoj državi, Saveznoj Republici Jugoslaviji. Kao novinar sam prisustvovao sednici Savezne skupštine na kojoj je raspravljano o Zakonu o carinama, ili tako nekako, i kada sam stigao kući zaključio sam da mi je predlog, u međuvremenu usvojenog, zakona ostao u rancu. Posle nekoliko dana sam ga i pročitao. Jedna od stavki bila je ona koja se odnosila na oslobađanje od carina. Tamo je pisalo da je plaćanja carine oslobođen uvoz delova za izgradnju svemirskih brodova. Prvi korak je napravljen. Iako sa pozicije u kojoj se nalazimo mislim da je bolje da uvedemo carinu na te delove i da počne proizvodnja u Srbiji. «To je šansa za kompletnu našu industriju i razvoj naših visoko tehnoloških potencijala», reći će već neko.
Onima koji razmišljaju o lokaciji trebalo bi pomoći sa nekoliko ideja. Recimo, da centar i kosmodrom budu na Kosovu. Pokušaću da zamislim da nikada tamo nisam bio i da ne znam ništa osim onoga što od političara čujem. Znači samo suve i samo realne činjenice. Pričamo o 15% teritorije. Sa nekih 120.000 državljana Srbije. Znači velika teritorija malo stanovništva. Lepo. Postoje neki minorni problemi, tako sam čuo, što Kosovo samo sebe smatra nezavisnom državom. Ako slušamo 15% teritorije i 120.000 onih koji smatraju da su deo Srbije, da li to znači da se sama teritorija pretvorila u misleći entitet i proglasila nezavisnost? Tema za razmišljanje. «To je prilika za našu filosofsku misao», reći će neko verovatno misleći o tome kako razgovarati sa teritorijom. A i uvek se rok može pomeriti, sa teritorijom nije lako naći zajednički jezik.
Druga lokacija bi mogla da se nađe negde u Vojvodini. Banat deluje OK. Ima vode, ima ravnice. Više prostora nego ljudi. Jedino ti vetrovi. Prave problem. Ali naći će se rešenje ako se zbudži nešto sa zidovima. Običnom šetnjom kroz sela sazna se svašta. Recimo da su neki vešti ljudi kupili zemlju pa na njoj ne rade ništa već ubiraju prihod tako što je na ime nje podižu kredite. Nema oranja, drljanja, đubrenja, setve, žetve. Samo se ode u banku potpiše napar mesta i eto prinosa. Prihod od zemlje iz snova. Savršeno iskorišćena zemlja. Elem, raketodrom na potezu Zrenjanin-Žitište, vode koliko hoćeš i nećeš, u blizini je i Roki. Tu je i nalazište gasa, pa skladište. Možda zemni gas može kao gorivo. «To je šansa za našu poljoprivredu», reći će već neki ministar znajući da mleko dolazi iz tetrapaka ili uvoza, a brašno iz papirne kese ili uvoza.
Još jedna lokacija je Šumadija. Osim što ima neke poljoprivrede koja kao što možemo videti ne proizvodi toliko da se ne bi moglo dozvoliti nekome da uveze. Ima i industriju. Jeste da su to neke fabrike koje su pravile automobile, vagone i slično ali, šraf je šraf. I svemirski brod ima šraf. To mu dođe na isto. Mislite da se razlikuje...pitajte nekog ekonomistu. Sve će vam lepo objasniti. Što se tiče hemijske industrije one će da prave sredstva za čišćenje ipranje. Mislim dai astronauti i naučnici moraju da se peru. Bezvazdušni prostor u njihovom slučaju nije konstanta, a smrad je smrad. Pitanje je samo da li je socijalna «trusnost» tog područja pogodna.Čuo sam da tamo ima ljudi koji smatraju da pravo na rad podrazumeva i neka prava da taj rad bude plaćen. Bez i malo razumevanja za situaciju. «To je šansa za našu socijalno odgovornu politiku i razvoj lokalne sredine», ima i onih koji će to reći.
Evo na primer Bor. Rudnici ne rade. A one rupe bi mogle za nešto i da služe. Za skakanje. U svemir. Tu su i neke rude tako da bi podloga za pistu bila stabilna. U tom kraju i onako na nekim zgradama piše «Ko zadnji ode da ugasi svetlo» pa se može reći da bi naučnici mogli da računaju na manju gužvu oko njih i mir za rad. «Toje šansa ....za nešto», reći će neko kome žuta boja na krštenici ne smeta.
Može Srbija i regionalno da organizuje taj centar. Pa da cela Srbija bude velika fabrika svemirskih brodova i kosmodrom. Ako ne krene uvek se delovi, recimo kurbla za žiroskopsku nivelaciju, mogu prodati na buvljaku. Tržišna utakmica je takva, ako ne ide tu je buvljak. Bez obzira što država organizuje posao, mora da postoji plan B.
Ali da se ne bavimo planom B. Recimo, uspe Plan A. I ode srpski brod u svemir . Nazovemo brod «Silni. Nije politički korektno omalovažavati druge tako što će se samo jedno lično ime napisati. U njega utovarimo ljude koji će nas najbolje proslaviti i predstaviti kao i one po kojima se mogu nazvati škole i pošaljemo ih u svemir.
Sećam se jednog filma koji govori o tome da za putnike koji putuju svemirom vreme stoji dok na Zemlji ide svojim tokom. Pošto nemam ni malo sumnje da će se «Silni» vratiti u Srbiju, nadam se ne kao bolid, nimalo ostareli putnici će doći u zemlju koju su nasledili čukun unuci onih koji koji su ih izabrali. Samo se nadam da ti tadašnji Srbijanci neće o putnicima misliti kao o «Onima-Koji-Budalesaju» već će njihove priče saslušati sa dužnim poštovanjem. Kao i svaku bajku iz prošlosti.
*Eh, da je samo jedan, gde bi nam bio kraj. Nebo nije granica, već plavetnilo pored kojeg jurimo.