Bio je to neki sivi Novembarski dan 1981. Dva musava dvanaestogodisnjaka sede u nekom memljivom bioskopu u nekom gradu. Veliko platno, pocepana sedista i ustajali vazduh.
Oni nemaju pojma sta se desava ispred njih. Belmondo, Morikone? Njihove oci su velike, a dusa cista. Upijaju.
Belmondo krece ka helikopteru. U pozadini Morikone ludacki razmazuje boje i neumoljivo prodire u srce decaka, u njegovo najskrovitije mesto.
Snajper pogadja profesionalca u ledja i on pada. Usporeni snimak. U bioskopu je hladno. Promrzle rucice se greju izmedju butina. Oci su im velike. Morikone ubrizgava poslednju dozu. To je to.
Ostaje zavrsna scena, melodija i neka cudna toplina. Neko vreme koje se tesko moze opisati i kamerom zabeleziti.