Površnost je suštinska odlika javnog života u svakom smislu. Površnost i bombastičnost u najvećoj meri odlikuju svaku vrstu javnog diskursa u Srbiji.
Imamo naslove novinskih članaka koji nimalo ne odgovaraju sadržini članka, da ne spominjem one koji su osim toga i potpuno neprimereni javnom izražavanju. Relativno pristojne dnevne novine, namenjene najširoj publici imaju običaj da tekst naslove – Nađena smrznuta devojčica u šumi (kad vas prođe jeza pa se usudite da pročitate shvatite da je dete ipak živo i zdravo) ili Nema prenosa F1 (a tekst će vam, pošto ste se već iznervirali, otkriti da se ne zna ko će prenositi sledeću sezonu) i sl. Ima naravno i novina koje su ispod svake kritike pa je na naslov Profa šiljio đoku u zbornici greota trošiti bilo kakve reči osim u nekoj tužbi.
Internet portali donose novu, izuzetno zanimljivu kategoriju u kojoj površnost dobija svoje najgrđe lice, ono skriveno iza anonimnosti, praćeno sa malo zavisti i zlobe. Na vest o teniskom meču u Dejvis kupu većina komentara odnosila sa na Tadićevo prisustvo na istom. Aman, neka je on samozaljubljen, ali je l’ moguće da ima toliko onih koji su na volim te/mrzim te/samo o tebi mislim/ nivou sa predsednikom? Mislim bilo je tamo još zanimljivog sveta, ja npr. primetila Bodirogu. Ili legendarni Boba Živojnović... odmah se neko zabrinuo – po čemu je pa on legendaran... Eh, pa bio je Boba i više od Breninog muža, onomad...
I naravno uvek se najjače čuje ono što najviše zveči. U pozadini virtuelnog rata koji se vodi između sad već privedenog (pravdi?) Asanža i njegovih gerilaca sa "svetskim praviteljstvujućšim sovjetom", dodeljuje se Nobelova nagrada za mir. Liju Sjaobo – jedan od vođa protesta na Tjenanmenu biće nagrađen u odsustvu – jer je u zatvoru. Dodeli nagrade neće prisustiovati naši zvaničnici, a spisak odsustnih je ... u najmanju ruku, neinspirativan. ’89. je bila davno, ja sam bila mala, ali ... neke stvari je teško zaboraviti, a gotovo nemoguće ne poštovati. Na sasvim drugoj strani sveta, juče Brazil, i danas Argentina, priznali su Palestinu. Nije mala stvar. A još se nije ni pojavilo kao vest na većini naših portala.
O površnosti i bombastičnosti diskursa naših političara – jednako pozicionih, kao i opozicionih, ne vredi trošiti reči. Tek sad kad nam slede unutarstranačka prestrojavanja u dve partije na vlasti ima da zveči na sve strane. U njihovom ja tebe (i sebe) serdare ti mene (i njega i sebe i sve ukrug) vojvodo samodivljenju i međusobnom obožavanju stiče se utisak da smo i dalje u fazonu nebeskog naroda kojemu je osim svega ostalog i najveći. Čini mi se da je utisak pogrešan, tj. da se narod, puk, pučina, stoka jedna grdna, oslobodio svojih nebeskih aspiracija. Samo još da političari prihvate činjenicu da nam je dosta zvečanja, mitova, da nas ne zanima da li nam je najveći i da prestanu da nam govore to što nas ne zanima. Iako im je to naravno najlakše.
I na kraju jedna poruka (relativno) lične prirode.
Sve se urušava, natrulo je, podupiremo gredama koje su i same trule i sopstvenim leđima koliko možemo. I kapiramo da nećemo još dugo moći ovako. I kapiramo da je potpuno idiotski da nam pričaju da će sve biti u redu jer nam je najveći. Ono malo lepog što ima izneli smo ispred kuće da se vidi – most na Discovery kanalu, Ada među najlepšim gradskim ostrvima na svetu i salatara koju nikad neće isprljati neki "đenovljanski" divljaci. Ne zato što mislimo da je to najvažnije na svetu, već zato što nemamo šta drugo. Možda nam neko od komšija (odakle god) dobaci koju gredu. Nismo tako loši, ni baš tako lenji. Samo nemamo drugu kuću sem ove urušene. A zdravo drveće za nove grede sporo raste. Ako raste uopšte.