Gost autor| Literatura

Vilinska saga VI/1

mlekac RSS / 11.12.2010. u 01:40
I, evo nove glave.
 
Uz pozdrave od Autora, naravno...
 
Mahnite u prolazu ako imate vremena ;)
 

12222.jpg

POSETA LJUDSKOM PRIJATELJU

Sivo praskozorje hvatalo se iznad stare šume. Pramenovi magle vukli su se oko grmlja i drveća obraslog bršljanom. Spoljni deo vreće bio je prekriven kapljicama rose, kao i sve oko nje. Frija polako otvori oči. Udobno smeštena u toplini perjanog uloška nije se pomerala. Neko vreme ležala je tako, udišući čist, hladan vazduh, glave naslonjene na Unin obraz. Onda se lagano pomeri, trudeći se da ne smeta počinku devojke uz čije se telo celu noć grejala. Te noći nisu izvodile nikakve golicave igre, bile su suviše umorne, i psihički i fizički. Prespavale su kao zaklane i verovatno ih ni bitka koja bi se vodila ispod krošnje njihovog drveta ne bi probudila. Tamnokosa polako uspe da okrene glavu u drugom pravcu, bez mnogo tumbanja u vreći.

Ugledala je nekoliko metara udaljenog vilenjaka, kako sedi nepomično na debeloj grani, držeći svoj veliki luk preko kolena. Oblik njegove okamenjene figure ocrtavao se kroz rupu na lišću prema sve intenzivnijem plavetnilu neba. Osećajući se vrlo sigurno Frija zatvori oči pa odrema još desetak minuta. Jutro osvanu vedro i lepo. Crveno sunce planu na istoku bacajući duge senke po tlu. Izmaglica nestade. Vrapci i ostale ptičice digoše graju da pozdrave novi dan. To brujanje prosto udari u glavu spavačice, pa se rasaniše u trenutku. Un zausti da nešto kaže Friji, koja se već bila izvukla iz vreće, ali joj se vilenjakova šaka odjednom nađe na ustima. Frija se trže, videvši da se Kju prikrao i da sada čuči pored njihove vreće, a ona to uopšte nije primetila.
- Tišina, - prošaputa on. - Čini mi se da imamo društvo. -
Njih dve ga pogledaše sa strepnjom. Vilenjak se osmehnu pokazujući svoje bele zube i tiho dodade:
- Ništa strašno. Samo ribari. Ne moramo im odati svoje prisustvo, jer će se uskoro vratiti u neko obližnje mesto. Mislim da nam ne trebaju na vratu još i oni dripci u žičanom pletivu. -
Devojke pogledaše za ispruženom vilenjakovom rukom i videše, nedaleko od njih, tamni čamac koji je klizio po vodi između ševara. Dva mladića, gotovo dečaci, sedela su u njemu. Jedan je držao ruke u vodi do lakata, dok je drugi sedeo na suprotnom kraju, sa veslom u ruci. Nekoliko osrednjih riba koprcalo se po dnu čamca. Njihova srebrnasta krljušt sijala je na jutarnjem suncu, što se vrlo dobro videlo zbog ugla iz kog su naši junaci posmatrali taj prizor.
- Šta to rade? - zainteresova se Frija.
- Vade plen koji se uhvatio u klopku od pletenog pruća, - tiho odgovori Kju.
Ribari se nečujno udaljiše. Un primeti da veslač čudno iskreće veslo pri ubadanju u vodu, pa upita Kjua, zašto to čini?
- Da ne poplaši ribu bukom. Veslo zabada u vodu kao nož, zatim ga normalno okreće pod vodom i vadi ga opet na nož. Tako bešumno vesla. Ovaj način veslanja donet je odnekud sa istoka, a vaši su ga preuzeli od baltičkih naroda. Ipak, malo ljudi je upućeno u tu tajnu, koja se obično koristila u noćnim prepadima sa vode, naročito kada su meta sojenice i naselja na ostrvcima, - vilenjak održa gotovo celo predavanje, a zatim nešto glasnije dodade:
- Dižite sada svoje lenje stražnjice, moramo da stignemo do Otolfovog zamka pre mraka, jer u sumrak njegovo ljudi zatvaraju kapije i ne puštaju nikoga unutra, pa makar ga i vukovi gonili. Sredite se dok ja osedlam Torora. -
Vilenjak isčeze u lišću. Frija se izvuče rukama na granu iznad vreće, gde stade navlačiti preko glave gornji deo svoje vilin-odeće. Un to uradi u vreći, pa, pošto navuče čizme, spusti se na tlo hvatajući se za granu kao Kju. Na njenu nesreću, izabrala je mnogo čvršću granu, pa je ostala da visi na oko dva metra iznad trave. Ona se hrabro otpusti, smatrajući da je shvatila tajnu vilenjakovog doskoka. Pala je na tlo potpuno opuštena vodeći računa, da pošto nogama malo ublaži udarac, padne na bok tako da celo telo primi njegovu silinu. Noge joj poleteše u vazduh, zemlja je kliznula duž njene savijene kičme i ona se zaustavi gotovo na vratu. Nije osetila nikakav bol ili jači udar. Ustala je, gotovo ne verujući da je bilo tako lako. Pored nje je već stajao Kju, koji je oduševljeno pozdravi:
- Odlično! To je bio pravi pad. Sve si sjajno uradila. Samo trebalo je da se okreneš prema ramenu, a ne prema vratu. Pokazaću vam danas osnove bezbolnog padanja. Mislim da ćeš brzo savladati i pad napred, kad si onaj unazad, tako dobro savladala samo posmatrajući me. -
- Devojka je veliki talenat za padanje na leđa - ujede Frija, koja je upravo sišla niz drvo.
Un htede da joj jednako otrovno odgovori, ali uvide da bi mogla nešto novo da smisli, jer bilo je prilično jednolično da uvek u tu svrhu koristi Frijine pretke. Tamnokosa se poče, bez obzira na hladnoću, umivati u ledenoj vodi jezera. Plavuša, glasno uzdahnu, stisnu zube, skinu se do pola, pa joj se pridruži.
Frija joj pokaza jedan barski cvet. Nakupi ga punu šaku pa se njime istrlja ispod pazuha, po vratu i grudima. Zatim reče svojoj prijateljici, kako će im to poslužiti da manje smrde za vreme dugih marševa, kada ne budu mogle da se redovno peru. Plavuša je odmah posluša, procenivši da će tako mirisava biti poželjnija za muškarce. Zelenooka joj napomenu da dejstvo toga ne traje dugo, ali i da joj je majka pokazala, sa čime treba mešati cvetni sok kako bi se njegov miris održao čitav dan. Un odmah dobi mnogo lepše mišljenje o Ifis i odluči da je više ne upotrebljava u verbalnim čarkama sa njezinom ćerkom. Pošto su se obukle, one se uspraviše i pogledaše u oči, bez ikakvih tragova neprijateljstva. Tada naiđe Kju, vodeći natovarenog Torora i onako u hodu dobaci im po jedan komad keks-hleba u čiju je sredinu bilo ubačeno parče saća sa medom. Žvaćući doručak, devojke bez reči krenuše za njim.
Potom prođoše livadom uz jezero, poplašivši nekoliko zečeva koji su uživali brsteći majčinu dušicu. Kju je ponovo odabrao nekakvu divlju stazu između drveća. Barske ptice prnuše im iznad glava, ljutito se oglašavajući, dok su se oni probijali kroz čestar koji je odvajao livadu od šume. U tami ispod drveća ponovo ih dočeka prijatan mir narušavan tu i tamo kljucanjem detlića i glasanjem kukavica. Kretali su se bez puno muke, u tišini. Ispostavilo se da napreduju mnogo brže nego što se Kju nadao. Kada im je to saopštio, bile su to prve reči koje su razmenili od početka marša. Potom počeše da hodaju sporije, a Kju im je usput pokazivao kako da padaju i odmah ustaju. Valjale su se po suvom lišću napred-nazad sve dok im se nije zavrtelo u glavi. Kada su, oko podne, stigli do jednog proplanka, obasjanog suncem, vilenjak primeti kako nisu daleko od Otolfogovog zamka. Frija nikako nije mogla da shvati po čemu se vilenjak orijentisao u potpuno jednoličnoj šumi. Nije ga pitala o tome smatrajući da se to samo po sebi razume kod vilinskog naroda.
Na tom mestu, osećajući se sigurno u blizini prijatelja, Kju založi pravu pravcatu vatru, napravi dosta žara, pa u njega položi jednog izuzetno krupnog zeca koga je tokom puta ustelio. Prvo ga je bio namazao blatom, a zatim ga zatrpa žarom, pa vatru zagrnu zemljom, da se peče na način koji je bio naučio od Vanda. Hteo je da se tim obrokom malo odmore od Hajndrihove prasetine. Trebalo je dosta dugo čekati, međutim, oni nigde nisu žurili.
Za to vreme, Kju im je pokazao još neke načine padanja kao i njihovu primenu. Kako se padom izbegava neprijateljski udarac, kako se protivniku u padu raspori stomak i kako se padom može preskočiti protivnikovo oružje. Od njegovog pokazivanja zamaha mačem, stradali su mnogi čvrsti trnoviti žbunovi u okolini. Devojke su i same pokušavale da savladaju osnove upotrebe mača, ali su njihovi početnički udarci imali mnogo manje učinka.
Kju izvadi pečenje i pošto razbi oplatu od terakote, poče ga komadati svojim velikim nožem. Svi navališe na ukusno, još toplo meso, začinjeno solju i travama. Posle preobilnog ručka, izvališe se na perjanu veću i nakon veselog razgovora, često protkanog smehom, zadremaše. Vilenjak ostade budan, naravno. Ustao je i pokrio devojke kamuflažnim prekrivačem za konja. Zatim otšeta do vatre, pa čučnuvši pored nje stade da pregleda raspoloživo oružje. Razmišljao je kome šta da nameni, i koja bi sa čim bila najefikasniji. Sat vremena kasnije probudio he devojke i počeo ih je pripremati za pokret. Friji dade luk i tobolac, a uz to i mali nož za sečenje hrane, koji po oštrini i kvalitetu nije bio ništa gori od njegovog mača. Un dobi masivan nož, dugog sečiva i drške, o čijoj nameni nije bilo potrebe raspravljati. Kju napomenu da je neverovatno oštar, i da se nikako ne usudi da golo sečivo dotakne rukom.
- To oružje - upozorio ih je - može da iscepa čeličnu verižnjaču kao trulu krpu! -
Mač je zadržao za sebe. Tada iskrsnu najveći problem. Posedovao je samo jedan tanki neprobojni vilenjački prsluk. Nije mogao da se odluči kojoj da ga navuče? Sedeo je i razmišljao nekoliko minuta. Na kraju, odlučio se da ga sam upotrebi, objasnivši im:
- Ako se neko, tamo među ljudima, bude morao da se bori, to ću svakako biti ja. Dogodi li se da mene u prvim trenucima sukoba ubiju, vas dve ćete svakako biti izgubljene. U slučaju bitke i onako ću morati da vas štitim i čuvam vam odstupnicu. Zato mislim da je ovo najbolje rešenje. -
- Kakvi li su to prijatelji kada se tako pripremaš za njih? - sa osmehom upita Frija.
- Ljudi! - smrknuto procedi vilenjak. - Naše prijateljstvo, navodno, postoji već vekovima, ali već dugo niko od nas nije bio sa njima. Ja ih nisam video nikada u životu. Nije loše biti veoma oprezan, jer, radi se o narodu koji je potpuno nezreo i vrlo brzo menja pamet, povilajući se kako vetar duva. -
Odmah potom krenuše, ne skrivajući tragove bivka. Posle pola sata izbiše na kolski put koji je presecao šumu, pa brzo nastaviše da napreduju njime. Mimoišli su se samo sa nekoliko dečaka koji su terali svinje i koze. Oni su svojim krupnim sivim očima znatiželjno buljili u njih. Kju ne obrati pažnju na njih, nego nastavi dalje i ubrzo naiđoše na drveni most preko nekakve osrednje rečice, koja je tekla na oko sto pedeset metara od kamenih zidova zamka. Devojke se zaustaviše sa strahopoštovanjem jer, nikada do tad nisu videle tako veličanstvenu građevinu.
Četiri visoke kule povezane bedemima sa grudobranima, bile su osnova spoljne odbrane zamka. Između njih su se nazirale druge kule i zgrade. Njihovi oštri vrhovi štrčali su u nebo. Kju lagano pogura devojke, da bi ih prenuo iz opčinjenosti i divljenja. Morao ih je sprečiti devojke razviju preveliko poštovanje prema stanovnicima takvog čuda. Pregaziše drveni most i uputiše se prema kapiji zamka, čija su oba krila stajala širom otvorena. Neke seljanke, koje su na rebrastim daskama prale veš u rečici, zavikaše kada ih ugledaše. Kjuove saputnice okrenuše se iznenađeno. On im samo tiho reče:
- Zaboravile ste, da ste i same čudo. Mnogo veće od ovog kamenog zamka i njegovih visokih, šiljastih kula. -
Stigli su do samih vrata. Bila su izrađena od drveta presvučenim trakama tamnog nezarđalog metala, pričvršćenog za podlogu sa bezbroj krupnih zakivaka. Stražar u verižnjači, opremljen velikim mačem, na koji je stajao oslonjen, propusti ih bez reči. Ušli su u veliko, četvrtasto dvorište, puno ljudi koji su išli za svojim poslovima, a da niko nije obratio pažnju na njih. Kju stade na sredini i okrenu se prema najveličanstvenijoj građevini. Ispred njega prođe neki čovek, vodeći govedo koje je na sav glas mukalo.
Vilenjak se odluči da priđe bliže, jer mu se činilo da je sa te daljine neupadljiv. Devojke krenuše za njim, vodeći Torora. Stražar na balkonu, iznad njihovih glava, videvši kako stoje i gledaju u vrata, povuče se unutra.
Nekoliko minuta kasnije, pojavi se debeo čovek, kestenjaste, kovrdžave kose i dugih kosih brkova. Bio je obučen u žuto-zeleno odelo sa kratkom pelerinom, a na glavi je imao kapu, optočenu belim krznom. Bila gotovo pljosnata, a stajala je šeretski nakrivljena na njegovoj okrugloj glavi. Praćen dvojcom stražara on priđe ogradi balkona i nasloni se šakama na nju. Pogledom koji je izražavao dosadu, on pređe preko vreve u dvorištu, pa se onda zaustavi na Kjuovoj družini. Ne skidajući pogled sa njih postavi im pitanje koje se nikako nije moglo čuti sa te udaljenosti, naročito zbog ritmičnog čukanja koje je dopiralo iz kovačnica. Vilenjak mu više pročita sa usana, nego što mu njegov oštar sluh pomognu da čuje pitanje, pa mu vrlo glasno odgovori:
- Ja sam Kjuil-Gator, sin Haldi-Gatora, vilenjački princ. Svratio sam ovde, jer nam je tvoja porodica dala zalog prijateljstva. Mi smo bili saveznici u mnogim bitkama od davnina. Smatram da imaš obavezu prema precima da nas ugostiš, ako ti ima Arel-Gator još nešto znači. -
Kju je već žalio što je došao, jer je u njemu odbojnost prema tom visokom plemiću rasla iz trena u tren. Kleo je samog sebe, što sada stoji kao prosjak pred kućom tog naduvenog žapca. Netemice je posmatrao debeljka na balkonu.
- Meal-Durin bio je davno. Vrlo davno. Ali to nije razlog da oni koji posete moj dom ne budu ugošćeni kako im priliči. - reče Otolf, sada čvrstim i nadmenim tonom. Zatim se razdra:
- Slugeranje! Odmah da ste se postarali za moje goste. Prvo ih odvedite da smeste svoje marvinče. - izgovorivši to, debeli erl udalji se sa vidika.
Jedan zanatlija, opasan keceljom, povede ih, a neki dečak dograbi Torora za oglav, pa krenu za njima. Kroz široka vrata od kamenih blokova uđoše u prvu pomoćnu zgradu. Zapahnu ih miris staje, koji je vilenjaku zapravo bio smrad, ali su ga devojke, odrasle na selu, sasvim lepo podnosile. Na prilično skučenom prostoru nalazilo se mnoštvo životinja smeštenih u odvojene pregrade. Dečak uvede vilinskog konja u uski boks od prepolovljenih balvana i priveza ga, vešto se izmičući u stranu, van domašaja njegovih nogu. Kju mu reče, da pozove zapovednika štale, jer bi hteo da trguje sa njim. Dečak ode, rekavši da će Otolf brzo poslati nekoga po njih.
Glavni Otolfov konjogonac pojavi se gotovo odmah, praćen dvojicom seljaka smrknuta izgleda. Bio je to otresit čovek, širokog lica, koje je uokviravala kosa boje meda, šišana na paževsku frizuru. On stade pred Kjua, palčeva zadenutih u široki kožni pojas, i upitno ga pogleda. Vilenjak nije bio uvređen ovakvim ponašanjem, jer je to bio čovek niskog roda, koji se uzdigao radom u štali, i bilo je sasvim normalno da se prostački ophodi.
- Želim da kupim dobrog konja, za put, a ne za borbu. Platiću u zlatu. - otpoče vilenjak držeći u ruci kožnu vrećicu sa dukatima.
Zapovednik štale dobro ga odmeri, pa reče:
- Mi ovde nemamo putnih konja. Držimo samo riterske. Međutim, ako si u potrebi, mogu ti reći da ovi naši konji mogu da izdrže dug put i ponesu veliki teret. Jedini problem je što jedu mnogo više hrane i galop im je nešto sporiji. - Zatim pokaza krupnog ždrepca u obližnjem boksu. - Njega prodajemo. Uzmi ili ostavi. -
Vilenjak priđe boksu da bolje osmotri konja, njušeći neku prevaru u ustajalom vazduhu, što je u ono vreme bio sastavni deo trgovačkih poslova. Ždrebac je bio divan, crni pastuv, sa nekoliko belih šara, kome, na prvi pogled, ništa nije nedostajalo. Vranac je bio zdrav i prosto je pucao od snage.
Vilenjak stade, pa se zamisli. Bilomu je čudno da neko prodaje tako dobrog konja. Odlučio se da prvo proveri kako životinja hoda. Doviknuvši zapovedniku štale da kaže svoju cenu, on otvori boks i izvede ždrepca prateći pokrete njegovih nogu sa belim čarapicama. Provede ga jedan krug oko sebe i učini mu se da je kretanje sasvim dobro.
Otolfov čovek doviknu mu ni malo nisku cenu, pa to donekle smiri Kjuovo nepoverenje, te se uputi ka njemu da sastavi ugovor i plati. Nije prošao ni dva koraka u pravoj liniji, vukući konja za uzde, kad ga ovaj sa leđa dočepa zubima za rame, odiže ga sa zemlje i tresnu ispred sebe.
Dok je Kju sedeo u slami i konjskoj balegi, tresući glavom da bi se povratio od ošamućenosti, životinja mu priđe i stade ga gurati svojom velikom glavom sa belom zvezdom na čelu. Odjednom mu je sve bilo jasno. Ustajući, ugleda malu tablicu pričvršćenu spoljnu stranu vrata boksa. On je isprva nije video, jer su vrata stajala otvorena. Na tablici je runskim pismom stajalo:

HORG
Dve godine

Bije prednjim 
Bije zadnjim
 Ujeda 

Kakva sam ja budala, pomisli vilenjak. Toliko sam pazio da mi ne promakne neki fizički nedostatak, a on ima narav kao besan ris.
Vilenjački pancir, koji je nosio ispod odela, prilično je zaštitio Kjuovo rame od ugriza. Ipak se osećao prilično ugruvano. Odluči da se obračuna i pokori tog konja. Šta je-tu je, oni nisu prodavali nijednog drugog, a njemu je zbog brzine kretanja konj bio preko potreban.
Prišao mu je sa boka i namestio mu sedlo, što je ovaj mirno podneo. Dok je radio, Kju je povećavao koncentraciju, te je opremao konja usporenim pokretima, pri tom pomno pazeći na njegove noge.
Trebalo je samo još zategnuti sedlo, ali, vilenjak primeti kako je ždrebac napeo stomak, da bi sedlo spadalo kad ga uzjaše. Stari konjski trik. Snažno ga munu laktom pod rebra i, dok je pastuv dolazio k sebi od iznenadnog bola, zateže sedlo. Odmah zatim, ne dajući mu vremena da reaguje, vinu se na njega.
Posle dva-tri skoka Kju ustanovi da mu usporeno vreme ni najmanje ne pomaže na konju, pošto je gledao kako se slama i prašina usporeno dižu oko njega, što je bila posledica pada. Konj se, poskakujuči, čiftnu još nekoliko puta, pokušavajući da izgazi jahača, ali se ovaj, zahvaljujući svojoj povećanoj brzini lako otkotrljao ispod ograde boksa. Vilenjak polako ustade savlađulući bol u leđima i stražnjici. Oslonivši se na pregradu, on, kao za sebe, upita:
- Koji li je idiot izmislio: „Konj nikad neće da zgazi jahača". -
- Verovatno isti onaj koji je rekao: „Odrastao pas nikad neće da ugrize štene", pa se i to dešava. Radi se naime o najvećem broju slučajeva. - odgovori mu Frija, ponovo pokušavajući da se pravi pametna.
Oštar vilenjakov pogled, prekinu njeno dalje izlagnje. Shvatila je da je preterala.

 

Atačmenti



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

trener92 trener92 03:14 11.12.2010

Hteo sam

nešto , ali drugi put .Samo da mahnem
bene_geserit bene_geserit 04:26 11.12.2010

Mahno

i ja

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana