Imala sam 7 godina kad sam za rođendan dobila jednu slikovnicu sa bajkama. Ne znam koliko ih je bilo unutra ali jednu pamtim i danas. Radilo se o siromašnom poštenom mladiću koga je odgojila majka sa puno odricanja. On je bio vredan i poslušan, i u tom životu teške realnosti došlo mu je vreme da se ženi. Na sledećem imanju živele su tri sestre, sve neudate. Majka je podučila sina kako će među njima naći onu pravu: jednu po jednu, pozvali su ih da ih posete. Prvo najstariju, pa srednju i na kraju najmlađu. Kako bi koja pristigla, oni bi je dočekali sa šoljom čaja i komadom sira. Obrati pažnju na to kako jedu sir, rekla je majka sinu.
Prva je sir pojela onako kako je bio poslužen. Ova nije dobra, rekla je majka nakon posete - pohlepna je. Srednja sestra je komadu sira prvo odsekla koru pa ga zatim pojela. Ni ova nije dobra, zaključila je majka, sa korom je odsekla i pola sira - rasipna je. Treća sestra je odsekla koru u tankom sloju i pojela ga. Ova je prava! - istrčala je majka iza zaklona, presrećna. Vidiš kako ume da odmeri taman kako treba. Najmlađa sestra je ujedno bila i najlepša u slikovnici, i nije bilo nikakve sumnje da su njih dvoje živeli srećno do kraja života. Odnosno - nije trebalo da bude sumnje jer slikovnice nisu takve stvari ostavljale nagađanju, međutim dok u happy end nisam sumnjala (nisam ni znala tada da drugačiji postoje), priča je probudila alarm.
Sir je ličio na kačkavalj - jedini sir koji sam videla do tada da je bio žut - i uporno sam pokušavala da se setim da li sam nekoga videla da mu seče koru, i kako to rade; nisam mogla da se setim ni da li on uopšte ima koru. Ja sigurno nisam znala da koru treba seći, i nije mi bilo svejedno da shvatim da bih odmah otpala kao mlada glavnom junaku priče. To što sam tek napunila 7 godina uopšte nije bio faktor - ako je priča u slikovnici za decu, očito je deci namenjena. Još manje je bilo jednostavno suočiti se sa procenjivanjem kome su te devojke bile izložene. Zašto mu je majka birala ženu, zbunjivalo me je dalje. Osim što je autoritet pripovedača tvrdio da je pošten i dobar, nigde se nije videlo ni 'k' od karaktera glavnog junaka pa nikako nisam mogla da zaključim po čemu je on uopšte dobio da bude glavni junak - nije sasekao na dugačke pertle nijednog zmaja, ni odrubio glavu kakvom zlom divu, nikoga nije spasio teške sudbine niti oslobodio nevolje, baš ništa uradio nije kroz sve stranice osim što se smeškao i bio lep - a nije bilo sumnje da je glavni jer su se sva četiri ženska lika jako trudila oko njega.
Osim što su u meni tada zaživele sumnje da se neću nikada udati jer iako sam dobro prolazila u školi nisam imala velike nade da bih na takvim važnim testovima kao taj u priči postigla dobre rezultate, priča se s vremena na vreme pojavljivala tokom godina, uvek sa novim detaljima koji su produbljivali razumevanje.
Nekih godina kasnije, sretala sam povremeno jednog mladića o kome je brinula mama, i njemu je bio potreban neko da o njemu brine jer je imao epilepsiju i još neke dijagnoze, pri čemu je sa nekih 18 godina izgledao pet godina mlađi, bio je ćutljiv i stidljiv i pod uticajem lekova nije izgledalo da je vrlo prisutan u bilo kom od znanih svetova, a majka je nad njim bdela kako to majke umeju otkad je majki i dece, i na kraju je uspela da mu nađe ženu. Žena je bila sitna devojka, i sama stidljiva, ne starija od 16-17 godina, lepa i zdrava. Nisam u to vreme znala za trgovinu ljudima, pa nisam pomislila da su devojku možda kupili, ali neka kupoprodaja se sigurno desila, toliko je bilo jasno. Ono što je priča otvorila godinama pre toga, i različita opažanja dodavala utiscima sa vremenom, ovaj primer je urezao dubokom tehnikom. Taj jadnik je zaista bio najniži među jadnima, ali je i takav bio bolji od devojke. Ne samo u očima svoje majke, već očito i u očima njenih roditelja, a vrlo je verovatno da je i sama devojka mislila da on jeste bolji od nje i da je udaja za njega bila premija za takvu bednicu kakva je ona. Možda je on bio jedini u toj gomili koji je znao da nije, ali njega niko nije pitao, sve se već znalo i sve je bilo sređeno. Pa ovo je ista moja slikovnica! - shvatila sam, samo u izdanju gotike i realizma. Jugoslaviju, sa njenim besplatnim obrazovanjem za svu decu u njoj rođenu, je trebalo popločati zlatom pa da sija do Sunca i ono vidi da se ne troši bezveze svakog dana sa tolikom vatrom, nešto je i vredelo, shvatila sam bila i to. Ovo je neki od onih anomaličnih primera, mislila sam, i poslednji svoje vrste. Iako je meni prethodnih godina već bilo uspešno ubačeno u mozak da je obrazovanje najvažnije, ovakve lekcije su bile nezaboravne i ko nije do tada trčao, prešao je na letenje. Svoje eksplicitno mišljenje o slikovnicama nisam nikada napustila.
Nije bilo dovoljno. Kad je došlo bilo vreme da se uputim u obaveze i dužnosti 'ženskog deteta', kao što su spremanje kuće, čišćenje, pranje čarapa i veša, kuvanje - što je meni zapalo kao jedinoj ženskoj osobi u kući - jako me je zbunilo zašto to nije moj tata radio? Osim što je bio veći i jači od mene, plus odrastao, vikendom je imao vremena, i kad sam ga jednom čula da pominje prijateljima da mu je žao da ja moram sve to da obavljam umesto da se provodim sa društvom, ja sam ga pitala ‘a zašto moram'? Zar on ne može da plati nekome da nam to odradi? (nisam se usudila da mu predložim podelu poslova.) On se naljutio bio na mene. Srećom pa se ubrzo pojavila bila jedna žena koja je mislila da je on možda ne baš mladić iz slikovnice ali dovoljno blizak primer iz realizma, pa ja više nisam morala. Nikad više, su bile moje reči zakletve sebi, neću raditi za džabe.
Stvari nisu išle ka happy-endu za nikoga koga poznajem. Moj tata je posle nekog vremena ostao da živi sam, i naučio je da kuva i vodi kuću, i to vrlo dobro, baš kao što sam znala da može. Vrlo je uredan. Ja nikada nisam naučila da vodim kuću. Delom što sam lenja, a drugim delom.... - pa, neki protesti ne zastarevaju, recimo. Radila sam za džabe, ali to se ne računa, jer sam sve uredno platila. Slikovnice se i dalje setim s vremena na vreme. Kako ne bih, većinu ljudi koje znam bih mogla da smestim u nju, ili one na drugim stranama. Pobeći iz slikovnice je propala ideja. Lajt motif koji se emituje iz svih satelistkih, kablovskih i radio odašiljača svakodnevno je da su slikovnice modernizovane i sada svako može da živi u jednoj. Nema potrebe za žaljenjem za starim dobrim vremenima - ona ne prolaze!
Sireva ima hiljadu vrsta. Kod nekih se jede kora, naučila sam, ali ja svaki put oklevam. I obavezno pitam.