Gost autor| Literatura

Vilinska saga VI/2

mlekac RSS / 13.12.2010. u 14:11

I, da vidimo sta je dalje bilo...

Autor vas, kao i uvek pozdravlja. Još nisam uspela da ga ubedim da se registruje pa da sam odgovara na komentare, al' ajde - pisaću ja.

A, vi, komentarišite - nemojte da se stidite.  

  

12222.jpgKju preskoči ogradu, nameravajući da pokuša ponovo. Horg munjevito reagova. Usporenje vremena opet spase vilenjaka. Udarac zadnjih ždrepčevih nogu promaši Kjua za samo nekoliko santimetara i pogodi ogradu boksa. Greda, čitav decimetar debela, puče kao da je neko presekao nožem. Retko se događalo da nešto od tvrdog hrastovog drveta, tako pravilno pukne. Snaga Horgovih nogu stvarno je bila neverovatna. Kju u tom trenutku nije gubio vreme da se divi ždrepčevoj snazi. On je trčao konju uz bok, pokušavajući da se tako, relativno siguran od kopita, vine na njegova leđa. Iskoristio je trenutak kada je konj pokušao da promeni pravac okretanja, i skočio mu je na hrbat. Ždrepčeve zadnje noge poleteše visoko u vazduh i on mu se nađe na vratu. Konj pojuri kao da ga gone demoni, dok mu je Kju, skliznuvši sa leđa, visio na šiji. 

Izleteli su iz staje i protutnjali kao vihor po kamenom dvorištu, dok su se ljudi pred njima bacali u stranu.

Vilenjakove snažne ruke poput klešta su stiskale vrat životinje. Kju ga je držao za uvo koje je pritisnuo uz oglav. Druga ruka bila mu je provučena ispod vrančevog grla, stiskajući rukav prve, obrazujući tako zamku.
Posle desetak krugova, Horg poče da malaksava i okrenuvši se još nekoliko puta, sruši se na zemlju. Kju stade iznad njega, ne shvatajući ni sam kao ga je oborio. Oslobođen stiska konj se podiže, na klecavim nogama, uspravljajući prvo prednji deo. Vilenjak ga dohvati za oglav i povede u štalu, praćen gomilom zaprepašćenih stanovnika zamka. Stigavši sa njim pred zapovednika štale i njegove pomoćnike, on kratko sopšti:
- Kupujem ga. -
Otolfov čovek počeša se po obrazu, pa zabrinutiog izraza lica, odgovori Kjuu:
- Tačno je da si ga savladao, ali ne znam da li ćeš izdržati da se dalje nosiš sa njim. Horga još ni jedan čovek nije uzjahao. Nisu mogli čak ni u kola da ga upregnu. Prevrtao ih je svojim snažnim vratom, koristeći rudu kao polugu. Ubio je dvojcu konjušara. Jednog na mestu, udarcem u glavu, a drugog nesretnika je ritnuo u stomak. Spolja se skoro ništa nije videlo, ali unutra su izgleda popucala creva. Jadnik je umro za dva dana, užasno se mučeći. Mi smo ga ostavili u životu, samo da ga koristimo za priplod, jer je lep i jak. -
- Da, - reče Kju - čovek ga nije uzjahao, ali, šta se to mene tiče. Ja sam vilenjak. -
Kjuovi sagovornici začuđeno ga pogledaše, jer on je za njih bio samo stranac sa smešnom kosom, u čudnoj nošnji. Oni su bili praktični, priprosti ljudi, koji o mitološkim bićima uopšte nisu razmišljali. Ako su i imali neku predstavu o vilenjacima, smatrali su da su to neka upadljivo različita bića, kakva smrtni ljudi uopšte nemaju priliku da sretnu. Ovaj momak im je delovao isuviše stvarno za tako nešto, i s pravom su se pitali u čemu se sastoji njegova vilenost? Čak ni konja nije mogao da začara, nego se borio sa njim kao čovek. Iskreno rečeno, nisu verovali ono što je malopre rekao.
Osetivši njihovu nevericu, Kju za trenutak skrenu pažnju sa konja i dozvoli mu da se malo pomeri unapred. Horg ga iznenada ritnu zadnjom nogom, kao fudbaler loptu. Vilenjak nikada nije mogao da pretpostavi, da konj može tako da udari, pa ga ovaj pogodi sasvim nespremnog. Prsluk, postavljen šipkama od polusavijenog plastičnog kompozita, donekle ublaži udarac kopita koji, ruku na srce, zbog položaja i nije bio naročito jak. Ipak, on obori vilenjaka pravo pred ubitačne prednje noge.
Horg se prope da ga izgazi. Kju, našavši se u životnoj opasnosti, munjevito povrati koncentraciju. On skoči, prateći ždrepčevo telo koje se podizalo. Ramenom podupre bok podivljalog konja odozdo. U najvišoj tački propinjanja, životinja naglo izgubi ravnotežu. Zapovednik konjušnice i jedan njegov pomoćnik nađoše se za tren oka poleđuške sa vrancem preko sebe. Ždrebac hitro skoči na noge, urliknuvši kao zver. Kju ga sa obe ruke udari po glavi.
Od siline njegovog krika, ljudi koji su na drugom kraju dvorišta tovarili kola, ispustiše bure piva, koje se razbi praveći erupcije pene. Konj ponovo pade na kolena. Malo posrnuvši, vilenjak uhvati ravnotežu stojeći na drhtavom osloncu, još uvek stisnutih pesnica. Bacao je unezvereno poglede, duboko dišući. Pastuv se još ljuljao pred njim, pokušavajući da ustane. Kju ga obori, šutnivši ga u vrat. Zatim, nogom mu pritiskajući glavu uz zemlju, sa naporom reče:
- Ako nećeš da me slušaš i voliš, onda ćeš morati da me se plašiš, jer mi moramo deo životnog puta preći zajedno.
Dva Otolfova čoveka su se za to vreme podigla puna modrica i uboja. Zapovednik htede da kidiše na Kjua, ali se u zadnjem trenutku seti da nije naročito mudro tući se sa čovekom koji udarcem obara konja. Vilenjak, iscrpljen i umoran od borbe, ode do sena i ispruži se pored Un, a Frija krenu sa domaćinima da sastave kupoprodajni ugovor, što je čak i ono vreme bila praksa kod prodaje stvari od velike vrednosti, naročito među plemstvom iz različitih marki.
Un joj dobaci vrećicu sa zlatom i reče joj da sve formalnosti obavi sama. Ostavši nasamo u štali sa Kjuom, ona ga zagrli kako bi ga smirila. Vrtlozi energije koje je Kju u sebi oslobodio kod onog strahovitog udarca, nisu bili bezopasni za njegov živčani sistem. Pod rukom je jasno osećala podrhtavanje njegovih širokih ramena. Kju je pao u neko depresivno stanje i prazno gledao u jednu tačku. Polako je dolazio sebi. Videvši njen zabrinut pogled, on se neuverljivo osmehnu i reče:
- Biće mi sasvim dobro. Ja sam pogrešio što sam se tako naglo angažovao. Jednostavno, izlučio sam u krv neke materije koje vrlo pomažu u borbi, ali njihova koncentracija u mirovanju ne deluje baš prijatno na borca. Sva sreća, telo je dovoljno pametno, da ih se samo reši. -
Un sede pored vilenjaka i nežno ga privi uz sebe šapučući mu umirujuće stvari. Ovo je, možda bio prvi put u njenom životu da je čuvena lepotica posmatrala poželjnog muškarca kao dete koje treba utešiti, a ne kao ljubavnika. Posle nekog vremena njen duševni mir poče prelaziti na vilin-princa. Uskoro je počeo da razgovara pa se čak i da se osmehuje, ali ispod maske smirenosti još uvek je tinjala žeravica neljudskog besa. Plavuša je to osećala pa je i dalje bila zabrinuta. Njena istančana ženska čula lukavi vilenjak nije mogao da prevari. Tako su sedeli, zagrljeni, igrajući uloge koje su izabrali.
Malo zatim pojavi se Frija mašući svitkom pergamena sa ugovorom. Ona zaobiđe Horga, koji se podigao i stajao na nesigurnim nogama, povukavši se u suprotan kraj štale. Stigavši pred hrpu sena tamnokosa se veselo obrati prijateljima:
- Sada je zvanično naš - nasmeja se ona - Samo ne znam, da li je to razlog za sreću, ili za žalost. -
- Ne znam, ni ja! - reče Kju, koji se osećao daleko bolje - Životinje su kao i ljudi. Ima ih i ovakvih, i onakvih. Nama ostaje samo da se nadamo, da ćemo se nekako sporazumeti sa ovom. -
Tamnokosa sleže ramenima gledajući ždrepca, pa leže na seno pored njih dvoje. Neko vreme odmarali su se, ćuteći, ali, kako su sati odmicali, u njima poče da se javlja nestrpljenje zbog obećanog prijema kod erla Otolfa. Veče letnjeg dana pade. Minuti su umirali jedan za drugim. Nikakvog znaka od gospodara nije bilo. Kju, sa kojim još nije bilo baš sve u redu, jer je još uvek bio užasno nervozan, ustade i poče da šeta gore-dole po štali. U zlo doba pojavi se odrpani dečačić, očigledno sluga najnižeg ranga, i donese im okrugao ječmeni hleb i komad suve govedine. Kju polude. On, psujući, izgazi hleb i zavitla komad usoljenog mesa u pregrade za pse. Sluga pobeže, zapomažući, kao da je neko njemu učinio nešto nažao. Frija mu prebaci što nije postupio mudrije, jer bi im mnogo značilo da se odmore bar neki dan, makar i u štali. Vilenjak odvrati da se neuporedivo bolje oseća u šumi, i da sa njim, vilenjakom najplemenitijeg roda, niko neće postupati kao sa prosjakom, bio on porodični prijatelj, ili ne.
Dok je to govorio besno je gestikulirao oštrim pokretima, a oči su mu, u polutami, sijale crveno. Frija i Un nikada ga nisu videle takvog. Osetile su koliko im je u tom trenutku stran i dalek. Iako je vilenjak bio njihov odani zaštitnik, instiktivno su počele pomalo da ga se pribojavaju. Frija uspe to da potisne, razmišljajući o činjenici, da on zastupa njihovu stvar i da se, pre svega, nervira jer mu pred njima nisu ukazali dužnu čast. Un nije tako duboko razmišljala. Ona je u njemu videla samo strano biće, opasno po okolinu, kako besni.
Iznenada, Frija ustade, priđe Kjuu, i poljubi ga u zapenušala usta. Vilenjak se umiri, a ona mu reče:
- Vrlo sam žalosna kada vidim da se nerviraš, zbog takvih, za nas trenutno potpuno nebitnih stvari. Nek đavo nosi Otolfa, i njegov tvrdi grad. Mi ćemo se vratiti u šumu, gde i pripadamo. Vreme je svakim danom sve toplije i ništa se neće desiti meni i Un do tvog vilin-doma. Hajdemo odavde čim sunce grane, pošto ne verujem da su čuvari voljni da noću otvaraju kapiju samo zbog troje putnika. -
Kju je pogleda sa vučijim osmehom. Očigledno je nameravao da pobije stražare.
- Ne, Kju. Još jedna potera ne treba nam na vratu. Naročito ne na konjima. - reče mu Frija, tonom majke koja pokušava da spreči nestašluk u komšiskom dvorištu.
On priznade da je preterao, i zaključi da mu je otrov još uvek u krvi. Potom sedoše na slamu pored Un i utonuše u ćutanje. Zelenooka izvadi iz bisaga nešto hrane, da se založe, ali Kju nije imao apetita. Sada je bio miran i pokušavao da bude što prijatniji, dok su one jele. Un je baš gurmanski glodala meso sa butne kosti, držeći je vrhovima prstiju tako koketno, da drugo dvoje nisu mogji da ne prasnu u smeh na ovu kombinaciju grubosti i prirodnog šarma. Tada u štalu umarširaše četvorica sražara u verižnjačama, sa kopljima u rukama. Ispred njih je išao zapovednik održavanja konja, takođe u borbenoj opremi, sa dugim krstastim mačem za pojasom. On se zaustavi pred njima i viknu:
- Gospodar, veliki erl Otolf naređuje da izađete pred njega! -
- Ovo mi izgleda prilično zvanično i svečano, pa možda bi mogli udostojiti erlovu molbu. - primeti Frija koja je već potpuno izgubila svako poštovanje prema institucijama ljudi i njihovoj pompi. Kako i ne bi, posle onakve svečanosti njenog dovođenja na lomaču, po svim zakonima Otonovog kraljevstva.
- Već sam se uplašila da će nas pozvati na doručak i nešto za trežnjenje. - prokomentarisa Un, odbacivši praseću kost i tako glasno podrignuvši, da i konjušaru bi neprijatno.
Kju se podiže tromo. Ustade i pljesnuvši po stražnjici Friju, koja je ležala potrbuške i čistila slamkom zube, reče:
- Idemo. Mi, vilinski svet, smo fini, pa nećemo da pustimo Otolfa da nas čeka, kao što je on učinio nama. -
Frija prevrnu očima, razmišljajući o tome kako Kjuovo loše raspoloženje zapravo nie prošlo, nego se samo izmenilo, i o tome kako će izgledati susret između uobraženog erla i zajedlivog vilenjaka. Digla se i pokupila svoje oružje. Un je nastojala da se dotera, čisteći se od slame i zatežući odelo. Kju pripasa mač i pokupi još neke stvari iz bisaga. Zapovednik htede da nešto kaže, ali se ne usudi. Nih troje uđoše među vojnike i krenuše tako žustro da su stražari, u svojoj teškoj borbenoj opremi, morali da trčkaraju za njima. Un se sa smeškom obrati Friji:
- Mogu ti reći da se sada mnogo bolje osećam, nego zadnji put kad smo imale ovakvu pratnju. -
- Samo da ne završimo kao posle onoga na seniku... Znaš, ne lomata mi se ponovo kroz šumu po ovom mraku - zabrinuto joj uzvrati njena tamnokosa ljubavnica.
Vojnici ih sprovedoše u Otolfovu trpezariju. To je bila prostrana sala, osvetljena svetlošću baklji, s ogromnim kaminom u kome su gorele velike cepanice. Naspram njega, ispod porodičnog grba na štitu prevelikom za upotrebu, nalazio se dugačak masivan sto pun razbacane hrane, kupa sa pićem i kostiju pojedenih životinja. Prosuto vino na njegovim masnim daskama zaudaralo je na staro bure i taj miris je ispunjavao prostoriju. Sa zidova je visila tapiserija iz više delova na kojima se ponavljao isti motiv. Bila je to neprekinuta borba oklopnih konjanika, po čijoj opremi i oružju nikako niste mogli da pogodite kojoj strani pripadaju, jer su svi bili slični. Ceo prizor bio je naivan i dvodimenzionalan kao da ga je radilo dete predškolskog uzrasta. Naravno ne mora se naglašavati da su, usled masnoće i gareži na njima sve boje postale prilično... Pa, pastelne.
Ispod tog glavnog stola vukli su se ogromni psi proždirući odbačene ostatke pečenja. Za trpezom je bilo preko dvadeset ljudi. Nekoliko lepih mladih žena služilo je okupljene varvare. Ispod oslikanog štita, koji je prikazivao divljeg vepra kako trijumfuje nad mrtvim medvedom, nalazile su se dve ukrštene dvosekle sekire, prevelike za upotrebu, naravno.
Na jednoj stolici sa nešto većim naslonom, ispod njih, sedeo je Otolf. Njemu sa desne strane bio je hrišćanski sveštenik u svojoj crnoj mantiji sa smešno unakaženom frizurom. Do njega je bio krupan čovek, lepe, plave brade, u panciru od pozlaćenih prstenova. Od lakata, gde su se široki rukavi blještave oklopne košulje završavali, nastavlalo se fino odelo od tamnocrveno obojene jelenje kože. Oko vrata mu je visio masivan lanac sa krupnim krstom od zlata. Simbol njegove vere, bio je lepo oblikovan i ukrašen sa nekoliko rubina i mnogo sitnih rezbarija. Ostatak skupa delovao je više-manje obično i jedino je vredno napomenuti, da je tu bilo nekoliko ljudi koji su brijali brade.Dok su prilazili stolu, Kju šapnu Friji:
- Sveštenik raspetog Boga. Biće nevolja. Sada shvatam ovaj hladan prijem. Hrišćani umeju svuda da puste pipke i otruju svačiju dušu. -
Otolf ih lenjo pogleda, prožvaka još par zalogaja, pa onda podrignu i reče:
- Čujem da niste zadovoljni mojim gostoprimstvom. Pa, smestio sam vas onako kako dolikuje onima koji ne znaju za Boga. Nije red da sedite ovde, sa pravim ljudima. Stavio sam vas među vama slične, i nije uredu da se bunite, jer mogu da izgubim dobru volju. -
Kju, čija je odbojnost prema Otolfu dostigla vrhunac, te je ovo vređanje prihvatio sa mirom, hladno odgovori:
- Pozdravljam te Otolfe Hagene, mali potomče, velikog pretka. Arel Gator i Terin Hagen nekad su zajedno pali, tada smo jedni drugima bili prijatelji do groba, i iza groba. Meal-Durin i pobeda Erika Krvavog uzdigli su tvoju porodicu, jer vam je on iz sažaljenja prema vašoj nesreći, prepustio svo imanje Sigvrata Odvratnog. Terin i Ula sada sigurno plaču u Valhali, ako gledaju kako si nas primio. -
- Slušaj, ti šumska skitnice, - zagrme Otolf, - Niko nije kriv tvojim precima što nisu uzeli ono što su osvojili. Mi, Hageni, pošten smo i vredan narod. Sami smo se na temelju tog imanja uzdigli da budemo to što jesmo. I zato, neću nikome dozvoliti da me vređa u mojoj sopstvenoj kući, pozivajući se na krvave ratove naših neznabožačkih predaka. Ne znam da li su ti borci sa Meal-Durina zaista preci, jer nikakvo znamenje ne nosiš. Što se Terina i Ule tiče, dobro znaš da sada plaču u prvom krugu pakla, baš zato što su verovali u Valhalu. -
- Nezabošci! - upade sveštenik i prekrsti se, gledajući ih sa gnušanjem.
- Još gore! - odvrati gospodar Hagen - Vijenjaci! -
- Moji su stari, koliko se sećam, došli da pomognu Terinu protiv Sigvrata, a ne obrnuto. Ali, šta očekivati od onoga, koji ne poštuje ni vlastite pretke? - i dalje će mirno vilenjak.
- Šta je bilo, bilo je, i mi se ne možemo osvrtati stalno na to. Ipak, čini mi se da ste imali dobar razlog što ste Terinovim naslednicima tako dobro platili njegovu pogibiju u bici. Poznato je da ni jedna vilin-vojska ne može nikoga da napadne, ako je u borbi ne predvodi bar jedan živ čovek. Terin je naseo, i to je platio glavom, omogućivši vam da sredite svoje račune sa Sigvratom, - produži debeljko.
- To je, znači, vilenjnak? - opet uskoči fratar - Nisam ni sanjo da ću u životu sresti nekog slugu satane, licem u lice. Šteta što nemam kod sebe malo svete vode da ga poškropim njom, odmah bi nestao i vratio se u paklene dubine odakle je izašao. -
- Trik je suviše star i otrcan - od srca se nasmeja Kju. - Žrtvi, koja se sa tobom prepire, baciš u lice neki jak otrov koji joj grize oči i dok se ona previja od bola, ti je dotučeš, jer si dokazao njenu demonsku prirodu. Ako se sada mašiš za neku flašicu, poškropiću tvojom krvlju sve prisutne. -



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

trener92 trener92 01:37 14.12.2010

"Omnia mea mecum porto"

- Sveštenik raspetog Boga. Biće nevolja. Sada shvatam ovaj hladan prijem. Hrišćani umeju svuda da puste pipke i otruju svačiju dušu. -


Zanimljiva je rečenica , posebno ova (bold).Očigledno da je autor imao na umu same početke , da se izrazim "pokrštavanja" .Mislim da će biti korisno da se objasni, malo bliže, da se ne stekne pogrešan utisak. malo više o tome ću napisati kasnije , , a verujem da će biti interesantno i dugima , koji ovo čitaju.

mlekac mlekac 03:26 14.12.2010

Re: "Omnia mea mecum porto"

trener92
- Sveštenik raspetog Boga. Biće nevolja. Sada shvatam ovaj hladan prijem. Hrišćani umeju svuda da puste pipke i otruju svačiju dušu. -


Zanimljiva je rečenica , posebno ova (bold).Očigledno da je autor imao na umu same početke , da se izrazim "pokrštavanja" .Mislim da će biti korisno da se objasni, malo bliže, da se ne stekne pogrešan utisak. malo više o tome ću napisati kasnije , , a verujem da će biti interesantno i dugima , koji ovo čitaju.


Pa, koliko sam ja ukapirala, ovo se desava negde dok jos sever nije sasvim pokrsten...

Pitacu ga.
trener92 trener92 10:12 14.12.2010

Re: "Omnia mea mecum porto"

Pa, koliko sam ja ukapirala, ovo se desava negde dok jos sever nije sasvim pokrsten...

Pitacu ga.

Pretpostavio sam da reč, koju sam upotrebio, "pokrštavanje" ,može da izazove nedoumicu, jer kada se priča o tome ,obično se misli na primere nasilnog prevođenja ljudi u nove "religije" ( ili privođenja, kako kome odgovara) iz bliže prošlosti. Sada ćemo tu nedoumicu pokušati da otklonimo. Ideja (moja) je da kroz primer mitologije "pagana " (Slovena), razjasnim ovu rečenicu, bar onako kako sam je razumeo( ili bolje rečeno iz koje perspektive volim da posmatram ovu izrečenu misao).Mislim da je zgodna kao šlagvort za širi prikaz ovakve priče .
"Al` da počnem od početka..."( Lane u ljeto...odoh ja ...
mora biti malo i muzike)
.
Da napomenem da ,Kjua, u ovoj rečenici vidim kao predstavnika pagana, koji odbija da se povinuje novonastaloj situaciji.. ( da zanemarimo, na trenutak ,njegove misteriozne vilinske moći i nadljudske sposobnosti)
Zašto mit?
Mitovi su slikovita predanja o prirodi,istoriji i sudbini sveta,bogova, čoveka i društva, postoje u svim društvima, kako u sadašnjim tako i u prošlim.Oni su deo ustrojstva ljudskoga života te izražavaju verovanja, oblikuju ponašanja i opravdavaju institucije, običaje i vrednosti.Zato nije moguće shvatiti ljudska bića bez razumevanja njihovih mitova. s obzirom na to šta oni znače ljudima koji u njih veruju i što su predanja o temeljnim pitanjima života.
Jedna od definicija određuje mit kao sveto pripovedanje o izvanrednim poduhvatima bogova i nadljudskih bića. Ti mitovi su pripovedanja,priče , a ne istorija i mada se događaji koje opisuju nisu stvarno dogodili, oni mogu sadržati istinu različitijeg i dubljeg značenja, što i autor "Vilinske sage" pokušava da nam prenese( bar to meni tako izgleda)
Praistorijski čovek , gde god bi video nešto što se kreće, pretpostavio bi postojanje svesnog posrednika, nevidljivog njegovom oku.Prema njegovom mišljenju, mnoge nežive stvari su bile obdarene razumom.Drveće i životinje se poštuju kao čovekovi preci i obožavaju i poštuju kao stariji i mudriji od čoveka.Često se verovalo da životinje poseduju natprirodnu snagu. Postojao je i stepen važnosti totemskih životinja – mitskih bića s natprirodnim osobinama , koja su iz nekih svojih tajnih pobuda , uzela životinjski lik.
U prošlosti , hrišćanska teologija je osuđivala veliki deo narodnog shvatanja o Nebu, smatrajući je mitskom. Kako su paganski preobraženici prelazili na hrišćanstvo, crkva je poistovećivala paganska božanstva sa obeležjima koje nose Sotona i pali anđeli kako bi zaveli čovečanstvo. Poštovanje paganskih bogova se osuđuje kao poštovanje demona. ( tu je zgodna i ona upadica sveštenika za stolom koju je uputio Kjuu"
A s druge strane , hrišćanstvo je nastalo u paganskom svetu i preobraženici su nužno doneli paganska verovanja i mitove.
Između 7. i 12. veka, uvedeno je hršćanstvo kao religija uglavnom u gradovima, i među plemstvo. Međutim, kod većine srednjovekovne slovenske populacije, ostao je veoma jak uticaj starih mitova. Hrišćanski sveštenici i misionari u slovenskim zemljama, posebno u Rusiji, vekovima se bore protiv fenomena zvanog "dvoeverie" (bračne vere).Jednostavnije objašnjenje ,svako slovensko pleme , imalo je svog totemskog pretka
S jedne strane, seljaci i poljoprivrednici željno su prihvatili krštenje, nove hiršćanske praznike.
( ovu reč "željno" treba shvatiti vrlo uslovno , jer znamo iz istorijskih podataka na koji način je dolazilo do preobraćenja; osim migracijama, koje su uslovljene potrebom za pukim opstankom , u potrazi za prirodnim bogatstvima i okruženjem pogodnijim za život ljudi, tako i raznim osvajanjima i uspostavljanjem vlasti nad drugim narodima. Samim tim je došlo do neminovnih preobraćenja (ili kako sam napisao "pokrštavanja" iako je to ,kroz istoriju ,bilo svojstveno svim nivoima ljudske civilizacije,( sila boga ne moli ," .
recimo ,ovako ,približno oko 626.g.n.e. Viking Ruvik i njegovi sledbenici, nametnuli su svoju vlast u svim najvažnijim ruskim gradovima.Skandinavski vladajući sloj izmenio je mnoga stara vikinška verovanja sa verovanjima svojih slovenskih podanika.U vreme princa Vladimira,( prvog ruskog hrišćanskog vladara) slovenska božanstva su ponovo dobila prevlast.
Po njegovom dolasku na vlast 980.g.n.e. hroničari Vladimira opisuju kao divljeg i okrutnog vladara.Proslavio je stupanje na presto, postavljanjem kipova slovenskih bogova ispred svoje palate u Kijevu.Na prvom mestu stajao je drveni kip Peruna, kome je glava bila od srebra, a usta od zlata.Dalje su tu bili Kor,Daždbog, ( bogovi Sunca), Stribog, Simargl i Mokoš.
Na početku svoje vladavine. Vladimir je žrtvovao skoro hiljadu ljudi svojim idolima, ali je 989.g, pod vizantijskim uticajem, prešao na hrišćanstvo i prisilio svoje ljude da slede njegov primer.To nije postignuto bez ogorčene borbe.
Novo preobraćeni princ krenuo je na razaranje idola, neke paleći, a neke cepajući.
Moćni Perun doživeo je uzbudljivu sudbinu svezali su ga konju za rep i vukli do obala Dnjepra, gde su ga bacili u vodu.Ljudi su ga gorko oplakivali, dok je Vladimir naredio svojim ljudima da stoje uz obalu i sa dugačkim motkama osiguraju kako Perun ne bi isplivao na obalu i tako se spasio. Perun je međutim, plovio nošen brzacima Dnjepra, da bi ga jak vetar doplavio na peščani sprud.Uprvoj ruskoj hronici se navodi: „ Odatle je ova obala poznata pod imenom Perunove obale", a tako se zove i danas.
Takvo sistematsko razaranje, koje bi usledilo svaki put , kada bi neki slovenski narod prešao na hrišćanstvo, je razlog što su slovenski idoli vrlo retki.
Još jedan primer , da je kralj Waldemar razorio slovenski paganski hram Svantevidu ili Svjatovitu na ostrvu Rügen u Baltičkom moru. Veliki kip je počivao na ulegnutom postolju u nekom skrivenom svetilištu, u kom su bile obešeni grimizni prostirači. Kip u desnoj ruci drži rog iz kog se pije, u njega se sipalo vino prilikom svečanosti kako bi se ostvarila proročanstva i gatanja u vezi sa rodom naredne godine. Kralj Waldemar je takođe uništio idole podignute u slavu Rugievitu (bogu zaštitniku ostrva Rugena) , Porevitu i Porenutu.
Bez obzira sa koliko su se žara preobraćenici, kao Vladimir i Waldemar , borili protiv slovenskih idola, narod je tvrdoglavo odbijao da ih se odrekne.
I na kraju da dodam ,religijski mit je način prenošenja svete istine,ali svi mitovi nisu religijski.
Neki su pre svega društveni i istorijski, a u njima bogovi mogu biti od manjeg značaja ili nikakvog.Takvi mitovi objašnjavaju istoriju i načela zajednice, institucije,običaja ili društvenog razvoja.Pripovedajući o ljudima,na primer, mit jača njihov osećaj uzajamne odgovornosti i svrsishodnosti, njihov ponos i veru u sebe. Sa tog aspekta treba i posmatrati i razumeti otpor , koji je postojao ( i postoji ) , a koji sam razumeo u ovoj rečenici , koju sam izdvojio.
Dao sam samo kratko malo obrazloženje, onoga na šta me je asocirala rečenica , ako je potrebno nešto malo više, (iako sam o tome pisao ranije) slobodno koga interesuje , neka pita.

mlekac mlekac 19:26 15.12.2010

Re: "Omnia mea mecum porto"

Au, coach, meni se zavrte u glavi od ovolike gomile podataka, ali Autor je odusevljen! Porucio ti je (citiram)
Svaka mu je ka Njegoševa!


Odusevljen je sto je naisao na osobu koja deli njegovu ljubav ka tom periodu istorije. Puno te pozdravlja.
trener92 trener92 20:55 15.12.2010

Re: "Omnia mea mecum porto"

mlekac
Au, coach, meni se zavrte u glavi od ovolike gomile podataka, ali Autor je odusevljen! Porucio ti je (citiram)
Svaka mu je ka Njegoševa!Odusevljen je sto je naisao na osobu koja deli njegovu ljubav ka tom periodu istorije. Puno te pozdravlja.


Veliki pozdrav autoru i tebi posebno (i za nastavak , da ne čekamo dugo

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana