Pošto Wikileaksu masovno uskraćuju gostroprimstvo Julian me zamolio da ne blogu objavim tajna razmišljanja mladog kukusigameni :
Kada pogledam levo, ja ne znam da je to levo. Kada pogledam desno, ja ne znam da je to desno. Ja znam šta je ispred i šta je iza, a levo i desno osećam kao sa strane. Znači, ja pišem sa strane na stranu, udaram se po ruci kojom pišem i shvatam: ja sigurno nisam Arapin.
Kada prelazim ulicu prvo pogledam na jednu pa na drugu stranu. Potreban je oprez pored svih tih ludih vozača. Dakle, pogledam na jednu stranu i udarim se po ruci kojom pišem i shvatam: ja sigurno nisam u Britaniji.
Iako ne znam šta je levo, a šta desno, dok se ne uhvatim za svoju desnu ruku kojom pišem, ja znam šta je gore, a šta dole. Ako sad objedinimo sve šta ja znam to izgleda ovako: ispred lagano prelazi u dole, pa onda u iza, da bi iza postalo ubrzo gore i opet se vratilo na početak ili, ispred. Pošto sam se uhvatio za ruku kojom pišem, pa znam da je desna, zaključujem: desno se penje do gore, pa se spušta do levo koje nastavlja da se spušta dole dok ne postane dole i konačno se penje od dole do desno. Ali desno može da se ne penje do gore. Ono može da prelazi do ispred, a ispred do levo, a levo ne mora dole, već 'ladno može da ide do iza, završavajući se desno. Sve to pod uslovom da sam se uhvatim za ruku kojom pišem.
Sa moje leve strane se nalazi, zbog čega sam i počeo ovo da pišem, jedan čovek sa dugačkim brkovima. Sa moje desne strane je jedna žena, sedi tik uz mene i ramenom mi dodiruje levu ruku kojom se držim za desnu. Ispred nas je čovek na trambolini koji je maločas bio ispred pa je dosegao gore, a sada pada pravo na mene. Šta da radim?