Milan Nikolić
"Vreme koje je pred nama neće biti vreme braće Grim, već vreme Šekspira!" - izjavio je Vuk Jeremić u svom obraćanju na Izbornoj skupštini DS-a. Ova besmislena izjava u isti mah i vređa i plaši. Jer, iz godine potopa, kakva je bila ova, sasvim sigurno se ne ulazi u godinu čuda, lepote i srećnih obrta svojstvenih bajkama. Zbog toga to jeste uvreda za prosečnu inteligenciju. Uostalom, da li iko u Srbiji više razmišlja o bajkama, osim kada ih čita sebi ili drugima pred spavanje? Osim, možda, samog Vuka, koji je posle izjavio da je "pokraden", naime nestalo je struje i on se zauvek oprostio od braće Grim. Njegova lična "zimska bajka" pretvorila se, odmah posle glasanja, u dugu šekspirovsku noć, ali to ide u domen lične drame i nema veze sa pređašnjom porukom građanima, upućenom sa govornice.
Što se Šekspira tiče, Jeremić očigledno ne zna da u njegov opus ulaze istorijske drame (Ričard III, Henri VI...), komedije (Vesele žene vindzorkse, Mnogo buke ni oko čega, Kako vam drago....), tragikomedije (Bura, Zimska bajka...), tragedije (Julije Cezar, Tit Andronik, Romeo i Julija), i u okviru tragedija posebno mesto zauzimaju četiri velike tragedije - Hamlet, Makbet, Otelo i Kralj Lir. Na koji deo opusa je Jeremić mislio u svom predviđanju? Osim komedije "Mnogo buke..." koja se može primeniti na sam Kongres, ja ne vidim druge mogućnosti upoređivanja sa Šekspirovim komadima.
Dvorske spletke, izdaje i ubistva - koji su glavni elementi Šekspirovih istorijskih drama, koliko god srpskoj istoriji bili svojstveni, nisu bili tema Jeremićevih predviđanja, jer takve stvari se ne tiču ni građana ni podanika, već isključivo "dvorana". U takvim istorijskim "chapterima" DS nikada nije učestvovala, pogođena njima jeste bila, na žalost svakog razumnog građanina ove zemlje! I zbog toga želim da verujem da su ta ista poglavlja ili "sredstva političke borbe" zatvorena i za druge političke skraćenice.
Komični zapleti sa neočekivanim preokretima, osim možda posebne, Šekspiru drage vrste- komedija zabune (Uzaludni ljubavni trud, Ukroćena goropad, Dva viteza iz Verone...) su u Srbiji neizbežni. Poslednji koji pamtim tiče se uručivanja Nobelove nagrade za mir sa dva viteza u glavnim ulogama - Jeremićem i Jankovićem. Ali, to je nekakako suviše "sporedno", za jedno ozbiljno predviđanje.
Po svemu sudeći, Jeremić je ciljao na težinu dramske radnje u Šekspirovim tragedijama, bez namere da tvrdim da je podrazumevao i obavezni tragični završetak po građane kojima se obraća. Bio bi to čist autogol! Zbog toga njegova misao o Šekspiru i Grimu i jeste promašaj i posledica potrebe da se bude efektan po svaku cenu. Srbija trenutno najviše liči na početne scene Šekspirove "Bure", ne zbog toga što ona predstavlja brodolom, već zbog toga što se ova drama u celini jeste jedan veliki rasplet. Ja ne znam ko bi mogao da bude svemoćni čarobnjak Prospero sa svojom "blagom magijom", ali znam da građani jako podsećaju na marionete čiju sudbinu, kao povlačenjem konca, čarobnjak na svom, od sveta osečenom ostrvu, određuje. Nadam se u dobrom smeru. Mi čekamo rasplet i u tom čekanju delimo se na optimiste i pesimiste. Ili, više uopšte nemamo stav, nikakvu ideju, slutnju o budućnosti. Zbog toga, nije Šekspir nego Beket!
Ne znam koliko poznajete različite verzije tumačenja Beketove drame o Godou, osim onog, potpuno pogrešnog, srednjoškolskog, o kojem su cvrkutale, mahom polupismene profesorke, eksperti za Kraljevića Marka,Vilu Ravijojlu i Musu Kesadžiju da je „Godo ustvari Bog, a nesretnici koji ga čekaju, oličenje ljudskog očaja u svetu bez njegovog prisustva.“ Wrong! Pre svega, čekanje i u literaturi i u životu označava apsurdnu situaciju, jer podrazumeva pasivnost, ali šta bi likovi u ovoj drami drugo radili? Jer, Estragon i Vladmir su, kako objašnjava Jovan Hristić, ličnosti koje su nekada predstavljale nešto, o čemu svedoče ostaci njihove garderobe (cilindar, kaput), ali su, u međuvremenu, ostali bez svojih društvenih uloga. Dakle, nije reč ni o kakvim apstraktnim predstavnicima ljudskog roda, već o konkretnim ličnostima, koje su izgubile sve što se može izgubiti i jedino što gledamo na sceni je njihovo fiziološko raspadanje. Oni nam mogu zaličiti na nas, većinski gledano - gubitnike tranzicije, a pozicija u kojoj se nalaze ilustruje apsurd
čekanja kao takvog. Borhesova istoimena priča, predstavlja čoveka koji čeka sopstvenu egezekuciju.Međutim, šta se, u Srbiji, u međuvremenu, dešava, a ima veze sa piscima, žanrovima i predviđanjima? Na kraju svake godine popularna su istraživanje najrazličitijih vrsta utisaka o prethodnoj. Želje u ponoć su intimna stvar i o njima se građani ne ispituju.Prosečan iznos mita u Srbiji za 2010. godinu iznosi 255 eura – potvrdilo je opsežno istraživanje agencije „Media Galup“ u okviru projekta Ujedinjenih nacija – „PODRŠKA INSTITUCIIJAMA U BORBI PROTIV KORUPCIJE.“ Odgovori ispitanika su, sa moje tačke gledišta, bili predvidivi. „Kome ste, tokom ove krizne godine najviše davali mito?Ko to, uprkos svemu, poštovani građani, nije imao razumevanja za vas?“- pita glas iz slušalice. I odmah zatim, sledi prepoznatljiva top lista.
1.LEKARI
2.POLICAJCI
3.SLUŽBENICI U DRŽAVNOJ ADMINISTRACIJI.
Činjenica je da tokom devedesetih mnogi među nama nisu samo čekali. Bilo je tu masovnih demonstracija, batinanja, zatvaranja, krvi na pločnicima, oteklih slepoočnica, ispalih zuba...Bilo je tu i pištaljki i lonaca, i šarenih balona. I kreativnosti i očaja! Bilo je i kiše i snegova i bušnih, načetih đonova kao kod Beketa. Nismo samo čekali, ali nismo ni uspeli da ovladamo veštinama solidarnosti, rešenosti, brzine. Trebalo nam je deset godina da naše odustajanje od čekanja ostavi nekakav trag.
U međuvremenu se, kako navode istraživači, i dalje plašimo autorieta! Vratimo se na top listu. Nije bitno da li je beli mantil, plava uniforma ili gnevni pogled s one strane šaltera. Strah za život (lekar koji leči), strah za novačnik (pandur koji piše kaznu), strah za papir koji otvara vrata ili ubrzava stvari (službenica iz Nacionalnog parka Srbija, Mica ubica, ili, literarnije – "večna birokratija") – zapravo su strahovi devedesetih godina. I dok, svi „podmazujemo“ mantile i uniforme, jer ne može jedna Verica Barać, usamljena u svojim naporima, da izleči sistem od korupcije, znate li šta je istraživanje još pokazalo?
Jako zanimljivo kontra-pitanje glasilo je: „Kome danas verujete za razliku od ovih kojima dajete mito?“ To je tek top lista za analizu. Na trećem mestu – PREDSEDNIK. Na drugom –VOJNICI. Na prvom –POPOVI. Divina comedia!
Naime, istraživanje pokazuje i ono što NIKADA NE BI SMELO DA POKAŽE, a to je da građani štaviše ne samo da se svakodnevno suočavaju sa korupcijom, već počinju i da je opravdavaju. Kako i zašto? Odgovor je jeziv i jednostavan. Ispitanici, odnosno veći deo njih, tvrde da bi korumpirane treblo razumeti, jer i oni imaju „niske zarade“. To je poslednja stanica na lošem putu. Žrtva počinje da opravdava zlostavljača. Da ga razume. Zločin se relativizuje do krajnjih granica. Jer, kada čika u belom mantilu uzme „freš keš“ da bi uradio ono što je, valjda sa ljubavlju, studirao, ono što je kao svoj poziv sam izabrao, ono što je esencijalno vezano za humanost i etiku, onda je to ZLOČIN. O visokom moralu lekara govorio je još Hipokrat u prehrišćanskim vremenima. Da ne pominjem njegovu zakletvu, koju ovi, današnji, mahinalno izgovaraju. Kao kada se svedok zaklinje da neće lagati na sudu. U ime niske zarade, ako nastavimo dalje putem relativizacija, uskoro ćemo moći da ubijamo, silujemo, trgujemo ljudima. Ja mislim da i vračare, i vidarice, pa čak i dr Dabić u vreme svog uspona, a pre brijanja u cilju utvrđivanja identiteta, nisu imali „tarifu“. Nego onako, humano, skrušeno i čovekoljubivo – „Daj kol'ko daš!“Ali, kad smo već zagazili u „tarifni sistem“, građani kažu da imaju na
prvom mestu poverenja u POPOVE. Nova kvota apsurda! Kako je moguće da neko izgovori nešto do te mere paradoksalno?. Zar i crkveni dostojanstvenik može da bude korumpiran? MOŽE. Pokazali su sasvim eksplicitno mnogi. Implicitno nam to svakodnevno pokazuje svaki popovski besni džip, svaka „bembara“, „mečka“, neću sad o ukusima. Kler ima pravo da bude upućen u marke i brendove, ma koliko se, onako „u duši“ ili bar, „za javnost“, njegovi predstavnici gnušali „zemaljskih blaga“! Mada, niko od nas se nije pitao, da li su, možda, dobre gume i akumulatori, neophodni za direktan uzlet na nebo. I muzički plejer kao umetnička podloga za taj spiritualni čin! (Mada kladim se da u tim vozilima pre trešti, kad niko drugi ne čuje, Ceca, nego Pavle Aksentijević). Prođi s popom kroz crveno..Kako to može da se kaže: „VERUJEM DA JE POP POŠTEN I NEPOTKUPLJIV“. Zar to ne zvuči identično kao: „VERUJEM DA JE NEBO PLAVO“. Zar POŠTENJE nije IMANENTNO Božijim ljudima i predstavnicima na zemlji? Zar se POŠTENJE ili, kako hoćete, PRAVDA, ISTINA,ne podrazumeva u svakoj hrišćanskoj poruci? Pa, kako to onda „VERUJEM POPU“? Zar to SME DA SE DOVODI U PITANJE? Drugo pitanje je - Zašto im verujemo? Mislim da nas to vraća na Godoa.Ljudi se, po unutrašnjosti Srbije, tresu od brige kad im se približava slava, kad treba da krste dete ili sahrane bližnjeg. SKUPO! Svaki obred ima svoju cenu i od nje se ne odustaje. NO MERCY. BEZ MILOSTI. NEMA GLEDANJA KROZ PRSTE.
Crkva više nije "tamo gde kleknete", kao što upućuje hrišćanska misao. Crkva je preduzeće sa jasnom hijerarhijom, podelom rada i TARIFNIM SISTEMOM. Mnogo košta da ti čika sa bradom zapeva šta god da peva. I ono „Gospodi pomiluj!“ i „Vječna japamija!“. Ako si dobar pravoslavac –plati. Ako nisi – hrabro podnesi prezir sveštenika nadležnog za tvoju parohiju.Samo, još ne stigoh da shvatim kako se to pop potplaćuje, tj.zašto? Za dva refrena? Za to da komšiju preskoči u svojim obilascima, pohvalama? Media Galup navodi da je crkva,pored vojske i institucije predsednika države, doslovno – NAJPOŠTENIJA OBLAST. Svaka čast, ali ja i dalje ne razumem. Odakle, crkva uopšte u ovom istraživanju? Šta je to od vitalne važnosti za društvo (fraza iz srpskog političkog diskursa) što ona čini za građane? I ponavljam – KOJOJ INSTITUCIJI NA CELOM BOŽJEM ŠARU POŠTENJE MORA BITI IMANENTNO (PODRAZUMEVANO, OČEKIVANO, NEDELJIVO) AKO NE – CRKVI?Toliko o prvom mestu TOP TROJKE! Na drugom mestu je vojska, jer i dalje, ovde, „u nas“ živi stereotip o tome da neko mora da nam ČUVA NEBO, da miran san niko ne garantuje, da su ratovi uvek moguća alternativa! Na trećem je, da se izrazim onako kako istraživanje navodi –INSTITUCIJA PREDSEDNIKA DRŽAVE. OK, normalno je verovati onome koga si na regularnim izborima zaokružio. Ja se samo pitam da li je to verovanje podstaknuto konkretno likom i delom Borisa Tadića, i nemam ništa protiv ako jeste, ili je to „verovanje po sebi“. Slepo poštovanje i večna ljubav za INSTITUCIJU, ko god da je reprezentuje. Ni to nam nije strano. Bliska istorija pokazuje koliko se ložimo na diktatore. Međutim, kad se ovako poređaju: 1.POPOVI 2.VOJNICI 3.PREDSEDNIK – dobija se jedna poražavajuća slika.
I, zbog toga, gospodine Jeremiću, bez obzira na to što ste dobili najmanje glasova na Izbornoj skupštini - Beket, a ne Šekspir! Ne samo da smo se vratili ČEKANJU, već je naše najdominantnije verovanje da nas - BOG (ili Godo, ko god on bio) nije zaboravio!