Gost autor| Literatura

Vilinska saga VII/1

mlekac RSS / 23.12.2010. u 03:28
Dok ja sročim priču o slonovima, da nastavimo sa romanom našeg Anonimnog autora...
 
Kaže, opet nailazi deo u kome ima malo više SF-a. Uživajte! 
 
 

razbojnici.12307.JPG

ŠUMSKI RAZBOJNICI

To su jutro dobro napredovali pošto su bez straha jahali ljudskim putevima. Oko podne zastadoše da predahnu pa odmah preduzeše stare mere opreza. Zašli su se jedno trista metara duboko u šumu, pronašavši oveći proplanak kako bi konji mogli da pasu, na kome su se smestili. Kada su sjahali, devojke primetiše da Kju deluje veoma umorno. Teško se kretao i bio je skoro posiveo u licu. One ga postaviše da legne i počeše da raspravljaju kako da mu pomognu. Posle nekoliko besmislenih predloga, koje su iznele na osnovu svog poznavanja tadašnje medicine, on se, s mukom, umeša u razgovor:

- Jahanje mi nikako nije prijalo s obzirom na ovu vrstu povrede. Celim putem sam se savladavao da ne urlam od bola. Ali, postoje granice i moje izdržljivosti. Na kraju je potiskivani bol provalio, i to me je gotovo oborilo. Inače povreda je ista kao juče i nije se mnogo pogoršala. Kada se dobro odmorim povratiću se. Za slomljena rebra ne može se gotovo ništa. -

- Zašto si jahao, kad ti to ne prija? - prosto zakuka Frija.

- Da se što pre uklonimo od zamka i mesta naseljenih ljudima. Dodatne nevolje mi, u ovom stanju, nikako nisu potrebne, - patetično izjavi vilenjak.

- Dokle ćete vas dvoje da izigravate heroje bez razloga? Putovanje sa vama je samo jedna velika sekiracija, - pobuni se Un - Idući put ću ja pronaći nešto za šta se treba žrtovati. -
- Mislim da je Kju, ovog puta, potpuno u pravu. Ljudima se zaista ne može verovati. Strašno su prevrtljivi, - ponovo poče da ga brani Frija, koja je sebe već počela smarati vilom. - Seti se samo činjenice, da te je Rep toliko voleo, a zatim je položio život da bi ti bila živa spaljena. Ja na Otolfovu ljubav nisam dala ni pet para, baš zato što bi mi i pored svog tog bogatstva i komfora, stalno visio mač nad glavom. Od kud bih mogla da znam sa kakvom bi se ludom idejom narednog dana probudio? -
- Ti si se za ova tri dana toliko odrodila, da si počela da iznalaziš oštre zamerke sopstvenoj rasi. - nasmeja se Un - Ne zaboravi da su kod ljudi ljubav i mržnja vrlo blizu i ti možeš da se podsetiš Sigruda Zmije u Oku iz sopstvene piče. To je za njih prirodna osobina. -
- Zar ti nisi ništa naučila iz preksinoćnje priče o Evelonskim osnivačima razuma? - razočarano upita Frija.
- Ali, ljudi nisu vile i vilenjaci, pa je sasvim normalno da se ne ponašaju kao oni. - branila je plavuša sopstvenu rasu, mada se osećalo da ovog puta to govori čisto reda radi.
- U mojoj porodici nikad nije bilo tako - gordo će Frija - Zato sam ja mnogo bliža Kjuu i njegovom narodu nego ti. Moji preci su razmišljali svojom glavom i voleli su se ne nanoseći zlo jedni drugima. -
- Prvo, mene izuzmi iz priče jer sam, kao i ti, izabrala da hodam pod vilinskim zvezdama. Ovde govorim o ljudima, sa kojima ćemo morati da se stalno srećemo dok ne napustimo Midgrad, - reče Un, pokušavajući da raščlani priču.
- Pa zašto onda razbijamo glavu o stvarima ljudi? - obrecnu se Frija.
- Zato što ja znam kako tvoji nisu bili vilenjaci, i da je njihova tajna bila u tome, što oni nisu voleli srcem, nego su samo gledali telesna zadovoljstva. Zato su svoja osećanja uvek držali na uzdi, što normalan, pošten čovek nikada ne radi, - suprostavi joj se Un, kojoj se činilo da je ova tema sjajna za odmeravanje intelektualne snage sa svojom ljubavnicom.
Uvidevši da Un usiljeno glumi kako joj je stalo do ljudi, i da u ovoj raspravi samo gube vreme, tamnokosa pokuša da zaključi:
- Način ljubavi mojih predaka i vilinskog naroda izgleda mi kao mnogo logičniji i pošteniji. I životinje se bore za ženku, ali joj se mužijak koji izgubi ne sveti. Meni se to čini mnogo prirodnije i ja nikada neću ljubav odmah zameniti mržnjom. -
- Osećanja su čista i uzvišena, s njima nema nagodbe. - Plavuša je povremeno znala da bude tvrdoglava kao mazga, pokušavajući da zadivi Kjua. Sada joj se činilo da je Frija potpuno preuzela mesto najpoželjnije žene u okolini. Prvo, vilenjak je, celim putem, mnogo više gledao u Friju, a zatim taj ludi erl, koji nju, najveću lepoticu njezine marke, gotovo nije ni primetio. Morala je sebi da pruži oduška makar vodeći ovu, već unapred izgubljenu, bitku - Zato i jesu najplemenitija čovekova osobina. Racionalnost u tome životinjska je, niska i prljava. Znaš kako mudri ljudi kažu: Žena koja nije ljubomorna, ne vredi mnogo. Odredi sama koliko vrediš. - duboko ujede Un.
- Hej bre, lakše malo - umeša se Kju - Pa ti si opet udarila na korene ove naše trojne zajednice - prekorno poče da se obraća Un.
- Nema to nikakve veze sa tim, ja vas oboje volim i bila bih jako nesrećna da mi vas neko preotme - pokuša da se opravda ova - Reč je pre svega, bila o izvesnim pljuvanjima na najplemenitija osećanja. -
- Ma, ta vaša plemenita osećanja potiču od onoga: Što je moje, to je samo moje. Zato stalno u životu mučite jedni druge! - planu vilenjak.
Osetivši da je Kju suviše jak protivnik za raspravu, Un se povuče kako ne bi imala više štete nego koristi od ove svađe u koju je ušla samo zato da bi se odmerila sa Frijom, jer joj se činilo da ima neke zgodne argumente. To inače nije imalo mnogo veze sa njom, kao što je to prikazivala.
Frija je, naprotiv, mislila da je to zato što je raskošna Un mogla imati svakog muškarca pa je zato postala vrlo sebična. Smatrala ju je za razmaženo dete. Ona joj se ponovo obrati:
- Kad toliko žestoko i plemenito voliš, smisli nešto kako da pomognemo Kjuu. On ovako više ne može dalje. -
Plavokosa se ućutala, stideće se što je uopšte otpočela ovu nepotrebnu prepirku u ovakvom trenutku. Samo je iznervirala svoje saputnike bez razloga se trudeći da ispadne pametna. Ovom raspravom pala je u vilenjakovim očima umesto da se izjednači sa Frijom. Grizla je sebe što je ispala tako glupa. Stari recept: Oduševiti muškarca pričajući o uzvišenosti osećanja sa riterskom epikom, poklanjati prednost žestini i odlučnosti - kod vilenjaka nije prolazilo. On nije bio ratnik pun sebe, željan da neko veliča njegova osećanja i hrani mu taštinu.
Nastade duži period ćutanja. Konačno, Kju ga prekide:
- Možda postoji način da se izlečim, i to odmah. Da je otvorena rana sigurno bi uspeo. U stvari, trebalo bi da bude tako jer od dooua kost zarasta ispod rane. Na žalost, tog leka imam vrlo malo jer ga je teško nositi. Mislio sam da ću većinu puta provesti sam, pa sam poneo samo četiri osrednje table. Ako ih sada potrošim na ovu stvar, gde intervencija i nije tako preko potrebna, šta ćemo da radimo ako nekom od nas kasnije pomoć stvarno bude neophodna? -
Frija nije uopšte shvatala šta je to doou, ali je sa njim baratala kao sa sa potpuno apstraktnim pojmom, podrazumevajući da on leči sve. Ona reče:
- Malo vredi lek koga ne upotrebiš kad ti je potreban. Ako se ovde zadržimo mogli bi smo zadoboiti mnogo gore rane, nego što bi nam ta tvoja četiri dooua mogla da zaleče. Zato ga odmah upotrebi, pa da odjašemo dalje, ili ti je možda merak da se sakrivamo na ivici ljudskih naselja. Mislim, verovatno voliš da se kockaš sa životom, jer Harold je do sada sigurno saznao da smo sinoć posetili Otolfa. -
- Ama, shvati Frija - pobuni se Kju - Ti uopšte ne razumeš kakav je to lek. On te može spasti kada si probodena mačem ili udaren sekirom. -
- Shvatam samo jedno! - odgovori ona žustro - Ako naiđemo na gadne Hakonove konjogonce, životi nam neće vredeti ni pet para. Čak bi se i Hagen ožalostio da vidi svog Grona među konjima tog silnika. Zato, ne pravi komplikacije. Mi smo u velikoj žurbi. -
- A, gde se toliko žuriš? - zapita vilenjak obešenjački - Koliko mi je poznato, ovu grupu vodim ja i idemo da se nađemo sa mojim narodom. Zar ti se toliko žuri da upoznaš budućeg svekra i svekrvu? -
- Znaš ti dobro šta ne želim. Neću da ostavim kosti u ovoj prokletoj Otolfovoj marki. - prosikta tamnokosa.
- Onda, pređimo na stvar, - reče vilenjak počevši da razvezuje kaiš i otvara gornji deo svog kombinezona. Un ga upitno pogleda i samo što ne reče sad i ovde? Zatim se seti da je Kju rekao kako je po sredi neki vrlo agresivan način lečenja, pa se vilenjak sigurno zbog toga svlači.
Kada je potpumo razgolitio grudni koš, što je bilo poprilično bolno, a to se moglo videti po krupnim graškama hladnog znoja na čelu, on se obrati Friji:
- Idi sad do Tororovih bisaga i u levoj ćeš videti nekoliko tankih širokih kutija od žutog metala. One su u posebnoj pregradi, sasvim uz konjsko telo. Izvadi jednu, naći ćeš i četiri čelične hvataljke slične malim mašicama, donesi mi ih sa njom. Uzmi i komad onog zapaljivog materijala koji smo već koristili i čuturu koja stoji pored njega.
Frija otrča i gotovo se u trenutku vrati sa naručjem punim stvari. Kju uze od nje krupnu kutiju koja je više ličila na ploču, pa je spusti kraj sebe na spavaću vreću, lomeći noktima vosak kojim su ivice bile zapečaćene. Zatim je postavi sa svoje desne, povređene strane, okrenuvši joj bravicu ka sebi. Uzevši četiri duge hvataljke, on pozva devojke rukom pa im reče:
- Kada je otvorim u njoj će te videti nešto što liči na ljubičastu mahovinu, kako pliva u prozirnoj smeđoj tečnosti. To je doou. Uhvatićete svaka sa po jedne strane hvataljkama tu stvar, koja ima oblik četvrtaste krpe, jer se razvila u kutiji, i pažljivo ćete je preneti na desnu stranu mojih grudi. To mora da se uradi prilično brzo, jer doou nekoliko minuta po otvaranju gubi svoja lekovita svojstva. Isto se događa ako vam, ne daj Bože, ispadne. Tada moramo da upotrebimo sledeći. To se, doduše, može uraditi i drugačije kad si u žurbi. Onda ga hitrim pokretom, samo jednom hvataljkom, nabacite na poveređeno mesto, ali tada se obično zgužva, i ne legne lepo, pa mu je dejstvo umanjeno.
Pošto sada lečimo dubinsku povredu, odlučio sam da sve uradimo školski. Dooua nemamo na rasipanje dok smo na putu... Sada ćemo prvo da pripremimo hvataljke. -
On uvuče vrh svake od četiri pincete, veličine dobrog noža, u čuturu, pa ih dade devojkama. Potom crvenom kuglicom zapali „smolu".
- Držite ih za krajeve, kao što sam vam ih dao. Kada njima dodirnite plamen, vrhovi će se zapaliti. Podignite ruke i sačekajte da se ugase. Tada ćemo uraditi kao što sam vam objasnio. -
Hvataljke planuše. Frija je držala ruke podignute sa strane, pazeći da slučajno nešta ne dotakne. Un je, naprotiv, svoje podigla jako visoko iznad glave doslovno shvatajući uputstvo. Plamen uminu baš u trenutku kad su drške čeličnih instrumenata, postale mlake od zagrevanja. Kju otvori poklopac. Materija koju su videle bila je prst debela i izgledalo je kao da pliva u ulju. Devojke je uhvatiše kako im je rečeno, mada je Un bila pomalo nespretna. Očito je imala veliku tremu jer učestvuje u tako važnoj stvari, u pripremi izvođenja vilinske magije, što je po onome kako je vaspitana, bio smrtni greh. Kju duboko udahnu, kako bi kosti došle tačno na svoja mesta, pa, zadržavajući vazduh prošaputa:
- Sada! -
Prijateljice spustiše doou na njegova rebra i ovaj lepo naleže na torzo. Začu se slabašno šištanje. Prijatna toplina razli se po vilenjakovom telu. Posle nekoliko trenutaka doou posive i otpade sa kože raspadajući se. Kju zvučno ispusti vazduh, i prvih pet-šest udaha nastavi ubrzano da diše. Onda veselo pogleda devojke, pljusnu se šakom po rebrima, pa grmnu:
- Izlečen sam! -
Devojke ostadoše nepomične, fascinirane onim što su upravo videle, a onda odahnuše.
- Samo to i ništa više? - skoro će razočarano Frija, ne znajuči ni sama šta je oćekivala.
- Ja sam se sva „otsekla" da ništa ne upropastim. - ljutito joj odgovori Un.
- Pa nije to tolika mudrost, izvaditi krpu i prilepiti je na ranjenika, pazeći da sa njom ništa sa strane ne dokačiš. Mislim da bi nam Kju mogao objasniti zašto taj doou melem ne sme da se dotiče prstima. - poče Frija da se zanima za upotrebu dooua.
- Zar ti nije dovoljno što znaš, da je to tako, i kako da ga upotrebljavaš ako ti zatreba? Ja ti to mogu objasniti, ali sumnjam da ćeš razumeti. - pokuša da je se otrese vilenjak.
Frija je neumoljivo ostala pri svom.
- Materija koju mi nazivamo „doou", - s uzdahom poče da objašnjava vilenjak - u stvari je mešavina gljiva iz naših polarnih oblasti, koje rastu pored toplih sumpornih izvora, i specijalne kulture bakterija, koje su stvorili naši mudraci na svetu sa kojeg je moj narod došao. -
- Šta su to bakterije? - nestrpljivo ulete tamnokosa.
- O tome ćemo posle. Znao sam da ćeš vrlo teško razumeti. Kao što sam ti rekao, doou su stvorili lekari na Evelonu. Da li je gljiva isprovocirana bakterijom, ili obrnuto, toga se danas, u mom narodu na ovom svetu niko ne seća, tek, ona prenosi svoju životnu energiju na tkivo živog bića koji je u dodiru sa douom. To zaceljuje rane neverovatnom brzinom i za sada smo nemoćni samo kod povreda mozga i srži kičmenog stuba.
Rukom se doou ne sme dodirnuti, jer bi se onda zaceljujuća sila beskorisno prenela na zdrave prste. Eto, to bi ti bilo najkraće objašnjene. A, da, zaboravio sam da napomenem kako se doou može koristiti samo kod živih ljudi. Nikome ko je mrtav ne može se pomoći. Dešavalo se u našoj praksi sa rane na lešu od njega zarastu, ali to ničim ne izmeni postojeće stanje smrti. - održa kratko predavanje vilenjak.
- Hoćeš li mi sada objasniti o tim bakterijama? - umilno će zelenooka.
- Uh - zvučno uzdahnu vilenjak, a svetli pramenovi na njegovoj glavi još više se nakostrešiše - To će zapravo biti vrlo teško. Jesi li ikad gledala u vodu bare leti? -
- Jesam! - prostodušno odvrati Frija.
- I, šta si videla? - nastavi da ispituje vilenjak.
Devojka se na trenutak zamisli, pa poče da nabraja:
- Alge, trsku, podvodnu travu, lokvanj, žabokrečinu, peruniku... -
- Nisam mislio na biljke! - jauknu Kju, koji je poučen iskustvom u ovakvim raspravama sa ljudima, očekivao i mnogo gore od toga - Šta si videla u vodi? -
- Šljunak, blato, mehuriće kako se dižu se dna, trulo granje, čak i jedan razbijeni krčag. - ovo sa krčagom Frija je namerno dodala da bi iznervirala vilenjaka, jer joj se smučio njegov način okolišanja oko glavne teme.
- Zar nikad nisi videla riblju mlađ, pijavice, račiće, punoglavce, vodene gliste, razne bube, komarce, larve, vilin konjice, vodene buve i tome slično? - eksplodira ovaj ne mogavši više da izdrži.
- Jesam, ali nisam to smatrala tako važnim, ta bića su tako mala i neugledna. - reče tamnokosa sasvim od srca.
- E, pa svet oko nas je pun takvih, i još različitijih bića, koja su toliko sitna da ih naše oko ne može videti. - poče da objašnjava Kju.
- Šta nas se ona tiču kad su tako sitna - odvrati Frija - Mi za njih mora da smo Bogovi. -
- Sasvim obrnuto. Vi mislite da bolesti dolaze od Boga, ili đavola, što zapravo uopšte nije tačno. -
Frija ga zapanjeno pogleda, ne shvatajući kakve veze sa tim imaju bolesti, ali ne reče ništa, jer su već jednom raspravili da Bog ne postoji, bar ne u obliku u kojem ga zvanična crkva predstavlja.
- Ta su mala stvorenja kao i velika, neka su pitoma kao zečevi, a neka su agresivna i krvožedna kao vuci. Ima ih bezbroj vrsta. Ti krvoločni u stvari su bolesti, oni ti uđu u telo, namnože se, napadaju ga, jedu te iznutra sve dok ne umreš. Telo ima neke svoje male zveri, neku vrstu pasa čuvarkuća koji ga brane, ali, kad oni pokleknu javlja se bolest. Svet je pun takvih sićušnih bića. Svuda su oko nas, ima ih na svakoj travki, u svakom gutljaju vode, u svakom zalogaju hrane, komadu odeće i naravno u vazduhu koji dišemo. -
Frija ga pogleda sa negodovanjem:
- Ništa na može da postoji, a da se ne vidi. - iznese ona svoje primitivno materijalističko gledište.
- Oni su vidljivi, samo su toliko sitni da ih golim okom ne možeš videti. - pokuša on nekako da joj objasni mikro svet, još više se zapetljavalući u svoju komplikovanu priču.
- Ako su vidljivi, kako ih onda ne vidimo i ko ih je uopšte video, da zna da zaista postoje? - ostade tamnokosa devojka dosledna svojoj sumnji.
- Razmisli, Frija, - blago reče vilenjak - kako se većina opasnih bolesti širi? Čopori tih malih, izuzetno opasnih bića, jurišaju sa jednog čoveka na drugog. Oni se neverovatno brzo namnože u jednom, a višak zveri napada novo telo. Razne vrste vrebaju, čekajući u hrani ili vodi koju je oboleli dotakao. Otuda masovna oboljevanja i pomori. -
Devojka je neko vreme razmišljala, pa onda smireno primeti:
- Ali, umire se i od bolesti koje se ne šire tako lako. Sem toga, žene i vidari su često u kontaktu sa teško obolelima pa su još živi, a Boga mi, neki tako provedu i ceo svoj vek. -
- Postoje i manje agresivne vrste, one napadaju samo ljude koji su slabi ili nečim načeti. Često se nakaleme na povrede, trovanja ili prehladu. Dešava se da se u nečijem telu, usled borbe protiv jedne bolesti, njegova odbrana bude veoma oslabljena, pa onda navale svi koji su se zatekli u okolini. Moram ti reći i da sve odbrane nisu iste, neke se dobro obračunavaju sa jednom vrstom, a neke sa drugom. Ili popuštaju u odbrani pred nekim, naizgled potpuno lakim, bolestima. Tako neko oboli od nečega što niko oko njega nema. - objasni Kju, onako od oka.
- Pa to je užasno! - preplašeno će Frija, gledajući oko sebe kao da je ušla u jamu punu izgladnelih vukova. - Ako su neprijatelji svuda oko nas, onda znači da nikada nismo sigurni! Možemo se svakog časa razboleti i umreti, a da napad i ne primetimo. -
- Upravo tako! - konstatova vilenjak neumoljivo - Tako si živela čitavog svog života, a da to nisi ni znala. Ništa ti se verovatno neće dogoditi do Šume Trolova. Tamo ćemo za Un i tebe učiniti ono što smo davno učinili za sopstvenu vrstu. Pustićemo vam u krv novu odbranu da pomogne postojećoj. Male zveri iz nje su toliko strašne, da ni jedna zemaljska mala zver ne može da ih ugrozi. One će vas čuvati do smrti i za vas ni jedna ljudska zarazna bolest neće postojati. To je jedna od glavnih odlika vilinskog naroda, ako se sećate da ne pate od bolesti ljudi i životinja. -
- A šta ćemo ako se ipak razbolim pre nego što stignemo? - bila je uporna Frija u svojoj novoj opsesiji.
- Ne brini se, znam da lečim i neke osnovne ljudske bolesti - pokuša da je umiri Kju.
- A, ako to ne bude bila jedna od uobičajenih ljudskih bolesti, nad kojima imaš vlast? - ponovo će devojka, koja je ovog puta bila stvarno uplašena.
Kju u prvom trenutku, htede da joj besno odgovori, kako će umreti i to bez ikakve nege, ali se savlada još jednom i pokuša da je urazumi:
- A šta, ako mene poklopi neko drvo u šumi, ako me udari grom, ako se pod mojim nogama otvori ogromna pukotina i ja propadnem u utrobu zemlje? Pitam te, šta onda... -
Frija spusti pogled i zagleda se u zemlju. Un je za to vreme njihove naučne diskusije izvadila ostatke praseta i hleb koji su kupili u zamku. Ona žvačući komad prasetine, odgrize polovinu i ostatak pruži Friji.
Ova je pogleda sa užasom, ali se smiri i reče:
- Neka, hvala. Nešto sam izgubila apetit. -
Kju, raširi ruke i pogleda u vis. Zatim ustade i ozbiljno joj reče:
- Od vas ljudi je najbolje kriti istinu. Ponašate se gore nego deca. Sa gladovanjem ćeš više naškoditi sebi, nego što ćeš se saćuvati. Telo izmučeno nejelom, najlakše je napasti zbog oslabljene odbrane. I sama znaš da su debeli plemići, mnogo ređe bolesni od izmršavelih seljaka. To nije slučajnost. -
Frija nevoljno prihvati ponuđeni komad ali, činilo se da nije baš ubeđena u vilenjakovu tvrnju.

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana