.. I kraljičino ogledalo pride...
Sa zadovoljstvom vam predstavljam mog gost-autora Elisa:
voila:
1
Već nekoliko dana medije u Srbiji, a u njenom okolišu, potresa zla kob porodice Nastić i afera sa fotografisanjem trenutaka posvećenih ličnoj higijeni. Ovu bravuru američkog pravosudnog sistema treba nazvati jedinim mogućim imenom - rudimentarnim hajvanlukom, naravno, uz uvažavanje pretpostavke da zaista nije bilo kršenja zakonskih normi. Naime, niko od onih koji reaguju bolnim pathosom i empatijom na ovaj slučaj nije imao priliku da baci pogled na materijale u predmetu, već svi odreda zavise od novinskih izveštaja, a to uvek može da dovede čoveka do polja banalnih i vulgarnih zabluda.
Ja se, inače, baš i ne kanim upuštati u tumačenje jednog konkretnog slučaja. 'Em o njemu ne znam ništa izuzev onog što mi je dostupno kroz medije, 'em sasvim dovoljno ljudi se njime bavi, pa bi moj doprinos bio sasvim izlišan.
Ono o čemu do sada nije bilo reči, barem ne svesne, namerno izgovorene reči, jeste potreba da se razume prosta činjenica da je svaka kultura, pa čak i ona koju temeljnom smatramo, jelinska, izrasla na izrugivanju kulturi drugoga. A jedan od uzroka, ne glavni, ali zasigurno najsilniji, tom izrugivanju jeste neznanje i nevoljnost da se do znanja dođe. I upravo to izrugivanje kulturi drugoga, koje je kamen temeljac svake, pa i naše vlastite kulture, umanjuje nam pravo na kukanje zbog kulturoloških razlika.
Naposletku, ja uzroke ovom bizarnom slučaju koji je od najverovatnije sasvim nevinog čina načinio zločin, ne bih tražio na prvom mestu u kulturološkim razlikama, već bih u pomoć pozvao pravo i njegovu filosofiju. Jedna zajednica štiti se zakonima od onih nepočinstava koja tu zajednicu ugrožavaju u neprihvatljivoj meri. Tako da se o ovom slučaju više trebaju zapitati Amerikanci, u kakvom to društvu žive. Podilaženje veštačkim slobodama i večno nedefinisanoj floskuli American way of life, te nasilna supstitucija duha i materije, misli i pokreta, pustili su iz boce svakojake demone koje sad valja obuzdavati ako treba i nakaradnim i prekim zakonskim regulativama.
Da ne dužim i ne zaplićem dalje, stvar je sasvim jednostavna - mada smo ubeđeni da smo sa dvadesetim vekom i ulaskom u ovaj u kojem živimo dosegli civilizacijske vrhunce, mi smo u stvari tek par koraka odmakli od prvih tribalnih zajednica. I pred čovečanstvom sa njegovim brojnim kulturama još uvek je jako dugačak put. Na kojem će biti svakojakih posrtanja, slepih rukavaca i bizarnih prepreka kao što je ova američka fobija koja i u roditeljskoj ljubavi prepoznaje seksualnu izopačenost, izopačenost koju je upravo američka pop-kultura iznedrila kao jedan od svojih Xanadua. Bilo je raznih izopačenost i pre te pop-kulture, biće ih i posle nje, ali tek su sa tom pop-kulturom te izopačenosti dobile umiven i socijalno prihvatljiv lik.
Ne bih da zvučim kao omatoreli torijevac, jer to nisam, štaviše, još uvek ću pre zakoračiti levom nego desnom nogom, ali nije nimalo neočekivano da kultura koja izbacuje rafale skarednih tinejdžerskih filmova u kojima se seksualnost tretira kao artikal, da takva kultura, dakle, dođe do tačke u kojoj će se užasavati i sasvim prirodne nežnosti.
Postoje dve veoma teška posla: kretanje kroz pustinju bez kompasa i nastojanje da se jednom pušten duh ponovo vrati u bocu.
2
Ima tu još mnogo slojeva o kojima bi se dalo ozbiljno raspravljati, kad bi to bilo moguće. A nije moguće jer ozbiljni slojevi podrazumevaju dugotrajno buljenje u ogledalo, na šta većina nikada nije spremna. Izuzev ako pred nju nije postavljeno ono zrcalo zle kraljice, prepogramirano tako da izbegne davanje istinitih, već samo prihvatljivih odgovora.
A o čemu ovde, u stvari, ima još reči? Kada su podanici jednog pravnog sistema podvrisnuli da delo njihovih dojučerašnjih zemljaka, sada podanika drugog pravnog sistema, mora biti shvaćeno kroz prizmu jednog drugog, ovdašnjeg, socijalno-historijsko-pravno-kulturološkog, jednom rečju tradicijskog okvira, oni su i ne sluteći podigli poklopac šahta ispod kojeg je bezdan ispunjen vrištećim pitanjima. Usporedba sa Pandorinom kutijom ne bi bila na mestu, jer u slučaju kutije zla su se desila po otvaranju, u ovom slučaju zla su se već desila. Naime, sa jednakim pravom već danas mogu poštovaoci lika i dela alternativnog medicinara Dabića i izvršioca njegove militarne volje, bude li ikada uhvaćen i pred sud izveden, zahtevati da se i njihova dela tumače kroz tradicijsku prizmu tešku za razumevanje sudijama poniklim u nekim drugim društvenim i pravnim okvirima. Mogu oni sasvim argumentovano objasniti da je u ovdašnjoj tradiciji, pored fotografisanja dece dok se kupaju (ostaje nejasno kako se tradicijom može nazvati nešto relativno skorijeg datuma, prva dagerotipija na Balkan, naime, stigla je tek krajem XIX veka, a tada zasigurno nije bila upotrebljavana za ovekovečivanje porodičnih intimnih trenutaka, moralo je doći do znatnog pojeftinjenja foto-opreme da bi se počela i za to koristiti), sadržano i mnogo toga drugog što je pobrojano u delovima haških optužnica koje određuju inkriminišuća dela.
Naravno, potrebno je i to reći, ovo o čemu pišem stvar je puke spekulacije i hipotetičnosti. Ali nauka, dakle svet teorijskog počiva upravo na spekulativnom i hipotetičkom, te ih stoga ne smemo olako uzeti. Naravno i da je ovaj američki slučaj hajvanluk nad hajvanlucima, primer do čega dovodi demokratija (o tome Pekić jako koncizno i precizno piše u svojoj Sentimentalnoj povesti britanskog carstva) kada poveruje da je dostigla svoj vrhunac i da nema više šta za ponuditi, kamoli šta za popraviti. No, siguran sam da, uz sve svoje manjkavosti, američki pravosudni sistem neće istrajati na hajvanluku u koji se zapetljao ulaženjem u ovaj slučaj. Naravno, uz pretpostavku da deca zaista nisu dirana.
Ovde je reč o nama, o našoj spremnosti da branimo svoju kolektivnu poziciju, sliku o sebi i da preterujemo, po običaju svojstvenom malim narodima, kada treba ubediti velike da su u krivu. Ne razvlači mi se sad ova tema do u besvest, ali ne mogu da se otmem utisku da ovaj gaf (ukoliko je gaf, ja o samom slučaju, rekoh već, ništa ne znam, pa zadržavam pravo na neutralnu zapitanost) mnogi zdušno koriste kao priliku da se ulepša i restaurira slika koja je nagrđena i naružena nekim sasvim drugim delima. I takvi se pri tome zaludno i naivno nadaju da će, dokazujući vrhnaravnu nevinost sadržanu u činu fotografisanja dece koja se kupaju, dokazati i neke druge nevinosti. To je ono što malo bode oči.