Gost autor| Literatura

Vilinska saga VIII/1

mlekac RSS / 30.12.2010. u 15:09

Nova glava pred novu godinu. Anonimni autor jos uvek savladava tehniku kacenja komentara, ali vam svima salje pozdrave i svoje najlepse zelje! 

 

VRATA U VILINSKI SVET I ISTINA O BORORU I ČOVEKU ZMIJI


ArchytasIdea.jpgKju zaista nije mnogo voleo tu temu. Opet je trebalo da priča o stvarima koje nikada u životu nije video. Ne samo on, već ni njegov otac, ni njegov deda. On zamoli svoje štićenice da to ostave za Šumu Trolova gde je još bilo moguće pronaći vilenjake iz orginalne posade Imira, kao što je, recimo, Siret. Ali, devojke ostadoše neumoljive. Njihovo zanimanje za Evelon prevazilazilo je granice vilenjakovog strpljenja. Na kraju je ipak morao nešto da im ispriča: - Već sam vam rekao kako ja nisam prava osoba koja bi trebalo da vam priča o vilinskom svetu, jer ja nikada nisam hodao pod purpurnom noći Evelona niti sam se divio stalnoj srebrnoj mesečini njegovih meseca. Sve što znam, potiče iz nevezanih priča starijih vilenjaka i iz onoga što smo o našem svetu morali naučiti u nekoj vrsti škole. -
- Zar ti nisi nikada bio na vilinskom svetu? - zainteresova se Frija koja je priču o osnivačima razuma, od pre neku noć, delimično pespavala.
- Ne, naravno da nisam, rođen sam ovde, pod svodovima zemaljskih šuma, isto kao i vas dve. Kada me već teraš da vam nešto pričam, mogla bi malo i da slušaš, - reče vilenjak, savlađujući se da ne prasne.
- Dobro, dobro, znam da si rođen ovde, a ne pod plavičastim svetlom Araksa. Ali, računam da si u svom dugom životu mogao da skokneš i vidiš odakle je tvoj rod došetao, - odvrati mu tamnokosa devojka, osećajući da će teško moći, a da se ne upetlja ako pokuša da slaže vilenjaka kako je predano slušala njegovo prošlo izlaganje o vilinskom svetu.
- Prvo, moj narod je doleteo, a ne došetao. Među zvezdama se ne šeta, - obrecnu se ovaj.
- Daj Kju, smiri se. Dobro, ako nisi mogao da odšetaš zašto nisi odleteo? I onako kažeš da tvoja porodica ima velike posede tamo. Ne bi morao da se brineš od čega ćeš da živiš na tom Evelonu, - pametovala je Frija.
- Vi očigledno ne razumete da je Evelon toliko daleko, da vaši umovi to nikako ne mogu da shvate. Drugo, ne bih imao čime da odletim tamo, jer smo u bici sa Džilovima izgubili sve naše aparate, koji bi nas mogli vratiti nazad. -
- U borbi, sa kim ste izgubili appr..? - ubaci se Un potpuno zbunjena.
- Sa ledenim divovima! Potukli smo se sa njima, još dok smo dolazili na ovaj svet. - pokuša Kju da se spusti na ravan ljudskog razmišljanja.
- Aaaa...! To su oni koji su po legendi hreli da smrznu čitav svet. Zar njih nisu umlatili Bogovi, rušeći planine i nateravši mora da ključaju? -
- Ne, šta god vaši stari pričali, to smo zapravo bili mi. ...I Evelonjani spasoše ovaj svet od propasti koja je ovde stigla zajedno sa njima...To je bila naša obaveza, jer da se nije tako dogodilo, mene sad ovde ne bi ni bilo, a verovatno ni vas. Nažalost, tu mi izgubismo moć da letimo među zvezdama. -
- Ali, zar mi ti nisi pričao kako je tvoj deda-stric, Finvar, odleteo put Irske u dobro napravljenom vilinskom brodu, sa jedrima za oblake? -
- To je sasvim druga vrsta broda. Taj plovi po vazduhu kao po vodi, ali među zvezdama nema vazduha. -
- Pa kako onda vilenjaci i ledeni džinovi, tamo gore dišu? A, znam za vas, vi možete bez vazduha sat vremena - postavi Frija jedno logično pitanje.
- Pa ponesu ga sa sobom i stalno ga obnavljaju. - pokuša da objasni Kju.
- Kako, ga obnavljaju? Kad bi to moglo, niko nikad se ne bi ugušio, - zaključi Frija.
- Vilinska magija! - predupredi vilenjak dalja objašnjavanja.
- Pa zar vi nemate neki drugi prolaz u vaš svet? U našoj legendi priča se da u neki vašim pećinama postoje vrata za vilinski svet. -
- Naravno, još jedna glupost o vilenjacima, - rezignirano odgovori Kju.
- Pa, to su tvrdili očevici - nije se dala Frija.
- Kakvi sad očevici?
- Slušaj, Kju, svuda se priča kako su hrišćanski kaluđeri zajedno sa gardom kralja Otona sa Gvozdenom Košuljom, spasili dvoje dece iz kandži zlih vilenjaka. Oni su navodno bili na u tom vašem čudnom svetu gde nikad nema sunca, a otrovne pečurke rastu sa svih strana. -
- Tako je glasila zvanična verzija koja je prepričavana u marci. - uključi se Un, koja je sve seoske tračeve i glasine poznavala daleko bolje od Frije.
- Ma pazi, Boga ti. Kako da ja uopšte ne znam za takav slučaj? - živo se zainteresova vilenjak.
- Bilo je to pre otptilike osam godina. Jašući kroz šumu u letnje poslepodne konjanici kraljeve garde, koji su pratili nadbiskupa kad je iz Danske dolazio da bi venčao kraljevu sestru sa nekim novoprizvedenim erlom, spazili su dva đavolčeta zelene kože, kako se kriju pored malog jezera. Naravno, savesni kao što uvek jesu, oni nateraše svoje velike konje u tršćak i golim mačevima isteraše male spodobe na svetlost dana. Ispostavilo se da su to samo dva mala, gola deteta, podignute kose i blago zelene kože. Zapovednik htede odmah da ih pogubi, a njihova nečista tela spali, kako bi očistio šumu od paganskih duhova, pod čiji su uticaj očito pali.
Nadbiskup verovatno nije imao ništa protiv, ali sa njim je bilo nekoliko kaluđera, koji su, naprosto, bili ono drugo lice hrišćanske crkve. Ono, koje se opisuje u svetim knjigama. Oni uzeše malu, golu decu pod svoju zaštitu. Zaviše ih u svoje mantije, i oteraše vojnike od njih. Bili su to dečak i devojčica oko šest, sedam godina starosti. Govorili su naš jezik, ali prilično, iskvareno sa mnogo izraza koje niko nije razumeo. Ispričali su kako ne znaju ko su im roditelji i da su živeli sa vilenjacima, u njihovom svetu. Opise koje su oni dali, kaluđeri su pažljivo zapisali i zaključili da se tu nedvosmisleno radi o nekom predvorju pakla, iz koga vilenjaci sa drugim demonima sigurno izlaze na ovaj svet da prave vernima štetu i probleme. Napravili su čak i skice njihovih golih tela gde se lepo videlo da su suviše lepo i pravilni građeni za ljudsku decu tog uzrasta.
Zvali su se Jen i Zara. U početku su bili jako plašljivi i stalno pitali kad će ih vratiti u šumu, kod vila. Ali, kaluđeri su lepo postupali sa njima i naučiše ih molitve svevišnjem, da ih oslobodi tih grešnih misli, i krstiše ih oboje. Oni još nisu bili zatrovani duhom pakla, što se odmah lepo videlo, jer su na škropljenje svetom vodicom po telu odgovarali smehom i srećnom cikom. Sledećih dana, živeći pod nesebičnom kaluđerskom brigom, i jedući normalnu ljudsku hranu, njihova koža poče dobijati normalnu boju, zelena kosa im se spusti i postade ista kao i kod druge, obične dece. Njihove duše behu spašene, jer postaše dobri i smerni Hrišćani.
Potom ih nadbiskup odvede sa sobom za Dansku. Priča se da je hteo da ih pošalje direktno za Rim, da pokaže koliki je stepen preobraćenja na severnom svetu on postigao, ali otac papa nije hteo ni da ih čuje, niti vidi, jer, po zvaničnom stavu crkve, vilenjaci ne postoje. To je ta priča, sa srećnim krajem, i danas se svugde može čuti da su se dogodile slične stvari, naprimer u Irskoj ili u Franačkoj, ali to su sve izmišljotine. To se zaista dogodilo ovde, u našem kraljevstvu. -
- Da, da... Mislim da se sećam šta se stvarno dogodilo. Čujte sad našu verziju priče: Pre desetak godina bila je jedna veoma jaka i duga zima nakon toplog leta koje smo te godine imali. Na golim bregovima, blizu Šume Trolova, gde ništa sem trave ne raste, naselila su se dva brata, očito izgnanici iz nekog sela, koji su, bežeči od besa saplemenika ili krvne osvete, stigli u ovu negostoljubivu oblast. Tu su sklepali kućicu, poluzemunicu i živeli od nešto sitne stoke koja je pasla po bregovima. Stariji je bio oženjen i doveo je sa sobom krupnu ženu sa dvoje male dece.
A onda je došla ta jaka zima. Čopori vukova spustiše se iz tundre da u šumama pronađu bilo šta za hranu. Izgleda da su ta dva nesretna brata, pošavši po lepom danu da donesu još drva za ogrev, naletela na neki čopor, jer, očito nenaviknuti na samostalni život nisu umeli da procene koliko će im trebati. Tek, oni i njihov sitni nordijski konj, dugog repa i grive, ne vratiše se više u skromnu kućicu. Temperatura je jako pala, a naši izviđači su retko osmatrali šta se dešava na obodu naše teritorije. Ozbiljno smo se zabrinuli tek kada su javili da se već tri dana iz ljudske kuće ne vije dim. Odmah smo tamo poslali patrolu.
Kada su naši stigli u tu ljudsku čatrlju zatekla ih je slika užasa i očaja. Skoro sve u kućici je bilo mrtvo, ukljućujući i jako otporne vunaste koze. Zgrada je bila vrlo loše napravljena za ovu klimu i naši izviđači su se sa pravom pitali odakle su uopšte došli ti ljudi? Između krova i zidova bio je otvoren prostor debljine balvana koji su držali krovnu konstrukciju. Čitava se ruka mogla provući tuda, bez ikakvih problema. Po temperaturi na kojoj se pljuvačka ledila pre nego što padne na zemlju, ta ventilacija predstavljala je fatalan gubitak toplote. Odsustvo vatre zapečatilo je sudbinu ukućana. Izgleda da je žena čvrsto verovala u povratak muža i devera, jer ni jedna koirisna drvena stvar nije bila spaljena, pa čak ni ograda između dela za stoku i domaćnstva. Prosto, ta jadnica kao da nije shvatala ozboljnost situacje u kojoj se našla. Sva sreća da joj je materinski instikt koliko-toliko radio. Stavila je decu u zadnji deo, koji je bio ukopan u breg, natrpala je na njih najtoplije stvari koje je imala i legla je preko njih. Kada smo došli našli smo ih ispod ukočenog tela njihove majke, bez svesti, ali još uvek žive. Scena je bila tako dirljiva da su sve vile, koje su bile u patroli, plakale.
Brzo smo založili veliku vatru i povratili život u mala tela. Doou ih je spaso od promrzlina. Nismo im dozvolili da vide majčino telo, a oni su bili suviše obeznanjeni da bi nas se plašili. Odvezli smo ih u Mag-Mel na crvenim sankama koje su vukli irvasi okićeni praporcima na laponski način, tako da su se oni radovali i pljeskali ručicama. Sledeće mesece proveli su u dvorani Majke-Magle gde su se jurili i igrali sa našom decom, a Glastiglel, vilin-vidarka koja ih je spasila, potpuno je preuzela brigu o njima. Posle nekog vremena, prestali su da pitaju za majku i nisi mogao da ih razlikuješ od druge naše dece. Data im je vilinska krv bez zvanične ceremonije, jer je „tetka" Glastiglel smatrala kako treba da odrastu u uverenju da su rođeni kao viljenjaci. Iako su, još kada su stigli, dobilo toplu vilnsku odeću i obuću, nisu previše voleli da se igraju napolju. Obožavali su da se igraju žmurke u hodnicima gde smo mi gajili pečurke, valjda zbog infraljubičastog osvetljenja koje je činilo da sve boje na njemu izgledaju drugačije. Haldir je čak morao da opomilje našu decu, zbog štete koju su tamo izazivali. Preko pedeset malih vilenjaka i vila, koji su tutnjali zamršenim hodnicima koristeći sve prednosti subjektivnog vremena, obavezno su prevtali zasade, obarali debala sa bukovačama i razbijali lampe.
Drugo mesto, koje im je bilo posebno drago, bile su pećine sa toplom vodom. Tu su znali danima da se brčkaju i plivaju u velikim jezerima, čak mnogo bolje i maštovitije od naše dece, sve dok ih onako smrežurane Glastiglel ne bi isterala da odspavaju i nešto pojedu, plašeći ih da će se pretvoriti u barske kornjače. Zaključili smo da su došli odnekud iz blizine neke mirne reke ili toplog mora.
Njihova opsednutost vodom bila je tolika da su se čak i napolju, u rano proleće, kupali u barama i jezerima Šume Trlova po hladnoći po kojoj naša deca nisu htela ni prst u vodu da zamoče. Nikako nismo mogli da im objasnimo da nisu sve vode za kupanje. Dok ih je grdila, užarenim štapom skidajući im pijavice sa kože, Glastiglel je verovatno proklinjala samu sebe što im je, zbog sopstvene panike, u krv ubrizgala preveliku količinu sredstva protiv smrzavanja koje ima nus-efekat, da nikad ne osećaš hladnoću, ali, nažalost, ostaje u telu nekoliko stotina godina. Shvativši da vilenjaci ne znaju za stid tela, Jen i Zara odlagali su svoje vilinske kostime i trčali goli po šumi po svakom vremenu. Vilinska deca, koja se tako igraju samo po toplom vremenu, bila su čak ismevana od njih. „Šiljatouhi su zimogrožljive kukavice", glasilo je zadirkivanje i nije se jedan ponosni mali vilenjak vratio spolja, u tople pećine, tresući se kao prut.
Tako prođoše tri godine, a Gjastiglel je smatrala kako će to proći samo od sebe i da će sa sazrevanjem deca početi da se ponašaju kao i čitava njihova grupa vršnjaka. Međutim nevolja je bila u tome što su mali vilenjaci sazrevali daleko brže od ljudske dece pa su ona koja su izgledala kao njihovi vršnjaci bila nekoliko godina mlađa i lako prihvatala njihov autoritet. Tako su oni bili vođe u svakoj igri, a Glastiglelin psihološki pristup se pokazao kao potpuni promašaj. Davala im je u hrani samo velike količine zelenog pigmenta, koji je inače vrlo zdrav za decu, kako bi ih učinila što manje upadljivim u šumi, i kako bi otklonila opasnost zbog nenošenja vilinskog kamuflažnog kostima.
I pored svih tih predostrožnosti, bili su dovoljno naivni da padnu u šake grupi kraljevih konjanika koji su prolazili putem pored jugozapadne strane Šume Trolova. Umesto da se uhvate za korenje vrba i sačekaju da opasnost prođe, kao što su to uradila druga vilin deca koja su se sa njima kupala u jezercetu, oni istrčaše na put u glupom pokušaju da se dokopaju šume i behu lako uhvaćeni.
Glastiglel je odmah navalila na Haldira da napravi spasilački upad pravo na dvor kralja Otona sa Gvozdenom Košuljom, ali moj otac prvo sačeka da čuje izveštaj naših uhoda sa dvora. Pošto je saznao da ljudi lepo postupaju sa zelenom decom, on odustade od krvoprolića i saopšti da su se mali ljudi vratili svom plemenu. Glasiglel mu to, do dana današnjeg, nije oprostila.
Deca su predata crkvi na staranje i odvedena daleko od naše zemlje, ali, tu nije kraj priče...
Šta je bilo sa Jenom, ne znamo, jer su, pošto su stigla u Dansku, deca bila razdvojena. Zara je je dospela u Irsku, u neki ženski manastir, gde je imala puno muke da se uklopi sa strogim režomom reda časnih sestara kome je trebalo da pripadne, ali, pošto je bila jako inteligentan devojčurak, brzo je prošla fazu iskušenice i kada je prvi put kao punopravna kaluđerica napolju boravila sama, ostavila je svoju smešnu odeždu na vrbu pored reke i bacila se naga u zelenu vodu. Crkvena nagađanja kretala su od samoubistva, do toga da ju je pojeo neki irski vodeni demon, kao zelenozuba Dženi. U stvari, još istog dana došla je u kontakt sa Finvarovim vilenjacima i ubrzo se vratila u Šumu Trolova, gde Glastiglel zamalo nije umrla od sreće kad ju je videla. To je bilo pre dva meseca. - završi Kju vilenjačku verziju priče o zelenoj deci.
- Znači, ništa od prolaza u vilinski svet, - razočarano će devojke uglas.
- Bojim se da je tako. Njihovi opisi vilinskog sveta svode se na naše podzemne prostorije u Mag-Melu. - reče vilenjak.
- Slušaj, u pričama se uvek koriste ti tajni prolazi u začarane svetove. Oni su obično u dubokom pećinama, podzemnim jezerima i napuštenim hramovima isčezlih carstava. Mora da postoji u tome neko zrnce istine? - upita Frija sa puno nade.
- Pa, ovako, mi nikada nismo ovladali tehnikom teleportacije, paralelnih dimenzija i zakrivljenosti prostora. Za to je kriv sam Boror koji nije otkrio te tajne kada je ubio poslednjeg valuzijskog čoveka-zmiju, - poće vilenjak da priča stvari koje su i njemu samom bile na granici razumljivog.
- Para... šta? - upita Un, verujući da verovatno nije dobro čula šta je rekao.
Frija nije htela da raspravlja oko reči koje nije razumela, i koje su po njoj, valjda označavale tehnike vilinske magije. Ne, vilenjaci nisu vladali tim, verovatno nekim vrlo visokim magijama. Ona se zadža na lako shvatljivim rečima:
- Niste ovladali zakrivljenošću prostora? Šta tu, pobogu, ima da se savlađuje? Moja baba Hilda stalno je govorila: „U mešinu od pola litra ne možeš staviti litar tečnosti kako god je krivio", znači, prostor je uvek isti, kako god ga krivio. -
- Tu se radi o zakrivljenosti prostora između zvezda. To i ja jedva mogu da razumem. Čak i naši najveći umovi više nagađaju, nego što razumeju šta se tu zbiva. -
- Hoćeš da kažeš da je crkva u pravu kada tvrdi da je nebo svernog oblika i da su zvezde zakačene za njega? - upita tamnokosa, koja je navikla da sva učenja hrišćčanske crkve odmah odbaci.
- Zvezde nisu zakačene za sveru, nego slobodno lebde u prostoru. - pokuša Kju da joj na primitivan način objasni koncept svemira.
- Da naravno, znala sam da je to greška. Crkva tvrdi kako je zemlja ravna kao ploča, a mi znamo da je loptasta i da ima osu na kojoj se drži „idrazil". Kako bi inače nastajali zemljotresi, da zmaj Mithogar ne glođe idrazil. Što se zvezda tiče, one ne moraju da budu zakačene ni za šta, one su toliko male da mogu slobodno da lebde u vazduhu. - objasni Frija osnovna geografska podučavanja koja je kao dete dobila od svog oca Ulafa Razvratnog, inače čuvenog pomorca.
Kju ne prokometarisa prvi deo Frijinog objašnjenja, jer je bar nešto od toga bilo tačno, ali se usprotivi njenim astronomskim gledištima:
- Zvezde nisu male. One su ogromne, samo su vrlo daleko. Znaš, to je kao da gledaš brod koji dolazi sa pučine. Dok se ne približi, izgleda kao tačkica. Sunce je jedna od manjih zvezda. Zapravo vrlo malih. -
- Sunce je zvezda?! - Frija prosto zaneme. Ceo celcati poredak njenog shvatanja vasione bio je uzdrman, iz korena.
- Da, i Midgrad kruži oko njega, a ne obrnuto. Još ti moram reći da sunce preko neba ne jure Odinovi vukovi, nego se kreće samo od sebe. Uopšte, celo nebo je u neprekidnom kretanju, samo to mi sa ovog sveta ne vidimo jer su razdaljine imeđu nas i zvezda ogromne, - vilenjak je bio neumoljiv u saopštavanju istine.
Frija nije postavljala više pitanja, trebalo joj je vremena da svari nove informacije i da uobliči u mislima taj novi poredak stvarnosti.
Un je podjednako dobro shvatila ono što je Kju objašnjavao, ali to kod nje nije izazvalo nikakav šok, jer ona nikada ranije nije ni razmišljala o tako nevažnim stvarima kao što su vasionska tela. Jedino ju je zanimalo da li će biti mesečine, jer je valjanje po paprati sa momcima bilo mnogo zanimljivije na svetlu nego u mrklom mraku. Za to je imala neku vrstu kalendara, pa je mogla pažljivo da planira avanture.
Volve su joj govorile kako mesec ima veze i sa ženskim krvarenjem i da je samo u određene dane sigurna, ali lepotica nije mnogo verovala u to. Njene mere predostrožnosti bije su drugačije i zasnivale su se na proverenim receptima njene tetke Torgune koja je u svoje vreme takođe bila jedna od najlepših devojaka u marci. Toliko o Uninom poznavanju astronomije.
Zadovoljan što je devojkama bar malo pojasnio ono što se događa oko njihove planete, Kju nastavi priču o magičnom prolazu:
- E sad, na vilenjačkom rodnom svetu nije postojala samo jedna razumna rasa, kao što je bio slučaj ovde, pre nego što smo mi i Džilovi doplovili, tukući se međusobno. Naši mudraci tvrde kako je vrlo moguće da je i ovde bilo još nekih razumnih oblika života, ali šta se sa njima dogodilo, niko ne zna. -
- Kojiko je meni poznto, - ponovo se umeša Frija - sem vas postoje još: trolovi, patuljci, uldri, divovi, goblini... -
- Divovi, i trolovi, i kadži demoni ljudski su nazivi za Džilove, narod koji je došao sa nama na ovaj svet. Goblini su takođe došli sa nama, ali vi mnogo češće koristite taj izraz za vilenjake koji prate Kut-Heargovu umetničku doktrinu. - odgovori joj Kju nestrpljivo.
- A, patuljci i uldri? - nije se predavala zelenooka.
- Patuljci su ljudi sa poremećajem. - odvrati spremno vilenjak - Uldri? Ni uz najbolju volju ne mogu se setiti da sam ikada čuo za njih. -
- Pitaj laponske šamane, ko tamo živi pod zemljom i svojom bukom im plaši krda irvasa? - superiorno odgovori Frija.
Vilenjakovo lice se smrači, istovremeno poprimajući i izraz dosade:
- Videla si možda nekog? Baš me zanima kako izgleda? -
- Nisam, ali ljudi o njima vrlo intezivno pričaju i tamo, u zemlji severnih Huna, plaćaju svojim šamanima velike pare da ih rasteraju. Znaš, ti ljudi su veoma vešti u magiji. Mnogo veštiji od naših volvi i čarobnjaka. Samo da vidiš njihove magične čvorove sa perlama na kožnim trakama! Znaju cele mreže da naprave od njih. U Upsali kažu da im sve letnje oluje koje stižu preko Baltika šalju finski magovi. Neki tvrde da su krivi za svo loše vreme u zemlji Gitsa. -
- Kažu i za nas da smo demoni pakla, pa nismo. Uopšte, to što drugi ljudi kažu ne može se uzeti zdravo za gotovo. - reče Kju ozlojeđeno.
- Tako govore sveštenici nove vere. Ali, prost narod ne priča nikad takve priče o vama. Mislim, nama. Oni tvrde da smo lukavi i opasni, ali kako često hoćemo da pomognemo svojom magijom i znanjima. Naročito starci smatraju da je veoma korisno biti u dobrim odnosima sa vilinskim svetom. - pokuša tamnokosa da se opravda za svoju lakomislenost.



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

wukadin wukadin 15:29 30.12.2010

Malo SF?

Evo i elemenata SF-a. Podseca me na Dzina Volfa i Knjigu Novog Sunca.
anonimni_autor anonimni_autor 02:21 02.01.2011

Re: Malo SF?

wukadin
Evo i elemenata SF-a. Podseca me na Dzina Volfa i Knjigu Novog Sunca.

Odavno sam prestao da pamtim imena i pisce SF knjiga koje me nisu narocito impresionirale, pa bih te zamolio da me malo podsetis na sta tacno mislis? Doduse, secam se da sam jednom procitao neki roman u kome su nekakvi polutonski humanoidi zavladali nasom rodnom grudom, ali ih je onda nekakav poludivlji covek, koga su uzeli za kucnog ljubimca, sve prevario i oterao odavde. Medjutim, moji dzilovi nemaju nikakve veze sa njima. Recimo samo da poznajem neke ljude koji podsecaju na njih svojom gradjom i filozofijom. Nema potrebe da izmisljam nesto sto mi je nadohvat ruke.
Ako si slucajno mislio na fantastiku u ovoj glavi, reci cu ti da je prica o zelenoj deci zasnovana na irskoj legendi koju sam obradio i uklopio u svoj roman.
Mnogo pozdrava i srecna ti nova godina!
bene_geserit bene_geserit 02:52 02.01.2011

Re: Malo SF?

wukadin
Evo i elemenata SF-a. Podseca me na Dzina Volfa i Knjigu Novog Sunca.

Tebe sve zivo podseca na taj roman(e). I na drugom blogu si to pomenuo. Verovatno ga trenutno citas?
Sve u svemu i nije neki roman. Pocetak je obecavao (gilda mucitelja i ostalo) ali posle je postao trt. Nista sto bi covek pozeleo da procita drugi put.
Usput, sta te to podseca na Knjigu Novog Sunca ovde, ja ne vidim nista iole slicno.

anonimni_autor
secam se da sam jednom procitao neki roman u kome su nekakvi polutonski humanoidi zavladali nasom rodnom grudom, ali ih je onda nekakav poludivlji covek, koga su uzeli za kucnog ljubimca, sve prevario i oterao odavde.

Ovo deluje kao L. Ron Hubbard-ov (osnivan sajantologije) roman "Battlefield Earth". Mada bi ga ja drugacije prepricao, ne bi izostavio brojni sistem sa osnovom 11, a ni one bankare na kraju.
To je slican kvalitet SFa kao ono gore, tj. ne bas neki. Po ovome je sniman i film, koji ni na sta nije licio.
Tvoj roman (tj. dzilovi u njemu) ni po cemu ne podseca ni na ovo, nema da brigas. Uostalom i da lice na nesto, sta te briga. Toliko toga je objavljeno o oblasti fantastike da bi sasvim sigurno mogao da nadjes zajednicke elemente u gomili romana.
kakapo kakapo 23:52 01.01.2011

Uldri


"Uldri? Ni uz najbolju volju ne mogu se setiti da sam ikada čuo za njih."
Trebalo mi je par dana da se setim gde sam video laponske uldre..
anonimni_autor anonimni_autor 02:22 02.01.2011

Re: Uldri

kakapo

"Uldri? Ni uz najbolju volju ne mogu se setiti da sam ikada čuo za njih."
Trebalo mi je par dana da se setim gde sam video laponske uldre..

Moras da priznas da sam se potrudio da ih iskopam. Pogotovo sto zive ispod smrznute zemlje!
Super slika!
Srecna nova godina i tebi i svima ostalima koji me citaju!
mlekac mlekac 02:26 02.01.2011

I... EVO NJEGA!

Divno, vise ne moram da izigravam PTT sluzbu i da vam prenosim sta je autor rekao na vase komentare. Kao sto vidite, konacno se oglasio pa se slobodno dopisujte. Ja odoh da vidim je li prezivela koja sarma, nesto sam ogladnela!
Srecno novo leto!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana