1. Englezi su mi dragi, ali me ništa ne začudjuje što dolazi od njih, pa ni to što, recimo, kriket i bejzbol uživaju reputaciju sportova koje samo - oni razumeju. Ne čudim se ni kada Kristofer Išervud zapiše: „Thinking of Lenin? I'm afraid I find more inspiration in the Marquis de Sade". Naime, ne smeta mi što neki Englezi ne razumeju Lenjina, a nisam siguran ni da pravilno shvataju De Sada (kako mogu razumeti De Sada oni koji su tako perfidno uništili Oskara Vajlda, zbog "nedoličnog ponašanja", odnosno „flagrantne nepristojnosti" /gross indecency/), ako uopšte postoji ispravno razumevanje iole problematičnih ljudi. Ali, ako Englezima tako odgovara, slobodno im bilo!
Ovo pominjem zato što sam tih dana mnogo čitao neke tzv. uvrnute knjige. Tako A. Skobi, u "Ubistvu za magiju" (Alastair Scobie: Murder For Magic: Witchcraft In Africa), beleži: "Ljudska bića su u velikoj meri spremna da veruju u ono što je neverovatno. U Engleskoj, pre manje od dvesta godina, kao najbolji lek za groznicu smatran je čaj u kome je kuvano parčence drveta sa grede od koje su napravljena vešala, a nerotkinje su odlazile na raskrsnicu da dodirnu ruku obešenog drumskog razbojnika. U to vreme obavljani su rituali javnog pogubljenja, što je izazivalo veoma veliku veselost kod naroda. Kad je obešen g. Berk, viši partner u poznatoj kompaniji ‘Burke & Hare', njegovo telo je javno isečeno na komade, koža odrana i prodata prisutnoj svetini po ceni od jednog šilinga za kvadratni inč. Naravno, to je bilo u prošlosti, sada više znamo. Da li je tako?"
Od onoga što je Skobi naveo u ovom citatu, meni se naročit svidelo ovo: „ ...što je izazivalo veoma veliku veselost kod naroda". Eh, šta sve može uveseljavati narod?!A tamo gde su Englezi, blizu su i Škoti. Tako je Džejms Džordž Frejzer, svetski poznat škotski antropolog i folklorist, u svojoj popularnoj knjizi „ЗЛАТНА ГРАНА, студија мађије и религије" (James George Frazer: The Golden Baugh, A study in magic and religion), na široko i na dugačko pričao o magijama i religijama u raznim delovima sveta. Pritom je iznosio evoluciju načina razmišljanja od magičnog i religioznog do - naučnog. Ta knjiga imala je širokog uticaja na antropologe, ali i na književnike (D. H. Lorens, T. S. Eliot), kao i veliki broj čitalaca širom sveta. Medjutim, danas se neki Frejzerovi pogledi na kulturna verovanja u dalekim zemljama smatraju - prevazidjenim, mada se kaže da svaka finija porodična biblioteka mora posedovati tu knjigu. Ono što meni pada na pamet, dok ovo pišem, jesu reči kritičara Rona Hogana: "Frazer was much too genteel to state plainly that "primitive" races believe in magic because they are too stupid and backwards to know any better; instead he remarks that "a savage hardly conceives the distinction commonly drawn by more advanced peoples between the natural and the supernatural...".
Da li je baš tako? Ja ne osporavam, naravno, činjenicu da u manje razvijenim društvima ima više praznoverja, ali "modernih vradžbina" ima i danas u mnogim veoma razvijenim sredinama, mada su one danas poprimile sofisticiranije oblike. Uostalom, primera radi, treba znati da se ovakav oglas pojavio 11. marta 1967. godine u veoma ozbiljnom londonskom dnevniku THE TIMES: "A witch of full powers is urgently sought to lift a 73-year-old curse and help restore the family fortunes of an afflicted nobleman. Employment genuinely offered". Ubrzo je otkriveno da je oglas dao sedamdesetčetvorogodišnji vojvoda od Linstera (Duke of Leinster), koji se nalazio na čelu jedne od starijih i uglednijih britanskih familija, A da ljudi nisu shvatali ovaj oglas kao šalu, pokazala je činjenica da se preko 170 osoba javilo na oglas, nudeći pomoć - da skinu madjije sa nesrećnog aristokrate i njegove porodice. Sve se to dogadjalo u Velikoj Britaniji, u drugoj polovini XX veka! (Uostalom, o tome da se vradžbine mogu skinuti, pisalo je nedavno i beogradsko „Treće oko", iako smo već dobro zagazili u XXI vek).
2. Da se vratim Zambiji. Preneću drugi deo proglasa o Vradžbinama, iz Narodnog muzeja u Lusaki, o čemu sam govorio prošli put:
„Za otkrivanje vradžbina koriste se vračevi. Nakon otkrivanja uzroka nesreće, vrač prihvata da je u stanju da reši problem ili, pak, ako nije, ukazuje na nekog drugog vrača, za koga veruje da je sposobniji od njega i da to može bolje uraditi. Tretman se najčešće sastoji u ispijanju posebno pripremljene smeše, kupanju u vodi sa dodatom smešom, utrljavanju smeše u zasečenu kožu, zatim puštanju krvi, nošenju privezaka sa madjijama, upućivanju molitivi duhovima, itd.
‘Koga je zmija ujedala i guštera se plaši', kaže stara izreka. Žrtve vradžbina obično traže zaštitu da im se ne dogodi ponovo ono što im se jednom već dogodilo. Traže sredstva i načine kako da se zaštite od zla koja im drugi nanose, i to traže obično od eksperata iz dalekih krajeva, kako njihovi rivali ne bi mogli na njih uticati. Odbrambene čini-madjije stavljaju klijenta i vrača na jednu stranu, a vešticu na drugu. Aranžman ima karakter bumeranga. Što čini-madjije duže deluju na jednoj strani to druga strana biva slabija. Pobedjuje onaj koji poseduje veće sposobnosti.
Obično se veruje da veštice rade samostalno, u tajnosti, najčešće noću, uz pomoć svojih „prisnih prijatelja", kao što su sove i druge noćne ptice, hijene, zmije i dr.
Vradžbine postoje u okviru tradicionalnih verovanja jednog društva. Verovanja, propisane norme, vrednosti i običaji regulišu ponašanje članova društva. Postojanje vradžbina je još uvek prihvatljivo, a računa se da se nepogrešivo može prepoznati uz pomoć vrača, kako u seoskim tako i u urbanim sredinama. Danas su mnogi ljudi vezani za svoja tradicionalna sela, preko kojih održavaju neka od tih verovanja. Sve dok tradicionalne vrednosti koegzistiraju sa modernim verovanjima koja se pojavljuju vradžbine će bujati.
Skoro svakog drugog dana neki vradžbinski predmeti bivaju pronadjeni u kući nekog osumnjičenog. Uprkos činjenici da postoje mnoge neizlečive bolesti s kojima se ljudi susreću, za mnoge smrti se veruje da se dogadjaju na neobjašnjiv način i u neobjašnjivim okolnostima. Te smrti se povezuju sa delovanjem veštica. Čak i visokoobrazovani ljudi i naučnici konsultuju stručnjake za vradžbine. Vradžbine nude objašnjenja koja su na liniji njihovih sistema verovanja.
Antropolozi i muzejski stručnjaci moraju pomoći društvu da shvati vradžbine, kako bi se došlo do objašnjenja postojećih trendova u toj oblasti. Takodje, društvo treba da shvati da se vradžbine sve više koriste u komercijalne svrhe. Naučna objašnjenja bi morala da prevladaju kada se predmet vradžbina diskutuje u javnosti. Ako se to ne čini, vradžbine će ostati sa nama u mnogim godinama koje dolaze.
Negativni aspekti vradžbina ne smeju se nipošto podržavati. Veštice i vračevi igraju odredjenu ulogu, koja utiče na budućnost svih nas. Društvo treba da bude obazrivo kada su u pitanju elementi koji mogu da utiču destruktivno na njegovo jedinstvo. Muzeji i muzejski profesionalci imaju odgovornost da informišu javnost o onome što pogadja društvo. Nije moguće potvrditi ili negirati postojanje vradžbina, ali je itekako moguće potvrditi postojanje verovanja u vradžbine. Postoje osobe koje tvrde da poseduju natprirodne moći i da mogu učiniti da se dogode neke natprirodne stvari. Neki ljudi tvrde da su videli veštice koje su sposobne da drugima nanose zlo. Vračevi to potvrdjuju - oni su uglavnom prihvaćeni u društvu, dok veštice obično ne priznaju to što jesu, ukoliko nisu na to naterane.
Vradžbine po sebi mogu biti ofanzivne i defanzivne.
Jedna osoba može zaviditi drugoj zbog uspeha u poslu, dobre žetve, dobre stoke, dece koja pomažu u kući i na polju; može sumnjati da ima seksualne odnose sa njenim bračnim partnerom; može zaviditi i zbog opšte sreće i mnogo drugih razloga. Želja da se što pre ostvari bogatstvo, bez velikog rada, stvara atmosferu ljubomore kod drugih. U takvim situacijama, kada čovek poželi da nanese zlo ili neku štetu drugome, potraži vešticu.
Da bi izvodile svoje aktivnosti, veštice poseduju različite stvari kao što su otrovne supstance, 'kalilozi' (ljudska butna kost), 'lilombamena' (lobanja leoparda, koža od pitona, koža od guštera, zmijske glave, razne kosti, krpice, ljubičaste i bele djindjuve), 'katulo' (oklop od kornjače, rog od jelena, raznobojne djindjive, konci i krpice) i druge, pomoću kojih se može izazvati nesreća neprijatelju. Mnogi ljudi srednje dobi pokušavali su, kad-tad, da koriste vradžbine kako bi se osvetili drugima za neke neprijatnosti koje su sami imali.
Veruje se da veštice obično rade noću. Naročito vole ljudsko meso, i to od leševa, koje nalaze tako što raskopavaju grobove. U takvim situacijama pomažu im njihovi 'prisni prijatelji' - sove i druge noćne ptice, hijene, metle, drvene lutke sa ljudskim likom, šakali, lisice, zmije i druga nepripitomljiva stvorenja. 'Prisni prijatelji' imaju zadatak da izvršavaju misiju nanošenja štete ili ubijanja žrtve. Ako se dogodi da nekoga sretnu kada obavljaju svoju dužnost, moguće je da ta nedužna osoba nastrada.
Odbrambene vradžbine treba da štite. Za tu funkciju traži se pomoć vrača, koji je često i travar. Madjije za odbrambene svrhe, dobijene od vrača, obično se nose oko vrata, na grudima, oko pojasa ili na rukama, neke se utrljavaju u zasečenu kožu, a neke se postavljaju na ulaz prostorije u kojoj se živi. Sastav tih madjija-čini je veoma različit; koristi se koža od pitona, antilopin rog ili rog neke druge životinje, ljudska lobanja, kornjačin oklop, zmijske glave, gušteri, zatim razne flašice, čaše i slično. Dodaju se razne bobice pasuljastog oblika, kao i djindjuve u raznim bojama, koje se pričvršćuju pčelinjim voskom.
Pogadjanje vrača je jedan od načina da se otkrije uzrok nesreće koja je zadesila pojedinca ili celo selo, ponekad i celu oblast. Koristeći razne stvarčice, vrač treba da otkrije odakle dolazi nesreća - da li od vradžbina, ili pak od razljućenih duhova iz prirode, ili duhova predaka. Vračevi mogu pogadjati i budućnost, uz davanje saveta kako da se čovek čuva i izbegne neku nesreću. U slučaju kada vrač otkrije da je u pitanju nešto 'normalno', što nije delo ni vradžbina ni ljutnje duhova, klijent obično potraži - drugog vrača.
Vračevi koriste različita sredstva za svoje aktivnosti kao što su korpe za pogadjanje, raklje, razne kosti, 'magnete', 'radio', pa i 'televiziju' i slično. Ukoliko vrač uvidi da ne može da pomogne, on obično upućuje klijenta na nekog drugog vrača, sa većim moćima.
Uvodjenjem kapitalističkog načina početkom XX veka, sistem vradžbina u Africi se prilagodio okolnostima, te su mnogi vrači-pogadjači dobili u značaju. U svojim aktivnostima oni koriste tradicionalne, ali često i evropske tehnike. Njihov status u društvu je cenjen, oni se smatraju poštenim, veruje se da oni žele pomoći onima koji su u nevolji. Medjutim, vremenom su počeli da komercijalizuju svoje aktivnosti, da za svoje usluge naplaćuju novac, ili u naturi, bilo od osobe koju optuže da se bavi vradžbinama ili od klijenta koji ih je angažovao. To je stvorilo negativan efekt, tako da se sve više mnogi vračevi smatraju šarlatanima, koji podvaljuju kako bi ostvarili neku vajdu...".
Eto tog (nepotpisanog) proglasa o Vradžbinama, postavljenog na istaknutom mestu u Narodnom muzeju, usred Lusake, s tim što sam njegov poslednji deo „Vradžbine i zambijski zakoni", već preneo prošli put.
Skrećem pažnju na ovu rečenicu iz navedenog Proglasa: „Nije moguće potvrditi ili negirati postojanje vradžbina, ali je itekako moguće potvrditi postojanje verovanja u vradžbine". A verovanje u postojanje vradžbina (još) je vrlo jako u Zambiji.3. Navešću nekoliko članaka iz zambijske dnevne štampe, iz poslednjih godina prošlog veka (Napomena: preosetljivim osobama savetuje se da ne čitaju dalje, zbog uznemiravajućih delova nekih članaka):
THE POST OF ZAMBIA: „Starica živa sahranjena" (Woman, 70, burried alive, written by Samson Mujuda). „Jedna sedamdesetogodišnja žena živa je sahranjena tokom poslednjeg vikenda, pod sumnjom da se bavila vradžbinama. Nesreća se dogodila u jednom selu na 60-tak kilometara istočno od Mbale. U ženu se posumnjalo da je odgovorna za smrt jednog 13-godišnjeg dečaka, koji je u petak umro posle teškog proliva. Mladi policajac V. Sikanzu, koji je bio očevidac dogadjanja, izjavio je da su ženu tukli rodjaci dečaka i primorali je da ide i da sahrani dečaka. Držeći dečaka na rukama sišla je da ga stavi u raku, kada su je sahranili zajedno sa umrlim dečakom. Policija još nije izvršila ni jedno hapšenje".
TIMES OF ZAMBIA (najveći zambijski dnevni list, na naslovnoj strani): „Deca optužena za ubistvo" (Kids on murder charge, by Times Reporter): „Šestoro dece, od kojih je jedno devojčica od pet godina, ubila su svoju četrdesetjednogodišnju majku, prošle nedelje, zbog sumnje da se bavila vradžbinama. Šestorka iz sela Sibombvea, u oblasti Kaome, napala je svoju nesrećnu majku prošlog četvrtka, oko 16 časova, i na smrt je pretukla štapovima, optužujući je da je veštica. Portparol policije Standvel Lungu potvrdio je da se nesreća dogodila i da je šestorka uhapšena, pod optužbom za ubistvo".
ZAMBIA DAILY MAIL: „Mi smo veštice i jedemo iskopane leševe" (We are witches and eat exhumed corpses, by Harry Noanga). „Dve žene, optužene po osnovu bavljenja vradžbinama i za neovlašćeno baratanje sa jednim ljudskim lešom, juče su priznale krivicu pred Opštinskim sudom u Lukuluu. Šilina Mukankve, 70 godina, i Regina Musole, 60, obe iz sela Čimbande, u oblasti šefa Imende, kod Lukulua, priznale su krivicu pred sudijom D. Melemvom. Mukankve je priznala da je omadjijala Mbangašia Čipapu, čije telo je kasnije iskopala iz groba, sa namerom da ga pojede. Takodje, izjavila je na sudu da je deo leša dala svojoj prijateljici Musole, na veresiju. Upitana da li je tačno to što kaže Mukankve, Musole je potvrdila, rekavši da joj je Mukankve dala jednu ruku pokojnika, koju je ona kasnije pojela. Sudija Mulemva je izjavio da će obe žene biti sudjene po dva osnova, što su priznale praktikovanje vradžbina i zbog radnje na groblju, te je slučaj odložen za 19. februar, kada će presuda biti doneta. Dve optužene su zadržane u pritvoru".
TIMES OF ZAMBIA: „Vradžbine ugrožavaju školu" (Witchcraft threatens school). „Učitelji Osnovne škole Musombizi, u Mbali, zapretili su da će napustiti školu usled neobuzdanog porasta vradžbina u kraju. Direktor škole Kristofer Čanda izjavio je u subotu da učitelji žive u strahu zato što je jedan njihov kolega nedavno umro, navodno kao žrtva vradžbina. Dodao je da se veruje da je pokojni Džonston Musonda bio treća žrtva vradžbina u poslednje četiri godine. Čanda je izjavio da je škola ranije, u vreme kada se pokojni Musonda razboleo, kontaktirala jednog vrača, koji je potvrdio da je Musonda bio omadjijan. Čanda je dodao da zbog toga učitelji prete da će napustiti školu. Takson Muzea, osoba nadležna za prosvetu u oblasti, nije mogao dati izjavu povodom tog slučaja, pošto nije nadjen u svojoj kancelariji".
TIMES OF ZAMBIA: „Sve više vradžbina u Zambiji?" (Witchcraft on the rise in Zambia?). „Postoji velika opasnost da tzv. vrač-pogadjač (witchfinder), u nastojanju da ‘dokaže' svoje moći, identifikuje bilo koga kao kriminalca, s pravom ili ne. Pogrešno identifikovanje može biti prihvaćeno od nadležnih ukoliko su podložni verovanju u njegove moći. U takvom slučaju optužena osoba može malo da učini u dokazivanju svoje nevinosti. Možda joj čak neće biti data mogućnost da se brani pred sudom. Momentalna pravda može da bude sprovedena nad njom. Posle svega, neka više sila je progovorila, pa ne može biti da nije u pravu. I tako je nepravda učinjena. U slučajevima kradje, vlasnik može tvrditi da su prestupnici identifikovani pomoću vradžbina, te da će biti kažnjeni ukoliko ne vrate ukradene stvari. Ponekad to uspe, ukoliko lopovi veruju u vradžbine. U našoj štampi je nedavno bilo nekoliko izveštaja o vradžbinama. Pisalo je da je neki južnoafrički vrač navodno ponudio porodici umrle devojčice da je oživi. Pokušaj nije uspeo, što je normalno. Vrač je verovatno ponudio neko objašnjnje za svoj neuspeh, kao skepticizam jednog člana te porodice, neke činjenice oko same smrti, ili naprosto da nije bio ‘njegov dan'. Medjutim, za one u porodici koji su se ponadali, to je verovatno bilo veliko razočarenje. Možda će neko reći da su sami krivi što su poverovali vraču. A šta je vrač stvarno hteo da dobije takvim uzaludnim pokušajem, nije jasno".
THE POST: „Da li vradžbine postoje u afričkom društvu" (Is witchcraft real in African society? by Edem Djakotoe): „Telo nekog čoveka, sa koga su grubom operacijom odstranjeni srce i genitalije, pronadjeno je u žbunju. Policija je zaključila da u pitanju nije obično ubistvo, pošto su pronadjena još neka tela u sličnim uslovima. Za vreme policijske istrage povodom ovih gnusnih ubistava pronadjeno je jedno ljudsko srce zamotano u krvavu krpu, prekriveno travama i perjem. Izgleda da srce ima svoj život, da 'diše' ako se pulsiranje predmeta može nazvati disanjem. Policija ima problem u rukama; oni koji su izvršili gnusno otkriće plaše se, jer im to miriše na nesreću - miriše im na vradžbine. Vradžbine! Strah i verovanje u njih su veoma realni. U Zambiji, na primer, u seoskoj oblasti u Čaivi, iz straha i verovanja u vradžbine, koje su se manifestovale putem čudniih i iznenadnih smrti i neobjašnjivih nesreća, zatražene su usluge vrača-pogadjača. Kada je on došao u selo seljaci su poverovali da ima mističnu moć da otkrije veštice i da se bori protiv njihovih djavolskih aktivnosti. U potrazi za navodnim vešticama vrač je za njih pripremio jak magičan koktel, vrstu supe za koju se verovalo da ima moć da ubije krive, a poštedi nevine. Kada je završio posao, sedmoro medju seljacima behu mrtvi, s tim što je njihova smrt trebalo da bude dokaz njihovog angažovanja sa vešticama, bar tako su verovali seljaci Čaive. Nešto kasnije policija je uhapsila vrača i optužila ga za ubistva.
Nedavno, dve žene u Severnozapadnoj provinciji samovoljno su se prijavile policiji tvrdeći da su koristile vradžbine kako bi ubijale ljude. Policija ih je odmah uhapsila. Izmišljotine? Ne, u pitanju su činjenice. Srednji vek? Ne, u pitanju je kraj XX veka.
Mnoge priče o vradžbinama postoje u našoj sredini, priče o misterioznim vatrenim loptama koje lete od mesta do mesta (objašnjenje: leteće veštice), o mrtvačkim sanducima iz kojih leševi odjednom ožive i odbiju da budu sahranjeni, vodeći one koji su nosili mrtvački sanduk prema kući veštice ili vešca, za koje se veruje da su ih ubili... o madjijama koje ljude čine nevidljivim... o petlovima koji vode ljubav sa ljudskim bićima... Stvarni ili izmišljeni, ovi incidenti ispunjavaju ljude strahom i jezom, zbog čega se mnogi od njih odlučuju da traže madjije ili da se mole, ili i jedno i drugo, protiv onih za koje oni veruju da imaju moć nečastivog, a koji nastanjuju zemlju u obliku ljudi, za koje veruju da su veštice i vešci - osobe sa natprirodnim moćima za nanošenje štete drugima.
Verovanje u vradžbine je najvidljivije u malim seoskim sredinama, gde se društvena dogadjanja uglavnom zasnivaju na ličnim vezama. Takva verovanja, prema zapadnim izvorima, omogućavaju da se objasne nesreće, naročito kada 'ograničeno empirijsko znanje prevladjuje u društvu sa slabo razvijenom tehnologijom' pa su veštice zgodni izgovori za dogadjaje koji ne mogu biti racionalno objašnjeni. Prema njima, vradžbine se uglavnom praktikuju u primitivnim društvima, koja još nisu došla do stadijuma pismenosti.
Medjutim, istraživanja sprovedena u brzo rastućoj periferiji Lusake otkrila su da čak i formalno školovani i urbanizovani Zambijci veruju u vradžbine i žive u strahu od njih. Tako Emanuel Nkhata, knjigovodja iz Lusake, kaže: 'Šta belci znaju o vradžbinama? Nauka ne može sve objasniti. Ja dolazim iz mesta gde vas munja može pogoditi čak u mesecu junu, kad nije vreme kiša ni grmljavina, što je rezultat vradžbinam koje je neko bacio na vas'. Dodao je: 'Kako da objasnite situaciju kada neka žena zatrudni i njen stomak počne rasti, ali posle devet meseci beba se ne pojavi, zato što ju je neka veštica pojela dok je još bila u majčinoj utrobi?'. Nkhata odbacuje mogućnost da bi moglo da se nadje neko logično, naučno objašnjenje za pojavu munja u junu, ili da je ono za što se verovalo da je trudnoća možda bio, na primer, rastući tumor.... Slične misterije se prepričavaju. Jedna žena iz Lusake priča da su u predgradju u kome ona živi neke žene osetile da je neka nevidljiva sila vodila ljubav sa njima u toku noći, dok su spavale. Žene, neke od njih ona je lično dobro poznavala, otkrile su izmedju nogu vlažnost od sperme kada su se ujutru probudule iako nisu imale fizički odnos ni sa kim. 'Da li ste vi doživeli takav nevidljivi seksualni odnos?' - upitana je žena. Njen odgovor je - osmeh. 'Da li mi možete pokazati neku od tih žena koje su na taj način imale seksualan odnos?' Odrečno je zavrtela glavom. Rekla je da su nevidljivi seksualni odnosi prestali tek kada je jedna od tih žena pozvala vrača da otkrije ko je bio odgovoran i da tu praksu zaustavi. Kako može vrač dokazati nešto što je izvan logike, da su žene bile silovane od neke nevidljive snage, sa kojima je vrač u toku? Slegla je ramenima. 'Takve stvari se dogadjaju', rekla je.
Dismas Mpundu, učitelj u privatnoj školi, deli mišljenje o vradžbinama. 'Čak i doktori u Glavnoj bolnici u Lusaki znaju da oni ne mogu izlečiti neke bolesti, koje mogu da izleče jedino vračevi. To su bolesti izazvane vražbinama. Nemojmo pretendovati da zato što smo školovani vradžbine ne postoje. Vradžbine postoje. Čak i Biblija govori o vradžbinama'. Pa kako veštice izgledaju? Kao što ste vi i ja, neki kažu, samo što se one u toku noći preobražavaju u razne oblike, od letećih vatrenih lopti do hijena. A kako da neko dokaže da su leteće vatrene lopte u svari padajuće zvezde, da su životinje stvarno ljudi?...
... Slučaj sudjenja vešticama u Salemu, u Masačusetsu (SAD), iz 1692. godine, sigurno je najpoznatiji u istoriji kao masovno lovljenje veštica na Zapadu. Devetnaest osoba je bilo obešeno posle procesa. Puritanci iz Salema živeli su shodno biblijskoj naredbi: 'Nećeš patiti zato što veštica živi' (Izlazak 2:18), te su to sproveli tako što su vešali one koje su bile osudjene za vradžbine. To je bilo tada. Mi smo sada u Zambiji, na kraju XX veka, u vemenu kada su nedavna ritualna ubistva ponovo zapalila javni strah (ili paranoju) od vradžbina prožetim zlim silama koje treba da predstavljaju. Paljenje veštica na stubu ili njihovo vešanje je možda strano u Zambiji, ali prema nedavnim pisanjima lokalne štampe, osobe osumnjičene za vradžbine bile su premlaćivane ili ubijane od strane razljućene rulje, što dokazuje da dogadjaji iz Salema iz XVII veka imaju paralelu sa našim današnjim vremenima.
Ne veruje svako u vradžbine ili u praktikovanje vračeva. S. Piri, predavač na jednom koledžu u Lusaki je jedan od takvih skeptika. 'Vradžbine su laž. Vračevi rade to što rade samo da bi zaradili za život'. Po njemu, oni jednostavno koriste klimu praznoverja koja postoji u društvu kako bi zaradili pare. On je još dodao: 'Niko ne može reći da je video kako vradžbine deluju. Sve što čujete od ljudi su priče i praznoverje, niko ništa ne može dokazati. Ponekad postoje potpuno logična objašnjnja onoga što narod smatra delovanjem vradžbina. Ako dvojica seljaka posade kukuruz na njivama koje su jedna do druge, pa na jednoj njivi dobro rodi, a na drugoj ne, ljudi će reći da je uspešan seljak upotrebio vradžbine. A sve što je on mogao da uradi je da je koristio veštačko djubrivo i bolje farmerske metode. Ali ljudi će ga diskreditovati iz najprostije ljubomore, rekavši da je koristio vradžbine kako bi susedovoj farmi naneo štetu'...".
Ovo pisanje započeo sam pominjanjem Britanaca, pa ću tako i završiti. TIMES OF ZAMBIA objavio je članak: „Ona kaže da i u Britaniji postoje vradžbine" (She says: Also in Britain). „Od prastarih vremena vradžbine su bile povezane sa crncima. Bar tako veruju mnogi Zambijci, misleći da 'obrazovani i civilizovani beli čovek nema vremena za takva arhaična verovanja'. Medjutim, takvo razmišljanje pobijeno je od strane jedne Evropljanke koja živi u Ndoli. Gdja Karolina Ejnsvort kaže: 'Naravno, vradžbine postoje i u Vel. Britaniji. Medjutim, to nije baš tip vradžbina koje postoje ovde u Zambiji, gde je moguće da se ljudi medjusobno ubijaju. Ali, vradžbine u Britaniji omogućuju ljudima da, recimo, razgovaraju sa svojim mrtvima, putem mediuma. Ti mediumi se rode kao takvi, to je nešto što prelazi sa jedne generacije na drugu... A kada neki sveštenik priča sa mediumima možete dobiti odgovor u toku seanse; postoje vradžbine vetra, ili nekog natprirodnog glasa'. Da li je ona ikada bila uključena u takvu vrstu vradžbina? Gdja Ejnsovrt se samo nasmešila. 'Ja to nisam želela, iako su moji roditelji umrli. Medjutim, ono što želim da ponovim jeste da vradžbine postoje i u tzv. naprednim zemljama'".(Times of Zambia povremeno donosi, i ovih dana, članke slične navedenima, o učiteljima koji odbijaju da rade u školi, ili mladićima koji motkama ubijaju staricu - sve iz straha od vradžbina).