Siguran sam da znate da je naslov parafraza naslova knjige Pereira tvrdi da...(i filmovane, Marčelo Mastrojani u glavnoj ulozi) mog omiljenog Antonija Tabukija. E sad, da ne ulazimo u to šta je Pereira tvrdio i zašto, mislim, kad sam već stavio naslov u kojem čvrsto i stameno stoji tvrdi, poče da me hvata malena, dijafragmu do ispod grla podižuća, panika. Tvrditi nešto, podrazumeva okeane argumenata, odgovore na sva moguća i nemoguća pitanja u dijapazonu od tablice množenja do Kvantne Mehanike! E 'ajd sad ti Mikele tvrdi da...
Ali kao što reče Gordanac (a verujem joj) da u radiju postoje mali ljudi a i krilati tigrovi (mimo radija), tako postoji i drugi način koji mi omogućava da tvrdim da... Taj drugi ili dvestasedmi način je kombinacija srcodušnoočnoušnoosećajnog pristupa sa podrazumevajućim zblanutim izrazom na licu i bururetom u glavi. U odnosu na onaj prvi, okeanskoargumentski, ovaj drugi ma kako nenaučan bio, ne odstupa ni za stopu. Dapače, često je svrsishodniji i prijemčiviji, draži i miliji, čak na mnoge načine istinitiji i sveobuhvatniji.
O čemu ja to, šta ja to tvrdim da... pa o Lisabonu! Nagovori mene žena da otputujemo u Lisabon, da posle duuuuuugo vremena budemo sami, da osetimo miris Atlantika...da se odmorim kao čovek, zaslužila sam to i sve tako nekako a ja šta ću pristanem, teško žabi u vodi uterati, kako je davno govorio moj drug Gaša. Muvao sam se svuda i svakuda, bilo me je tamo i ovamo ali u Lisabonu nisam nikad bio. A često mi je padao na pamet. Zvoni mi telefon maja meseca 1994, moja drugarica i koleginica Milica kod koje sam bio na piću šest dana pre ovog poziva i kaže mi: Dovlači dupe ovamo, spremam se da otvorim flašu Porto Cruza iz 72-ge godine. Sedim na terasi, sunce podešeno po tvojoj želji, zevam kroz muškatle i razan cvetni zeleniš u Taho koji oni ovde zovu Težo i samo mi ti fališ, znaš da nisam solo drinker. Čekaj, stani bre Mico, kakav Težo, Santa Kruz, kakve muškatle...pa ti nemaš terasu, samo tri pendžera koja gledaju na Makedonsku! Jel' to sediš u Šumi pa ti sunce udarilo u glavu? Nije Santa nego Porto Cruz i nisam u Šumi nego u Lisabonu. Elem, radilo se o sledećem: Milicina ćerka se sa momkom preselila iz Francuske u Portugaliju i gde će nego u Lisabon. Pa jel' se upismo Vranca pre pešes dana a ti ni mukajet, e jesi mi drugarica jebalo mater! Zbog lovne situacije naravno, tada nisam otišao u Lisabon, Milica je sama morala da ispije Porto Cruz.
Posle toga je došaoTabuki i njegova zaljubljenost u portugalsku poeziju, posebno je preferirao Fernando Pessoa, čudaka i nacionalnu veličinu kome su se Lisabonci odužili postavivši njegovu bronzanu statuu u prirodnoj veličini kako sedi ispred starog i legendarnog kafea Brasileira. Pored njega se nalazi takođe bronzana stolica rezervisana za turiste koji bi da se ovekoveče pored Pesoe. Ni ja nisam odoleo. Tabuki je naučio portugalski jezik, čak predavao na univerzitetu. Počeo Lisabon da me opseda lako paukovskomrežasto, malo, malo a meni na pamet Lisabon.
Ako očekujete da ovako počnem priču o Lisabonu: Portugalski Princ Henriques zvani (Navigador) Pomorac prvi je inicirao pomorska istraživanja. Moreplovci su otkrili ostrva Madeiru i Azore a zatim krenuli u istraživanje zapadne Afrike. Bartolomeo Diaz je doplovio do juga Afrike a Kralj je naredio da se rt nazove Rt Dobre Nade. Najpoznatiji i najslavniji portugalski moreplovac, Vasco da Gama je svoje putešestvije krunisao pristajanjem u Kalkutu! Lisabon je u to doba postao glavna evropska luka... grdno ćete se razočarati!
Idemo onako kako smo i počeli: Mikele tvrdi da...ako imate pametnija posla, žurite na parobrod, čeka vas spreman kao puška karavan na samom rubu Sahare...nikako ne idite u Lisabon, Lišboa kako ga zovu njegovi stanovnici i ostatak Portugalaca i žitelji dalekog Brazila! Lišboa mu dođe kao Tamni Vilajet, ko dođe u njega kajaće se a ko u njega ne dođe, takođe će se kajati. Lišboa je ogroman dijamant vekovima brušen a dijamantići koji su brušenjem otpadali, danas predstavljaju dragulje religijske i profane arhitekture i građevinarstva. Sve ti je novo a izgleda ti poznato, osećaš se kao da si se u Lisabonu rodio, ni trunke treme, pritiska bilo koje vrste, samo opušteno, opušteno do daske. Uostalom, tako si sasvim prirodno uklopljen u ritam i način života žena i muškaraca koji žive u Lišboa. Za divno čudo, svi savršeno govore portugalski i crni i beli, bronzani i kosooki ali se još više, širom otvorenih usta zapanjiš što ogromna većina zna i engleski i francuski i italijanski. A svi (izuzimam devojku iz informativnog biroa, zbog evidentnog PMS-a i nadrndanog vozača tramvaja No 28, takva mu narav, šta li?) izuzetno ljubazni, voljni da pomognu i više nego je potrebno. U tramvaju No 15 upitah čoveka mojih godina da li idemo u dobrom pravcu, želimo da posetimo Manastir Svetog Žeronimosa? Kao dobar glumac na šlagvort, gospodin nam se obrati s osmehom do uveta do uveta. Pričao nam je o manastiru, o reci Težo (Taho) pored koji vodi tramvajska linija a reka je šitoka kao recimo omanje more, ne vidi se obala preko puta, jeste li videli ovo, jeste li videli ono, prvi put ste u Lišboa, e onda morate da posetite i...nemojte mi zameriti, ja toliko volim svoj grad da bih moga danima da pričam o njemu ali se bojim da ne postanem dosadan. Pomislio sam da nam je u Beogradu više onih koji ga vole! Ni malo dosadan, sa neskidajućim iskrenim osmehom na licu, preporučivao nam je male restorane domaće kuhinje u kojima se jedu najbolji portugalski specijaliteti od riba, kraba, škampa i ostalih moskoplodovnih đakonija. Kada je došlo vreme da siđemo, rukovali smo se kao stari prijatelji, poželeo nam je da se osećamo kao kod svoje kuće i da se lepo provedemo. Nije bio prvi ali ni poslednji koji je bio ljubazan i predusretljiv prema nama, bez obzira da li se radilo o konobarima u restoranima ili kafićima, prodavačica u radnjama, mimohodnih prolaznika. I svi strpljivi, bez nervoze, ne ostavljaju te dok ti ne pomognu!
Hotel nam se nalazio u uličici dvadestak metara iza glavnog gradskog trga Dom Pedro IV, koji se u narodu popularno naziva Plaza da Rossio. Kafu smo pili posle doručka u kafeu Nikola koji osim što zauzima skoro celu jednu stranu trga, izlazi i na našu uličicu i jedan je od znamenitijih u Lišboi. I pazi sad! Ostavi mene žena jednom da popijem svoj produženi s mlekom u Nikoli a ona ode da kupi nešto. Priđe mi konobar, mladić, uredan u beloj košulji s leptir mašnom, pozdravi me s osmehom i pita: Produženi s mlekom?. Pa vi se mene sećate, počeh. Gospodine, kako bih vas mogao da zaboravim. Puno mi bilo srce! Nešto kasnije kad se pojavila moja žena, doneo joj je kratki espreso. Jebote, kao da ništa drugo ove godine nismo radili nego sedeli u Nikoli i pili kafu!
Manastir Svetog Žeronimosa je svetsko čudo!!! Samo da napomenem da je ogromnočipkasto od belog kamena-mermera sagrađen, svaki stub u centralnoj trobrodnoj crkvi sa veličanstveno neshvatljivim krstastim svodovima, je na poseban način klesan sa uvek različitim motivima. Isto to se ponavlja u dvospratnom Klaustru, ej dvospratnom! Bezbroj stubova, lukova, likova, cvetova, venaca u mermeru na kojem se vide urezi majstorskog dleta. Ali ja sam tražio i našao! GrobVasca Da Game! Fotografisala me žena pored njega, pored mermernog kovčega tog velikog čoveka, moreplovca, istraživača, avanturiste, Kralja Indijskog Okeana, mog ljubimca od detinjstva! Bili smo kod i u kuli ispred koje se polazilo na neizvesna putovanja. Neverovatna građevinska kombinacija gotsko-romansko-mavarskog stila, jednom reči, lutka od zdanja!
Uprkos mom degenerisanom kolenu, peške smo se uličicama popeli do Katedrale SE što je skraćenica od Sedes Episcopalis, koja je po naređenju Kralja Alfonso Henriquesa 1150 godine podignuta na temeljima arapske-mavarske džamije. Nalik na tvrđavu sa dva visoka zvonika i velikom rozetom iznad portala. Korak po korak, nastavili smo uzbrdo do tvrđave San Jorge koja dominira nad gradom. Očuvana, prepuna stoletnog drveća a pogled sa nje panoramira s leva na desno ili obratno, starim jezgrom Lišboe. Nezaboravno!
Ne bi mi bili mi da se nismo popeli Elevator de Santa Justa koji je sagradio portugalski inženjer Raoul Mesnier de Ponsard učenik Ajfelov. Em je lift savršeno sagrađen, em je pogled kad se spiralnim stepenicama popnete na sam vrh, na terasu, kao da sanjate! Ceo jedan deo starog Lisabona vam je pod nogama. Da li da vam pominjem Trijumfalnu kapiju kroz koju se izlazi na Praca do Comercio veličine jedno dva fudbalska igrališta. Ili da se na sred nje nalazi na barokno ukrašenom ogromnom postolju, konjanička statua Kralja Dom Jose I? Katedrale i crkve sve lepšu jednu od druge?
Spomenuh negde tramvaj No 28. Sav od drveta, iznutra lakiranog, spolja omalan u žutu boju, svega 20 sedišta, relikvija sačuvana od zaborava, danas turistička atrakcija i lep na pogled. A vožnja njime! Provlači se i penje i spušta uličicama s brda na brdo tamo gde se i pešaci jedva provlače. Sistem im vrhunski, kupiš za 4 evra kartu i 24 sata možeš da se vozikaš po Lišboi svim transportnim sredstvima: tramvajem, busom, metroom. Na karti neki mali čip, prisloniš ga uz aparat, on klikne i ti si libero.
Grad se ipak najbolje upozna ako po ceo dan klipšeš po njemu pešaka. Moja žena na čelu kolone ja za njom klackam svojim udrvenelim kolenima, propustio sam samo da se popnem na toranj katedrale San Vinćentea, seo na mermernu klupu na terasi ispod njega i gušterisao se na suncu. Fotografisala me s tornja. Da, i još se nisam popeo na vrh tvrđave San Jorge ali sam joj mahao odozdo.
A šta smo sve jeli i pili (dobro, ja vodu a moja žena, razna crna vina i Porto)? Poslednje veče ja nju nagovorim da odemo u neki od restorana gde se dobro klopa i sluša Fado. Picnem se, crna rolka, somotski tamno plavi, zvani teget, sako, crne pantalone, na nogama zumbane od teleće kože giljke, ona takođe, lutka moja, kad kiša! Ogromna je razlika između naših Beogradskih kiša i kiša u Lišboi. Pljusne, skloniš se pod strehu i dok popušiš jednu, kiša prestane. A temperatura i dalje od + 14 do +18 stepeni. Uspnemo se dve ulice u kraj koji se zove Bairo Alto i prosto nas uvuku u Restaurante Adega do Ribatejo. Unutra domaća atmosfera, porodična manufaktura. Sednemo i poručimo klopu, moja žena kao aperitiv Porto, kad u neko doba dvojica, jedan sa gitarom a drugi s nečim nalik na citru i krupna blajhana plavuša sva u crnom kao što i priliči pevačicama Fadoa, teža od mene bar trideset kila! Al kad zinu, kad zapeva žena, glas, sluh, pokojni Mocart da joj pozavidi na apsolutnom sluhu! E da je tu kraj. Zapeva i sin vlasnika restorana a onda se iz rostfrajne kužine pojavi sa sve keceljom kuvarica i savršenim glasom otpeva tri ili četiri Fado pesme.
Mogao bih ovako do sudnjeg dana, izostavio sam mnogo važnih i zanimljivih stvari: Avenida da Liberdade, Estacao do Rossio, Restauradores, Teatro Nacional Da Maria II, ogromno zdanje u prelepom parku Gubelkijanove zbirke umetnosti... Zato ponavljam: Mikele tvrdi da...ni po koju cenu ne krećite na ovu stranu! Ne šalite se glavom i ostalom snagom, možda zauvek ostanete da živite u Lišboi!