Nikada joj se ranije tako nešto nije dogodilo. Ostala je zbunjena, iznenađena, zblanuta, zatečena, pometena , izbačena iz ravnoteže, ostavljena na milost i nemilost činjenici da baš ništa ne ide onako kako je očekivala.
Uporno je tražila grešku.
Nije je bilo.
Sve je uradila baš onako kako je to uvek imala običaj da čini. Korak po korak, detalj po detalj, sitnicu po sitnicu, preispitivala je svaki svoj potez, svaku misao, svaku naznaku omaške, bilo kakvu nepravilnost u uhodanom ritualu koji je godinama sledila bez ikakvih problema i komplikacija. Ništa joj se nije činilo pogrešnim, ništa nije nagoveštavalo ma kakav putokaz ka odgovoru zbog čega se kockice ovoga puta tvrdoglavo ne slažu onako kako je navikla, ništa nije ukazivalo na bilo kakvu promenu u uobičajenom redosledu.
Ama, baš sve je uradila onako kako je to uvek imala običaj da čini, međutim, nešto je pošlo sasvim naopako i opasno počelo da nalikuje bezizlazu.
Ovako...
Prvo promine misao, maglovita, prilično neodređena, u velikoj meri nedorečena, prozirna poput flis papira na osnovnoškolskim vitražima i usputna kao mimoilazak na ulici. U početku je možda i ne primeti, zaneta nečim drugim, važnijim, kao što je proces kandiranja kora pomorandži ili potraga za zaturenim naočarima.
Misao se vrati, uviđavno, nenametljivo, ali ovog puta nešto jasnija i sa više razloga za svoju prisutnost. Uhvati je, ovlaš je zagleda, pa namota na levi kažiprst, čisto da joj se nađe. U nekom trenutku primeti da se oko ove prve, uredno vezane u mašnu, lagano okupljaju još neke misli i ideje koje počinju da oblikuju priču gotovo mimo njene volje. Postaje zainteresovana i mahinalno kreće da ih slaže i doteruje, glanca i sređuje, otresa sa njih tananu koprenu nemuštosti i oblikuje ih u reči.
Tako prođe nekoliko dana. U međuvremenu nailaze sve nove i nove misli koje po malo prave zbrku, guraju se gde im nije mesto, suprotstavljaju se već prisutnima i uopšte, traže da se njima ozbiljno pozabavi.
Negde u tom trenutku pojavljuju se i naslovi.
Oni su joj je veoma važni. Bez njih ne bi umela da napiše ni jednu reč. A kada odabere pravi i postavi ga kako treba, predhodno dugo tragajući, birajući, vagajući, premišljajući, odmeravajući, kombinujući, sve postaje krajnje jednostavno. Prosto, dovoljno je da sedne i da čitavu priču samo izlije na papir, bez ikakvog naročitog truda.
Jer, upravo taj odabrani naslov, jedan jedini, može da sadrži samo i isključivo tu priču i ni jednu drugu i iz njega proističe svaka sledeća rečenica, do poslednje napisane tačke.
Ovog puta je bilo drugačije. Sve je bilo tu, misli uredno poslagane u njenoj glavi, sa priloženim asocijacijama, reminiscencijama i malim otklonima od glavne teme, pomno odabrani rečenični sklopovi sa naročitim osvrtom na raznolikost izraza i bogatstvo jezika do koga je uvek držala, gotovo svi zarezi i tačke, novi redovi, razrade i zaključci i NASLOV.
Međutim, priča je uporno odbijala da bude napisana. Umesto nje, gomilale su se labavo povezane rečenice koje su iznenada gubile nit i ostajale da štrče na belini papira nekako izgubljeno, rogobatno i u svakom pogledu nedorečeno. Preslagala ih je, pomerala, razmeštala na svaki mogući način koji joj je padao na pamet, ali se ništa nije dešavalo. Svaka za sebe, imale su značenje i ritam i melodičnost, u to nije bilo nikakve sumnje, ali je krajnji rezultat bio posve bezličan i neodgovarajući.
Pokušavala je danima.
Pa joj se učinilo da je greškom pomešala dve različite priče i da zato ni jednu ne može da privede kraju. Krenula je u potragu za još jednim naslovom, našla ga među restlovima i pabircima zaostalim od predhodnog traženja i pobedonosno okačila na vrh beline hartije. Bila je sigurna da je time konačno rešila problem i sela da piše...
Ali...
Ni dve priče nisu htele da budu napisane. Samim tim, njen problem se iz trenutka u trenutak usložnjavao i polako je dobijala želju da odustane.
Ništa joj nije bilo jasno. Naizgled, sve je bilo kako treba, sve pod kontrolom i sve spremno i promišljeno i razrađeno i ispeglano i uštirkano i tako pogodno za pričanje... Uprkos svemu, sada su nepovezane gomile rečenica lutale na dva parčeta papira, već po malo sluđene, sa blagom vrtoglavicom od silnog tumbanja i pomeranja, nesrećne, jadne i nezadovoljne gotovo koliko i ona sama.
U trenutku krajnjeg očaja, sasvim impulsivno, u magnovenju, odlučno je stavila sasvim nove naslove i reči su dobile značenje.