I, završi nam se još jedan zimski raspust.
Prekratko je trajao, ako mene pitate.
Trebalo bi da je duži bar za nedelju dana.
Onih nedelju dana koje su nam potrebne da se iz raznih praznovanja prešaltujemo na normalan režim života i rada. Da malo obnovimo gradivo, uđemo u rutinu i tako to...
Al' šta je - tu je. Ponovo nas čeka draga nam škola.
Pa sad sve nešto razmišljam - možda je to samo moj problem - ali, ne čini li vam se da su naši roditelji daleko manje morali da „uče" sa decom nego što mi to moramo?
Kao što rekoh - ja stvarno nisam objektivna. Prvo, zato što sam po prirodi individualac koji voli sve sam da uradi, pa sam takva bila i u školi. Osim ako je bilo sastavljanje nečeg za OTO (priznajem, nikad nisam uspela da savladam rad onim testericama), moji, uglavnom, nisu imali blagog pojma ni šta učim, ni dokle sam stigla, ni kad se odgovara...
Doduše, znali su kad imam kontrolne i pismene, ali to je bilo, uglavnom, jer bi se cela bulumenta (pola odeljenja), skupila kod nas u dnevnoj sobi, oko bakinog velikog trpezarijskog astala i preslišavala.
Da nije bilo tog skupljanja i preslišavanja - stvarno bi bili potpuno neobavešteni.
A nisu se nešto ni zanimali za to.
Jednostavno, škola je bila nešto što je bilo dečija briga i obaveza. Čini mi se da je cela moja generacija učila uz čuvenu rečenicu: „Ne učiš za mene, nego za sebe. Ja sam svoje naučio(la), a ti gledaj šta ćeš!"
Drugo, imam dvoje sa disleksijom, pa se stalno tešim da je moj rad posledica njihovog problema.
A onda se okrenem oko sebe i zapitam se - ne zavarvam li se?
Sve mame koje znam ne znaju kud će pre od škole. Pomozi oko domaćeg, preslišaj, pronađi lektiru, proveri je li pročitana, pregledaj sveske, potraži podatke na NET-u, otidi na „otvorena vrata" (nikako mi nije jasno zašto pojedini nastavnici smatraju da roditelji stvarno nemaju šta drugo da rade nego da cele nedelje vise u školi od jednih do drugih „otvorenih vrata") ...
A kad je u pitanju više dece, onda, naravno, uskaču oba roditelja, potpomognuta bližom i daljom rodbinom, kumovima, prijateljima, komšijama, slučajnim poznanicima i svakom drugom osobom koja može da pomogne oko gradiva.
Mi čak imamo i internu kućnu podelu - Žmu je dobio biologiju, istoriju i geografiju, meni su zapali srpski, engleski i matematika. Pošto smo se dugo preganjali oko fizike i hemije (jer ni jedno nije volelo ta dva predmeta), na kraju sam ja kapitulirala i preuzela hemiju, jer je moja mama bila nastavnica iste, a njemu je uvaljena fizika akonto toga što su bar četvorica njegovih prijatelja iz mladosti postali fizičari!
Naravno, muzičko je završilo u mom taboru, uz OTO (jer tata ne zna ni šrafciger da drži), a on je, zauzvrat, uzeo da nadgleda likovno i da održava fizičku spremnost podmlatka.
I tako, spremili smo se za novo polugođe.
Neko negde na blogu pomenu da će današnji dan biti najdepresivniji u godini - vala i hoće, vraćamo se u školu!
Pa, srećno nam bilo!