Njegov tekst je po svemu ekspertski, pa ga uvažavajući tu činjenicu naročito preporučujem.
Art Conscientia
ili Šta uče učitelji i učiteljice, deo I
Po Zakonu o visokom obrazovanju Republike Srbije jedan od principa na kojima se zasniva visoko obrazovanje u našoj zemlji jesu akademske slobode. Zakon ih i precizno određuje: „Akademske slobode jesu: 1) sloboda naučnoistraživačkog rada i umetničkog stvaralaštva, uključujući slobodu objavljivanja i javnog predstavljanja naučnih rezultata i umetničkih dostignuća; 2) sloboda izbora metoda interpretacije nastavnih sadržaja; 3) sloboda izbora studijskih programa”.
Dok sam, tek zagazivši u treću deceniju života, tokom zime 1996/97, svakodnevno šetao Beogradom, dok sam provodio noći u Kolarčevoj, naspram plavog kordona… bio sam spreman da se za akademske slobode i autonomiju univerziteta borim bez ikakve zadrške. Nisam sumnjao da je to jedino ispravno i da bez sloboda i autonomije univerzitet ne može da postoji. Danas, deceniju i po kasnije, sve više se pitam da li je to baš tako. A snažno se trudim da i dalje verujem da jeste. Moram, jer koristim akademske slobode, dobronamerno i, nadam se, uspešno.
Knjiga koja mi je nedavno dopala ruku ozbiljno je uzdrmala moju veru u to da univerziteti treba da imaju neograničenu slobodu „objavljivanja i javnog predstavljanja naučnih rezultata” i „slobodu izbora metoda interpretacije nastavnih sadržaja”. Radi se o knjizi koja to jeste ako knjigu definišemo kao „više zajedno povezanih ili ukoričenih štampanih listova s kakvim tekstom”. Ako verujemo da je knjiga „delo kniževno ili naučno”, ne bih se usudio nazvati je tako.
Na prednjoj korici „knjige” (u daljem tekstu: K) reprodukovana je slika „Pletilja čipki” Jana Vermera iz Delfta. U samoj K ne postoji podatak o tome, ali se ispod reprodukcije može pročitati u kom je gradu K objavljena.
Kada se zaviri među korice prvo što se sazna jeste da je objavljivanje K podržano od strane jedne države EU, kroz program podrške obrazovanju u Srbiji. Drugi značajan podatak do kojeg se dolazi je da je K izdanje jednog srpskog fakulteta.
Da ne dužim, vreme je da pokušamo da otkrijemo suštinu K. U tome će nam pomoći „Umesto predgovora”: „Kroz likovnu kulturu učenici napuštaju egocentrične stavove i razvijaju sposobnost bržeg prilagođavanja drugima i okolini. Kroz likovnu kulturu nastavnici razvijaju kod učenika međusobne intelektualne sposobnosti bržeg razumevanja i prihvatanja tuđih stavova i gledišta. Kolektivnim likovnim zadacima učenici brže dolaze do raznovrsnih ideja, kao i do boljih društvenih odnosa i misaonih sposobnosti izražavanja. Nastavnik kod učenika podstiče brži razvoj društvenog prilagođavanja. Kroz likovnu kulturu i partnerski odnos (nastavnik – učenik) učenici shvataju da mogu prevazići nastavno gradivo postepeno i da na likovno misaon način mogu brže dolaziti do efikasnijeg samovrednovanja, kao i vrednovanja. Estetskom analizom učenici dolaze do povratne informacije, što kod njih izaziva unutrašnje motivacije za radom i uspehom. Bitna polazišna motivacija i stavka likovne kulture je ta da učenike naučimo da kroz sopstveni rad vrše samokontrolu kroz kreativnost koja se uči.”
Samo nekoliko redova teksta je dovoljno da saznamo da postoje međusobne intelektualne sposobnosti bržeg razumevanja i prihvatanja tuđih stavova i gledišta, misaone sposobnosti izražavanja, kao i da je svako od nas, ukoliko je imao uspešnog nastavnika likovne kulture, naučio da kroz sopstveni rad vrši samokontrolu kroz kreativnost koja se uči. A, ako povratne informacije i kod punoletnih osoba izazivaju isto što i kod učenika – eto načina da se dođe do motivacije za radom i ključa za uspeh. K obećava, zar ne?
Preko „Umesto uvoda” zajedno zagazismo u mračne, misteriozne i, iskreno verujem – neistražene dubine K.
Prvo poglavlje je nazvano „Likovne emocije”. Evo nekoliko rečenica iz ovog „objavljivanja i javnog predstavljanja naučnih rezultata”: „Emocije predstavljaju osećanja i razlike mišljenja kroz mnoge oblike ponašanja ili stanja u složenost i prefinjenost emocija. Za složenost i prefinjenost emocija ne postoje reči kojima bi se to tako prefinjeno (suptilno) moglo objasniti.” Zaista tako piše!
Sada dolazimo do malo konkretnijih uputstava koje K daje: „Nastavnik kroz partnerski rad sa učenikom, mora podsticati slikanje onoga što učenik optički zna a podrazumeva se (Ja sam svestan jer likovno znam šta radim i šta zamišljam – likovno mislim).” Zaista tako piše. Verno je preneta svaka zapeta, svako veliko slovo, svaka zagrada.
Nastavimo sa obavezama nastavnika. U K je zapisano: „Nastavnik mora kod učenika razvijati pojam o likovnoj svesti. Likovna svest se razvija kroz art conscientia, što znači umetničko saznanje. Art označava umetnost uopšte, prefiks con podrazumeva naše impresije kao i naše akcije a scienti znanje.”
Na kraju, posle malo parafraziranja Frojda (Sigmunda, ne Lusijana), u K se zaključuje da „dečja likovna svest podrazumeva sposobnost pojedinca da daje ispravne likovne podatke i likovnosti u sebi”, kao i da „dete mora znati šta je likovnost oko njega i da uči likovnu kreativnost.” Imate li dete? Zna li ono to što mora znati? Ako ne zna – naučite ga! A, i da uči! Likovnu kreativnost, naravno.
Prvo poglavlje K završava se pitanjima: „Kako i na koji način i u kom vremenu nastaje likovna kultura kod deteta? Na koji način dete doživljava likovnu okolinu?”
Stigli smo do 8. od 268 stranica, koliki je obim K. „Stay tuned”, „kako bi rekli Anglosaksonci”, ako želite da saznate šta „kod dece izaziva stres u vidu znojenja dlanova”, i ne samo to.