Život

"5казање" - komad za lako preporučivanje

gordanac RSS / 28.01.2011. u 22:32

5kazanje_14ac9.jpgBora Otić je novinar ovdašnji, na Radio Televiziji Vojvodina, a emisija koju radi zove se "5казање", emituje se petkom u 22.30, traje oko 1h i 11 minuta i sastoji se svakog petka od 5 priča koje pričaju ljudi koje Bora Otić pronalazi po Vojvodini, 5 životnih, sjajnih, zanimljivih, često opčinjavajućih sagovornika s kojima Bora razgovara onako kako novinari treba da razgovaraju sa ljudima.

Ove godine, vreme je za čestitanje "одборници Скупштине града одлучили су данас да "Фебруарска награда Новог Сада" за прошлу годину буде додељена новинару Радио-телевизије Војводине Боривоју Бори Отићу.  "

У образложењу одлуке о том високом градском признању истакнуто је да је Отић својим дугогодишњим радом на радију и телевизији, као и писањем у другим медијима "дао велики допринос култури новинарства и очувању традиције и културних вредности Новог Сада и овог поднебља".

Лауреату ће награда бити уручена на свечаности поводом Дана града, 1. фебруара у Српском народном позоришту.

Бора Отић је аутор "Петказања", једне од најгледанијих емисија на програмима Радио-телевизије Војводине.

6390461821.jpg

 

Na ovom linku su emisije, mogu se gledati na stranci RTV ili preuzeti, pa gledati i preporučujem "slučajan izbor", s garancijom da nećete pogrešiti i da će vas bilo kojih 5 priča, bilo koje emisije "5казање"  razgaliti, nasmejati, zainteresovati, naterati da se setite  sjajnih, neverovatnih priča koje ste možda slušali u detinjstvu i nateraće vas da se setite da dragocenih ljudi za saslušati ima svuda oko nas.

"Емисија "5казање" доноси нове велике приче малих људи. Аутор Бора Отић гледаоцима ће и овог пута понудити надахнуте исповести стварног човека који је због свог хобија, аутентичности и необичности личног живота занимљивији од блазираних прича које тако често пласирају мејнстрим медији. Притом ће етничка разноврсност Војводине и овог пута вешто бити употребљена како би се представило и нагласило богаство језика, обичаја и људи.

Ова је емисија ослобођена условљености глобалним трендовима, без "ретуша" комерцијализоване корпоративне естетике, прављена међу публиком, о публици и за публику, а гледаоци ће и вечерас моћи да погледају пет одвојених прилога - петказања, између којих ће СМС-ом и имејлом бити у прилици да се укључе у програм и дају предлоге шта треба снимити и да на тај начин одреде локацију и садржај наредних епизода.

Гледаоци пишу, позивају, предлажу теме и активно учествују у креирању садржаја емисије, СМС-ом на +381 64 819 50 72 или имејлом на 5kazanje@gmail.com. "

Уредник и аутор: Бора Отић

Ову емисију можете погледати и одложено.

 

 

 

Kada sam prvi put pogledala emisiju, pogledala sam je zbog naslova koji joj je dat i zato što znam na koji i kakav način Bora Otić radi svoj novinarski posao. Pet kazivanja, petkom, kao pet komada iz života, pet kazivanja koja teku tako lako o stvarima, temama i događajima koji su često sve - samo ne "laki", ali vam sasvim s lakoćom zadobijaju pažnju i osvajaju  emocije.

I upravo za koji minut i danas, 28.01. počinje još jedno "5казање", odoh da pogledam i ovih pet priča...

 

flowers600x50.jpg 



Komentari (45)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

libkonz libkonz 22:37 28.01.2011

5kazanje

Emisija koju moji roditelji ne propuštaju, čak i u repriznom terminu.
Mala ispravka: Nije jedna od najgledanijih nego ubedljivo najgledanija na ovoj televiziji.
myredneckself myredneckself 01:17 29.01.2011

Re: 5kazanje

Emisija koju moji roditelji ne propuštaju,

lib, mogo bi i ti da im praviš društvo
libkonz libkonz 08:53 29.01.2011

Re: 5kazanje

Ne mogu reći da pogledam baš svaku emisiju, ali često gledam. Majstor je Bora Otić.
dolybell92 dolybell92 22:45 28.01.2011

re:5kazanje

Hvala što me podsetiste... odo' da gledam i slušam...
gordanac gordanac 00:10 29.01.2011

Re: re:5kazanje

dolybell92
Hvala što me podsetiste... odo' da gledam i slušam...

da podsetim i na vreme repriza za one koji ne žele (ili ne mogu) da emisije gledaju na internetu (na linku koji je u postu):
- repriza sutra popodne oko 15.15
Večerašnja emisija imala je priloge o somborskoj barakudi, o počasnoj svirci lovaca, o majstoru koji pravi pera za tambure,...
grafit.fit grafit.fit 22:49 28.01.2011

lepo je pročitati ili čuti ...

... o ovako nečem i bez povoda, kakve su nagrade i priznanja ...
Seka je sinoć lepo rekla: oni koji me ne vole, sada moraju da ćute.
podrška i pozdrav ... i Vama i emisiji
jaksa scekic jaksa scekic 23:07 28.01.2011

Veliki profesionalac

steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi.
grafit.fit grafit.fit 23:19 28.01.2011

Re: Veliki profesionalac

steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi.


nekad pojava na "takvim mrežama" loše utiče, baš na kvalitet.
jaksa scekic jaksa scekic 23:43 28.01.2011

Re: Veliki profesionalac

grafit.fit
steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi.


nekad pojava na "takvim mrežama" loše utiče, baš na kvalitet.


Nije tacno, zamislite Boru da krstari Srbijom, koje bi sve teme nasao, pa da ima vise ljudi iza sebe kao produkcija, ovako on sam, snimatelj, montazer, reditelj i to je to. Radi u nemogucim uslovima, (dok sam ja bio tamo imao je bednu platu, a najveci rejting) (vlajda mu je sad bolje), putovao, a nije imao dnevnice, pa su mu ih dali.
Za velike i odlicne stvari treba da stoji i ozbiljna produkcija. Ovako sedi na nekoj debilnoj stolici sa neonskom reklamom...sa losim svetlom...
grafit.fit grafit.fit 00:05 29.01.2011

Re: Veliki profesionalac

Za velike i odlicne stvari treba da stoji i ozbiljna produkcija.


pa ... ti sve to imaš!
i šta ti vredi?
gordanac gordanac 00:16 29.01.2011

---

jaksa scekic

Veliki profesionalac
steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi.

etotigasad!
:))
a da je znalac svog posla - jeste
i ovog televizijskog i onog sa tekstovima "Šorom s Borom" koje objavljuje u "Dnevniku", na primer:
Duša za Subić
myredneckself myredneckself 00:58 29.01.2011

Re: ---

a da je znalac svog posla - jeste



Kako se može napraviti dobra emisija koja prikazuje lepotu i magiju života bez ikakvog ulepšavanja, skupih gostiju, enterijera...!
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:16 29.01.2011

Re: Veliki profesionalac

steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi.

Pa to će, valjda, doći samo od sebe, bez obzira na ovo
etotigasad!
:))

jer bi ga Novosadjani želeli držati za njih same do sudnjeg dana, he, he, he...


P. S. Velikim profesionalcima treba dozvoljavati DA IDU DALJE.
jaksa scekic jaksa scekic 10:22 29.01.2011

Re: Veliki profesionalac

grafit.fit
Za velike i odlicne stvari treba da stoji i ozbiljna produkcija.


pa ... ti sve to imaš!
i šta ti vredi?


Imao zadovoljstvo i cast da me Bora i njegovi drugari prime u drustvo, te sam bio nazocan na jednom fish paprikasu (sa crvenom paprikom iz Madzarske)na Ribarcu.
Bilo je neopisivo lepo, a jednom sam bio u Mokrinu i gledao Boru kako radi i kako ga ljudi vole i postuju.
Stvarno je zavredeo ovu i bilo koji sledecu nagradu.

Moj najomiljeniji prilog je, ali ne mogu da ga nadjem porodica Slovaka koja pravi kobaje, a u drugoj sobi sedi zenin otac koji je iz Crne Gore i nista mu nije jasno, a Slovaci zazidani.
Kad je dobro meso za kobaje, kad se baci na tavanicu i tamo malo ostane.
Briljantno

PS: Da ne trolujemo, ali nisam ukapirao ovo oko produkcije ali nema veze
gordanac gordanac 11:24 29.01.2011

:)

jaksa scekic:
...Kad je dobro meso za kobaje, kad se baci na tavanicu i tamo malo ostane.
Briljantno


Sad si me setio teksta od prošle nedelje:

"Šorom s Borom", Merdevine, 22.01.2011.

Bačka kuća je kadgod navek bila dužna. E, sad je muka kako ćete vi ovo pročitati. Nismo mi Bačvani bili dužni, naopako. Samo su nam kuće bile uzduž zidane.

Svaka ta naša kuća je ispočetka bila mala, imala je prednju ladnu sobu, kujnu, vajat, sobu s pećkom i zapećkom, konk i dosta. Dosta za početak, naravno. Kako su deca rasla za ženidbu, tako je rasla i bačka kuća. Deca u visinu a kuća u dužinu. Doziđivalo se kolko je trebalo i kako se moglo, zbog novaca. Prvo su zatvarali deo konka, do ulice. Bila je to nova mala sobica, taman za mladence. Kad su došli i unučadi, doziđivalo se još, u produžetku, kolko je bilo mesta do štale i šupe. Pravila se tu i jedna letnja kujna, nova soba za nove mladence. Obično za neku bolju gradnju, ko kad se kuća zidala, nije baš bilo novaca, istrošili se na svatove i svirce a godine baš i nisu bile rodne, pa eto. Biće dobro i na jednu vodu, a umesto tavana, može i tavanac. Držaće svašta tamo, lakše se popeti na tavanac nego na tavan. Tu smo, nije se moglo bez merdevina.
Kadgod je svaka kuća imala barem dvoje merdevina. Gazde su imale i više, dvoje merdevina je bio minimum. U vajatu su stajale velike i jake merdevine. Te se nisu dirale i pomerale. Služile su da se po njima iznese žito u leto, da stoji na tavanu i suši se. Kad je trebalo novaca, tuda su i skidali džakove. Sve se to ručno radilo, džak na rame i ’ajd. Oni veći bećari, za opkladu su uz merdevine na tavan išli s dva džaka na ramenima. Tako su merdevine bile i napravljane, pa su mogli. Bile su strme kolko treba i imale su široke prečage, taman kolko treba i sve su bile jednake, ne ko ove današnje stepenice. Danas kad kogod ide stepenicama, svi dižu noge da ne zapnu, ko da paradiraju. Sapliću se i s dve najlon kese iz dućana, kako bi tek s dva džaka išli tuda?
Na tim velikim merdevinama, za veliki tavan, kad se podigne žito na tavan, držale su snajke i flaše s dunstom, krastavcima, cveklom, poneku šerpu s kuvanim jelom, da bude na ladnom. Sve je do stajalo na prvim prečagama, onako privremeno, dok se ne potroši il ne ode u štelažu, di im je i mesto. S donje strane kosine, ispod merdevina, bilo je zakucano par eksera, taman da se o njih štogod okači, da ne stoji dole i zauzima mesto.
Druge, manje merdevine, bile su drugačije. Sve je bilo na njima oblo i nisu imale ni jednog eksera, ako su ih pravili pravi majstori. Nisu ni bile tako jake, ko one za velki tavan. Njih su koristili mlađi, guzate snajke i pupušaste brkajlije nisu ni išli na tavanac, tamo nije bio siguran plafon za njihovu kilažu. Na tavancu su uglavnom držali golubove il’ kakav starež. Bilo je tu i rasklopljenih razboja za tkanje, velikih sonica koje su tu letovale i čekale debele snegove i još koješta. Ako je u avliji bio golubinjak, te merdevine su koristili nedeljom zajutra il’ ako se kogod ne daj Bože razboljevo radnim danima. Naslone ih na golubinjak, da dovate golupčiće za supu. To je kadgod bila osnovna medicina, umesto aspirina. Takva supa je lečila mnoge boljke. Još manje merdevine, za još manju kilažu bile su skovane od letava i šake ispravljenih eksera. Te male i nikakve koristili su samo sezonski, kad je trebalo obrati neku mladu voćku il’ da se neki deran popne na trešnju, ako nije bilo niskih grana, zgodnih za pentranje.
One najveće i najduže merdevine nije imala svaka kuća. Imale su ih one gazdačke, šta će sirotinji tolke merdevine, mogu sve što imaju da dovate i sa hoklice. Gazdurine su imale velike kamare slame, trebalo se sa njih sići posle vršidbe. Na velikim gazdačkim kućama su oluci bili visoko, časkom zatreba da se s jeseni povadi lišće iz njih, kako bi to bez dugačkih merdevina. Kad se krečila kibla sa ulice, te dugačke merdevine su bile deo kompleta, uz dugačko nasađenu četku. Obično su gornji kraj upakivali u stare krpe, ko kad su Cigani konje krali pa im umotavali kopita, da se ne čuje kad ih izvode iz štale. Nije se krečilo tajno, merdevine su upakivali da ne oderu farbu sa zida, a kažu da su tako bile i stabilnije, da ne skliznu.
Kad im nisu trebale, gazde su te dugačke merdevine držali pod strejom, okačene o kuke, popreko. Visile su il’ sa zadnje strane kuće, štale il’ kućerka, il’ digod na čardaku, ako nisu smetale. Pozajmljivali su ih po komšiluku za razne namene. Najgore je bilo kad dođu džandari da izvade onog što je skočio u bunar, dal’ zbog jeda, duga il’ nesrećne ljubavi, džaba bilo, bez dugačkih merdevina u bunar se nije moglo. Prvo spuste merdevine, ondak siđe neko ko se ne boji, zaveže pajvanom tog što pliva u bunaru, pa ga lagano po merdevinama izvuku gore. Bilo je i cirkusa kad bećari rasklope šinska kola, popnu ih na vrh kuće i sklope iza odžaka. To bez dugačkih merdevina nisu mogli, al’ nisu ni pitali da uzajme, sve se radilo u strogoj tajnosti i s puno vina, kad je tišina. Ujutro se prvo čudili oni što idu šorom, posle se čudio i gazda, kad primeti da nema kola u šupi.
Najlepše su merdevine izgledale leti, kad je lepo sunce i kad nema vetra. Onda reduše nameste merdevine na sred prve avlije, tu nema živine, kerove oteraju u drugu avliju, a merdevine namontiraju ko kad bi isparali polja za šantiškolu. Ne stoje merdevine na zemlji, podignu ih na stolice il’ na drvene koze i preko njih metu ćilimove, a na ćilimove poiznose jastuke, jorgane i grombi kapute da se sunčaju. Onda se beli i blješti cela avlija, ko sneg da je pao, ne moš gledati, belina sve tera suze na oči.
Dvokrilne merdevine su imali samo moleri i soboslikari, njima su i trebale. Vezivali su ih za srednje prečage manilom, ne da ne pobegnu, već da se ne raskreče kad na njima hodaju, ko kakvi cirkuzaneri, dok vuku valjak il’ izvlače štrafte.
Onda su jednog dana u školama počeli da uče decu kako se to više ne zovu merdevine, narod u varoši to zove lestve, sramota je da se brukaju s merdevinama. Deca shvatila ozbiljno, merdevine nisu više dirali, sve češće su išli u varoš da traže lestve. Te varoške lestve su bile ko hoklice, s njih se u babinoj i materinoj kući ništa nije moglo dovatiti. Duže lestve u varoši imali su samo vatrogasci, al’ su trebale njima, nisu ih pozajmljivali. I tako, da ne pukne bruka i da se priča da su završili škole a da ne znaju šta su lestve, merdevine su zaboravili okačene iza kuće. Kuće ostadoše neokrečene, umesto golubije supe jedu onu iz kesice, voćke ne beru, imaju obrano voće u dućanu, jastuke su menjali za one mekane, tanje i zdravije, alergični su na perje postali, jorgane podelili po komšiluku, ćilime pojeli moljci, sonice i razboje zaboravili na tavancu, oluci protruli od lišća, na veliki tavan ni ne idu, odavno je prazan.
Prazna kuća propada najbrže, pogotovu ako niko ne koristi merdevine, nego samo lestve u varoši. Piše u toj knjizi tamo di spominju lestve da se u varoši lepše i lakše živi nego u selu. Jedino ne piše da to važi samo dok su baba i mater živi i kadri da rade.

Bora Otić
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 16:44 29.01.2011

Re: Veliki profesionalac

steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi

da, na beznadežno otužnoj RTV bora otić jeste jedan od retkih profesinalaca
(ima ih još nekoliko, ruku na srce) koji uspeva da privuče i održi pažnju
- uza sve to čovek je i duhovit + vrhunski profesionalac
jedan.kub jedan.kub 20:16 29.01.2011

Re: :)

Zasluženo!
Čestitke Bori. Gledali smo redovno ovu emisiju negde do pred kraj prošle godine.
Sad i ako sam na 60 km od NS nemam ni prvi ni drugi program rtv i to samo zbog
napredne tehnologije
PS. Brat mi živi u Sbiji ima kablovsku televiziju a nema tv program iz Vojvodine pa sam ga kritikovala da propušta dobre emisije sa prvog i drugog programa rtv. U opštoj brizi o naciji, istoj smo uskratili i neke sadržaje iz okruženja koji se mogu videti samo na drugom programu rtv pa sam ostala bez oba
vishnja92 vishnja92 20:21 29.01.2011

Re: :)

Bačka kuća je kadgod navek bila dužna

procitano kako valja

ih, sto volim merdevine.
mnogo lepa prica :)
gordanac gordanac 08:49 30.01.2011

Re: :)

vishnja92
Bačka kuća je kadgod navek bila dužna

procitano kako valja

ih, sto volim merdevine.
mnogo lepa prica :)


:))
arhiteče i arhitetke znaju tačno, ali jeste problem kod pisanja da napišeš akcenat (bar ja ne umem)
DakleM - imaš jedno pozitivno daštanje za ispravno čitanje i - priču o biciklu...(još od vremena kad se zavo "velosiped" )

"...Bicikli je u to doba bio glavni prevoz, i putnički i teretni. Putnički ako okrećeš pedale a teretni kad ga guraš nuz sebe...."

ŠOROM S BOROM: Bicikli

Čudili se varošani kad god su u selo išli, kad ih domaćini na stanici sačekaju. Nisu se čudili ni štruckavom putu ni rasklimatanom avtobusu il’ ajzlibanu što ima tri kade i jedno ajde, čudili se i posle,kad su se raskomotili. Kad idu gosti, ako baš i nije prilika, ne prežu se konji u fijaker, ako neće domaćin da se keri i da jedi polak sela. Nije da ne vole goste, neg je lakše tako. Ako je suvo i nije zdravo ladno, uzjaši domaćin bicikli i časkom stigne na stanicu. Usput, ako na vreme krene, stigne još da svrne i u bircuz, na jednu. Bolje mu se jezik odveže, kad stignu gosti i počnu svašta da pitaju.Bicikli je u to doba bio glavni prevoz, i putnički i teretni. Putnički ako okrećeš pedale a teretni kad ga guraš nuz sebe. Ovi današnji biciklovi ko da su za paradu pravljeni, ne zna se koji je muški a koji ženski. Kadgod je muški bicikli imo štanglu, krutu i debelu, na koju su udavače sedale, pa kad se mladoženja s obadve ruke za korman uvati, nema više kud, njegova je i samo ciči da ne juri zdravo. Posle je na udavačino mesto dolazio mali feder sic za decu, blizu kormana, da se od malena za korman vataju, dok bracika tera. Na ćošku se zvonilo, da ne naletiš na koga. U to doba je bilo slobodno terati bicikli ispod prozora, stazom i flasterom. Nije ni bilo puta po sredini šora, sami vagaši i čapaši. Bronza ili zvonce stajalo je na kormanu s leve strane, taman da ga s palcem dovati a da ne pušta korman.
Ručna kočnica s desne strane kormana, frajlica na štangli u sredini, na sicu đuvegija a ceger na paktregeru. Đuvegije su već stigli do dugačkih čakšira pa ako nije bilo lancobrana, zdravo su vodili računa da ne ukenjače nogavicu il’ da im lanac ne uvati čakšire. To je bila najveća muka. Ondak moraš il’ da skidaš lanac il’ da skidaš čakšire, pa da bicikli prevrneš natraške, da rukom teraš pedale i da nogavicu proteraš preko celog velikog zupčanika. Retko koja je ostala cela a nije bilo u selu tog sapuna koji je mogao da je opere, kad se tako proštepa s ukenjačenim lancom.
Stariji ljudi su bicikli koristili ko poslednji oslonac u životu. Mladež očla u varoš, bolje im je tamo u golubinjaku na spratu nego u gazdačkoj kućerini. Nema ko da ode u dućan, nema ko da ih pod ruku uvati kad krenu kod lekara il’ porez da plate. Bicikli ih nikad izneverio nije, kud oni tu i on, klaj – klaj, lagano i svugde stignu. Gde ga ostave tu ih i sačeka, lopovšaga ondak nije bilo ko sad, biciklovi nisu u sobama noćivali, ko danas. Bicikli je navek išo uz gazdu s desne strane, zbog lanca i kenjače, sigurnije je bilo tako.
Ženske biciklove su najviše terale snajke, zgodnije im je bilo kad su same da se ne pate oko štangle. Zato se taj bez štangle i zvao ženski bicikli. Lakše im je bilo da sedaju na sic u suknjama a da ne preskaču štanglu. Moglo se to i na muškom biciklu, al’ je ondak trebalo dosta veštine. Prvo se desna pedala namesti u gornji položaj pa se muški bicikli povali na levu stranu, ondak se desna noga prebaci preko sica na pedalu, levom se odgurne o zemlju, desnom pripuši pedala, bicikli se uspravi, krene i teraj. Ti ženski biciklovi su imali i posebnu opremu, na zadnjem blatobranu je bilo puno rupica s obadve strane, u njih se kačila mrežica, onako ko Kinezi kad nacrtaju na vaznama da zalazi sunce, pa zraci idu u polukrug. Umesto sunca, bila je osovina od zadnjeg točka. E, ta mrežica suknjama nije dala da se u točak zapetljaju.
Dečurlija su učila da teraju bicikli na kraju sela, di nema klupa, dudova, šarampova, ćuprija, kuća, zatvorenih kapija i starijeg sveta koji nije kadar da se ujedared skloni kad ovi što uče počnu da vrdaju kormanom, ko kad belouška kanal preplivava. Ako su učili sami, ondak su terali bicikli ispod štangle, onako ujerke, ko neki cirkuzaneri. Kad malko narastu, ondak u terali „muški“, prvo preko štangle a posle i sa sica, sedećki. E, al’ kad bi neki uncut učio derane da teraju bicikli, onda ih je oma na sic mećo, nogama još ni klupu nisu mogli da dohvate, a kamoli zemlju, pa ih zaleti i pusti da sami na biciklu odu još koji fat. Bilo je nepisano pravilo da tek kad kogod padne s bicikla ondak nauči da ga tera. Čvoruge, oderane laktove i kolena niko nije brojao, važno je da se voza.
E, kad su se derani malko izveštili, onda je bilo i važno ko će biti brži, bolji, hrabriji i čiji će bicikli lakše ići, koji će imati bolji prenos na zupčanicima i bolje kočnice. Da bi bicikli bio brži, blatobrani su bili višak, bar su tako derani mislili. Nije to ni bilo tako loše, dok ne padne kiša il’ ne otpadnu dudovi. Ondak su navek bile dve štrafte, dal’ od dudova ili od blata, jedna preko nosa do učkura a druga izduž, po celoj kičmi. Obadve kao siguran brzinomer, da se zna ko je najbrže tero. Ne sećam se ko je prvi stavio kartonski motor na bicikli, al’ je zdravo lepo radio i godio je dečijim ušima. Najbolji karton za taj poso je bio od zelene Mrave, pa kad duplo saviješ praznu kutiju od cigara i štipaljkom je stisneš za zadnje vile, da karton uđe med špice, kako kreneš – tako se upali motor. Radi karton ko najbolje naštelovan cvajtaktaš. Ozbiljniji i jači „motori“ pojavili su se kad i sladoled na štapiću. Sladoled je bio kao gorivo a štapić je išao umesto kartona. To je već zvučalo ko ozbiljna trkačka mašina.
Kad je trebalo štogod da se prenese, opet bicikli nikog nije izneverio. Oni varošani, s početka ove priče, čudili su se kad su ih na stanicu pratili. Njin kufer na paktregeru, dva zembilja na kormanu, buket cveća okačen o ručnu kočnicu, džak kropmpira ispod štangle, onako preko pedala, a preko štangle prebačena šivena velika kesa, ona za korinđaše, s pasuljem, makom, žitom za koljivo, malko oraja i dva kalupa sapuna. Balonče vina okačeno o korman, da bude između zvonca i ruke, da se ne polupa digod. Zembilje ako i ne vrate, nije greda. Al’ vratiće ih, ta neće valjda s praznim biciklom i jednim kuferom ići na stanicu, kad opet dođu u velike goste.
Kadgod je bicikli bio i oruđe i oružje. Terale su ga i vojske al’ je bilo kavgadžija i u slobodi. Zaborave da gledaju na sat, ostanu u kafani, malko pevadu, malko se kartadu, malko divane, sve po malko dok kogod ne plane. E, ondak kad kogod koga šopi, bruji celo selo „šopio ga u bircuzu“. A kad, ne daj Bože, još više provri vino i prgavost, ondak taj najgori izađe iz birtije, skine s bicikla pumpu i ako ošine koga, oma ide u buvaru. To je kadgod bilo ko kad bi sad kogod izvadio pištoljinu i zapuco. Zlo i naopako i za svaku osudu, takih su se posle svi klonili, nisu baš bili u vinklu ako su kadri tako štogod da urade.
Napisali ljudi, da se upamti, da je prvi bicikli 1817. godine provozo nemački baron Karl von Drajz, bio je to neki bicikli na guranje, zvali su ga „drajzine“. Ovakav bicikli, ko što i mi danas teramo, patentirala su tri bećara 1885. Sterli, Loson i Šergold se najčešće spominju kad se digod divani o ovakim ko našim biciklovima. Nisu ondak imali gume na pumpanje, to je tek posle, 1888. godine izumo Škot, i danas mu piše ime na gumama, zvao se Džon Bojd Danlop.
Kod nas je bicikli muškog roda, bio ženski il’ muški, imo štanglu il’ ne, ne marimo. Subotičani i malko Somboraca ga krste ko žensko, tamo je bicikla. Posle oslobođenja, u miru, bratstvu i jedinstvu, slogi i ljubavi, rodilo nam se čedo tekovina NOB-a, isti je ko i ovi, al’ se zove biciklo. Kažu oni što umu da računaju, da danaske u svetu ima milijarda biciklova. Valda zato se više niko ni ne raduje tako biciklu, ko kadgod. Kad su očli Nemci a ostali Sremci, divanio mi moj drugar Mire iz Svinjskog Srema, na švapskim tavanima ostalo biciklova more. Vežbali su se na njima mladi Sremci dan – noć. Nije im smetalo ni kad su one deda Danlopove gume poderali, terali su i na šinama, dok je moglo. Posle su poskidali točkove, pa su samo njih terali, s kratkim prutom, ko suprasnu krmaču da šetaju.
Kad već spominjem to doba, da setimo i kako se kadgod, u ratno vreme, kad ni struje bilo nije, slušo radio pomoću bicikla. Partizani i ostali kojima je bilo do vesti, podignu bicikli na nogare, na zadnji točak zakače dinamu, nju povežu za radio aparat i ondak jedan koji ume jednako da okreće pedale (da ne pravi slabiju il’ jaču struju) sedne i tera bicikli u mestu, da svi čuju kad će sloboda i bolje sutra. Kanda da nam je posle toga spao lanac i niko više neće da ukenjači ruke. To je poso za majstore, al’ majstora je sve manje. U Novom Sadu je bio jedan majstor Lajčok u Futoškoj ulici, umo je svašta da opravi, imo je radnju s namazanim crnim patosom i mirisala je majstorski. Pre frtalj veka bio je u Kisačkoj i majstor Slavko. I on je opravljo biciklove, dok mu jedared nisu ukrali kuću i radnju.
Pisalo je u “Dnevniku” i o tom: Tokom vikenda nepoznati lopovi ukrali kuću u Novom Sadu. Bila kuća od cigalja, na ćošku, pokrivena crepom, navek puno rasklopljenih biciklova pred radnjom. Sad je i tamo neka nova zgrada, ni ne miriši više na podmazane lance. Đurđevčanima je biciklove opraljo majstor Sija. Svi su ga tako zvali, tako je i osto upamćen. Nije mu dao Bog da ume da divani, al’ je zato imo zlatne ruke i jaku volju. Njegov bicikli je bio najteži od svih u selu al’ je išo najlakše. S njim je Sija i u Zagreb išo, časkom. Lako je ondak bilo, kad nam je vetar stalno u leđa duvo.

Bora Otić
gordanac gordanac 09:09 30.01.2011

: Veliki profesionalac

vladimir petrovic
steta sto nije na nekoj vecoj i kvalitetnijoj TV mrezi.

Pa to će, valjda, doći samo od sebe, bez obzira na ovo
etotigasad!
:))

jer bi ga Novosadjani želeli držati za njih same do sudnjeg dana, he, he, he...


P. S. Velikim profesionalcima treba dozvoljavati DA IDU DALJE.


vladimir petrović, setila sam se (tokom čitanja ovog komentara) zašto ja imam "kreativne nesporazume" ponekad, kad čitam šta pišeš - ti za mene (nekako, nemaš ti ništa s tim, u pitanju je moje čitanje, da ne napravim opet nesporazum ), ali nekako i s vremena na vreme mi ima ili rečenica manjka ili rečenica viška, a nisam kapirala to sve do sada, tako da ovim rečima obeležavam novu fazu čitanja tvojih rečenica - otklonila sam sopstveni nesporazum :))
U to ime, evo i tebi jedna lepa priča:


ŠOROM, S BOROM: Deda Ika i prilika


Kako da budete sigurni da kad pređete neki most, znate da ste u Banatu? Ako odmah posle mosta trska stoji pod uglom od četrdeset pet stepeni, duva vetar i ravno je, tu ste! To je Banat, na prvi pogled! O prijateljstvu, ljubavi i snovima na prvi progled, govori ova priča iz Banata.Sretnem Deda Iku kod njegovog sina Vese i pita me: Pa jes mi kazo da ćeš mi nabaviti neku babu, ne marim odakle je, sam nek je penzionerka? Vidim, potrajaće, sednemo da se ko ljudi izdivanimo, on banaćanski a ja bački, deli nas samo Tisa. Kažu oni, da nije Tise, sve bi to Banat bio, a mi opet s ove strane naše zajedničke Tise navijamo za Bačku, pa isto govorimo; al umesto Banat - metnemo Bačka, da im malko prkosimo, komšijski! To je zdravo a i pomaže da se još više i većma volemo!

Sedi, kaže mi dejko! E, velim, mogli bismo ovako dva dana, sedećki! A, ja bi mogo ovako, kaže deda Ika, al ti tako ne bi mogo! Imaš poso, pa moraš da glediš na sat!

Hvali se deda Ika, kako su guske pronele, koliko svinja ima, koliko kokošaka trčI po drugoj avliji, u prvoj ima cveće, pa ih tu ne pušta, da ne naprave štetu i da ne prljadu tuda. Kaže, sve bi on to već i da mane. Naradio se. Nosi šubaru, ne mari za vetar: Metem je na glavu kad zaduva, oko Mitrovdana i ne manjivam do Đurđevdana, ondak metem šešir i ajd...

Pripoveda mi kako je pedeset pete bila najjača zima, bio je čoban: Kad je taka zima ondak moraš da si obavezno budan, uzmeš fenjer i samo ideš kroz njih, kroz ovce! I kad čuješ da teško koja duva, oma je nosiš u štalu i u korlat! I ona se ojagnji, ti ga malko obrišeš i oma sisu u usta, podojiš i ostaće! Ako ne paziš, gotovo je- očlo! A radilo se od kile, a ne ko sad, baš te brige!

Ja najviše volem mleko. Ja sam s mlekom i odranjen, a valda ću s mlekom i umreti, smeje se deda Ika! Ja svaki drugi dan meni uvarim dve litre mleka. Pitam ga da li su mu brkovi od mleka pobeleli? Voli i on šalu, kaže da ih nosi još od detinstva. Čuo sam, kaže, da će sad izdavati nove legitimacije, sljuštim ja njih pa ću biti tako šutav, ko ti tako. Rasečem se kad ih nameštam, oštar žilet, pa mi je kanda bolje bez njih, priča mi.

Najgore mi je što sam sad sam, imo sam ja dve prilike, lepe, da se oženim, seća se deda. Ja to sve udesim i ne prođe nedelj dana i umre! E, do očina, dal je njojzi to od radosti il od čega je, ne znam, al nemam sreće!

Kad sam mano ovce, ja uzmem da čuvam krave, tu pod selom. Jedared, avgust mesec, podne, ja ležim pod taj kombi (umesto kolibe, školjka od rashodovanog kombija), ladovina... A zolja, iljadama ih ima! Nastanile se tu pod krovom od kombija. Pogleda u mene pa nastavlja: Al mene ne diru, al ti da dođeš, samo da kucneš, oma si gotov! I oma tu pored je groblje, čujem ja korake, reko šta je sad ovo?!

Reši deda Ika da proveri pa krene na grobljansku česmu, ladne vode da donese. Kad tamo... Dobar dan, devojko! Dobar dan, odgovori mu ona! Povezala maramu pa je navukla na oči, debele čarape nosi. Skini tu maramu, priča deda o tom poznanstvu, daj malo lufta. I ona skine. Ajdemo, kaže deda, tu mal da sednemo, ima tu ladovina di je Savez boraca, di su saranjeni ovi što su streljani! I odemo tamo - namerno napravi sada dužu pauzu deda Ika.

Pa šta je, pita on tu snajku, jel ti ostavio kuću? Ostavio mi da mu okopavam grob, izo ga grob, da ga ize! Kad je tako, pripoveda deda, oma je pitam, što se ne udaš? A ova će njemu: Ta ko će mene uzeti? Nemoj biti luda, uzeću te ja, kaže deda! Jel se jebavaš ti, pita ona? Ne jebavam se! Nemoj da se jebavaš, opet ona! Ne jebavam se, kaže deda Ika! Važi, kaže ona! Kad misliš, pita dedu? Čekaj, danas je sreda, čuvam krave, u četvrtak sam slobodan, u petak čuvam... U subatu, kad pustim krave ja ću doći po tebe i odvesti te. Nikom ja ništa ne govorim, priča mi deda Ika, moja kuća, moj dom, pa kome je pravo - pravo, kome nije - molim lepo! Svaki sebi traži spas!

I, dođe petak, čuva deda krave: Kad, zvonu zvona! Ja znam kako zvonu zvona, kad zvonu dva ondak je žensko a kad jedno zvoni ondak je muški umro! Žensko je! Kad jedared, povorka ide odud, od sela. Ležim ja tu, pod moj kambi i ode povorka s groblja. Idem ja sad da vidim šta je to, ko je to sad umro?

Uzmem taj moj štap, pa ajd. Dođem tamo, turim taj štap do krsta, da podignem ono cveće, da vidim ko je to. Kad ja digo, hop, ono Smiljka!! E, do očina, ode moja ženidba!

Kad sam došo kući, pričam mojoj snaji kako je bilo, kako sam prošo. Pa, kaže, nemaš sreću! Pa nemam, reko, kaže deda Ika svojoj snaji! Tako ode ženidba. Posle je tu svega bilo, nudila se i ova i ona. Ne treba reko, naučio sam sad sam.

Imo sam magaricu, ko devojka je bila! Neće te ostaviti, neće te manutu, tu je mani - tu ćeš je zateći! Navek sam imo moj špediter i moju magaricu. Jesenas je bilo tri godine kako je propala. Nije ona propala ovako, da je bila bolesna, bila je debela zdravo.

Nije on nju ni bacio, taj šinter. On je nju odno, al nije je bacio. U kobajsice je on sprovo nju, znaš!

Nada se deda Ika: Trebalo bi sad da dobijem neke akcije. Polak novaca ću oma njima (sinu) da dam, a ovo drugo ću ostaviti meni. Nemadu oni šta da vodu računa o meni, ja sam se osiguro. Od ti moji novaca oću da kupim magaricu, da je upregnem pa da idem di ja oću!

Bora Otić
vishnja92 vishnja92 09:30 30.01.2011

Re: :)

priču o biciklu...

:))))))))

e pa - ulepsa mi dan :)
ma kakav dan, citavo prolece (koje je, kao sto svi znamo, pocelo tacno 22.12.)

ja cu ovo (uz pretpostavljenu dozvolu) sad da maznem, a zauzvrat ti evo jedna sveopsta merdevinsko-velosipedsko-duzna (ovaj je na tri tocka, al ne mari):

ecce-florian ecce-florian 23:15 28.01.2011

čestitke

Petkazanje kao i njegov autor po načinu komunikacije je institucija sa ili bez ovog priznanja.
Boro majstore
fantomatsicna fantomatsicna 23:27 28.01.2011

Sto vise

Postavljajte klipove meni koja se bavim poljoprivredom ovo je vrlo simpaticno.I svakako zasluzuje nagradu.
miloradkakmar miloradkakmar 23:36 28.01.2011

Emisije

za uživanje. Petkazanjem Bora je preporodio RTVV.

Čista petica plus i čestitke za nagradu.
myredneckself myredneckself 00:33 29.01.2011

Re: Emisije


Cvetići za Boru, čestitam mu
I tebi gordanac što si postavila, mislim da nisu mogle biti pravije ruke za nagradu.
Baš se radujem
Imala sam goste večeras, ali sutra reprizu gledam, pod mus, nikad je ne propuštam
Bora je genijalac jedan, pravi čova, koji svoju ljubav i dobrotu stalno prenosi na sve oko sebe
Baš se radujem što sam večeras čula ovu lepu vest
Ovo je špica i lajtmotiv Borine emisije Take Five, Dejv Brubek, razume se

gordanac gordanac 00:44 29.01.2011

:))

(a o jazz-u i da se ne govori! :))

myredneckself:
Bora je genijalac jedan, pravi čova, koji svoju ljubav i dobrotu stalno prenosi na sve oko sebe

jeste
mnogo mi je drago što je dobio ovu nagradu, ali - mnogo

tako mi je bilo drago kad se (onomad) počelo "pričati" o njegovim emsijama, o pojedinim prilozima ili celim emisijama (ono - "si gledo Boru...?" ), to je ona vrsta "glasina" koja dolazi od preporučivanja, zato mi je bilo i ovde - lako preporučiti i svima drugima
myredneckself myredneckself 01:07 29.01.2011

Re: :))

gordanac
jeste
mnogo mi je drago što je dobio ovu nagradu, ali - mnogo

gordanac, sad moram po naški da mu kažem
Ne vrh brate, već -
špic derane!


edit: da kažem... kome, čemu? - mu
gordanac gordanac 01:21 29.01.2011

Re: :))

myredneckself
gordanac
jeste
mnogo mi je drago što je dobio ovu nagradu, ali - mnogo

gordanac, sad moram po naški da kažem
Ne vrh brate, već -
špic derane!

:))))
evo jednog snimka (i poznatog i zanimljivog sagovornika :)) od ranije

razmisljam razmisljam 02:49 29.01.2011

Re: :))

gordanac
tako mi je bilo drago kad se (onomad) počelo "pričati" o njegovim emsijama, o pojedinim prilozima ili celim emisijama (ono - "si gledo Boru...?" ), to je ona vrsta "glasina" koja dolazi od preporučivanja, zato mi je bilo i ovde - lako preporučiti i svima drugima


Да, препричавања и подсећања и препоручивања...
А Бора све то ради са таквом лакоћом и љубављу и преданошћу да је милина једна гледати.
И увек изнова доказује како су најлепше и најистинитије и најживотније обичне приче обична света.

Јако ме обрадовало што је добио награду. Ваљда неће да почне да се прави важан.
myredneckself myredneckself 02:49 29.01.2011

Re: :))

gordanac
evo jednog snimka (i poznatog i zanimljivog sagovornika :)) od ranije

A propo... (nomina sunt odiosa, svi ih znaju/mo)
Sretne jedna moja drugarica prijatelje u Z.Jovinoj, i
reč po reč, pitaju oni:
-Kako si, odkud sama, gde je S.?
-Ma, tu je negde po gradu i okolini, pozdravite ga kad ga vidite
mirelarado mirelarado 10:08 29.01.2011

Re: :))

А Бора све то ради са таквом лакоћом и љубављу и преданошћу да је милина једна гледати.


Kад награда доспе у праве руке, то је уистину за сваку препоруку.
gordanac gordanac 00:35 29.01.2011

1. februar

(dodatak o nagradi grada Novog Sada)

Februarska nagrada ustanovljena je na Dan, kada je 1. februara 1748., "Elibertacijom" grad dobio status "slobodnog krlajevskog grada", nakon otkupa od 84 000 dukata koje su tadašnji Novosađani skupili da bi kupili svoja prava od Marije Terezije i ona im je te prava dala sledećim rečima:

„Mi, Marija Terezija, Božjom milošću carica rimska a kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije itd. itd. dajemo glasom ovoga pismena na znanje svakome, koga se tiče [...] da taj toliko puta spominjani naš Petrovaradinski kameralni grad, koji leži na drugoj strani Dunava u bačkoj županiji na zemljištu Sajlovo, silom naše kraljevske moći i ugleda iz ranije navedenih razloga [...] učinimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova naše kraljevine Ugarske tako i naših naslednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski -{Uj-Videgh}-, nemački pak -{Ney-Satz}-, srpski Novi Sad i bugarski Mlada Loza.“

Ovoj odluci je prethodilo šezdesetak godina u kojima se desilo sledeće:

"Na početku habzburške vladavine krajem 17. veka, građanima pravoslavne veroispovesti bilo je zabranjeno da stanuju u Petrovaradinu. Srbi su, zbog toga, 1694. godine osnovali novo naselje na levoj obali Dunava, a iz ovog naselja će se, vremenom, razviti i današnji Novi Sad. Najstarije ime naselja na levoj obali Dunava bilo je Racka varoš (Ratzen Stad), a korišćen je i naziv Petrovaradinski Šanac (Peterwardeiner Schantz). Prvobitni stanovnici naselja bili su ogromnom većinom Srbi, ali i Nemci, Jevreji, Mađari, Jermeni, Bugari, Cincari i Grci, o čijem prisustvu govore mnogi arhitektonski i kulturni spomenici. Od 1702. godine, naselje je u sastavu Habzburške vojne granice, a 1708. godine postaje sedište Bačkog vladike i glavno mesto bačkog dela podunavske vojne granice.

1718. godine, stanovnici srpskog sela Almaš (nalazilo se između Temerina i Srbobrana) preseljeni su u Racku varoš (u današnji Almaški kraj), čime se stanovništvo varoši naglo umnožilo. Prema podacima iz 1720. godine, u Rackoj varoši je bilo 112 srpskih, 14 nemačkih i 5 mađarskih domova. Racka varoš u to vreme postaje "komorska varoš", sa začecima urbanih odlika, a budući da se nalazio u sastavu vojne granice, grad je po stanovništvu bio podeljen na vojni i civilni deo. Grad je zvanično dobio ime Novi Sad (-{Neoplanta}- na latinskom jeziku) 1748. godine, kada je postao slobodan kraljevski grad."
gordanac gordanac 07:44 01.02.2011

: 1. februar

Danas je 1.februar, naš grad ima - rođendan :))
Srećan rođendan, kažem ja, srećan rođendan...i dobro nam došli uvek i svi...



torta sa 263 svećice (samo se ne vide baš, al` tu su )

gordanac gordanac 22:18 01.02.2011

1. februar...

...a u sutrašnjim novinama - svečari:



Свечана академија поводом 1. фебруара, Дана града, одржана је синоћ у Српском народном позоришту. Градоначелник Игор Павличић Фебруарску награду уручио је овогодишењем лауреату новинару Бори Отићу.
Фото Р.Хаџић
gordanac gordanac 01:35 29.01.2011

5казање 2008., decembar

brica Radivoj Šućov iz Turije



jinks jinks 07:30 29.01.2011

...

Interesantno, kada sam jesenas bio u Novom Sadu u poseti tetkinoj porodici, rođak mi je baš pomenuo tu emisiju, i rekao da je apsolutno vredi gledati. Pitao me je da li na kablovskoj gledam RTV ... nažalost, nisam još uvek stekao naviku, ali pre neki dan se telekomander zaustavio na RTV1, bio je neki dobar film ili muzika.

Šteta je kada vrhunske kuće prave odlične programe na maternjem jeziku, a vi to ne odgledate (što ne znate kada, šta i kako).
sergey92 sergey92 07:55 29.01.2011

"3. koleno"

Meni najlegendarnija prica iz 5kazanja:

Monodrama Gojka Todorovica

http://vimeo.com/14340786

gordanac gordanac 10:24 29.01.2011

: "3. koleno"

sergey92
Meni najlegendarnija prica iz 5kazanja:

Monodrama Gojka Todorovica

http://vimeo.com/14340786


:))
hvala za ovaj snimak
Gojka sam bila propustila, sve do sada
thug_b thug_b 00:01 31.01.2011

Re: "3. koleno"

molim lepo: sledece kuce koje budem imala ima da se zove kera
- "kere larmadu":))))))
vojvodina me, zbog ovakvih emisija iz kojih sam o njoj i saznala manje-vise sve sto znam, i inace odmah asocira (i) na lov, a rekla sam da ce sledeci kera da bude "pravi" lovacki, neka mrsava blenta sa kratkom dlakom i dugackim usima... da me mine zelja, pa cemo posle opet da usvajamo mesance i da im davamo "nobles" imena koja ne prilice dzukelama:)

taman!
thanks:)

gordanac gordanac 08:36 01.02.2011

:)

thug_b:
thanks:)


molim lepo
i uzvraćam kućnom slikom svoje kere koja ne larma, ali da je bećaruša - jeste! :))


vojislav948 vojislav948 10:13 29.01.2011

predivna pripovedanja


Gordana zaista sve pohvale za ovo divno pripovedanje o našem Bori Otiću, majstoru za prekrasne priče o vojvođanskoj svakodnevnici, običajima, divnim ljudima i njihovom stvaralaštvu. Zaista zasluženo priznanje pravom majstoru Bori Otiću i na tome mu od sveg srca čestitam uz želje da zaista dugo, dugo traje.
jaksa scekic jaksa scekic 11:38 29.01.2011

I da ne zaboravim

ono najlepse

Bora je divan covek , a to je najvaznije
mili92 mili92 20:04 29.01.2011

"5казање"



Бора Отић, баш ради свој посао!
Милина за гледање, течно и лагано. Без силе и усиљавања.

Моје честитке.
jedan.kub jedan.kub 20:39 29.01.2011

Svojim emisijama

sačuvaće mnoge vojvođanske stare zanate i običaje.
gordanac gordanac 07:32 01.02.2011

i - poslednja priča...

ŠOROM S BOROM: Golubinjak



Neki volu golubove a neki baš i ne. Sto ljudi- sto ćudi, neko vole ovo, neko ono, al golubinjake svi volu da vide. Bilo ih je raznih fela i raznih veličina.

Ovo što sad mislimo da smo sirotinja nije ni blizu one sirotinje kad nije bilo ništa, kad je sve trebalo iz početka i kad je bilo vremena samo za poso. Bilo je i onda veselja, nije da nije, veselilo se- al uz rad. O poslu su vodili računa oni s malom kožnom torbicom u kojoj su bile zadenute dve olovke, jedna mastiljava i jedna obična, jedna je bila zašiljena s obadva kraja i pisala je gore plavo a dole crveno a ona obična imala je samo jedno srce. U torbici su nosili jedan blok i neku knjižurinu sa podvrnutim ćoškovima u magareće uši iz koje su kidali listove kadgod veče dođe, da ostane u arhivi ko je kolko vredan i kolko kome novaca tog dana sleduje. Radilo se od jutra do mraka, noćom se uglavno odmaralo i sanjali se snovi o boljem sutra. Ne verujem da je u tim snovima bilo kontejnera sa bačenim lebom od juče, interneta sa forumima na kojima svako ima pravo, dozvolu i prostor da laprda o boljem sutra i da svojim algoritmima još više truje okolinu, dok lenčari kod kuće i čeka da mu drugi nađu posao.
U ono doba kad je bilo sramota ne raditi i kad je svako imo poso, ako je teo, bilo je malo vremena da se i o kući brine. U radno vreme (navek duže od ovih modernih osam sati i fraj vikenda) kod kuće su ostajali samo oni matori što su se već naradili u životu i sitna deca. Dečurlija su bili jedno drugom do uveta, oni matori su već izdali i nisu bili kadri da zapnu. Novce su u kući šparali za nove cipele za Uskrs, za čakšire pred početak škole, dedi za duvan, kovaču za potkivanje i za nove šine na kolskim točkovima, za šećer, za prašak protiv groznice, za porez- da im fenderi ne dođu u kuću, za parohiju, za veterinara i lekara ako se baš mora.
Nekad smo bili siroti, veseli i snalažljivi. Očin će ga znati ko je još kadgod kazo da su golubići zdrava rana, da je supa od takog mesa najbolja medicina, da vraća snagu i isteruje sve boleštine. Tanjir vruće golubije supe popravi krvnu sliku bolje od svih ovih modernih šarenih pilula. Po tu staru medicinu nije se išlo u varoš u apoteku. Nije onda ni u varoši svaka druga kuća bila apoteka, ko danaske. Kadgod su za celu varoš bile dosta dve, u vr’ glave tri apoteke. E sad, dal je narod u to doba bio zdraviji il pametniji, ne znam, al na svakoj sliki imaju vesele oči.
Golubije medicine je bilo u svakoj kući. Nije trebalo ni uput ni recept, samo jedne merdevine da se neko mlađi i lakši popne i skine golubiće, kad ustreba i kad namisle da kuvaju taku supu. U to doba su u našim krajevima živeli strašni, surovi ljudi, koji su bili kadri da golubićima zavrnu šije, da ih skuvaju i pojedu. Danas bi to bilo za osudu od dušebrižnike koji kerovima daju veća prava nego deci, ti surovi ljudi bili bi na naslovnim stranama i u udarnim informativnim emisijama. Sreća njihova što su živeli kadgod, u vreme kad nisu bile jadne životinje, nego su bili jadni ljudi. Jadni, vredni i gladni.
Golubinjak ili kako se to danas ponegde kaže golubarnik, u ono doba bio je i ukras i potreba. Nije potrebna kvočka, nasad, zrno bibera u gušu kad se izlegu, sijalica da ne ozebu, valov iz kojeg će da jedu, pojilica s vodom, danguba oko svega toga. Nije trebala ni posebna hrana, naši golubovi su jeli komšijino a njegovi naše, tako je sve bilo fraj i nikog ništa koštalo nije. Golubovi su sve to sami radili i organizovali, narod je imo više vremena da radi svoj poso i da gradi bolju budućnost.
Najveći golubinjak sam video u Kikindi, u Tozi. Dok je u fabrici bilo puno naroda bilo je i puno golubova. Sad su odlepršali digod na drugo mesto, nije im lepo kad nema ljudi. Ti najveći golubinjaci su ko vikendice blizu reke, onako na stubovima, zbog poplave. Nazidali ih Banaćani skroz od cigalja, milina viditi. Divane da su tu kadgod imali na hiljade divljaka, pa kad prne jato, zaklone sunce ko da je oblak naišo. Bilo je i supe, da crep bude još bolji.
Kicoši su golubinjake pravili na bagremovom stupcu, slično ko đeram. Farbali su ih i doterivali svakog proleća, podignuti su bili visoko da ih i sa ulice vide kako su lepi i doterani a i da ne može mačka il kakva žgadija da se popne do gnezda i napravi štetu.
Ako kuća nije bila zidana na brazdi i ako je iza kuće bilo mesta do komšije, ispod streje su pravili golubinjak, onako celom dužinom kuće. Tu je bilo zgodno mesto, nikom nije smetalo što iza kuće ima perja i ljusaka od golubijih jaja, nije se moralo svaki dan čistiti. Nedeljom, zajutra kad pristave supu, malko začiste iza kuće i to je bolo dosta.
Gazdačke kuće su imale i velike čardakove, greota bi bilo da te streje zvrndaju prazne pa su i tuda nameštali golubovima mesto za gnezdo. Kad je čardak bio namešten popreko u avliji, s obe strane su bili golubinjaci. S tolko puno golubova navek je bio koji par golubića, kad god je trebalo.
Bilo je i onih koji su držali rasne golubove, al ti se nikad nisu mešali s ovim našim lekovitim divljacima. U takvim avlijama su bila dva golubinjaka, jedan za ove što su lepi i jedan za one što su korisni.
Bilo je kadgod puno golubova i puno dece u avliji. Kad se golub udvara golubici, onda krene da joj guče celom dužinom krova. Ona ide napred, s bokala na bokal, on za njom. Guče i ne odustaje. Nekad smo i mi tako, voleli se ko golubi mladi. Već odavno nismo kadri ni novu pesmu o golubovima da napravimo, samo pevamo one stare. A i to radimo samo kad se setimo i kad imamo malko novaca za svirce. Ni brigu više ne udaramo na veselje, decu su pogrešno naučili da je bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. I ovo malo dece što imamo drže ruku pod šeširom, ne smeju ni da pogledaju šta su uhvatili, ko kad su nas kadgod varali ispod golubinjaka da imaju vrapca pod šeširom. Lako je kadgod bilo, imali smo goluba na svakoj grani, za vrapce nismo ni marili.

Bora Otić

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana