Kultura| Literatura| Muzika| Reč i slika

“Njihanje čoveka bez kravate...

trener92 RSS / 01.02.2011. u 11:56

...blues...

 

 ...Jedino što je bitno jesu zarezi, i znati kada staviti tačku na neizrecivu misao o smislu i besmislu sveg tog ludila...

 

 

" Gledaj na to ovako: Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao.

Znam da izgleda loše, a tako i zvuči. Ali, ne mari.

Ovo je poslednji put da smo poželeli najbolje za sebe.

Sada barem znamo da je pogrešno pokušati samoubistvo u samoodbrani.

 

 

 

 

 

Gledaj na to ovako:
Nikada nećeš saznati šta si propustila, i to je najbolje u celoj priči. Jer, istina je precenjena. Svako jednom, u trenutku nesmotrenosti, pomisli da će sve ovo večito trajati; da će njegova ljubav ostati ista: jednostavna i čista. Ljubavnici su suviše neutešna priroda da bi mogli da prežive kao nečiji uzor.
Pomišljam na odraz otplesane tugovanke u visokim, mirnim vodama. I na bistri blesak koji zaslepi sunce, pa svetlost postane jarosni zrak. Zato budi pažljiva kada sledeći put nešto poželiš. Onaj koga si volela odustao je od duhova. Od provoda u podrumima za dodirivanje i zadirkivanje.

 

Gledaj na to ovako:
Nema sećanja osim onih koja smo sami izmislili, naknadno. Tek kada smo bili sigurni da se završilo ono za šta nikada nećemo priznati da je gotovo. I nema sile koja će učiniti da tvoje suze budu krupne kao rano sazrele trešnje, nema slike u kojoj nešto takvo kaplje po mojim položenim dlanovima. Bila si dete, pa si se tako i ponašala. Rukovanje maramicama prepusti meni, rekao sam ti, i svakako da pamtim kako si me pogledala - očima zakolutanim iznutra, a ipak izvan sebe od nekontrolisanog sjaja.

 

 

Gledaj na to ovako:
Možeš pobeći sa mnom, ali ne možeš pobeći od onoga što drugi zovu "sudbina". Ispovedićeš mi se, ponovo i ponovo, kako si zatrudnela sa pogrešnim čovekom, a ja ću te podsećati da si vodila ljubav samo sa onima koje si poželela. Sve ostalo je kratko zadržavanje između polaska i odlaska.

 

 

 

Gledaj na to ovako:
Ja sam neodoljivo loša ideja koja će svakako zasmejati planere tuđih života. Ali, zar isti efekat ne postiže i pogrešno ispisan epitaf na bračnoj grobnici?
Opusti se i zamisli brkatog, od brega odvaljenog kamenoresca kako recituje dvostih koji mu je naručio preživeli supružnik. Da bi zapamtio, on mora da recituje glasnije od čekića i dleta. Medjutim, mermer je kameno ogledalo i kamenorescu se ne dopada ono što vidi: brdo mesa sa raščepljenim ustima svakome bi izgledalo budalasto smešno. Dok se nauči kako da ponavlja u sebi rimovane delove, kamenorezac će progutati slovo i tako se lapsusi večnosti urezuju kao ožiljak na kosturu. Pretpostavljam da bi bilo prilično smrtonosno čitav odmotani film svesti na grešku u titlovima.

Gledaj na to ovako:
Uvek neko naiđe na zaboravljeni flomaster između stranica nepodvučene knjige. On nije tu slučajno, zato i mora da bude pronađen, kad-tad. Taj neispisani flomaster označava kraj tužnog poglavlja u kojem je on ostavlja jer je prestala da odgovara na njegova pisma pisana i poslata iz grada gde su se rodili, upoznali i obećali da će se zavoleti kada jedno od njih pobegne iz tog zarobljeničkog mesta. I tako je nestao jedini čovek koji ju je ohrabrivao da se oblači u crnu plastiku i da peva svojim urokljivim zelenim očima.

 

 

 

Gledaj na to ovako:
Niko ti neće poverovati da je otac bez ijedne reči napustio tvoju majku, i da je otada postao paučina u prozoru, kroz koju se ni suton nije mogao da probije do tvoje devojačke sobe. A majka ti je od tog dana počela da kupuje odeću koja je prekrivala tvoju čežnjivu figuru - zavideći ti na telu koje je imalo pojavu i tužno držanje.

Gledaj na to ovako:
Izašao sam iz sna i ušao u ubalavljeni jastuk, zario ruku negde ispod i izvukao bočicu za podizanje ravnoteže. Odbrojao sam uobičajeni broj pilula i nije mi trebalo mnogo da zgnječim mozgove dostavljača i onih koji prijavljuju pacove za deratizaciju. A onda sam ugledao kišu. Padala je kao da hoće da nas opere od amfetaminskih spustova. Možda sam se osećao bolje, ali ne želim da znam kako sam izgledao dok sam te tražio na zajedničkoj polovini kreveta. Ne, ne želim da znam šta sam učinio jer više nisam mlad.

 

 

 

Gledaj na to ovako:
Moje poze me nikada nisu lagale. Nisam mogao da se otvorim, niti da ti se približim. Izgledala si zavodljivo i pribrano kao veliki rđavi neon u srcu grada. Previše mejkapa i premalo odeće za moju opipljivu uobrazilju u obliku gustog, iščetkanog pramena koji je padao, oštro deleći moje čelo na otkriveni i sakriveni deo.
Ali nije uvek bilo tako.
Mislim da sam oduvek žudeo za višim stvarima. Samo što nisam znao šta da učinim za njih. A doista mi je bilo stalo da učinim nešto više. Ti si to znala i nisi me naučila kako da se uzdignem iznad odronjenih ivičnjaka, zastakljenih podnožja hotela sa mansardama i živom muzikom, trgova od išmirglanog granita sa fontanom i

plesnivim vrtom.

Gledaj na to ovako:
Ipak si ponekad dovršavala moje rečenice. Tada su te drhtave misli postajale mudre i tihe. Kao poljupci u zoru. Kao najava poslednjeg dana u kojem sam te držao za ruku. Milost znači: nema milosti, psu. Rekla si da si ovo negde pročitala i ponavljala taj citat kao da je zakon. Bolje si se sećala tekstova nego mene, čak i dok smo bili zajedno. To je predivna laž i zbog nje niko neće ispaštati.

 

Gledaj na to ovako:
Pomislićeš na mene svaki put kada ti izbije groznica na gornjoj usni. Ako me budeš proklinjala, dok čekaš da ti otpadne krasta, to će ličiti na dozivanje notornog tumarala da se vrati tamo gde ne pripada. Ukoliko se neka od tvojih besnih molitvi i desi - ukrstiće se naši putevi, ne i naše oči.

 

 

Gledaj na to ovako:
Toliko sam dugo glumio ravnodušnost da sam počeo da ličim na nadgrobni kamen, tako da nije ostalo više ništa od čega bismo odustali. Oblaci i zvezde ne mogu da zamene mesta. Premda odozdo izgleda kao da dele isto nebo u harmoniji i miru. Ali to je samo privid koji stvara hronični mrak. Kažu da je "unutrašnja svetlost" uvek ugašena, inače ne bi bila unutrašnja. Verovatno da postoje neke stvari u nama koje nam nije dozvoljeno da vidimo. Nije to pitanje srca, to je pitanje gorčine. Dovoljno si načitana da znaš koliko je opasno kada se pomešaju krv i žuč.

 

Gledaj na to ovako:
Ono što te čini usamljenom jeste ono što ti daje slobodu. Usudi se da razgovaraš sa sobom i saznaćeš da si rođena za mene, koliko i za sebe. Ne brini se zbog vrtoglavice, u otvorenom srcu nema utvara. Niti prohujalih anđela.
I ne preteruj sa željom da sačuvaš strepnju nad zajedničkom i slavnom prošlošću.
Postoje snovi koji ublažavaju sreću. Snovi u kojima izgovaraš "zbogom" sa saosećajnim osmehom u uglovima usana. O, koliko ćeš zavoleti sebe kada vidiš kako umeš elegantno i smerno da ostavljaš drage ljude, pružajući im šansu da i oni uđu u tvoj oproštajni san.

 

Gledaj na to ovako:
Imaš očev nos, imaš majčinu kosu; jagodice, vrat, obrve, usne, brada - takođe su od sorte nalik njihovoj. Ali, imaš moju dušu. Tužna je kao vojnička truba koja nema za koga da odsvira poslednje ura. Možda bi pomoglo da dobro provetriš spavaću sobu na spratu, kada ispratiš goste sa svećom i šampanjcem u rukama.

 

Pala si na mom testu jer sam odmah shvatio da si najbolja.

 

 

 

 

Gledaj na to ovako:
Ne želiš nikome da kažeš da nisi zaljubljena ni u koga. Ponosan sam na tebe zbog toga i kunem ti se da to nikome neću reći. Moji prijatelji kažu da jednostavno zaboravim mučninu mamurluka, ali ja se nikada nisam bolje osećao. Možda zato što se uopšte ne mogu setiti mojih prijatelja.

 

 

 

Gledaj na to ovako:
Niko od nas ne zna kada je počelo. Neko je uzeo svetleći točak i više nemam predstavu kuda se kotrljam. Ali, u redu je dobošariti po sopstvenoj glavi. Dobio sam šta sam tražio: pokazala si mi svoje rokenrol zube. Ako sam u tome, kao što sam pred tobom zamišljao, onda ne treba da me bude briga gde smo krenuli. Sve dok to činimo odvojeno.

 

Gledaj na to ovako:
Ulice našeg zajedništva zaslužile su bolji grad. Bolje šetače, bolje drvorede, bolje obeležene raskrsnice, bolje djonove, bolje potpetice, bolje graničnike, bolje lampione, bolje pružne prelaze, bolje znakove, bolje tragove kočenja. Zaslužile su one koji ne dodiruju druge dok beže i nevidljivo padaju.

Gledaj na to ovako:
"One for my baby and one for the road" je zgodan naslov za pesmu o neprekinutoj melanholiji; perfektan alibi za sve žurske prestupe, prevare i izludjivanja kontrolisane ludosti.
Ipak, imaj na umu da je Plavooki Glas pažljivo birao pića, žene, ortake, kao i pesme, orkestre i aranžere, i da nije imao vremena da popije tu jednu u ime starih loših vremena koja su prolazna koliko i životi dobrih, nepoznatih ljudi.
Zato nemoj da se udubljuješ u Sinatrino fraziranje. Kroz nemirnu prolećnu suknju koja košta, začućeš

otključani vetar: on redovno donosi nevolju i glasove o povratku, zaodenute u mekani, besprekorno klizeći sving. 

 

Gledaj na to ovako:
Jednom si kupila persijsku mačku kao zamenu za dete koje si tada poželela ali nisi mogla da ga imaš. Posle je ta uredna i umiljata mačka postala zamena za mene. Bilo je potrebno puno dlaka i vremena za novi raspored u stanu. Ipak, drevna dvorska mačka je prva shvatila šta se dogadja i otišla je s gizdavim uličnim mačorom u divlje, dvorišne predele. Izgubila je klasu, pedigre i perspektivu. Znam da te mačka nije naučila provodu. Ali je učinila nešto za sebe, zar ne?

 

 

Gledaj na to ovako:
Ako je već nemoguće zaboraviti, onda se treba vratiti na početak jer je samo tada, bez posebnog uzdržavanja, između nas procureo stid - jedino što ljubavnici mogu da podele. Čujem tvoje ushićeno priznanje kako je naš početak otkrio kombinaciju koja razdavaja plažu od obale. Početak: nešto što se stalno doteruje, poput perike na kosmatoj glavi. Bezbedno proročanstvo za one koji vole da se nalaze u onome što izgube. 

 

 

 

Dakle? Kako ono počinje zvanična verzija našeg slučaja?
Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao. Znam da i dalje izgleda podjednako loše, a tako i zvuči u nečujnim, sve udaljenijim damarima. Jesmo li zaista uvereni da je pogrešno učiniti samoubistvo u samoodbrani?

 

Gledaj na to ovako:Potreban mi je njen blagoslov da bih bio poslednja stvar koju si poželela.

 


"M a g i č n i"

 

 

 

 

 

Atačmenti



Komentari (85)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

fantomatsicna fantomatsicna 12:03 01.02.2011

1!

Ja na to ..gledam ovako..javicu ti sutra kad ustanem:)
trener92 trener92 13:05 01.02.2011

Re: 1!

fantomatsicna
Ja na to ..gledam ovako..javicu ti sutra kad ustanem:)


jasnaz jasnaz 12:27 01.02.2011

--

trener92 trener92 12:59 01.02.2011

--: --

jasnaz



loader loader 12:34 01.02.2011

Večnost na 1000 načina

Svako jednom, u trenutku nesmotrenosti, pomisli da će sve ovo večito trajati

I hoće.
Samo će da menja forme


Evo i jednog malog priveska.
Bez-audio varijanta, ali govorljiva, govorljiva :)

trener92 trener92 13:10 01.02.2011

Re: Večnost na 1000 načina

loader
Svako jednom, u trenutku nesmotrenosti, pomisli da će sve ovo večito trajati

I hoće.
Samo će da menja forme


Evo i jednog malog priveska.
Bez-audio varijanta, ali govorljiva, govorljiva :)



Jelica Greganović Jelica Greganović 15:46 01.02.2011

Re: Večnost na 1000 načina

loader loader 21:24 01.02.2011

Re: Večnost na 1000 načina

trener92 trener92 22:35 01.02.2011

Re: Večnost na 1000 načina

Jelica Greganović


buba_truba buba_truba 13:02 01.02.2011

,

...blues...

...Jedino što je bitno jesu zarezi, i znati kada staviti tačku na neizrecivu misao o smislu i besmislu sveg tog ludila...


Gledam na to ovako:



Tačka
trener92 trener92 13:07 01.02.2011

Re: ,

buba_truba
...[i]blues...



Gledam na to ovako:



Tačka


g.radicevic g.radicevic 13:54 01.02.2011

after midnight....

Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao.


gledaj na to ovako: kad prodje PONOĆ, onda će doći i novi dan, sigurno..

trener92 trener92 14:04 01.02.2011

Re: after midnight....

g.radicevic
Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao.


gledaj na to ovako: kad prodje PONOĆ, onda će doći i novi dan



skener92 skener92 14:13 01.02.2011

.

trener92 trener92 21:01 01.02.2011

Re: .

skener92


Žudim noć lepu kad se sanja

i reči tihe ko bez moći

drhte od snova i zvezdanja

zbog nje kraj mene u toj noći.

Izneo bih joj svoje srce

i svoju radost i svoju tugu



na dlanu što sni milovanje

ko toplo srce nežnu drugu.

I srce bih joj otvorio

da od nežnosti uzdrhte dani

i njen bi lepi pogled bio

u mraku vodoskok zvezdani.“

Branko Miljković




skener92 skener92 21:48 01.02.2011

Re: .

Spiridon Spiridon 14:20 01.02.2011

treneru

umesto da pisem novi blog, poklanjam ti jednu interesantnu sliku



rodila ga majka
g.radicevic g.radicevic 14:30 01.02.2011

Re: treneru

rodila ga majka


kojeg ???

levog
ili
desnog,
Spiridon Spiridon 14:58 01.02.2011

Re: treneru

g.radicevic
rodila ga majka


kojeg ???

levog
ili
desnog,


kojeg? kojeg? ti kao ne znas kojeg ... ajde dripac jedan, ti ces mene da spijuniras
trener92 trener92 15:12 01.02.2011

Re: treneru

Spiridon
umesto da pisem novi blog, poklanjam ti jednu interesantnu sliku



rodila ga majka

ljubi ga tetka
hehe...pazi asocijaciju, kada sam pogledao sliku :
"ko je onaj strašan baja
cica mace što odvaja "

floyd

normalno, mislim na mog imenjaka najboljeg i najvećeg , ma barabu jednu Manojlovića


g.radicevic g.radicevic 15:15 01.02.2011

Re: treneru

kojeg? kojeg? ti kao ne znas kojeg


da probam
levog.... rodio tata
desnog... Prle i Tihi
znachi SREDNJI


P.S. nemO da ti dripac da po Pichci
Spiridon Spiridon 15:37 01.02.2011

Re: treneru

trener92
Spiridon
umesto da pisem novi blog, poklanjam ti jednu interesantnu sliku



rodila ga majka

ljubi ga tetka
hehe...pazi asocijaciju, kada sam pogledao sliku :
"ko je onaj strašan baja
cica mace što odvaja "

floyd

normalno, mislim na mog imenjaka najboljeg i najvećeg , ma barabu jednu Manojlovića




kad budes imao vremena odslusaj celu emisiju
toplo preporucujem

Learning How To Die: The Top 15 Jeff Tweedy Songs

a za ovog dripca g.radicevic nema mleka danas




stari92 stari92 16:29 01.02.2011

.. u smiraj dana,dok ne ima mod./ice O5

Spiridon
umesto da pisem new commentar/ot


no,nije nam se dalo ..

ma, jutro .. tje sve promeni

[)]

trener92 trener92 22:18 01.02.2011

: .. Moja vrsta

stari92

Visoka i vitka, maštovito tanane gradje, sa adolescentskim oblinama koje završavaju u posmatračevoj glavi. Izduženo, koščato lice, špicasta brada i kapriciozne jamice na obrazima. Providni ten znači uvek isto: namerno nenašminkana kako bi joj glatka koža zračila prirodni sjaj. Duga crna kosa, peglano ravna, ali bez frizerskih intervencija – kao da ima dve-tri kapi indijanske krvi u sebi. Pogled koji putuje odozgo nadole otkriva još tragova o izmiksovanom, dalekom poreklu. Visoko, zaobljeno čelo; neprimetno orlovski nos; pune senzualne usne.

Kestenaste krupne oči sa pogledom koji je siguran u sebe. Duge i guste trepavice mu daju jačinu i momentalno znaš da nije preporučljivo da im se približiš bez znaka, bez poziva. A ona nije namiguša, i takvog znaka nema.

Komotno utegnuta u surovo isprane farmerice: gore plitke i tesne, a nadole se lagano šire. Starinske levis-zvoncare koje nije nosila na hipijevski, već na meksikanski način. Možda je taj utisak opuštajuće vreline dolazio zbog njenog oficirskog hoda; ili zbog džokejskog dupeta, okruglog kao majušno sunce.

Vretenasti torzo joj bira majice sa neobičnim printovima, obično bez rukava. Na nekima od njih piše MILK, sa iskrivljenom muzičkom notom kao misterioznom ilustracijom. Na nekima je našivena zakrpa sa režećim buldogom, a iznad piše velikim slovima FURIOUS DOG – liči na reklamu za kukuruzne pahuljice obogaćene vitaminima i gvoždjem.

Posebni miljenik je crna, do ispod rebara uska majica sa reljefnim belim slovima, poredjanim u tek ovlaš sisatu parolu: MOTOR CITY BABY.

Ljupkost i neuhvatljivost njenih malenih i čvrstih dojki, ni kruškolikih ni okruglih, još više naglašava standardno tesna, plišana "kameleon" bluza sa kimono rukavima, koja menja boje pod različitim uglovima svetlosti: kao pustinjsko kamenje u rani suton, kada otpočne propadajući, usporeni zalazak sunca.

Za nenametljivo pokrivanje bradavica i opušteno disanje kroz grudnjak, perfektno može da posluži bela košulja sa prugama boje kajsije, smišljeno kratka tako da tek dodiruje debeli kožni kaiš na farmericama. Nosi je zakopčanu do grla, a njen ravni stomak je čini strukiranom čak i tamo gde se porubi na ivicama šire u slobodni pad.

Ipak većina košulja koje nosi su od brušenog džinsa, levis uniforme bez epoleta, kupljene kao takve u originalnim prodavnicama, u prestonim gradovima gde važe ulična sniženja i tvrdi keš u tvrdoj plastici. Izgledaju kao da joj se kreću po telu, kao da je ogrnuta zastavama sa dva lica, bez landarajućeg grba i zgužvanih zvezda na vrhu mača ili nečega što podseća na medvedji zub.

Tu pokretnu sliku na nevidljivom zidu upotpunjuju marame jarkih boja, lagane, satkane od providne svile i vezane sa strane u labavi čvor iz dva puta u stilu pedesetih.

Veliki, debeli čvorovi su rezervisani za firmirane, biznis-muške kravate. Muževne stvari joj dobro stoje, to si već mogao da pretpostaviš.

Oko svog afričkog vrata, nalik uzanoj vazi izvajanoj pustinjskim vetrovima i Modiljanijevim četkicama, obožava da nosi crnu plišanu traku provučenu kroz filigranski uradjenu šnalu, optočenu ljubičastim kamenčićima. Traka se vezuje pozadi, a šnala prekriva grkljan. Sasvim u skladu sa aristokratskim mišljenjem koje ima o sebi.

Za kišne dane, udavljene u sivom testu ubudjalih oblaka, redovno koristi letnji ružičasti mantil podzemne dužine, sa našivenom crvenom kragnom koja se širi u naramenice, i sa preteće velikim crnim dugmetima i uverljivom imitacijom džepova u kojima bi svašta moglo da stane – ako bi se usudio da zamisliš to "svašta".

Iako je i bez njih "sve ispod" na svom mestu, njene kratke džins jakne imaju neočekivani ženski kroj: ističu ženska ramena, ženski struk, i ostavljaju prostor za permanentno napetu guzu koja kao da se rodila u džinsu. Možda je zato toliko obazriva sa donjim vešom, strogo pazeći da se ne ocrtava na pantalonama ni kada zahvata paketiće staniola iz fontane, a kamoli da sve te tange i "hipster" bokserice vire iznad pojasa kao linija lažnog razgraničenja i neskrivenog navlačenja.

Vrtoglavo duge noge često joj završavaju u "Pol Smit" platnenim, dubokim patikama sa začudnim šarama. Ili u isto tako platnenim i dubokim patikama "Converse", isključivo sive i crvene, koje sama doradjuje, oslikavajući ih bojama za tekstil. Iz tih boja neretko izbija PMS-apstrakcija.

A kada hoda u crnim bokserskim patikama sa visokim šniranjem, obavezno nosi identičnu torbu preko ramena, na kratkom kaišu, kao što vojnik nosi gas-masku ispod miške.

Ipak se najsigurnije i najstabilnije oseća u kaubojskim čizmama, kojih ima dovoljno za jednu ozbiljnu kolekciju. Dok ih pokazuje i miluje, ona kaže: "Nikakvo piće ne može da obori moje kaubojke". Njeni favoriti su njena slabost, zaključuju voajeri kojima možda i smeta što joj je škotski karo omiljeni dezen za suknje i bluze, jakne, torbe i kravate.

Čak i kad ne radi preterano na sebi, ne prestaje da "mečuje" ne samo boje, već i materijale: antilop ide na košulje, a koža na majice. To sa kožom je duga lista od priče. Jer kod nje zmijska, krokodilska i gušterska koža imaju prednost nad ljudskom. Zato se nekima vrlo verno pričinjava da je njen izgled dizajniran iz zoološkog akvarijuma.

U cilju višeslojnog maskiranja dobro joj služi karirani sivo-belo-crni sako sa zakrpama u istoj neutalno sivoj kombinaciji; dužina do kukova, nenaglašeno strukiran, uski i dugi reveri; jednoredno kopčanje koje sise mogu da podnesu a da ne naprave nabore i gužvanjac.

Kao rezervna zaštita za njenu baletanski izduženu figuru, malo-pomalo se pojavi crni sako sa špicastim reverima, protkan parisko plavim prugama: uz njega nosi klot crnu košulju sa "Žan Pol Gotije" kravatom, načičkanom nedefinisanim geometrijskim oblicima u žutoj, plavoj, zelenoj i crvenoj proizvoljnosti. Kod nje i firmirani komadi mogu da ostavljaju antijapijevski trag za sobom. Kao kad hiroviti puž golać upadne u kanticu sa mat bojom.

Kako bi pomogla onima koji žele da opišu njena bedra na dodir, napravila je suknju od raznolikih kravata koje su spojene negde do polovine butina i otvaraju se kao špil karata, neočekivano čak i bez naglih pokreta. Kravate glume neonske banane neobičnih dezena, i bez otpora se gubiš u motivima i bojama. To nije suknja za žursko posmatranje, a izdaleka ne možeš da skontaš o čemu se uopšte tu radi. Jedino prepoznaješ sopstvenu želju da je poželiš bez skidanja simulirane banana-suknjice. Preko koje ona obično navuče nešto što podseća na skraćenu viktorijansku spavaćicu. Ili romantični triko. Tek da se ponovo i ponovo uveriš da joj telo poseduje konfekcijske proporcije.

Ume da prati sebe iznutra, ispod kože na pravilno oblikovanoj lobanji. Kad god dozvoli sebi da oseti čežnju usamljenih muškaraca iz spoljnog sveta, ona provetri svoju sobu u tišini. I tada, vežbajući smernu dokolicu, od bakinog kućnog mantila napravi "večernji" mantil bez kragne, sa izvezenim crvenim ružama. Taj starinski, težak pliš je zgodan za menjane kroja, ali i za nošenje...

A kada to nije dovoljno, onda kožne pantalone prepravi u suknju do članaka, sa izrezima napred i pozadi koje spaja rustična crna čipka. Da se primeti kad hoda. Na suknju obavezno nosi bajkerske čizme, otporne na ulje, kolmaz, čairsko blato i prvu pomoć.

Ako neko počne da joj se udvara, trudeći se kao da zavodi i njenu majku pride, ona mu uzvraća pričom o poslu kojim želi da se bavi. I tako se zatekneš kako stojiš na mesečini i suncu naizmenično, slušajući je kako zatvorenih očiju govori o dizajniranju odeće za pse isključivo malenih rasa. Bolonjski bušon i patuljasti šnaucer su njeni omiljeni modeli. Njene bebice. Reči su joj profircane kreonima, kredama, iglama, špenadlama, dugmadima, koncima i rajsferšlusima dok objašnjava šta je sve potrebno za smisleni život u "Psetarijumu". Džemperići, kaputići, kabanice, šalovi, kapice, sportski kostimi za šetnju i čizmice koje mogu biti gumene ili kožne...

Kada u vazduhu skicira pseću odeću za svečane prilike uvek ima na umu kučkice, mudre kujice: one poseduju držanje koje je podseća na njenu majku kada je bila mlada, i kada je još uvek bila verna njenom ocu. Ipak, ona je odavno odrasla i spremna je da radi narudžbine i za četvoronožne muškarčiće. Za psiće-magariće koji su imali sreću da ostanu mali, slatki i fini.

Ako si uporan, ili se spremaš za odlazak na Tibet, ona će ti se poveriti - svojim divnim rukama, ukrašenim zmijolikim srebrnim prstenjem - da za svoju dušu želi da radi fetiš-garderobu. Priča se da su neki od iskušenika upoznali njenu "sajber dog" kolekciju, satkanu od snova i materijala za hladna čula: PVC, plastika koja svetli u fluorescentnom mraku, i ostala tehno garderoba za žurke sa nitnama.

"Ovo je za pse koji još nisu sišli na planetu Zemlju", kaže svakom, dok napušta scenu.
Tvoj Magični"





gedza.73 gedza.73 15:26 01.02.2011

.

Jelica Greganović Jelica Greganović 15:44 01.02.2011

Re: .

trener92 trener92 22:46 01.02.2011

Re: .

gedza.73

"
Love me , love me do
Iznemoglosti
Love me ,love me do i
preko granica moje izdržljivosti
love me ,love
osećam se kao progonjena
progonjena retka kojoj preti istrebljanje
dok me love , još bi I da me kidaju , lome
dok izbacuju reči
iz usta im se oseti zadah po crkotini ,
hoće da me ulove
a kad me ulove , hoće da me raspolove
I delove pošalju na polove
Da ne mogu više da se sastavim
Love ,love me do… ( o bo.. ,zašto ovo nije na drugom jeziku?)

stefan.hauzer stefan.hauzer 15:57 01.02.2011

.

Ispovedićeš mi se, ponovo i ponovo, kako si zatrudnela sa pogrešnim čovekom, a ja ću te podsećati da si vodila ljubav samo sa onima koje si poželela.

bog blagoslovio pulp :
...Oh what are you doing Sunday baby.
Would you like to come and meet me maybe?
You can even bring your baby...

trener92 trener92 19:43 01.02.2011

: .Problematičan čovek "

stefan.hauzer
bog blagoslovio pulp : ...Oh what are you doing Sunday baby.Would you like to come and meet me maybe?You can even bring your baby...


"I pazite sad: ja u purpurnoj poliester košulji, zavodnički razdrljenoj, strukiranoj i uvučenoj u svetlucave zvoncare koje padaju na srebrne čizme sa platformama od dvadeset santimetara, a na glavi mi sunčane naočare optočene štrasom. To je otprilike veran opis čoveka koji ulazi u fensi-rimejk diskoteku a la sedamdeset deveta u Medulinu.
Čujem ritam i svega se momentalno setim.
Moj Di Džej i ja smo braća bez krvi. I više od toga: Moj Di Džej je moja Didžejka! Kapiraš konekciju? E, tako ukonektovan spuštam se u bežični, vakumirani ambijent. Basovi me izmeštaju u kokpit i osećam kako se spremam da uzletim. Disko kugla mi liči na jastuk sa srcolikim karnerima, stroboskop je u fazonu lego kocki, a sva ženskadija otpozadi ima vezane mašnice. Dakle, to treba otvoriti, zaviriti u pakovanje, izradovati se poklonu – kao što je red. Neko se potrudio da kar liči na dar, i treba ga podržati!

Gibam se u hodu, lagano opipavam svetla na podijumu, suvi led se podiže da mi napravi prolaz. Prolazim kroz zidove prekrivene ogledalima u kojima se prelamaju laserske šljokice. Zanosim glavom u smeru kazaljke na satu ritam mašine, da neko slučajno ne propusti da pozdravi čoveka koji je pre samo mesec dana imao operaciju na otvorenom srcu.

Moja stara deviza, još pre nego što je marka prevedena u evro, glasi – jebeš život, čuvaj zdravlje! Pa sam u skladu sa njom i preduzeo tu rizičnu operaciju, iako sam se osećao super!
Rezultat?
Bože moj, zar se ne vidi?
Ako baš hoćete da znate - putevima neznanim za ljudski um, majstori su uspeli da me srede bez i jednog veštačkog dela! Nikakvi bajpasovi i ostale metalne pločice na baterije!
Jok ja!
Sve su uradili rekonstrukcijom postojećeg tkiva, tako da i pored moje tajne želje još uvek nisam srčani robokap.
Režim života mi je sasvim normalan, smem sve što mi se prohte, jedino me uvredilo kada mi je jedan kardiolog na moje direktno pitanje, odgovorio da smem da upražnjavam jebanje – ali prvih meseci u pasivnim pozama! Rekoh mu, pa ja baš to ne volim, a on meni – onda, Savo, jebi na svoj rizik! Kao da to nisam radio čitav svoj život! I lepo sam nastavio sa starom praksom, bez ikakvih posledica, nema zamaranja kad se uzbudim, samo želja da ga udenem u neki sočni, lekoviti pičić. Zato sam uostalom i došao tamo.
Diskoteka je mrak živi za rke-koke akciju. Gde god da bacim pogled vidim isto: ljudi se trljaju izmedju sebe i dišu jedni drugima u facu. Svako sa sobom i sa predsobljem.
Milina od lovine. Soskere nervozacija, nane sekiracija!
Poharao sam dens-flor regularno, iako je izbor muzike bio previše mehanički. Navikao sam da mi fanki vibracije bruje u glavi, samo za mene. Tako se izdvajam, razumete? Sabijam kukovima bamp u elektronski bugalu i usput ih puštam da gledaju. Tako mogu da ošacujem sebe u raznim odrazima i perspektivama. Kada sam premerio rastojanje izmedju sisića i dupića, zaključio sam da postaje tesno za čoveka moje širine, pa sam se uputio prema šanku.
Da pokvasim grlo i pročistim jezik.
Barmenka u klubu je imala iskustva i umela je to da istakne. Mislim da je bila značajno starija od svih konobarica. Znalo se da je ona bila jedan od vlasnika kluba, ili nešto u tom smislu, gazdarica na rezervnom položaju, ali je volela da toči pića, pravi koktele, koketira sa nepoznatim poznanicima i trudi se da bude najzgodnija od svih devojaka koje su tu ordinirale, kao osoblje ili kao gosti. I nekako joj je uspevalo, kao da su zrele godine dodavale poseban začin njenom izgledu.
Imala je zift crnu kosu malo iznad ramena ravno ošišanu, sa ravnim šiškama čija se linija poklapala sa linijom njenih obrva, docrtanih crnom olovkom. Podrazumevalo se da nije nosila garderobu kakvu su nosile ostale devojke iz personala. Imala je tu slobodu da se oblači u skladu sa raspoloženjem. Izgledalo je, ili je ona htela da tako izgleda, kao da nju niko nije kontrolisalo – pobogu, pa bila je suvlasnica svega, zar ne?
Obožavala je cinober crveni karmin koji malo kome dobro stoji. Ali njoj je stajao kao da se rodila sa takvim usnama. Nosila je odela strogih krojeva, koja su savršeno pristajala njenom zmijskom, mišićavom telu. Bila je srazmerne gradje, navodno se bavila onim ekstremnim sportovima. To sa sportskim hobijima me nije interesovalo, ali mi je privukla trajnu pažnju njena navika da ispod uskog sakoa nosi samo brushalter, i to uvek kontrastne boje od boje odela. Najbolje je izgledala u ultra zelenom sakou i cigaret-pantalonama sa naznakama pink donjeg veša. Dobro joj je stajala i crno-crvena kombinacija, uklapala se sa njenim temperamentom.

Imala je gomilu prstenova na rukama, to joj je bio jedini nakit. Jedan od njih je bila burma. Činilo mi se da nije volela nakit, i da je to prstenje nosila da zavara trag burme. Muž joj je bio negde u inostranstvu. Ne znam da li je tamo bio u funkciji njenog partnera ili njenog suvlasnika.
Nikada je nigde u toku dana nisam video. Kao da je živela samo pod neonskim svetlima. Kao da njene svetlo plave oči nisu mogle da žive na dnevnoj svetlosti. Možda je neonska svetla palila i danju...
Poznavali smo se, od negde, nismo se tačno mogli da setimo odakle, ali smo se pouzdano sećali da se poznajemo. Otuda smo mogli oboje opušteno da nastupimo. Pozdravili smo se bez mnogo šaketanja i grimasa.
Čak mi se učinilo da je bila malkice zatečena što me vidi ovde. A onda je stiglo razrešenje njene trenutne zbunjenosti.
"Hej, Dindu!", povikala je, "zar nisi u bolnici?"
Znači, glasine se šire kao smradovi u smogu, pomislio sam kroz pobedonosni, plišani osmeh - da bih se koncentrisao na konverzaciju. Razgovor za šankom zahteva celog čoveka, koji ne sme da remeti kretanje pića i novca oko njega.
"Izašao sam malo zbog infuzije", rekao sam pokušavajući što više da se približim njenom kamenom a vidrastom licu.
"Pa kako da te strefi srčka, bogamu?"
Njeno pitanje nije bilo nimalo u ugostiteljskom tonu. Jok, ljudska raso, njeno pitanje je zvučalo kao dušebrižničko likovanje. Valjda zbog njenih ozbiljnih godina i smisao za humor joj je bio ozbiljno nagrižen.
Ja širim lepezu osmeha pred njom, ne pokazujući nikakvu žacnutost, pričam o jednoj od mojih devojčica koja me je, naslonivši glavu na moja prsa u postkoitalnom zanosu, upozorila da mi srčani zalici nisu u redu, i kako sam počeo da se zamaram pri jebanju koliko i pri penjanju uz stepenice, i na kraju otišao na neku žurku kod kuma na kardiologiji, pa, kao velim, kad sam već tamo ajde malo da se preispitamo, i ono ispade ispitivanje sa opipavanjem, te mi nadjoše malo gara u arterijama i predložiše da se to produva, da bolje kola krv. Tu na pomen krvi, ja se izazovno potapšem po stomaku, s kažiprstom napadno uperenim naniže, na Džimbo Tačku. Ma, nastavljam da cvrkućem k'o rajska prica, operacija je bila prava telesna ekskurzija, neponovljivo iskustvo percepcije. A tek anestezija - čisto, divno otkidanje, dižeš se kao na najpitomijem šitu.
U stvari, priznao sam joj, preterao sam sa Kubom.
I tu ti ja razvezem priču kako sam pre par meseci bio na Kubi, poslovno i turistički, kako mi opozicija svirala na ulici, skoro na samoj obali Meksičkog mora, sve Buena Vista New Wave! I kako turisti kondome kupuju ispod tezge gde se prodaje brza hrana, po ceni od jednog evra. I kako ih nisam upotrebio – samo sam lagano obišao glavni kuravela kvart i sve ih odgledao kao da ću da ih jebem sledeći put kad dođem. Nije to zbog foliranja, nego te razniže piće - skrenem u likvornu priču, da joj pokažem da nisam ni ja bez barmenskog iskustva, iako jedino čega sam suvlasnik jeste misao:
"Ko pičku traži, za njega ništa ne važi".
Upao sam u svoj Cuba Libre trip i uneo malo salse u taj čekićarski, devijantni fanki što ga raznim imenima sada zovu.
"Je l' znaš da tamo niko viski ne pije, mislim na turiste, a ima ih iz svakog ćoška na bogatom delu planete Zemlje. Pored ruma nema šanse da se tako nešto desi. Pio sam čisti rum u sve tri boje, plemenito se valja u ustima, kao da si stavila belutak pod jezikom, miriše na konjak, nema ljutinu u ustima, ali zato izaziva opasnu vrelinu u stomaku. I za tvoju informaciju, možda nisi znala, beli rum uopšte ne izgleda belo, već ima boju prljave flaše.
Ali, pazi, svi ti rumovi se retko piju na čistak. Oni pre svega služe za spravljanje koktela, to ti je tamo nezaobilazni deo njihove turističke ponude. Probao sam ih većinu, i znaš šta sam shvatio?"
Napravio sam pauzu, a barmenka me gleda kao da sam Raul Kastro.
"Kokteli su uživanje za neblazirane osobe koje su drkadžije parekselans. A i trikovi su im providna kalašturija. U svim koktelima, pored leda, što se podrazumeva, stavljaju šećer, i to na kašiku. Pa i moravski džiberi znaju da šećer deluje k'o šamutka. I uvek, bilo gde u Havani da naručiš bilo koji koktel – umesto bitera staviće ti sodu. Iako im u meniju piše 'biter'. Zato sam ja najčešće poručivao 'Mohito', on ima grančicu nane koja povuče taj šećer. I još ti dodaju koncentrat limuna. Kažem ti, teška misterija, ima rad, ali deluje bolje nego 'Perinjo', 'Dakari' ili 'Pina Colada'. Naročito kad ti ga serviraju u čašama za viski, mada sam ga pio i iz vodenih čaša. Važno da ti uvek daju cevčicu. Na tome ne štede."
Pošto je barmenka počela da kapira moju verziju odgovora na njeno dežurno pitanje za pacijente, odlučila je da predje na nešto konkretno, pa me pita:
"Dobro, vaskrsla momčino, kakvu ćeš onda infuziju večeras? Je l' ti doktori već prepisali ili hoćeš da ti ja overim recept koji ovde uspeva?" Tu ti mi razmenimo par pogleda, od one vrste gde se obrve skupljaju a čelo nabire kao žice na dalekovodu, i sve to s primesom spuštačkog osmeha u uglovima raščepljenih ustiju...
"Ne volim da me neko overi, pre nego ja njega overim."
Kažem glasom nekog kome se strašno prijebalo.
Što nije bilo daleko od mog stvarnog stanja..."


svbobo svbobo 16:09 01.02.2011

...

trener92 trener92 19:53 01.02.2011

: ...Problematičan čovek"

svbobo


"...A onda je ona uzela reč, ignorišući klimajuće spodobe za šankom koji su čekali da ih neko ispije pre nego naruče novu turu.
"Slušaj me, Dindu, slušaj me dobro. Možeš ti to, samo se uhvati za jezik i slušaj." Govorila je s čudnom mešavinom diskrecije i tajnovitosti.
"Nisi ti jedini koji voli da radi hopa-cupa, jasno? Ali, neću da rizikujem. Neću da te bacam u paniku ali doživela sam skoro vrlo zeznuto iskustvo.
Tip mi došao na gajbu, naočit lik, jak gde treba, širok i dugačak kol'ko treba. I ubacimo se u akciju.
Kad, tek što ga je stavio i ovaj njegov počeo da se pristojno ukrućuje, a tipčina poče da bledi i sopće na sav glas.
A ništa skoro ne može da izgovori, samo mu se oči iskolačile i lice zajapurilo k'o opna na krvavici. Ja brzo iskočim u kuhinju, vratim se sa bokalom hladne vode, ispljuskam ga po licu i vratu, a onda mu izmerim pritisak i imam šta da vidim – 210/140! Dam mu jedan 'prinorm' da popije, sačekam da počne da deluje, i kada se malo sredio, kažem mu, idi kući, zovi doktora, neka vidi šta ti je i neka ti prepiše terapiju.
I možeš da mi dođeš tek kad se kompletno središ! Nego kako?
Zar da mi umre u krevetu? Šta će ljudi da kažu?
I kako posle da ja spavam sama u tom istom krevetu. A čak i da prodam stan, gde da nadjem drugi u centru grada, po toj ceni? Ja sam ipak rodjena Nišviljanka. Eto, to ti je moja dijagnoza.
A sada moram da se posvetim drugim gostima. Možda me neka napojnica vrati u raspoloženje koje me držalo pre nego što si se ti nakačio."
"Samo napred", raširio sam ruke kao kubanski egzekutori u "Scarface".
"Ovo je slobodan klub u slobodnoj zemlji – bez obzira na tvoje i moje prisustvo. Ali, kao glasovitog suvlasnika, moram te upozoriti da ti je onaj 'Grantz' divča. Originalno pakovanje 'Grantza' ima plastičnog budžu nakačenog na čep, a unutra se nalazi futrola za mobilni, na kojoj piše 'Get Mobile With Grantz'.
E, pošto to nemaš, draga moja medicinke, ispadaš iz dalje kombinacije." Pre nego što sam se okrenuo i ušao u teturajuću masu, pokazao sam joj famoznu futrolu sa famoznim sloganom, tek da napari svoje dživuljanske oči...
Pičketina doljevačka, ni čašu ne ume da stavi u mašinu za pranje posudja i takva će da mi služi odabrane goste odabranim pićima!
Nikada toj iz očiju neće nestati zablenuti simptomi seljačkog svršavanja! I treba da pali sveću u svakoj crkvi pored koje prođe, da se zahvali Svevišnjem što ne radi na benzinskoj pumpi!
Otkotrljao sam se na improvizovani, niski stejdž za niske ljude, kao izmrvljeni led kad se stavlja u čašu za martini. Skladno i sklisko napravio par strateških poluokreta, što je bilo dovoljno da primetim nešto nedodirljivo blisko. Oči su mi se prosto same lepile za moju Bejbe.
Tako sam zvao konobaricu koja mi je donosila tekilu. Moj omiljeni inventar u klubu. Mislim na konobaricu, tekilu sam ionako pio gde sam stigao. Navikla je i upamtila. Nisam joj znao ime, a i ne bi mi ništa značilo. Čuo sam kako su je njeni poznanici oslovljavali sa Džimi. Mislim da joj je to bio nadimak. Ali ja sam je uvek pozdravljao sa,
"Gde si, Bejbe?", dok mi je ona - uz ovlašan ali sočan poljubac usnama i vrhom jezika – odgovarala, "Evo me, Bejbe..."
Video sam par puta da se tako pozdravila sa nekim svojim drugaricama, dodirujući im grudi, ali ne verujem da je bila lezbejka. Možda "bi", a možda samo efektno skretanje pažnje i popaljivanje gostiju.
Džimi je bila rodjena konobarica. Čak sam ubeđen da bi joj mnogo bolje išao posao vrhunske striptizete, ali u gradu nije postojao vrhunski striptiz bar, pa se zadržala kao konobarica u ovom fensi-nensi klubu.
Vešto, kao da igra, probijala bi se kroz gužvu i uvek pamtila ko šta pije od stalnijih gostiju.
Nema dileme, bila je zgodna – manekenske građe, bez izraženih mišića. Sve je na njoj bilo oblo onoliko koliko je trebalo da bude. Lice joj je bilo nalik nekoj Indijki, sa pomalo zbijenim očima uokvirenim dim sivom senkom – dajući joj setan i seksi izgled. Usne je, koliko sam mogao da primetim, isključivo mazala bezbojnim sjajem koji je još više isticao njihovu punoću. Kao što je izražene jagodice još više isticala braon bojom, nekoliko nijansi tamnijom od njenog prefinjeno tamnog tena.
Sve konobarice su uvek bile različito obučene, ali je sve to bilo stilski povezano. Sticao se utisak da su svake subote demonstrirale novu liniju neke modne kuće. Gde je seksepil bio faktor broj jedan, imperativ.
Kod moje Bejbe prvo se pamtio savršeni torzo - naglašen krutim top-korsetom bez bretela, sa šniranim pertlama napred koje su još više smanjivale njen inače uski struk - i kako se postepeno širio nagore, tik iznad čvrsto zaobljenih grudi. Dug vrat joj je još više davao na ženstvenosti i ponekad kada bi ga istakla sakupljenom kosom u rep, gledajući samo u taj suptilni vrat – pomislili biste da se radi o nekoj balerini.
A i njene duge noge su doprinosile da izgleda skroz vrtoglavo. Imao sam utisak da se najbolje osećala u kratkim pantalonicama, onaj model koji je išao tačno do vrućih pregiba koji su se videli otpozadi zahvaljujući kvalitetnoj light-opremi. Uh, od vibracija njenih vretenastih butina – vibriralo je sve oko nje. Uvek je sve radila u ritmu muzike. Ovo je bio njen životni podijum. Tu je bila ono što zaista jeste. I kako joj ne ulepšati te zvezdane trenutke muževnom pažnjom?
Preprečio sam joj putanju tako što sam je elegatno zagradio, ostavljajući joj prostor da sa svojim usijanim pantalonicama održava ritam u mestu, blago mešajući kukovima, bokovima, bedrima i svim ostalim što okružuje njenu ribicu i akvarijum koji je, pretpostavljam, stalno nosila izmedju nogu.
"Ej, Didi!" ispustila je uzvik iznenadjenja, kao da ispušta pladanj pun šampanjca. "Otkud ti ovde?"
"Zar me prvi put vidiš, Bejbe", otpočeo sam vrtešku, kako bih prikrio bes zbog njenog snebivanja.
"Ma, ne, nego čula sam da ti čuka ozbiljno začukala", rekla je, bez imalo ritma u sebi. Izgleda da se maltene šokirala, jebote, što me vidi!
"Ne brini, puslice, još nije začukala na nebeska vrata",
pokušao sam da se osmehnem slatko i kiselo u isti mah, i ispalo je samo da mi je donja vilica skoro utrnula od grča. Niti je Bejbe znala Dilanovu himnu, niti je imala bilo kakvu drugu himnu osim ove buke što je podsećala na veš-mašinu s beskrajnom centrifugom.
"Pa, ne znam, pominjali su neki likovi operaciju, da si na duže zaglavio bolnicu." Osećao sam da joj je zbog nečega neprijatno, ili joj se samo žurilo da se što pre vrati u stari, bezbrižni ritam, gde nema aritmije i srčanih zaribavanja.
"Pusti te glasine, ne znam zašto ljudi vole da mi dižu cenu", i dalje sam pokušavao da izvedem slatko-kiseli osmeh.
"Kako se ti osećaš?" prešao sam u kontraofanzivu, odmeravajući je ogoljenim pogledom od boka do boka.
"Dobro. Skoro super. Možda i super", odgovorila je neobavezno, ne pokazujući da me zaista primećuje.
"Pa, to je super ako je super!"
Priključio sam se njenom uzdizanju. Bio sam željan dizanja.
"Hajde da odemo malo iznad supera! Da natočimo malo bezolovnog dizela!"
"Ne razumem, kakav bezolovni dizel?" Retko kad sam je video u podbočenoj pozi. To nije poza za klupskog konobara koji se vrcka u centru gužvanjca.
"Jesi ti na nekim lekovima sada? Možda ne bi trebalo da piješ. Znaš da neke stvari ne smeju da se mešaju."
"Ali zato postoje neke koje se mešaju prirodno", rekao sam i obrgrlio joj utegnuto dupence.
"Ej, pa tebe u glavu čuknulo!" Odgurnula me, a po izrazu lica sam jasno video da bi mi najradije razvalila šamarčinu, ali nije htela da pravi scenu.
"Bejbe", sad sam se ja snebivao kao da sam ugledao golog hirurga koji je došao da me dokrpi. "Zašto nismo opušteni večeras? Hajde, slobodno se poveri tvom profesoru Savi."
"Oladi, bre!"
Postajala je sve odbojnija, osećao sam kako kurcšlusi iz njenih naelektrisanih pantalonica peckaju moje slepoočnice.
"Nemoj da mi se tu uvaljuješ, bilo bi ti bolje. Imam novog dečka, zvaničnog. Em je jak, em je šahista, prvak Srbije. Kako ti nije dosad postalo jasno da ne mogu sa onima kojima glava ne funkcioniše?"
Sirota pubertetlijka, sve je pobrkala od silnih redaljki i predaje pazara iz gaćica: prvake sa prvokategornicima, mozak sa manirima, medicinu sa knjigovodstvom...
Hitro se udaljila, dok sam nameštao košulju u pantalone, pa nisam stigao da joj kažem da je svetska statistika utvrdila da šahisti generalno imaju kratke prste, i ko zna kakav je takav jedan egzemplar u krevetu? Ne može puno toga da se uradi kratkim prstima, zar ne?
Moj Bože, zar više ništa ne znači ako neko ima lepu, pijanističku šaku? Moja odbegla Bejbe će saznati uskoro da kratki i debeli prsti traže krotka tela.
A kakvo je bilo njeno? Verovatno je ličilo na nju.
Trebalo mi je vremena da se uključim u muziku i njen bezlični redosled.
Naporno sam se uživljavao, prisećajući se dana sam kao solo denser koristio fore Karate Kida i Američkog Nindže, prvog za noge, drugog za ruke, ili je bilo obratno, više mi nije ni bila važna preciznost memorije, već mogućnost varijacije različitih poza za razmagnetisane duše. Hteo sam da se utopim – ali ne u ovu neoznojenu, izdezodorisanu masu, već u pičeći maslac.
Nošen tom iskonskom željom - većom od svake kuće na brdu, i svake igranke u dolini - krenuo sam ka didžejskom boksu. Bio je ogradjen staklom, kako ljudi ne bi prosipali piće po pločama i uređajima. Zgodan didžej neće da radi u visećoj kabini, nego u nivou densflora, da lakše mamka goste, da uzima napojnice od ovih što izigravaju Arape i japije.
A moja Didžejka beše od najzgodnije sorte, djavo da je vajao svojim repom ne bi je izazovnijom napravio.
Jedna religiozna pojava, u plitkom, kožnom šorcu sa rajsferšlusima sa strane, i potčinjavajućim crnim čarapama od najčistokrvnije likre kakva se koristi za pandurske baletanke - sa nezaslepljujućim, glatkim sjajem koji se širi svuda gde pogled doseže; i sa metalnim nitnama na grudima – najagresivnije bradavice koje, makar simbolično, muškarac može da zamisli...
Ja sam mogao da je zamislim jedino kao hamer-džip, ratnički model - obložen mahagonijem, kožom i zvučnicima - koji funkcioniše i kao amfibija i kao tenk: ide kroz vodu, vatru, vazduh, zemlju; kroz dušu, minerale i led; kroz virus, amebu i najčistiju supstancu...
I u to čudo neko svaki dan ulazi? Uf, al' sam se uželeo da radimo didžejing... Ionako sam play listu znao napamet, a ni najsavremenije haj-tek slušalice ne bi mogle da utišaju moje groktanje...

trener92 trener92 20:05 01.02.2011

: : ...Problematičan čovek"

""Hej, Didžejko!"
Zarežao sam izvijajući lice u transičnu hladnoću, kao da mi je na jeziku landarao crveni pirsing.
Ples je govorio iz mene, kao što je buđelar govorio iz moje garderobe. Poznavali smo se, čak se nekada družili kao par. Ali se posle naljutila kada sam joj ispričao kako sam na početku naše veze gvirio kroz ključaonicu na vratima kupatila dok se ona tuširala.
Pa, branio sam se od njenih napada, morao sam da vidim koliko mi se sviđaš! Da se uverim da te volim! A ona je moje objašnjenje prokomentarisala u stilu kako meni treba lekarsko uverenje o potrebi ograničenog kretanja. Dobro, bilo je to davno, posle je svako legao na svoju novu polovinu priče...
"Hej, Bukca! Zar nisi u bolnici?" Zvučalo je poznato, zar ne?
"Pustili me da mi ispune poslednju želju!"
Nisam više želeo da objašnjavam, da se bilo kome pravdam što nisam zaredjao sa operacijama. Nije srce jedini organ koji se troši...
"Ma nemoj? I šta si im prijavio kao poslednju želju?"
"Da jezikom skrečujem tvoj obrijani vinil!"
Osetio sam kako ulazim u basiranje gde se fraze i pauze smenjuju bez ikakvog stop tajma.
"Misliš na moju pičku, Bukca?"
Voleo sam njenu direktnu komunikaciju, imala je prirodno znanje za povezivanje stvari: sve se svodilo na ulaženje i izlaženje, na utičnicu i šteker.
"Mislim, dakle još ne postojim. Zato pomagaj."
Održavao sam se u njenom sedlu, mada nisam razlikovao mehaničkog bika od konjića na ringišpilu.
"Pa, vidi, nisam je brijala skoro. Nisam našla pogodnog muškarca."
Spustila je glavu, upiljila je pogled kao da je kroz gomilu svetlucajuće aparature htela da proveri stepen rutavosti svog pičića.
"Glavu gore, Didžejko! Pogledaj koliko se toga promenilo oko tebe. Gde je tvoj čovek? Gde je tvoj Ajs Men? A?"
I tako me je zvala u našim danima. Ne mogu da se setim zbog čega. Možda sam se mnogo osećao na znoj dok bi se krljali? Nema odgovora jer nema ni pitanja. Basirao sam dalje, menjajući trzalice kao gurman čačkalice.
"Evo, stigao je carice! Ovde je, samo za tebe", raspomamio sam se kao vatrogasno crevo nataknuto na uključeni hidrant. Osećao sam kako se moj lepljivi fluid širi na nju. Mazno se promeškoljila i rekla:
"I ja želim svakog kome se dopadam". Ah, tako govori moja kosmička pička! Moje uši su podrhtavale kao čegrtaljke, od te ispovedne groznice koja je svašta obećavala.
Klimnula je glavom kao da daje znak za masovni udar. Dok su mi trnci silazili niz kičmu, pomislio sam da konačno znam kako se osećao Henri Kisindžer kada je bio stariji tinejdžer.
"Muhareme, dođi i preuzmi muziku. Dva seta su tvoja."
Obratila se nekom od svojih potrčkala željnih lokalne slave i mučenja.
Ovaj se poslušno ušančio iza gramofona, i odmah se bacio na biranje ploča iz uredno poredjane gomile na delu poda pokrivenog podebljim parčetom tepiha.
Uzela me je za ruku i nonšalantno povela sa one strane gužve. Znao sam kuda idemo.
Već smo to radili u menadžerskoj kabini, dok smo se kao zabavljali.
I pazite sad: odjednom osetim kako mi srce zabubnjalo, kao da sam se spremao da porodim deset malih Indijanaca! Uzbudjenje je regularno, i reakcija je normalno preterana, govorim sebi dok ulazimo u kabinu koja bi i u medvedu probudila klaustrofobiju.
Ništa, progutam ja malo neprovetrenog vazduha i krenem u besomučni peting, da što pre izbrišem tragove panike, koji su, eventualno, mogli da se pojave u mom znoju.
Didžejka se još žešće dala na didžejisanje, te sam vrlo brzo zaključio da moram da menjam tempo, radi potrebnog ugodjaja.
Začas se namestila i rastvorila, bez da je skidala nešto sa sebe. A ja sam kleknuo i krenuo u molitveni liz.
Ja, inače, umem da ližem pičku, dokazano. Druge su mi pričale o tome, ne ja. I shvatio sam u čemu većina braće greši – nikada ne treba ići direktno na kliću, nego se najpre kruži jezikom okolo, masiranje cele pubične kosti, pa onda se približavate, i to iz oba pravca naizmenično – čas od pupka naniže, čas od čmara naviše.
Pa se prebacite na usmine, tehnikom davanja veštačkog disanja: usne na usne. Usmine vole da osete takvu pažnju. I onda krajnje flegmatično puštate da klića nabubri i sam se pojavi, kao izniklo zrno pasulja. Mladunče od pasulja...
Taman sam se bacio u opisanu umetnost, kad mi Didžejka zafrkta:
"Neću lizanje, hoću jebanje! Ajde, nabijaj po ćoškovima!"
Podignem glavu, tek što sam počeo da se otkravljujem i još mi je rano za penetraciju. Mislim, može i sama da oseti da je ništa tvrdo ne dodiruje. A ne haje da mu se posveti, bilo ručno, bilo oralno. Samo se načepila i nestrpljivo me gura, a ne znam gde.
"Hajde, Bukca, koji ti je moj? Zar ne vidiš da ne mogu više da čekam!" Ponekad je umela da bude preterano direktna. Da mi govori pravo među oči – u trenucima kad treba da mi mljacka između nogu.
Pokušao sam da joj ukažem na pogrešan tajming, ali ona i dalje nije obraćala pažnju.
Naprotiv, postala je uspaljena do besa! Kao da je u pitanju njena poslednja želja, a ne moja. Cimala ga je kao da je kravlje vime! I naravno da me to nije uzbudilo. Kladim se da ne bi ni rasplodnog bika koji ima više korida od mene!
Uz uzdah popiziditisa, čuo se zipavi zvuk rajsferšlusa. Pripalila je cigaretu, a da me nije ponudila. Verovatno je brinula zbog mog operisanog srca. A sada mi je, po njoj, i kurac bio operisan – i to od seksa!
Uvukao sam u gaće ono što je preostalo od mog svetog muškog mesa, bez želje da joj se izvinjavam, ili da nešto tupim o loše smućkanim osećanjima u mom krvotoku. Naprosto, bila je dovoljno odrasla da je morala da nauči glavnu lekciju. Kurac je jednooka zmija. On je svoj Tvorac. Radi svoj posao, a ja svoj, i ne polažemo račune jedan drugom.
Eto esencije koju površna Didžejka još nije pronašla. Ipak, njeno traganje je bio njen problem, a moj umor je bio humanitarni poklon. Dovoljno sam se trudio da mi je srce prestalo sa jakim lupanjem i vratilo se normalnom bitu. To je bio znak da sam svoje uradio, iako sam ostao suvog, spljeskanog kurca. Učinio sam neku milost...
Pa, nisam ja morao uopšte da dolazim u tu šminkersku rupu za lečenje hroničnih kompleksa!
Mogao sam lepo da se odšetam do "Dagija" na toplu kuvanu ovčetinu u grnetu, sa renom, krompirom i šargarepom. To je ono što se u razvijenim civilizacijama zove PROVOD! Zagarantovani seks u više varijanti, sa probranom i pikantnom mesinom! I još da mi se na kraju zahvale za trud!
A ne da trpim silovanje ribetine koja je umislila da se s muškarcima barata kao s gramofonima. I njeno mudrijašenje kojim bi da opravda svoju radodajnost, koja se sa levičarskom nimfomanijom graniči!
Moj Bože, postoji li žena koja nema svoju definiciju seksa?

Uostalom, ko od vas ne želi sve one kojima se dopada?

"Magični"


svbobo svbobo 21:10 01.02.2011

Re: : ...Problematičan čovek"

Nisi ti jedini koji voli da radi hopa-cupa, jasno?

JASNO!

jinks jinks 16:20 01.02.2011

...

Nema sećanja osim onih koja smo sami izmislili, naknadno. Tek kada smo bili sigurni da se završilo ono za šta nikada nećemo priznati da je gotovo.

Šta ako nekada nekog sada stigne nešto što se završilo pre dvadeset godina. Ili se nije završilo, a jeste (nije).
trener92 trener92 21:45 01.02.2011

Re: ...

jinks
Šta ako nekada nekog sada stigne nešto što se završilo pre dvadeset godina. Ili se nije završilo, a jeste (nije).


Šta?....

Svakom od nas dođe, osvane i zatekne te nespremnog, a kao da bi i pomogle neke pripreme.
Neko se izbori, brzo, bez problema, neko malo nosi na leđima, a kod nekoga ne završava.
Navučeš oklop ,masku na lice da neko ne prepozna. I guraš dalje, nekako...

I setišš se trenutaka nekih ,sada tako važnih, a nekada smešnih , ne toliko značajnih, da bi ostali upamćeni.
Neku zimu, hladnu, neku kafanu, malu ali toplu, sa starim kafedžijom koji puno ne pita, a uvek ima neku šaljivu i pametnu, da kaže ...
... i telefon, sa kojeg ne može da se dobije veza sa spoljnim svetom(„ veliki je sneg , pa ne može da se probije, ai ko bi ti trebao uopšte, kad ovde imaš sve što ti treba"..kako je čovek samo bio u pravu)...
I dopiru neki neartikulisani zvuci iz ćoška, gde sedi već umorna i polupijana banda prebirajući po tamburama, , gde je begeš odavno zaspao,
jedna od onih starih, dobrih „rupa"sa kariranim čaršafima na stolu, nekim rastinjem,što treba da predstavlja cvet, u čaši,...do pola praznoj,
Peć oko koje bi svi da se skupe i malo zagreju...
A ti uzmeš njene promrzle ruke i greješ , i ubeđuješ kako će biti dobro popiti kuvano belo sa karanfilićem ,na koji miriše cela prostorija, pošto si je prethodno umio snegom, pravio od nje sneška...pa se ljuti,a znaš da nije zapravo ,već onako samo... kako je samo bila lepa kad se tako naduri...
I smejete se slici na zidu, nekoj naivi koju je naslikao slikar u pokušaju, kalendaru iz ko zna koje godine, punom nekih izbledelih fotografija, sa planina pod snegom,
a tu stoji da se inati vremenu , koje za tebe kao da stoji, i ne želiš da prolazi.
I vidiš kako joj posle par minuta i nekoliko popijenih gutljaja kuvanog belog, udara krv u obraze, crvene se ,gore , i zapliće jezikom a oči počinju da cakle ko...kako bi je samo u srce stavio da možeš...
I ne misliš šta će biti sutra, kasnije, važno ti je to što je tu i tada, i ne puštaš joj ruke iako su već vrele, „da se ne ohlade" ,
i setiš se...reči , zauvek,..jedino..samo..kako su onda zvučale iskreno, divno, onako kako ti je trebalo, prijalo da budu izrečene, da se istopiš...
i nastaviš film, u planinskoj kućici, od čamovine, kako ta reč sve kaže... sada... i lažeš da ne smeš da ubaciš više drva u peć, mokra su treba da se suše , a vi se možete ugrejati samo ako ste jedno uz drugo, skoro kao sijamski...i ona zna da lažeš, ali ne buni se... zna da je tako najbolje...

„ Opet pada,a kada ćemo čistiti malo sneg oko kuće, ostaćemo zavejani ?"...Da, to baš i najviše želiš i moliš se ,da ostanete zavejani, zarobljeni, zaboravljeni, da vam se zametnu svi tragovi,da niko ne može do vas i slučajno ne poremeti to što imaš ...tada..
" Pa ,čistićemo sutra ili možda da ne čistimo uopšte, nego da čekamo da se sam otopi, a do tada čuvaću te od hladnoće, od divljih zveri...
„ Zar ih ima ovde?"..-i lažeš „ Oooo, da, najviše vukova, i to onih divljih, opasnih i lisica,a možda i medveda,... zato treba da ostaneš ovako blizu, ovde ti ne mogu ništa , a sad su najgori, kada su gladni...kao što sam i ja ...tebe ...gladan
Možda , nekada i prođe,jedan od onih dana, zaboraviš, ali se vraća, pritiska...

A... možda je sve to samo od ovog kuvanog , belog, sa karanfilićem,

Možda je, kako pesnik reče „...sve to od lošeg vina..." , ...da možda
ko zna. ...



mirelarado mirelarado 18:12 01.02.2011

:)



Тренеру,
arianna arianna 18:29 01.02.2011

Re: :)

Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao.







If I Didn't Care :)


trener92 trener92 22:01 01.02.2011

Re: :)

mirelarado
Тренеру,

Mirela

"Dijalog


Sedim za stolom u kafani.

- Šta želite?

- Malo sreće.

- Vi ste pijani....



trener92 trener92 22:05 01.02.2011

Re: :)

arianna
Ja sam najbolja stvar koja ti se nikada nije dogodila, a ti si najbolja stvar koju sam ikada imao.If I Didn't Care :)

"
Na ulici


Srećem prostitutku na ulici.

Pružam ruku za milostinju:

- Uđite!

Prostitutka se čudi i pita:

- Šta hoćete?

- Malo ljubavi.

- Vi ste ludi!…

trener92 trener92 22:08 01.02.2011

Re: :)

Na igranci


Ukrali su violinu tišini

i sada je jedan po zvučnom trbuhu češe

a ona slini sentimentalno.

Jedna histerična dama

svršava priljubljena uz svog partnera

i drhti od strasti.

Jedna u pubertetskom žaru

saksofon onaniše,

a džez peva: „Ah, kakve slasti!“

histerična dama uzdiše

u jecaju strasti

na iskrivljenoj usni harmonike

klarinet na tišinu pljuje.

Branko Miljković

docsumann docsumann 18:13 01.02.2011

zamišljavanje

Opusti se i zamisli brkatog, od brega odvaljenog kamenoresca kako recituje dvostih koji mu je naručio preživeli supružnik.


trener92 trener92 22:23 01.02.2011

" zamišljavanje" "Placebo"

docsumann
Opusti se i zamisli brkatog, od brega odvaljenog kamenoresca kako recituje dvostih koji mu je naručio preživeli supružnik.

"Sigurno se pitaš kako i da li sam rešio one probleme o kojima smo razgovarali onomad. Ja verujem da jesam, ili da sam na putu da jesam.

Za početak, serem se u sve i svakoga – a to kažem onako, kako bih pre svega sebi bio interesantan i kako bih možda izmamio osmeh na lice ili dva kad već ne mogu sebi. Preksinoć sam pio viski a onda seo u zazen položaj i meditirao dugo, dokle god se nisam otreznio. Bio sam mnogo tužan to veče bez velikog razloga, ali kada sam otvorio oči, sa utrnulim medjunožjem zbog specifičnog položaja u kojem čovek mora u tim trenima biti, već je jutro dobrano prelazilo u kancelarijski dan. Malo sam odspavao a onda otišao kod majke na ručak. Potom ne znam, odnosno nisam siguran šta je bilo. Imam razloga da verujem da me gotovo ništa više ne zanima ili ne želim da me zanima, a čudno fatalistički želim i da ja ne zanimam druge – tako mi izgleda lepše nekako.

Svakako da onaj prepričani san ne treba da te brine, iako je vrlo moguće da nije samo simbolički već i prekognitivan. Naime, tačno 400 dana pre razvoda onog mog druga što radi za amerikansku ambasadu, sanjao sam ga sa sada već bivšom ženom – kako su slupali kola i tuku se oko toga ko je kriv. Posle otprilike godinu dana, ona je slupala auto koji joj je on u medjuvremenu kupio i oterao je iz kuće jer je prevršila svaku meru, a uzgred nije htela ni da radja. Dakle, čudni su snovi te sam počeo da zapisujem sve one za koje smatram da imaju smisla. Pre neki dan – Maradona? Šta će mi tu u snovima Maradona, u uniformi inženjera geodezije? Ili moj drug Stanko i njegov dementni otac, dekan jednog senilnog fakulteta, koji ga je ostavio jer se zaljubio u neku mladu flintu a ispostavilo se da ta jeste ovca ali sa pedigreom u oduzimanju stanova i stančuga. Proces grebatorske švaleracije je otišao toliko daleko da je moj drug, inače bivši trijatlonac i intranazalni konzument amfetamina, poželeo da zaludjenom ocu presudi jednim dugim hladnim oružjem. I to ne samo u snovima. Jednom sam ga vrlo doslovno sprečio da ne postane štićenik Doma za delikvente zaostale u razvoju... Pa onda moja šnajderka, majstor krojenja stvarnosti, koja svima priča kako je promenila pol i da zaslužuje da se pojavi u nekom od dugometražno igranih «realiti» filmova za odrasle. I sve tako neke otkačene stvari sanjam, uglavnom košmare koje mogu da prepoznam.

Tako sam negde prepoznao i tebe. Nije mi bilo teško mada nije bilo nešto naročito. Ti si u snu bio došao u Beograd, i na Kalemegdanu si, ili je to tamburaški Petrovaradin, a možda i svečano pošumljena Niška tvrdjava... Neko skamenjeno tursko utvrdjenje, šta li... Kako god, sam si, mrak je, ja dolazim da se pozdravimo a ti odlaziš negde poprilično raznizan. Kao da ti nije bilo previše bitno ništa što se dogadja oko tebe, kao da si bio letargičan, tužan, bezvoljan... Ali otišao si na neku žurku u blizini. Rekao si da ne znaš ni zašto ideš kada ti tamo nije mesto. Zvala te je drugarica. Okrenuo si se i otišao sa pogledom u zemlju. Mada tokom čitavog razgovora i nisi gledao u oči već stalno okolo, kao neki nesigurni usamljeni lik iz grada. I to je bilo to. Potom sam nastavio da sanjam ostale gluposti. Kriminalca koji mi je ukrao bermude i prodavao ih na sred ulice. Posle sam mu upucao gazdu kratežom kod bazena 25. maj ali ovaj ne pogibe, nego se pridiže ko vampir. Premda je počeo da me poštuje te je rekao onom smradu da mi vrati dizel bermude...

A ono što uopšte nisam sanjao, dakle strefilo me budnog, jeste to da mi došla sestra iz Britanije. Imala je tamo ljubavni košmar. Upoznala nekog Kubanca, lep, kurat, ali bez novčića u džepu. Živeo kod nje 6 meseci, posao nije našao, ona potrošila svu uštedjevinu na njega, pa još i otkaz dobila... I sada došla na par nedelja da leči živčane nerve. I da me podseća na luzersku mladost. Kada se zabavljala sa glavatim Buretom, bunjevačkim didžejem u padavičarskom klubu studenata tehnike. Koga je huškala na mene, a posle ga ubedila kako je Beograd prljav i neurotičan, i kako se zdravlja radi treba s papirima i vizama preseliti u Češku. Gde se, u turističkom Pragu, ispostavilo da nisu bili dovoljno ljubavnički združeni, tako da je smarač Bure štedeo za stan dok se moja sestra tudjin otisnula u selebriti London. Ne znam šta je sve tamo radila, osim da je to radila u klubovima, samo znam da nije tek tako samu sebe prozvala Migrena. Nadimak je preživeo iako potiče još iz vremena kada smo se tukli i mažnjavali roditeljske poklone jedno od drugog...

A i ova moja mala sisata riba ne prestaje da me iritira, kao i sve ovo nevreme. I nikako ne može da svrši. Iako je odavno bacila one prevarantske antidepresante. Ali i bez toga je dalu, kao i sve one uostalom. Uglavnom ima krize koje se manifestuju opsesivnim mislima uz kompulzivna pitanja. Dakle, mora da ih postavi dok ne dobije odgovor, a tiču se isključivo žena, i to iz moje prošlosti. Ta zadrta radoznalost je ponekad pravi pakao jer kad je oteram odakle je došla i kažem dosta, onda ona naravno plače satima. Slažem se da žene treba nehajno jebati uz što manje verbalnog mozganja, i mislim da to zaista volim i trudim se da tako radim. Ali nisam za ženidbu ako su nenormalne suviše. Takve treba sutra da mi radjaju. Pa to je razvod u najavi odmah. Ne pomažu tu ni selektivni inhibitori, ni erotski implanti.

No, kaže jedan moj homogej derpe drugar iz S. Mitrovice - koji je inače Srbin konvertit, prešao u katoličanstvo – da mu je tzv. velečasni dao mišljenje o ženama i kaže kako u ženama leži vrag. «Ništa im ne veruj, a najmanje im veruj kada sede na mestu suvozača i daju savete». E, ovo ima logike, a čovek vozi kola i sigurno se opekao gadno. Žena može lako i da ubije. Ne šalim se.

A za ovu malu sisatu ću rešiti, još se i upristojila kakva je ranije bila. Emocije nas još drže i dokle god je tako mogu da je svarim, ali decu sa njom ne vidim, barem dok se ne unormali – u šta sumnjam.

U stvari, ja imam strah od tih duševnih bedaka i depresivnih epizoda jer sam potkraj '90-ih bio sa jednom Divnom Devojkom koja je sebi presudila tako što se obesila u kupatilu, u leto 2001. Tada smo bili prijatelji i bivši ljubavnici ali me je njena smrt toliko pogodila da i sada trpim posledice koje svakodnevno osećam. Lepa, hiperinteligentna, obrazovana, zračila toplinom i privlačnošću, volela dobra vina i koktele, i povrh svega bila konzervativna i verna. Prava žena za brak. Medjutim, zlo nikada ne spava. Najpre je prestala da se smeje, zatim je prestala i da plače, posle čega se ravnodušnost dijagnostifikovala kao depresija. Onda je depresija prerasla u kliničku, pa u maničnu – i eto šta se desilo. Način na koji je to uradila ukazuje na snagu, ne samo duhovnu već i fizičku-demonsku: mašina za pranje i sušenje veša ne može se pomeriti 6 metara čak ni sa dvojicom muškaraca solidne gradje... E, vidiš, to divno biće je otišlo odavde govoreći da ovaj svet nije za nju te da je trebalo da se rodi '20-ih godina. Sirota Jelica.

Inače, u slobodno vreme, koje je jedino vreme koje imam, bavim se gledanjem dokumentaraca prethodno preuzetih sa umreženja - o svemiru, drogama, seksu, biohemiji, politici, istoriji, slobodnom zidarstvu i drugim srodnim bratstvima. Preferiram produkciju Bibisija mada ima i amerikanskih koji su podjednako dobri.

Eto toliko od mene. Sada me izvini, moram da uriniram. Olga astrolog mi kazala, sjebaće tebe prostata ali ne skoro. Matora veštica, koja uvek sve pogadja, čak i koje izraze koristim kada je psujem – iako to radim u sebi. A i kako da je ne uzimam u usta kad babetina priča samo o seksu i mnogo jasno vidi ono što ti se dogodilo pre dve zime. Sve govoreći «hvala unazad» izmuzla mi je poslednju sačuvanu devizu. Ne zato što je htela već što je tako moralo. Posle mene išla je da opljačka japanskog ambasadora.
Dobro, realno gledano, da malo uđem u materiju pravio bih slične poduhvate, zar ne? Da.

"Magični"




prskalica prskalica 19:37 01.02.2011

daj mi razlog da budem tu

trener92 trener92 22:27 01.02.2011

Re: daj mi razlog da budem tu

prskalica

Ne krijem: ja sam pun neskromnih snova.
Skromnost uopšte meni nije dana.
Ja mnogo hoću, i meni je ova mirna i štura reč odviše strana.
Što prikrivati vrednosti skromnošću!
Nek svest o sebi ozari svoje lice!
Zašto neskromno da glumimo skromnost,
ko bledunjave, tihe gospojice.
Poznajem sebe. I nosim o sebi
misli iskrene, bezobrazne, glasne
da, nazvavši ih hvalisanjem strašnim,
mladićka skromnost se užasne
Miljković
.

Spiridon Spiridon 19:45 01.02.2011

..

trener92 trener92 20:06 01.02.2011

Re: ..

Spiridon


Čekam tvoj blog ,da kačim bezobrazluke !
Spiridon Spiridon 20:27 01.02.2011

Re: ..

trener92
Spiridon


Čekam tvoj blog ,da kačim bezobrazluke !


ti si uvek bio fin, tako da o tog posla nema nista
trener92 trener92 22:42 01.02.2011

Re: ..

Spiridon

trener92

SpiridonČekam tvoj blog ,da kačim bezobrazluke ! ti si uvek bio fin, tako da o tog posla nema nista


Ko me ne zna , skupo bi me platio

houp houp 20:17 01.02.2011

Gledaj na to ovako

Ako je već nemoguće zaboraviti, onda se treba vratiti na početak jer je samo tada, bez posebnog uzdržavanja, između nas procureo stid - jedino što ljubavnici mogu da podele.


Do tada, ovo veče moglo bi postati sećanje. Mogla bih se napiti svaki put kad je se setim i kad pomislim koliko na tebi ima mesta koja bih htela dodirnuti, poljubiti, proživeti i proživljavati iznova u ritmu gitarskog ili klavirskog delirijuma što se po pentatonici vrti u krug... Dotad, a možda i nikad, sećaću se ukradenog voajerskog trenutka jedne večeri u kojoj sam se uverila da su ljudi najlepši dok spavaju. Tajanstveni, mistični i svoji u onim tako dobro skrivenim svetovima iza sklopljenih kapaka. Oprosti mi taj sitni,voajerski trenutak u kom nisam znala hoćeš li mi ikad više prići tako blizu, hoću li ikad više imati priliku reći sve ovo...

S nekim strahovima se ne suočiš a da ni sam ne znaš zašto. Možda zato što jedne večeri nisi iskoristio trenutak, a u svim trenucima kasnije jednostavno bilo je prekasno. A možda je jednostavno iz nekog glupog sentimenta bio – pogrešan dan. Nikada neću saznati.

trener92 trener92 21:30 01.02.2011

Re: Gledaj na to ovako

houp
Do tada, ovo veče moglo bi postati sećanje.....

"Sećanje...

Znaš...
ja znam da od ovog
nikada neće biti pesma

to je samo
nešto od onog što činim
da ne bih napravio glupost...
....
voda koja pada
spira sve
bljuvotine
krv
suze sa revera
...tvoje ime je ljubav
bilo bi jadno izgubiti
male mudrosti
iz krvavih dana
bilo bi grubo
prepustiti se
zaboraviti sve sitnice
tako valjda
počinje pesma
....
ako ikada budeš
..ponovo ovde
treba da znaš
od onih osmeha
i
mirnog razgovora
ništa nećeš naći...
među tankim zidovima
isto se dogodilo
ranije
sa nekim drugim"
"




fantomatsicna fantomatsicna 20:28 01.02.2011

Muzcki izbor

Je fantastican..ovde su verovatno vecinom generacija been there done that, a meni se prica tako svidela..Jedna od najlespih ljubavnih ispovesti koje u poslednje vreme procitah (odma podmecem dragom pod nos)
trener92 trener92 21:11 01.02.2011

Re: Muzcki izbor

fantomatsicna
Je fantastican..ovde su verovatno vecinom generacija been there done that, a meni se prica tako svidela..Jedna od najlespih ljubavnih ispovesti koje u poslednje vreme procitah (odma podmecem dragom pod nos)


"možda si ti , ne znam

mogu samo ovako da muzikom kažem

možda će biti nekog smisla

… ne traži smisao u onom što ti kažem

, jer ga i nema …

a možda me sustigla osveta same Here

gledajući ,ponekad pomislim da hodam

putevima njenog prosutog mleka…

a možda sam i sam proklet

kao što je

to bio Orfej ,

stvarajući divnu muziku

koja je činila neobjašnjiva čuda

pomerala je drveće ,stenje i kamenje

sneg se topio sa najviših vrhova planina

reke se zaustavljale da ne teku

ućutale se ptice da slušaju ,

ribe su iskakale iz vode

životinje dolazile da spavaju kod njegovih nogu

a u hadu

raznežio i tanatosa

rasplakao erinije ,

četrdeset devet kćerki danausa

prestale da sipaju vodu u tartar,

Hermesa da zastane ,i Harona da ne traži zlatnik ,

Flegiju da zažmuri

možda je muzikom na trenutak

preobrazio i same reke

flageton da se ugasi ,

i stiks da ne bude simbol mržnje i prokletstva

kokit da se odmrzne i smeje

aheront da ne boli

i kerbera da se pripitomi ,

hidru da skrije glave da ne izbacuju otrov

da obuzda i himeru

umilostivi hada i koru ,

radamanta, minosa i eaka ,

tragajući za onom za kojom žudi

a da bi ga na kraju taKo prokletog

rastrgle menade

..zato ,samo me pusti da samo sviram …

koliko je samo života trebalo da proživim

iz koliko smrti da se opet vratim

uvek sa samo jednom istom nadom…

sve te reinkarnacije su u meni ,

kao da su pile vodu mnemozine

I svaka od njih hoće , izlazi I traži

svoje , ono čega se seća

samo uvek u neko pogrešno vreme

na nekom nepoznatom mestu

I vraća se u mene zbunjena

I izgubljena

I donosi sobom još malo boli i

neke nove slutnje

Kao da već odavno nisam

overdoze…

plutao sam kao poruka u boci

nadao se da će je naći

neko

kome je stalo , ko će znati

možda si i ti

samo još jedna obmana u nizu

uobrazilja moja , želja ili žudnja

a možda si otelotvorenje mog sna

ako jesi

onda ćeš shvatiti ove note koje čuješ

ne traži smisao ovoga što ti govorim ,

jer ga nema , sve je to samo konfuzija

…samo me pusti da ti sviram

samo tako osećam da sam još uvek …

pomalo … živ...



grafit.fit grafit.fit 20:35 01.02.2011

ohoho majstore!

kakva bujica osećanja ...


kad god naletim na tvoj blog, rado ga čitam.



trener92 trener92 22:39 01.02.2011

Re: ohoho majstore!

grafit.fit
kakva bujica osećanja ...kad god naletim na tvoj blog, rado ga čitam.


"kada reči bole

kada su suviše teške za nošenje,iako bez oklopa

koje se zalepe ,prljaju

iskrenost koje nije ni bilo,

raspršuju iluziju

poverenja koje puca kao mehur od sapunice

odzvanjaju ,

reči , koje ogole ,

otkrivaju suštinu nedela I jada

reči laži ,

reči olova,

reči besramne, bezdušne

reči otrovne,

pokušavaš da ih ne čuješ,

ne tražiš smisao ,

jer ga u njima

nema,

a smisao proživljenog?

pitaš se gde da tražiš

I da li ga je

uopšte bilo?



svbobo svbobo 23:03 01.02.2011

Bang-Bang...

Za sve one koji kroz život šetaju bez pancira,ustreljene ili ranjene...bang,bang!
trener92 trener92 00:56 02.02.2011

Re: Bang-Bang...

svbobo
Za sve one koji kroz život šetaju bez pancira,ustreljene ili ranjene...bang,bang!


Da ... još jednu onako uzgred ...

shansona shansona 00:51 02.02.2011

gledam na to ovako

trener92 trener92 01:14 02.02.2011

Re: gledam na to ovako

shansona


"Nedostaješ mi i žao mi je zbog toga.
Mislim da posle svega nismo zaslužili takvo osećanje.
Naravno da primećuješ da govorim i u tvoje ime.
Svaka navika je prokleta, a naročito naša. Prošlo je dosta i prošli smo dosta. Mnogo kiseline je proteklo i znam da je malo kasno da budem zabrinut. Sada si zbilja negde daleko i ako čuješ moje priznanje da sam prodao moju dušu i tvoju dušu kako bih napisao ovu priču, verovatno se smeješ pomalo bolesnim smehom.
Izvini i oprosti, ali govorim istinu jer ne mogu da se setim ničeg drugog. Eto, poželeo sam da napišem jednu ovakvu, pre nego što zauvek prekinem sa tobom. I to još uvek radim, na neki kišni način.
Kiša je padanje koje gledaš kroz zatvoreni prozor.
Bezbedni događaj.
Ni nalik onome kada sam pokušao da oživim tvoju nežno spljeskanu kosu.
Spljeskanu od torokajućih misli naše bivše kume. Valjda ih zato još uvek pamtim...
"Svako vreme se meri čekanjem", rekla bi, a uzdah joj je bio pun gnevne sete.
"Ako je tako", umešao sam se jednom, zasigurno ne da bih ispao pametan, "onda se svako vođenje ljubavi meri dužinom plamena na sveći. Ili brzinom kojom se sveća topi i nestaje u ohladjeni vosak".
To zaista nije koristilo ničijem smislu jer se njeno razmišljanje bučno produbilo i svrdlalo u pravcu mog temena...
Prestala je da se premerava tek kada sam je odveo u krevet. Do tada, ona je bila zvanično tvoja najbolja drugarica. Od tada, to drugarstvo se proširilo i na mene. I potrajalo je dok se nisam sabrao i skontao računicu: svaki razvod se meri muškarcima. Baš kao što se svako ispovedanje meri lancem na kandilu.

Nedostaješ mi i to je fer osećanje.
Imam kamin u stomaku, a nemam dijagnozu. Imam pastuva, a nemam timar. Ni uputstvo za upotrebu. Kada se nađem razbijen, sastavljam se u paramparčad pomoću melema od duvana i meda.
Kalifornijska vina i francuski parfemi nisu dovoljni za provod sa devojkom koja nosi profesorske naočare i priča o ratu koji je protutnjao kroz hotel gde smo se zadesili. Uzalud je obukla japanski kimono i italijanske cipele.
Zaglavio sam se u liftu, zaglavio sam se u sobi bez pogleda na terasu, zaglavio sam se u svemiru između njenih prednjih zuba.
Pre nego što svane jutro pomislim kako postajem istorija i bežim nazad u svoje pakovanje upotrebljenih, papirnih maramica.
Ipak sam ja odrastao muškarac i zaslužujem pristojan život sa iznajmljenom ženom koja mi ne govori gde sam bio.

Nedostaješ mi i to je jedinstveni gubitak.
Kad god se budim iz nesanice, shvatim da više ne mogu da ti kažem:
"Draga moja ženo, bezgranično te volim. Nadam se da ću jednog dana biti sasvim siguran u to".
A onda zaustavim klatno na metronomu i pomislim kako će sledeće veče biti bolje. Znam jedno zgodno mesto za šetnju – lepo i mračno.
I već ću se spojiti sa nekom koja nema ideju kako da provede noć i koja me neće zasmejavati dok joj razmičem butine ispod suknje. I koja me neće čudno gledati kada počnem da je svlačim pored otvorenog prozora. Neka koju je majka naučila da čovek ponekad mora da iskoči napolje bez pozdrava.
I potom kruži iznad grada kao galeb u potrazi za morem.
A od izlomljenog sjaja mora ne vidi more: sve plavo i zeleno se pretopilo u živi blesak. Kada se krila spuste ispod svoje visine, odjednom će mu nedostajati ona hotelska devojka. Tek tada će se njegov kljun nagutati zemlje, i prizemni vazduh će ga oduvati do najbliže sorte. Može da je napusti, ali ne može da napusti njenog čoveka.
Veliko ljudsko srce je zarobljeno u njenim dojkama i nema drugog izbora nego da veruje da ga ona ipak voli u mislima. Toliko, da je oslepeo od njene ljubavi kao od morskog zraka. I jedino što vidi je kako njegova zlatna hotelska devojka i on leže ispod jesenjeg neba. Ona će nastaviti da leži i kada više ne budu pripijeni jedno uz drugo...

Nedostaješ mi i želim da to znaš.
I dalje mi to radiš, iako ti više nije stalo.
Govorio sam ti da ne razgovaraš sa strancima, ali ti si mi hladno odbrusila kako ćeš da razgovaraš sa strancima jer si i ti takođe stranac.
I dok sam krvnički bledeo, dobacila si mi, imitirajući muštiklu koja svira navijenu melodiju:
"Ako si žut čovek, imaćeš žutu ženu"...
Hod ti je dugonog i stabilan.
Kao i uvek kada me napuštaš.
Dižeš prašinu do neba, poput pustinjskog vetra koji duva do obala okeana. Ljubazno posmatram tvoj odlazak, koji traje koliko i nestanak duge na munjama razvedrenom nebu.
Ništa ne propuštam, neprovidan i miran, oslonjen na raznosače novina, mleka i preporučenih životinja. To je jedino što mi garantuje preživljavanje...
Ako padnem na kolena: biću kriv do kraja života.
Ako padnem u tuđe naručje: biću kriv do prvog neuzvraćenog zagrljaja.
Ako padnem u crkvi: izneće me na ulicu i biću kriv celom dužinom.
Ako padnem na marokanski tepih: biću kriv kao neispušeni vrh srebrnog dima.
Ako padnem u posluženo piće: biću kriv što sam na dnu ostao suv.
Ako padnem na svoj krevet: biću kriv zato što te ne sanjam...
Suviše sam lenj da trošim protraćeno vreme.
Suviše sam lenj da živim proćerdani život. Nikada nisam pio prepodne. Nikada nisam pio sam. Suviše lenj, kažem ti. Znam da to nije nešto posebno i da ti ne znači ništa, ali to je sve što mogu da izreknem u svoju odbranu.

Nedostaješ mi i to se može smatrati ličnim putovanjem.
Nešto od toga treba shvatiti doslovce, začinjeno samlevenom ironijom.
Dok se neki delovi kuće javljaju kao zajedničko iskustvo, dotle mnoge hodnike koji povezuju prostorije niko nikada više neće videti.
Obrati pažnju na klo-klo-klo: novi niz soba do poslednjeg stepenika štiti od hladnoće. Sve što ideš dalje, sve ređe zastaješ da obeležiš svoju putanju.
Kada ti se desi veliki povratak u nigdinu, ventil za ubacivanje vazduha prošištaće ti pesmicu o iskošenom pogledu, zazidanom u prozoru. Prozori izgledaju pravi ali se u potaji otvaraju. Raspored soba i hodnika, zidova i vrata ne podseća na planove iz prošlosti. Neosvojeni trem, nenaseljene odaje? Ili napuštena kuća? Svejedno, ovde je pravi Jug nepoznat.

Nedostaješ mi i to već preterano liči na beskorisnu smrt.
Ako već imaš krila, ne treba ti anđeo.
Treba ti dobar art-diler. A ne raznosač novina, mleka i preporučenih životinja.

Ulice nisu mnogo čistije otkako si se vratila."
Magični"

razmisljam razmisljam 18:27 02.02.2011

Re: gledam na to ovako

trener92 trener92 23:39 02.02.2011

Re: gledam na to ovako

razmisljam

ČITAM SE I GLEDAM

Kakve će biti noći kad naiđu crni dani.
Zasijaće crni neoni, valjda ćemo uvek
spavati. Vreme je da se spuste neka
zanimljiva bića. Spremio sam za njih
očekivanje, strah, doručak. Ciničan sam i
kiseo. Imam ženu u sebi, Animu – domaćicu.
Čitam se i gledam, pišem se i mirišem.
Uzberite ucvalog Narcisa, zalepite ga
lepim lepilom. Da bi se danas čitala poezija
potrebna je srednja škola.


Voja Despotov



MightyNora MightyNora 23:21 02.02.2011

bravo...

...na tekst...

Nemam vise komentara.

M.
trener92 trener92 01:12 03.02.2011

Re: bravo...

MightyNora
...na tekst...

Nemam vise komentara.

M.


"ISTRAGA O NEDOVOLJNOJ
DEKADENCIJI

Berlin, 30.12.1989.
- Šta Vas je privuklo kod Kantarine?
- Magija. Nedodirljivost. To što je opasno mlada. Način
vođenja ljubavi. Koža joj je glatka, kao kod praseta.
- Jeste li je ikad dodirnuli?
- Nijednom.
- Kako ste onda vodili ljubav sa njom?
- Jezikom, modernom rečenicom. Dovodila me je do
ludila.
- Postizali ste orgazam na njene rečenice?
- Da. Zapravo, na moje rečenice koje je ona izmamila
iz mene. Dodirnuo sam je samo jednom, prstom.
- Kojim prstom?
- Onim koji sam odsekao.
- Da li je ikada Vaš penis bio u njenoj ruci? Ili u usti-
ma?
- Nikada. A orgazam je najvažnija stvar u životu, ne
tehnika. U orgazmu je najvažniji gubitak svesti u deliću vre-
mena. Kao prilikom kijanja zbog prehlade. Kijanje stvara fan-
tastično osećanje, vrlo slično orgazmu. Ljudi ne vole da im
se zapuši nos, da sline i suze, ali da kijaju, da, veoma rado.
Podsvesno se čak i namerno prehlađuju. Zamislite seriju od
trideset uzastopnih orgazama prilikom teške prehlade ili neke
alergije.
- Da li je imala mnogo muškaraca?
- Više od hiljadu i osamstotina muškaraca. Dobro da
je mogla da ih izbroji.
- Jeste li je nekada pitali: zašto?
- Jako je radoznala. Morala je da iskuša svet, da bi
znala koji su autoratativni muškarci, a koji su slabi, dobri za
promenu.
- Zašto bi joj bilo važno da to sazna?
- Zato što se sa slabima dobro manipuliše. U nekom
cilju.
- U kom, na primer?
- U cilju.... što ja znam... orgazma, umetnosti, komuniz-
ma.
- Da li Vam to smeta?
- Ne.
- Da li Vam je simpatična?
- Da.
- Da li biste mogli da je zavolite'
- Da.
- Koliko sada vidite prstiju na mojoj ruci?
- Četiri.
- Dobro. Smatrate li da ste uhapšeni?
- Da, ali ne znam zašto.


Voja Despotov

ranoranilica ranoranilica 00:12 03.02.2011

Bravo, majstore!



Iskusno
Nadahnuto
Šmekerski
Sočno
Živopisno
Sugestivno

trener92 trener92 01:34 03.02.2011

Re: Bravo, majstore!

ranoranilica


Iskusno
Nadahnuto
Šmekerski
Sočno
Živopisno
Sugestivno



"Alkohol sam od moskovske centralne stanice i u vozu, do Buharecka, pio bez prestanka; tokom pešačenja kroz tundru nisam uzeo ni kapi, plašio sam se da ga ponesem jer sam se plašio malodušnosti koja bi me obuzela i primorala da se okrenem i vratim u Buhaneck.
Ali, sada sam se osvetio toj svojoj razumnosti.
U pravu je stari Vilijem Blejk kad kaže da svi putevi preteranosti vode ka dvorcu mudrosti: jezik mi se od vodke i zvučne poezije skvrčio kao jegulja na žaru, nepci, grlo i stomak su goreli, usne ispucale i osušile, tražeći, valjda, još opijata, ali sam se, uprkos tome, osećao dobro, preterano dobro, napet kao antilopa u pobedničkom finalu na stadionu;
mogao sam još da pijem ali – kada i s kim? Nisam primetio da neko izlazi ali sada, odjednom, svi behu otišli.
Ne, Fanfara je ostala, ležala je na podu, poluzatvorenih očiju; plava kosa beše joj umazana prosutim kavijarom a njega je bilo toliko mnogo da je, kroz svetlucavu crnu masu miliona jajašaca, moglo da pliva sto moruna.
''Sto moruna bi moglo da pliva kroz ovaj kavijar a da im ne vidimo leđna peraja'', rekoh Fanfarina uvo, izvalivši se pored nje. I odmah se pokajah jer se setih da nismo u svetu gde se vrednosti mere štetom i gubitkom.
''Daj mi ruku, Viktime'', šapnu ona. Dao sam joj ruku a ona ju je vodila do svog gležnja, povukla je na list i potom na bok.
Ćutala je, čekajući da shvatim šta želi. Shvatio sam; lagano sam prelazio naelektrisanim jastučićima prstiju preko svakog raspoloživog dela a to joj je prijalo, skinula je džemper i suknju, otkrivši onaj veš koji me je toliko uzbudio kada je vodila ljubav sa Zidom. Odbacila je grudnjak i gaćice, zelene čarape. Skidala je i mene, deo po deo, mahinalno sam okrenuo glavu prema prozoru: lice Tulasi Divasa nije se nalazilo priljubljeno uz staklo.
Disala je isprekidano, podrhtavajući kao igla seizmičkog aparata, mrmljajući reči neke mantre koju sam pokušavao da razaberem, uši su mi se pretvorile u najerogineje zone. Ukrstila je svoju ruku sa mojom, čineći mi isto što i ja njoj, dotičući svaki centimetar kože.
Ležali smo, zapravo, nepomično, kretale su se samo ruke, naročito prsti, oboje zatvorenih očiju, nesposobni da se od pića i, možda, stida gledamo u oči... Uzbuđenje je raslo, srce je kucalo čas brzo, čas sporo i teško, kao da će svakog
trenutka da stane... "
(odlomak iz romana "Evropa broj 2" )

KRIK, UDUVAN U BALON

Krik,
dugo školovan,
duvam u balon.
Nikad ne uspem da ga napišem.
Prebrzo kao estetski proces,
težak i rapav,
obavezno se zaglavi između korica.
Kratko je krik pevanje:
približi mu se
čelična igla, ukrućena zmija,
saznanje iz trave,
obaveštenje da sam stalno
duvao balon iznutra.


Voja Despotov


magic_tijuana magic_tijuana 14:52 03.02.2011

pitanje

Cela zbirka Solidnog SrcEta na tvom blogu, uz diskretan potpis "Magicni" ispod svake price...?
trener92 trener92 16:11 03.02.2011

Re: pitanje

magic_tijuana
Cela zbirka Solidnog SrcEta na tvom blogu, uz diskretan potpis "Magicni" ispod svake price...?


Odgovor:
Kako nisi bila/o na ovom blogu( prostoru koji je meni ustupljen),nisi upoznata da kada počnem sa jednim piscem pbično obuhvatim sve (ili što više iz opusa koji je napisao( ustvari ono što je meni interesantno)

Pa "Solidno srce" nije baš cela, ali biće još , a u gornjem tekstu ( "Tvrda ljubav" ) imaš link ,a da si otvorio/la, ne bi bilo potrebe da se postavi ovakvo pitanje .
Moj stav je da za "Magičnog" ne treba posebna reklama, kada se napiše "Magični" onda bi svako, ko sebe smatra za informisanog , načitanog čoveka,morao da zna za jednog od naših najboljih pisaca.
Nadam se da sam ti razjasnio dilemu?

edit: ,kada recimo , nekog odvedeš na izvor i daš mu čašu ,
prilično je iscrpljujuće i poražavajuće osećanje ako treba da mu objašnjavaš ili uputiš ga čemu ta sprava služi.

Jedna pesma za tebe:

"
Pre nego krenete da tražite sreću,proverite-možda ste već srećni.

Sreća je mala,obična ,neupadljiva,i mnogi ne umeju da je vide.


(D.R.)



..

jer,ljuštura samo,bez ćutnje u dvoje

jer,praznina nema,bez blizine tvoje



Jel odveć,već,tražim?



da misao Moju pretočim,svu

da bilo Mi iznova poludi



Razlog da osmejkom kraj Me budeš,tu ?

Postojimo li na javi ~ nismo zalud bili u snu !



D)r.R."





edit:
Hvala ti što si posetila/o ovaj blog , verujem iz najbolje namere



magic_tijuana magic_tijuana 18:41 03.02.2011

Re: pitanje

Naravno da je iz najbolje namere, no hard feelings. I smajli je tu u znak prijateljstva :)

Samo jedan mali savet - jesam padobranac na tvom blogu, i mozda ne bi trebalo da pametujem u tudjem dvoristu, pa te molim da se ne ljutis - preporucljivo je navesti puno ime i prezime pisca i naziv dela iz koga su price "pozajmljene". Znaci navoda i link ne govori nista.

I, uzgred, odlican izbor.

Procitaj i "Telesnu strazu".

Sef Medzik Tihuane ti toplo preporucuje.
trener92 trener92 22:47 03.02.2011

Re: pitanje

magic_tijuana


“Rio Bravo” za dobronameran savet! Bilo koja priča “Magičnog je dobar izbor !

N
aravno da je iz najbolje namere, no hard feelings. I smajli je tu u znak prijateljstva :)

Samo jedan mali savet - jesam padobranac na tvom blogu, i mozda ne bi trebalo da pametujem u tudjem dvoristu, pa te molim da se ne ljutis - preporucljivo je navesti puno ime i prezime pisca i naziv dela iz koga su price "pozajmljene".
Znaci navoda i link ne govori nista.



Dobro je ,volim smajlije u znak prijateljstva.Normalno, ne vidim razlog razlog za ljutnju , i ovde nisi padobranac –

drago mi je što si mi razjasnio pitanje spolne pripadnosti , pošto ne piše u profile.i nisi padobranac, ovo je tvoj blog koliko I moj, I slobodno pusti mašti na volju.

a znaš, muče me migrene, najverovatnije od mamurlka, I stvarno nemam snage da razmatram šta je preporučljivo a šta ne , od bilo koga , , nekome je potrebno da se I nacrta ,ono što je postavljeno,onako kako u datom trenutku krene inspiracija

za dodatna objašnjenja, blagodetima tehnologije I sticajem srećnih rešenja, postoje linkovi, koje treba otvoriti ,

a kada se to ne uradi dešava se da čovek ne vidi ono što mu je pred očima.
i to nije prvi put, to je česta pojava na blogu, što više govori o nekom ko postavi pitanje ,

a da nije pogledao I iskoristio sve što mu je na raspolaganju,

I da je odgovor već tu , pa je potrebno dodatno objašnjenje.

Inače odavno sam odustao od ovakvih objašnjavanja, ali evo pravim izuzetak, iz prostog razloga što Magični -“srpski Bukovski” baš I nije omiljen, kod domaćih pisaca, pa I bg publike,(možda zbog “Slivnika” ko zna) a ni u komšiluku.

Ali nećemo o tome

Nadam se da ti se dopala pesma, , uzgred to je od još jednog “magičnog čoveka “prijatelja, pesnika, iz Nišvila , (inače našeg blogera ) što znači da ….!
tek toliko da ti bude jasnije.

“knjiga koju izdaje Kulturni centar Novi Sad” (Telesna straža)

( I ovde ide smajli ),hvala na preporuci, iako već pročitana, neće biti problem da se to ponovo uradi Iako već ima jedna priča iz “Telesne straže” u komentaru, ( čudi me kako to nisi zapazio , )

u to ime postavljam možda ponajbolju iz tog opusa

Za tebe ,D)r.R , i mene:


“«Duvao sam na Prvom Festu, sedamdesprve, na tri metra od Pitera Fonde i Denisa Hopera. Oni su bili naduvani, medjutim i mi smo bili naduvani. Tako da smo s njima mogli da pričamo o slobodi i revoluciji, o maoistima u Kaliforniji i Nepalu.
I sve je to bilo normalno, i njima i nama.
Okolo nas debejci po protokolu, ali i oni opušteni. Svetski doga]aj, a niko se ne upinje.
To je bila kultura, godine drila su stajale iza toga.
Znaš li kako sam upoznao Baneta Meskalinca?
Tako što me jedan malecki, s rancem na ledjima, stalno probadao otpozadi, dok smo ulazili na koncert Dorsa u Amsterdamu. A pošto nismo bili samo nas dvojica, nisam više imao kud u onoj gužvi, nego se okrenem i opsujem ga na srpskom. Kad ovaj mi uzvraća isto na srpski, i to onaj nišvilijanski srpski. Načuka mi ga majke, ko vinjak da poručuje.
Vidim da je dovoljno sitniji od mene, tako da ne vredi da ga kovnem, pokvariću braći hipicima ugodjaj, a neki i tri dana bili u šatorima, čekajući da se pojavi Kralj Guštera u crnim pantalonama. I svi stond, hodočasnici, ali vidiš da ih već drma nervoza i daun jer sve to predugo traje, pa se i oni guraju, neki bi da plešu preko glava i leđa onih što ih pridržavaju. Ili pokušavaju da ih odžepare za paketić esida ili šita, jebeš li ga dokle doseže taj svetski pokret i koji su mu sve bili ciljevi. Svi su toliko hajer end hajer da samo idu u širinu.
Takvo vreme, bogati roditelji, još zbunjeni od Hitlera i Staljina, pa još tamo neka pirinač država, neki patuljani, čas su Vijetnamci, čas su Vijetkongovci.
E, usred svega toga, ja se gledam s nekim picopevcem zemljakom, i šta ću drugo nego da ga pitam odakle je. On mi kaže:
«Nišvil, a što te boli kurac odakle sam?».
Ja se malo sagnem i kažem mu da me baš nešto zabole i za njega i za Nišvil, iako sam i ja iz istog grada. Tu on malo spusti gard, ne može da poveruje, i tako ukapiram da ne laže. Naravno, odmah se ispostavilo da poznajemo neke iste ljude, uglavnom pleme sa Filozofskog i sa stepeništa ispred Okružnog pozorišta. Ko bi rekao da je tako nešto bilo moguće?
Sada, kad se setim tog gužvanog razgovora, jasno mi je zašto je Bane Meskalinac napravio onakvu karijeru i zašto je onako završio.»
«A šta je bilo sa Morisonom? Jesi se i sa njim upoznao?»
«Nije bilo šanse. Tip nije bio u stanju ni da izađe na stejdž.
Čekali smo jedno sat vremena, a onda su izašla ona prateća trojica i nešto počeli da žvalave o Mesiji, kao da se Prometej zaposlio u Pentagonu, a Sizif postao trgovački putnik za Dženeral Motors.
Morali su da se vade iz bule, na njihovu sreću da je publika bila utrnuta od čekanja i dopa, tako da su ispali veći mesijanci od ostatka jebenih Dorsa.
Pa su ovi lagano ušli u svirku, a onaj cvikeraš je pevao.
Ali to i nije bilo važno, ni njima gore, ni nama dole, mada bina i nije bila visoko postavljena.»
«Je l' Meskalinac bio s tobom?»
«Taman posla. Zar pored tolikih mušterija? Imao je on ozbiljniji posao od urlanja i dizanja dva prsta.»
«Pa, da. Čovek je širio misiju.»
«Aha. Bolje je kapirao Mesiju od većine prisutnih.»
«Sve dok Mesija jednom nije ukapirao njega.»
«Tako to obično bude. Ne razdvaja se more dva puta»
«Iako je Jadran bio vrlo crveno more.»
«Sa crnim pičkobanjastim trouglom: Hvar-Mljet-Susak.»
«A iznad tog lebdećeg trougla, razlivaju se boje duginih govana: belo, žuto i smeđe.»
«Tolko smo bili drevni da smo imali čak i faraona.»
«Jedino su robovi falili.»
«Eh, to samoupravljanje je sve sjebalo. I preživelo.»
«Kao i mi.»
«Ma, mi smo ovde samo da bi i nesvesno širili mit.»
«Kakav mit?»
«Pa, mit o samoupravljanju. Pogledaj za čim uzdišu zreli ljudi u ovoj zemlji.»
«Vole da ga primaju, i ništa im ne možeš.»
«Ali samo ako je besplatno. A više ništa nije besplatno. Niti je ikada bilo.
Samo što se tada boja poklopila sa brojkama i imali smo puno žetona za trošenje.
O tome ti i pričam, jebote.
Znam da je bilo trulo, ali je bilo i jestivih delova. I to ukusnih.
A danas... Koga da pošaljem za kilo hašiša?
Ej, koja smo mi propala država. Pa, tog kurira bi istresali iz gaća, ko slince da istrišu. A za prolaznu vizu više moraš da daš nego za laboratorijsku koku.
Sa našim biohemijskim pasošem više ni gedore ključeve iz Bugarske ne možeš da dovučeš bez masnog podmazivanja.»
“I gde sada da nađeš zaljubljivu ribu, zahvalnu jebačicu i uzornu devojku sa pedigreom koja će ti donositi darove iz Londona. Najpre bubnjarske palice, longplejke i glave sa gramofonskom iglom. A onda second hand levisice, originalnije od originala. Brušene, iskuvane, dizajnerski zacepane.”
“A tek 'Montgomeri' mantil, onako dugačak do zemlje, leti za tobom.
Pa, crne kombat-pantalone u kojima je mogao ceo rezervni pribor da stane.
Onda one popartističke t-shirts majice, neke kao zamagljeni vitraž, neke kao japanska zastava.
E, Cile, Cile, zlata si vredela a da to nisi ni znala...
Slobodoumne ženske su plemenite ženske. To je i Jung dokazao, a Kastaneda praktično potvrdio.
Nego šta. Kolektivni seks širi individualne vidike i čini te nesebičnim.”
«Imao sam jednu posebno prefinjenu, onu profesorku sa Zaštite na radu.
Ta mi je donosila sa naučnih kongresa isključivo «Bosove» kravate, koje te čine pijanim kada se zagledaš u njih. Što je bilo čudno s obzirom da nije prestajala da sluša Hendriksa, Cepeline i Džetro Tal... Prigradska rokerka, stalno je dokazivala da je gradska ženska, pa je uz Bouvija i Ferija, posisala i novi talas.
Slušala je javno Kleš i Toking Hedse samo da pokaže da je u trendu.
Nažalost, i pored svega, ostala je u psihodeličnom hard roku umesto da ostane na dijeti...
Jednom mi je donela i “Fendi” sako na dvoredno kopčanje, izgledao je kao uniforma što se nosi na oficirskim balovima. Tada sam shvatio da ima ozbiljne namere i vratio sam se uličnoj eleganciji.
Mada je ona bila uporna, pa mi je i posle raskida donela odnekud tregere za pantalone, one široke, gangsterske, sa račvastim kožnim krajevima koje natakneš na dugmeta...
Eh, kad se samo setim...
Kakvo izobilje lošeg ukusa i duhovne dokolice...”
“A pogledaj na šta sad liči žensko tržište. Ponuda ispod standarda za drkanje...
Danas se i ove gastarbajterske dživuljanke vraćaju za svaki praznik u rodni grad, kako bi zaradile kao sponzoruše.
Jebem ti civilizacijski progres.”
“I šta da rade ljudi sa specijalnim potrebama?”
“Da idu u Brzi Brod, tamo je rasadnik, tamo je i pijaca”
“Brzi Brod? Misliš, tamo gde vezuju ženske za prugu i puste voz da prođe preko nje, a da je prethodno nisu ni probali?”
“Nije to od dopa. Takva im narav.
A i prate modu. Znaš kako je sa prigradskim ljudima koji ne znaju šta je to tinejdžer?”
“U pravu si, šema se ne menja.
Odbace te roditelji, prihvati te policija, zavare te, i bace na poligon za pražnjenje. Onda te puste na ulicu gde te prvo proguta mrak, a posle ti počneš da gutaš mrak.”
«I sve ostalo što se u mraku zatekne.»
«A da nije pandursko meso.»
«Malo gutaš, malo drukaš, i kad te iscede onda ti ponude uput za Toponicu.»
«Tamo dobijaš hospitalizovanu hemiju. I to bez recepta.»
«Ma, hemija ostaje ista, samo se robijašnice menjaju, ko paviljoni i štale. Od kvarnog do trulog.»
«Kako napustiti životinjsko carstvo i postati biljka. Eto šta je pandurska misija.»
«Nemaju oni misiju. Oni imaju emisiju. Za ispraćaje i sačekuše.»
«Šta im to vredi kad od motorole dobijaju elektrošokove. Ovi njihovi komandanti digli ruke od dalje obuke. Što da arče pare kad struja pravi jači zort od pendreka i suzavca.»
«I tako se oni dozivaju sa svojim uličarima, sporazumevaju se sa obe ruke, a one koji ne kidnu na vreme, sprovode u stražarsku kućicu.»
«To je za one koji odbiju da se šetaju u krugu Toponice.»
«Moraš i takve da razumeš. U Toponici niko nije postao raznosač pica.»
«Mogu da ih razumem. Najveći uspeh Toponice je kada izleče direktora. I to je tako bilo oduvek, još od kralja. Tačno se zna kad koga hvata i ko koga duži na revers. Najveći ludak komanduje ludacima ispod sebe, koji stalno povećavaju doze onima koji ne nose lekarske mantile i nemaju punu slobodu kretanja.»
«Ali zato imaju slobodu da izmedju sebe trampe lekove i prodaju ih tudjim rodjacima koji im dolaze u posetu s buketom otpusnih listi.»
«A novac?»
«Novac ostaje na blagajni. Šta bi takva specijalistička ustanove bez donacija?»
«A šta smo mi, sa ove strane kapije? Donatori, lekari, pacijenti?»
«Pa ne krijemo se, znači da nismo pacijenti.»
«Danas se svi kriju po kafićima i kafanama. I pacijenti, i lekari, i inspektori, i hemičari, i donatori... Svi se svuda smucaju, da bi bili pokriveni. Jedino gde ih nećeš naći jesu spavaće sobe. Tamo je život prestao da bude san. Čak više nije ni košmar.»
«Život je nesanica koju ne možeš nikada da prepešačiš.»
«Zato i sedimo ovde.»
«Ali novac ne sedi ovde.»
«On se obrće u mestu, tek da se nešto dešava.»
«Gde možeš od uličara da napraviš avlijanera?»
«Naročito ako je taj džukac svačiji kućni ljubimac.»
«Zato je novac toliko neuhvatljiv. Kao i ljudi koji ga imaju.»
«Nemaju oni novac. Novac ima njih.»
«To je lepo zvučalo dok sam bio mlad. Ali sada sam prilično uveren da je najteže kad imaš samo sebe u džepu.»
«Pravo da ti kažem, s lovom je uvek čist račun: prvo je potrošiš, pa onda tražiš nekog da ti vrati dug - u ime Oca, Sina i Svetoga Duha.»
«Pusti sad autostoperske fazone. Ne treba mi šoferska uteha. Zar nisi primetio KO su bogati ljuti?»
«Oni koji su osetljivi kao neohladjeni čelik. Odredjeni da opstaju kao komadi industrijskog škarta.»
«Malo si starinski kritičan, ali si blizu psihološkog profila. Vidiš, oni su bogati jer su na vreme skapirali da je smrt nepotkupljiva. Puno se uštedi kada se troši na život a ne na smrt.»
«Šta ti vredi tvoja spoznaja kada živiš u državi gde predsednik nosi rentirana odela. I ponosno hoda na čelu kolone automobila.»
«Bogati ljudi se ne obaziru na politiku. Ona je jeftina i kupuje se na odloženo plaćanje, pošto je za jednokratnu upotrebu.»
«Mene politika podseća na smrt. I bogati i političari imaju istu mantru: 'Novac je skup, ljudi su jeftini'. I normalno da postanem frustriran od te orkestrirane muzike za liftove i hodnike.»
«Ne zaboravi da i u toaletima imaš muziku, obično bolju nego što je ona za šankom.»
«Jebeš toalete i klozete. U njima se odavno ništa značajno ne dešava... To je ono što mi izlaske sve više čini penzionerskom zabavom. Pa, da, to me guši i smeta mi... Ne mogu da obnovim krv, nemam zbog čega da se podignem, nemam zbog čega da se spustim.»
«Šta tebi, u stvari, smeta? Osim što si rodjen kao nedojebani drkadžija...»
«Ufff, ako baš hoćeš da znaš, smeta mi što nemam koga da bijem. Postaću alergičan na samog sebe....



trener92 trener92 22:50 03.02.2011

Re: pitanje

"«Šta je bilo? Sve si ih već preslišao, i nemaju više šta da ti recituju?»
«Ma, jok. Nego ne znaš šta sve ovi omladinci mogu da potegnu na tebe kad im izvučeš uši.
Udariš nekom jogunastom mladuncu dve-tri šljage i sto grama pesnice, a on izvuče utoku, jebote! Ili mu zavrneš surlu, da ne snifa na recku, i da se nauči da pravilno udiše i izdiše kad te vidi.
I misliš, naučiće lekciju, uzeće časove baleta kod tvog teče, kad ono – šta biva? Dečko sačeka da mu se surla odvrti i da mu se slinci vrate u sinuse, a onda isuče neku skraćenu mačetu, pa kad zavitla ti vidi šta ćeš i gde ćeš.»
«Pa, rekoh ti već: Zato i sedimo ovde, udobno zavučeni i zavaljeni u jedinoj prirodnoj hladovini u centru grada.»
«Hladimo se rečima.»
«Hladimo ono što ne osećamo.»
«Nemoj tako. Ja volim da posmatram i dobro mi stoji dok to radim.»
«Nikad mi nije tako dobro stajao kao što mi dobro visi.»
«A, pa nije to slučajno. Ako vidiš ono što i ja vidim, onda ti je jasno kosmičko kretanje prdeža u gaćama.»
«Aha. Kako mogu da ne vidim takvu pojavu. Evo još malo da nam se približi, pa ću i da je osetim.»
«Pogledaj ga, prava avionka za okretanje glave u suprotnu stranu. Glupo izgleda, glupo misli.»
«Evo, uši mi otpadaju s lica, a usne same počinju da baju kao kad prosjaku dam papirnatu novčanicu.»
«Hajde sada da napravimo dramsku pauzu. Taman da dovršimo pića.»
«Aha, da ne vidi da pijemo Džeka. Ne bih da mu naručujem skupu esenciju. Ionako prosipa finoću gde stigne.»
«Misliš da može da prepozna Džeka na dnu čaše?»
«E, benigni hohštapleru, malo mesto i siromašan čovek mogu da ti pokvare svaki posao.»
«Zvuči logično.»
«Kao naše ćutanje.»
«Oj-ha!»
«Ej-ej!»
«Vidi, vidi. Testosteron i Estrogen na jednom mestu.»
«Hej, ovo zvuči ko da si nas uhvatio na gomili.»
«Ne, ovo zvuči kao da je Magični sveže razveden i ima veliku potrebu za hormonalnom terapijom.»
«A, pa da. Pred nama sada stoji slobodan čovek. Slobodan da postane muškarac.»
«Mada, valjalo bi baš zbog toga da pripazi šta priča.»
«Ne može on to. On je pisac i reči mu same izlaze i ulaze.»
«Misliš, kao mesečar koji se ne upišava u krevet nego u gaće?»
«Dobro poredjenje.»
«Magični, vadi blokče i zapisuj.»
«Ej, ne izazivaj ga. Nismo mu mi one dileje što ih prepisivao za svoj roman o bembanju.»
«Bolje i blokče nego da vadi patku na nas. Osećam neku neiživljenost u vazduhu.»
«Život umetnika je debeli prosek. To su Sile Nemerljive tako odredile i tu ni Magični ne može ništa da promeni. Je l' tako, dežurni pišče?
«Bože, kako čudno. Magični ćuti ceo minut.»
«A čak i ne izgleda zamišljeno.»
«Ma, ne izgleda uopšte.»
«Ako ga pogledaš u vrh temena, jasno ćeš primetiti da on čak ne gleda ni kroz nas, ni kroz vrhove svojih espadrila.»
«Ovo su mokasine»
«A, shvatam razliku mada je ne uočavam.»
«Vidim da su pripreme za pohovane škembiću u punom zamahu. Tako i treba. Gerila u skrami ne sme nikada da miruje jer sistem neprestano vari ono što poždere. A to ne sme da prodje bez gorušice i proliva.»
«Kad tako misliš, onda deder odmori malo te mokasine. Mora da su original talijanske šangajke i ne prija im ova kaldrma u Kujundžijskom sokačetu.»
«U to ime ajde da popijemo nešto. Ne brini se, nije nužno da nešto naručuješ. Mi ćemo da pijemo a tebi ćemo, evo, dozvoliti da zapisuješ kako se na živim ljudima ogleda uticaj metil-alkohola na etil-alkohol. Ima tu puno slikovitih simptoma.»
«Ne mogu. Imam i ja svoje potrebe i obaveze.»
«Šta, i dalje jebeš nešto sa strane?»
«Ponekad i otpozadi.»
«Oho, pa ti upražnjavaš firmirani seks.»
«Još samo da doživiš brendirani orgazam i stvarno ću poverovati da si pisac.»
«Neka, za pisca je bolje da je okružen nevericom i sumnjom.»
«E, moj Magični, nikako ne možeš da se navikneš na samoću. Pih, i ti si mi neki pisac.»
«Pa, stvarno. Dokle više to grebanje za snošaj? Zar to već nisi radio u svom kafanskom romanu 'Prisluškivanje', koji si uvaljivao kao antiratnu tragediju samo da te ne prebiju ortaci koji su zaglavili na Kosovu?»
«Mada si u njemu baš bio smešan.»
«Pobrkao si me sa glavnim junakom.»
«Eh, kad bi bilo moguće tebe s nekim pobrkati. To bi bio dan. Ali, daleko si ti od svake fikcije. U stvari, nepodnošljivo si stvaran.»
«Čak si i pio i pušio sa onim poluintelektualcima iz nevladinih sekti, ne bi li napabirčio nešto na papir, nešto što liči na ljudske živote, i tako postao romanopisac.»
«Romski pisac bez cigančice.»
«Ali zato mu likovi u jeku bombardovanja Srbije posmatraju kako NATO avijacija razdvaja turske i grčke lovce iznad Halkidikija. Ha, vidi se da nisi puno putovao, osim kada si išao na letovanje. A tada te uvek neko vodio sa sobom, tako da si barem imao vremena da vidiš i zapamtiš kako u Grčkoj ima maslina, limuna, pomorandži, narova, breskvi, agava, šimšira, oraha, bagrema i topola. Da asparagus raste na palmi, i da oleandri imaju roze i bele cvetove. Ali tvoj mentalni hard-disk se pokvario kada si pokvasio glavu u moru i od tada nikako da se umrežiš u isheklanu paučinu na plafonu tvoje sobe. Je l' da da je tako bilo?»
«Lepi opisi, citiraću vas čim me pozovu na neki intervju.»
«I mi ćemo tebe da citiramo kad te Onaj Odozgo pozove. Ipak si ti naše kuče. Silne sam ti ploče prodao po tržišnoj ceni.»
«Drago mi je što se još uvek sećaš tih epohalnih albuma.»
«Jebeš epohu kad ne mogu da se setim gde mi je taj devizni novac što si mi ga na ruke davao.»
«Verovatno ti je ostao u rukama ali su ti ruke stalno zauzete pa ne stižeš da ga prebrojiš.»
«Ja bar imam šta da prebrojim, a ti? Listaš preostale primerke svojih knjiga koje nisi imao kome da pokloniš. Čujem da neki ljudi zbog tebe počeli da kriju kad im je rodjendan.»
«Ne znam za to, ali znam da volim da se družim sa knjigama. Čak i sa svojim.»
«Čekaj, čekaj. Je l' ti to hoćeš da nam staviš do znanja da ti naše drištvo ne prija? Misliš da si nas prerastao?»
«Nemoj tako. Uspomene nišvilskih veterana seksualne revolucije su uvek zahvalna materija.»
«Džabe vežbaš svoju ironiju, starmali skribomanu. Zar ne shvataš da su ti dali tu Oktobarsku nagradu kako bi te skinuli s dnevnog reda? A tvoji rečiti sagovornici, lažne bundžije i nespretni vaćaroši batalili da se igraju boema u prčvarnicama. Setili se da odrastu i eno ih u tatinim i maminim strankama i preduzećima, dok se ti skidaš s alkohola jedući tulumbe na veresiju kod Goranca. A i ne znaš da ti je otvorio crtu na naš nagovor. Da, da, pitaj Seljadina ko mu je u SUP-u sredio da preko noći od Šiptara postane Goranac, i tako spasi radnju i glavu.»
«Drago mi je da vas nije napustio hipijevski aktivizam.»
«A vidiš, meni nije drago što nikako da napustiš samog sebe.»
«Ni meni. Ima u tebi malo potencijala koji bi mogao da ispliva samo kad bi prestao da budeš TI i postao JA.»
«Misliš, da budem kao ti?»
«Ne, nego da budeš tvoje ja. Razumeš?»
«Govoriš kao moja bivša žena.»
«Samo ti sanjaj, ali gotovo je s tvojim knjigovodstvom. Provalili su te, Magični. Za gradjane Nišvila ti si drukator a ne pisac. Činovnička tračara. Više ne možeš ni dnevnik da vodiš. Preostalo ti je samo da ideš na Mramorsku pijacu i zapisuješ seljačke anegdote iz životinjskog carstva.»
«Ako već nisi pisac barem se potrudi da budeš muško. Shvati, tvoja bivša žena je tvoj bivši problem. Znači, gotovo je sa tim sranjem.»
«Nikad ne znaš kad je gotovo. Stalno mi je govorila: 'Umeš da zasereš ali i da se opereš. Nisi doneo zarazu u kuću'.»
«Zato si sada izgubio kuću i moraš da jebeš na požarnom stepeništu.»
«Zar to nije dovoljan dokaz da ipak jesam to što jesam?»
«Ej, mi smo te pozvali na piće a ne da nam se dokazuješ.»
«Da, dokazuj se ti kolko te volja, samo nemoj ovde.»
«Hvala na dozvoli da odem.»
«Nema na čemu jer nema drugog puta.»
«I ne brini, ko god da pita za tebe, reći ćemo da si bio lep na oko i divno građen, u svoje vreme. Kao neobrani bostan, rascvetan na vetru, kome ni sunce nije osušilo sve sokove.»
«I da si pored nas protutnjao kao džepni džip za uvežbavanje antigravitacije. Samoća bez prkosa nema auru, a ti imaš sva tri.»
«Zahvaljujem na blagoslovu. Pored vas mi ne treba ni ogledalo ni televizija da se osetim kao legenda.»
«Ne preteruj sa tim setnim tonom. Počeće glas da ti mutira. Znam ja da možeš ti da podetinjiš još i više, ali pazi se. Riskantno je u tvojim godinama operisati krajnike.»
«Hej, Magični, jesi čitao u današnjem 'Dobošaru' o devojci koja se ugušila dok je pušila kurac?»
«Poznavao sam tu devojku. Bili smo kratko zajedno, sve dok se nije zagrcnula.»
«Ah, sada mi je jasno zašto si danas tako melanholičan.»
«Nisam više. Vaša vedrina me je dodirnula.»
«Trudimo se.»
«To se od takvih ličnosti i očekuje, zar ne?»
«Dobro, dobro, mani sad očekivanja. Ove ličnosti ti poručuju da pohitaš da što pre nešto pojebeš da ti se ne sloši.»
«Naravno, nisam zaboravio šta je prvo.»
«Ali umeš da se zaneseš pa zaboraviš šta je poslednje.»
«Onda da požurim.»
«Pusti korak da se ne bi jednog dana zapitao zašto je Bora Stanković pred smrt rekao da se ne hvata ptica u letu.»
«Oh, ako je tako, odoh ja.»
«Tako je, samo nastavi da letkaš i ne gledaj dole.»
«Ajde, vreme je da nam mahneš ručicama, a mi ćemo da ti odmahujemo.»
«Eto, tako. Vidiš da ljubaznost ne boli.»
«Da. Ovo je kao na nekom mediteranskom trgu.»
«Dobro je, počeo si da hvataš zalet za uzletanje. Ajde, nek ti je kurčevito.»
«Ajde, pa da vam se vrati.»
«Neka se sve vrati, samo nemoj ti.»
«Čitamo se, dobri ljudi.»
«Biće kako Magični napiše.»
«Kako ono beše? 'Moji otac i majka nikada nisu rodjeni. Jer me nikada nisu pronašli. Ali su me naučili da najlakše umireš kad si sam. Da najlepše voliš kad si sam.'»
«Ali da bi bio sam moraš da imaš hiljadu godina. I da te nije briga za one kojima je svejedno da li su zaboravili ili su se osvetili.»
«Dabome, dabome. Samo nastavi da citiraš sebe dok hodaš.»
«Eh. Onda neka bude.»
«Biće, biće.»
«Ufffff...»

trener92 trener92 22:53 03.02.2011

Re: pitanje

"«Ode i ovaj Džedaj.»
«Čoveče, koji upinjač. Sve vreme na licu mu se vidi napor da srednji prst zadrži u uspravnom stavu.»
«Nije to samo prstenac. Jesi video koliki mu teret naleže na čeljusti. Razvukao mu se kez do muda.»
«Bogami, nešto ga ne vidim u nekom sledećem nastavku.»
«Ih, ne brini, izvežbala se ta brbljiva vaška. Uvek će da se nadje kurva za takvu razradjenu flintu.»
«Njemu treba makro, kurvu je već imao, ali ga je šutnula.»
«Pa, imao je i makroa. Bivša žena mu je iz bogatunske familije, debelo potcrtane.»
«Mislim da je to bio glavni problem. Nije on to mogao da isprati. Magični ne može da sakrije da je u duši jedna romantična dileja. Kao mladić, kad ga je napustio fakultet, radio je kao asistent kino-operatera u bioskopu «Istra» i tamo se ozračio zvezdama i kao takav prošao kroz mucanje i znojenje dlanova u filmskom mraku.»
«Kako li je samo uleteo u brak sa buržoazijom?»
«Prosto. Tu je njen snobizam odlučio. Posle svega što je probala, trebalo je zakititi se nagradjivanim piscem koji gostuje na državnoj televiziji.»
«Aha, ima tu istine. Ta je uvek nosila krzno od životinje koja je mnogo begala pre nego što su je ulovili i odrali.»
«Pored onakvog oca, mogla je i delfine da gaji u akvarijumu. Pravi udbaški džiber. Poslednji lik koji poželiš da zapamtiš a kad ga jednom vidiš više nikad ne možeš da ga zaboraviš. Crnotravske crte lica, usečene kamenim sečivom. Železničarski vrat i rabadžijska ramena. Gusta proseda kosa, češljana nagore, strogo i odsečno. Prsti mu jači od uvoznog gela i šećerne vodice. Burma mu se drma na domaliću. A šaka mu dlakava lopata, prošarana pegama.»
«Jebote, ja ni rodjenog oca ne mogu da opišem u pola rečenice, a ti ovom napravi foto robot.»
«Ha, da ne zaboravim široko, centarforsko čelo, celim obimom može loptu da zaljulja pod prečku. Brada mu nije bila faraonska nego kao kod konkvistadora kojima vera ne priznaje mamurluk. I velike, uspravne uši sa mesnatim resicama. To mu je sigurno pomagalo da bolje saslušava ljude.»
«Alo, pa ti kao da si ga proučavao.»
«Nisam ga proučavao. Samo sam mu jebao ženu toliko dok se nije zaljubila u mene.»
«Kako si se usudio?»
«A kako se on usudio da liferuje vojsci toalet-papir koji je kupovao u Bugarskoj kao papirni otpad? U stvari, to je nezapakovani papir, ovde je samo stavljao omote... I kako se usudio da sa tudjim parama formira konsalting firmu koja je, prva i jedina posle završetka bombardovanja, dovela projektante i izvodjače za sanaciju Belog mosta, aerodromske piste, Srbopetrola, 'Žitopekove' pekare u naselju Šljaka i ciganske male na jevrejskom groblju? ... I još se usudio da sredi bratu koncesiju za pesak, šoder i ostale granulacije iz Južne Morave. Procenat od posla čisto bratski: vadiš materijal, nikome za to ne plaćaš, a skupo ga prodaješ jer beton se od toga pravi, a beton treba za sve što se gradi, od fensi švaleraških garsonjera do kosovarskih vila... A nije zaboravio ni svoju prvu ljubav, za koju mu roditelji nisu dali dozvolu da je oženi jer je bila iz radničke porodice iz Komrena. Da bi zalečio srcu rane, otvorio joj je televiziju, sredio regionalnu dozvolu i opremu preko menadžera i sponzora Festivala srpske zabavne muzike 'Demokratski melos'...»
«Ja sam čuo da je on još u vreme 'Elektronske' prodavao rentgen aparate po celoj Južnoj Americi. I da su ga, iako je imao samo srednju mašinsku, poslali na usavršavanje u Antverpen, gde je bilo sedište 'Filipsa'.»
“Kažu da se u to vreme, zahvaljujući njemu, ovde pila čuvena mongolska votka.”
“Jesi je probao?”
“Pa rekoh ti već da sam je celu izuo iz Pepeljuginih cipelica.”
“Ma, mislim na tu mongolsku votku. I danas se o njoj mogu čuti legende u 'Staroj Srbiji' i 'Gralu'.”
“To je bilo popijeno davno pre uvodjenja višestranačkog sistema.”
“Pa to znači da si bio u vezi sa starijom i bogatijom od tebe. Bio si diplomac, a?”
“Zajebi zajebanciju. Kakav diplomac, bio sam diplomata. I to diplomata u mirovnoj misiji.”
“Koga si mirio?”
“Svoju patku i svoje srce.”
“Šta? Nije te valjda grizla savest zbog Magičnog?”
“Ne razumem kako bi to moglo da se desi.”
“Pa, eto on u braku sa blaziranom ćerkom, a ti karaš mamu koja čuva ključ od blagajne a verovatno i ključ od ćerkinog spomenara. Znao si njenu prošlost bolje od Magičnog.”
“Imaš porno maštu, iako si ostao veran Keruaku i bi bapu.”
“Ne vidim šta se tu ne uklapa? Nije li Čarli Parker rekao: 'Kad žena oseti tuđa jajca na dupe, od nju više nema domaćica'?”
“U pravu si, sve se savršeno slaže.”
“Ali, nešto mi deluješ kao razbucani mozaik. Nije valjda da je to bila ozbiljna afera? U tvojim godinama?”
“Moje godine su ozbiljan broj.”
“Miriše na ljubavnu priču u sali za tombolu.”
“Može i tako da se kaže. Nikad ne znaš kad će da te strefi bingo.”
“Hm. Meni se čini da je tebe tvoj bingo zviznuo u bolno mesto.”
“Mora tako. Bingo se dobija da bi ga potrošio. Ne možeš da ga zadržiš.”
“Nešto ti se oči zacaklile. Kao da neko nekog tu nije preboleo...”
“Kako da ti stomak svari ženu koja zna razliku između haltera i mrežastih samolepivih čarapa?
Očuvana za mnoge prethodne generacije koje će širiti legendu dok traje ovaj svet.
U hodu uvežbana, na svakom koraku zna šta je čeka.
Stomačić ravan i gladak, uvučen među zube.
Više prozračna nego mršava.
Dečije dupe, kurvinski šiljate sise, krupne oči boje barskog meseca.
Kosa koja vara sve boje u koje je bila ofarbana, u čudnom padu, zaleđena, kao da ne želi da suviše osenči to lice koje ne prestaje da se bori sa mladošću.
Bledo, uvenulo na otmen način.
Zbog te borbe nije mogla da dobije bore...
Svi muškarci su bili janjičari za njeno ratničko lice i gvozdeni stas.”
“Au, tolko te dugo poznajem a nisam imao pojma da si se ljubavisao sa penzionisanim top-modelom?”
«Nikada se nije penzionisala.
U početku je bila glumica, igrala u Nišvilskom pozorištu, a pošto je bila đavolski zgodna dodatno se usavršavala za karakterne uloge. Ali, zbog muževljeve ljubomore morala je da ostavi glumački poziv. Uostalom, on ju je i doveo u pozorište, ne samo nju, nego i ceo repertoar, umetnički ansambl i višegodišnji namenski budžet... I onda je ona upisala etnologiju, pa je ispalo da se tu dosta našla. Sećam se da se odlično razumela u grnčariju, posuđe, nameštaj, nakit i dukate. Sve ono što interesuje svaku ženu u svakoj epohi... Radila je u gradskom muzeju, ali pošto je znala šta joj sve moćni muž radi iza ledja, u obaveštajnim zemunicama sa pet zvezdica, to joj je ubrzo dosadilo, pa je najpre radila kao 'etno didžej' na lokalnom radiju. Objavila je koktel cd, nešto kaonišvilski Buda bar, i tako je otkrila amorfnu fri-etno grupu 'Hazaroni'.»
«Ma nemoj? Ona je znači kriva što je Dragomir Evanđelista postao mistični gitarista sa harmonikaškim štimom?»
«Upravo tako. Ona ga je inspirisala da komponuje one muzičke opise Hristovog života po apokrifnim jevanđeljima, od kojih su neka proglašena za neobjavljena, a neka za falsifikat iako su baš ta bila najistinitija.»
«Mora da je patila od teške depresije kad je mogla narodnjačkog bluzera kao što je Dragi Kitka da prevede u onakvog muzičkog zločinca i turbo hrišćanina.»
«Takva žena je spremna na sve jer poseduje potisnute moći. Kada je završila sa 'Hazaronima', otkrila je Zaplanje i odlučila da tamo sagradi etno park. To ti je zahvalan kraj. Možeš da radiš šta hoćeš, ništa neće da ti zamere. Izbeglice iz Hrvatske nisu mogli da se načude kad su videli da Zaplanjci i dalje oru sa volovima i kravama. Je l' znaš da posle izvesnog vremena niko od njih nije ostao u Zaplanju?»
«Normalno. Bolje im je da prose u Beogradu sa daljinskim upravljačem.»
«Da. Dilema nije baš etno ali jeste seljačka.»
«A ima li nešto etnološko u Zaplanju, osim što su ljudi patuljasti mamuti i kamenjarke sa trećim okom u čmaru? Mislim, nije Zaplanje Egipat, nema piramida, nema božanskih maski, nema grobnica sa neotvorenim kovčezima a kamoli sa nekakvim ukrasima.»
«Nema toga, ali zato ima alat za tkanje seljačkih gaća. I ručno predene vutarke. Pa dudučići i druge izdeljane svirale za izvornu muziku što im zamenjuju gusle jer to nije guslarski kraj. Kakva je, neće me začuditi ako u Zaplanju otkrije ostatke poslednjeg otomanskog kulturno-sanitarnog uporišta na tlu Južne Mezije, ili pobratima onog vanzemaljca iz Lepenskog Vira.»
«Možda će kao bivša glumica u Zaplanju otvoriti antički teatar?»
«Mislim da je odustala od te ideje jer me je tamo, u jebenom Zaplanju, upoznala. Posle toga joj je bilo dosta drame i pozorišta za ceo život. Sećaš se onog leta kad su bila učestala zaprašivanja od komaraca. To je toliko revoltiralo Igu Bankara i Bukija Trukija da su ispod Lazarevog sela napravili komunu. Da može na svežem vazduhu da se duva avganac. I usput da se razmenjuje slobodna ljubav. Dovodili su nadobudne klinke da ih uče 'tantra meditaciji'. To ti je ono kad one zažmure i duboko dišu kako bi inspirisale svoj duh, a ti ih za to vreme obradjuješ rukama i jezikom i ostalim udovima da im produbiš disanje i iščistiš glavu od slika iz svakidašnjeg života.»
«Je l' vas tvoja buduća fatalna ljubavnica zatekla u orgiji?»
«Ne. Ti znaš da su i Iga i Buki iskusni doušnici, tako da je izvidnica bila u pripravnosti. A kada smo se smuvali, smesta sam zaboravio na pozitivne efekte kolektivnog transa. Čoveče, kad mi je pustila struju kroz vene, doživeo sam ponovo sve svoje flešove, samo pet puta pojačane. Možeš samo da nagadjaš koja je to hemija radila? Kao da je probila tunel na mostu iznad reke Kvaj. Možeš li to da zamisliš?»
«M-hm. Evo zamišljam, ali.. Ne znam... Nekako mi cela ta slika izgleda kao viseća zamka.»
«Naravno, stari moj. Vidi se da si mozak hranio istinitim halucinacijama... Da, bio sam u visećem tunelu sa tom kosmičkom silom od ženstvenosti. I pošto je bio toliko čulan doživljaj takvog susreta u tunelu, ti prosto ne možeš duže da ostaneš u njemu. Jer unutra je dvostruki mrak, onaj spoljni, i onaj unutrašnji u koji me je neprestano usisavala njena čudesna pička. E, sad, kada pokušaš da izađeš iz tunela, padaš u duboku vodu, negde u srcu džungle. Sećaš se reke Kvaj i njenog strateškog položaja?»
«Sećam se Vilijema Holdena kako pije i gleda u njeno dno. Ili je to bio Robert Mičam?»
«O tome ti i pričam. Holden i Mičam su bili u sličnoj situaciji kao i ja.»
«Kako to misliš?»
«Lepo. Kad strasti nadjačaju alkohol, počinje davljenje na suvo.»
«Šta? Toliko si se navukao na nju?»
«Ha, zaboravljaš da ja više ne mogu da se navučem. Posle svih preležanih detoksikacija – postao sam trajno imun. Može da mi zaigra stomak, ali budi siguran da neću da se uneredim.»
«Ali deluješ mi kao neko ko je ispustio govance umesto prdeža. I sa setom se priseća tog spusta.»
«Strasti, rekoh ti. Strasti ostavljaju neizbrisive ožiljke. Da sam pesnik mogao sam kilo živih elegija da napišem. Da se nisam izgnao iz sistema, mogao sam da osnujem agenciju za čitulje i da zgrćem pare kao popovi i pogrebnici.»
«Dobra ideja.»
«Svaka bol nosi u sebi dobru ideju kako da se pojača i produži. Da boli još više i jače.»
«Pa, dobro, šta se to desilo, da si morao i bol da hvataš za gušu?»
«Naša jebačina je mogla da ostari kao zdrava navika ili melahnolično sećanje. Ali, na kraju sveg tog svlačenja i oblačenja, kada je priznala sebi da se zaljubila u jednog slobodnomislećeg desperadosa koji ne želi da komplikuje svoj život... E, bratiću, mogu ti reći da je tada postala veća udbašica i od svog muža.»
«Je li? To te valjda nije iznenadilo. Znaš da žene u seksu uvek pronalaze višak značenja.»
«Iznenadilo me je kada je počela da startuje moju venčanu ženu.»
«Kako, bre, da je startuje?»
«Da joj se udvara, govoreći kakva sam ja džukela i preljubnik, i da nikog ne volim osim sebe, i da me drugi ljudi, odnosno žene, interesuju samo kako bih mogao da se projektujem kroz svoj kurac. I, pošto ju je majka moja dva sina odjebala, ova joj podnese neke neoborive dokaze naše tajne veze.»
«Koji Juda, majku joj izdajničku!»
«I tako sam uskoro dobio dve bogomoljke za vratom. Isisale su mi krv sa istom strašću sa kojom su mi ranije isisale spermu. Udbašica je našla novi trofej da potvrdi svoj buržujski renome. A onda je i moja žena otkrila svoj ego i samo mi pred kumovima ladno saopštila kako je sanjala frajera svojih snova i da se zaljubila u snu... I tako sam ostao napušten i ostavljen ko siroče, šutnut u najudaljenije ćoše ove ćelije u kojoj se, evo, i dalje igram imitacije života.»
«Znaš kako, u kafani moraš da praviš razliku izmedju pušenog i nepušenog mesa. Jer, ko ne ume da poruči, ne ume ni da naplati onome ko ga je služio dok je gozba trajala.»
«Suviše sam mator da bi mi pričao takve stvari.»
«Znam, nego ne umem drugačije. Čovek koji mora da jebe ne želi da prodje kroz sve ono što život znači.»
«Čovek koji mora da jebe. To je dobra definicija sudbine.»
«E, zato se ja nikada nisam ženio. Žena je nosilac pičke. Kad se s tim jednom pomiriš onda ti izgleda kao da se sve drame dešavaju drugima. A ti sediš u loži, posmatraš i uzdišeš dok se bezbedno uživiljavaš u polne pizdarije.»
«Ti si dakle Estrogenac. Ipak je ona brbljiva budala ubola delić suštine.»
«Ha, spreman si čak da i Magičnog proglasiš piscem samo da te zapamtim kao Testosteronca, zar ne?»
«Zapamtićeš me, to ti ne gine.»
«Niti gine, niti preživljava. Samo zaboravlja da ostari.»
«Pa, slušaj, od ovolikog pričanja ne stižemo ni da se napijemo, a kamoli nešto teže. Zaborav traži čistu glavu, unutrašnji mir i visok čučavac za napinjanje.»
«Ono, nije da nema radnje, ali sva ova brbljivost... Ima li to svoju cenu?»
«To je pitanje za konobara.»
«Da, u redu je, platiće se. Svaki kraj ima svoju veresiju. Nego, mislio sam nešto drugo.... Ovonaše...»
«Raspredanje?»
«Da, raspredanje... Kakav je smisao svega toga?»
«Zašto mora da ima neki smisao? Zašto uvek neko mora da bude kriv za nešto?»
«Pa, dobro, nisam ni mislio na krivicu. Nije ovo ništa loše – kad ljudi lepo piju i pričaju i posmatraju druge ljude koji ne piju i ne pričaju već samo prolaze...».
«Naravno da je ovo u redu. Zapamti jedno: Ljudi ne lažu. Ljudi izmišljaju. Zašto? Zato jer ne znaju šta se nalazi ispod celulita. Jasno?»
«Jasno kao anđeo na vrhu igle.»
«E, onda imaš razlog da se i sutra probudiš.»
«Nije neophodno.»
«Naravno. Samo reguliši račun, pre nego što izađeš na crtu.»
«Pij u miru, račun je namiren.»
«Ti znaš.»
«Aha. Ali, ako misliš da se sve ovo zaista događa, onda će ti jednom biti žao zbog toga.»

"Magični"

zoja444 zoja444 22:55 03.02.2011

ju, ju

crni treneru, kakav mamurluk?!

pa, je li to sportski?
trener92 trener92 23:03 03.02.2011

Re: ju, ju

zoja444
crni treneru, kakav mamurluk?!

pa, je li to sportski?


Jutarnji od sinoćnjeg treniranja

zoja444 zoja444 23:08 03.02.2011

Re: ju, ju

Jutarnji od sinoćnjeg treniranja



aj, joj, nemoj!
trener92 trener92 23:56 03.02.2011

Re: ju, ju

zoja444
Jutarnji od sinoćnjeg treniranja



aj, joj, nemoj!


Dobro , neću

trener92 trener92 11:48 04.02.2011

"Mora se predati"

" Dok se tuširaš iza ponoći u tuđem kupatilu nikad nisi načisto – da li će da ti upadne kašika u med ili sapun u klozetsku šolju.
To je zato što ni jedna žena nema isti početak i kraj. One su priče od krvi i mesa i sve govore o doživljajima Karen Sisko.
U tim doživljajima pouka zamenjuje i zaplet i rasplet. I lako se pamti. Ide otprilike ovako: žene su rođene za muškarce a muškarci za seks. Oni ne pucaju u metu, već u onog ko metu pridržava.
Možda je to razlog što pokušavaš da budeš makro – ne bi li preobrazio kurvu u smernu ženu koja hoće za džabe, i to ne s tobom. Kada te neko ceni kao biće onda ti pada cena i počinješ da osećaš fluid s pogrešnim delom sebe. I još moraš da popričaš s ozbiljnim alkoholičarem koji te neće saslušati, ali će pitati:
"Zašto piješ kad ga ne osećaš?"
Jednom sam se zaljubio u Ukrajinku koja je ordinirala u dvospratnoj kući mog poznanika na ivici Bulevara "Keš end Keri". To se dogodilo dok sam je vodio na abortus i slušao strašne ispovesti iz tajge pune pripitomljenih ljudi koji su se slomili trudeći se da postanu zveri.
Ona nije pripadala ovom svetu, ali je prihvatila igru iz prethodnog – s ciljem da se niko više ne raspituje za njenu budućnost. Za tako nešto moraš da imaš pristup, a ona ga je imala. Znaš da ti neće reći "hvala", ali i da se nikada neće raspitivati o tebi kada je jednom skloniš s ulice. Od one vrste koju bih bez ustručavanja upoznao sa svojim psom ili s momcima iz benda. Ne pamtim da joj je ikada bilo teško da me zamoli da budem malo grublji sa njom. O takvim ženama možeš da čitaš u no-wave magazinima.
Telo joj je bilo fantastično. To sam saznao dve godine kasnije. Ali pre toga, kad se očistila i preuredila, odveo sam je u dečiju sobu, dok je majka mog deteta spavala uz utišani televizor u našoj spavaćoj sobi. Između je bila međusoba – pošto je stan bio oficirski, nije nedostajalo useljivih nusprostorija.
Trudio sam se. Ulazio sam u nju lagano, brižljivo, kao da ulazim usnama i trepavicama. Želeo sam da budem nežan, ali nežnost nije pomazila moju samokontrolu. Pomazila me je na drugom mestu, tamo gde se dodir oseća kao pod lupom, te se ne možeš uzdržati – čak i ako ne držiš toliko do sopstvene muškosti. Nežnost me nije napuštala i bez dvoumljenja sam ga izvadio pre štrcanja. Tako da nije bilo šanse da je i ona svršila. Nikakvu glasinu nisam čuo o tome. Uzdaha i jecaja nije bilo ni u tragovima; televizor u sobi majke moga deteta bio je čujniji.
Oprostila mi je brzo, brže nego što sam ja vodio ljubav.
Tek tada mi je opisala sebe: verovatno nismo imali pametnija posla, ili je ona više volela da koristi usta na taj način. Slušao sam je pažljivo iako nisam bio željan istorije. Slušao sam je, i nju i njen internacionalno-oralni akcenat, možda zato što sam pre toga popio ono s onim više puta, a možda zato što imam sto godina i dva godišnja doba – indijansko leto i zlatnu jesen. Jer, da nisam tolikih godina mešao vlahovac s vinjakom, sigurno bih je upitao:
"Ko si ti da mi tek tako praštaš?"
Ali, nije bilo tako, nisam je prekidao u kozačkom ispovedanju, niti sam joj se izvinjavao ispražnjenim mudima. Postali smo prijatelji, sa mnom je vežbala nameštanje kondoma, a ja sam joj merio vreme. Vreme moje erekcije prihvatila je kao standard koji je morala da ispuni kako bi napustila suteren dvospratne kuće na ivici Bulevara "Keš end Keri" i otišla u dauntaun s neonskim bankomatima i osvetljenim haustorima.
Pršuta se jede zubima a feferoni jezikom i ko se jednom oljutio, taj će opet da se oljuti. Bez obzira što je jedne noći neka druga, ne manje nepoznata žena poželela da mi stavi hleb na jezik, te me odvela u pekaru za mlade nesaničare. Još me usput terala da gutam vazduh pre disanja, pošto mi se gadilo da pijem vodu na prazno.
Kada sam, posle pijanke u kojoj nisam bio jedini, naručio burek, prodavačica slanog i slatkog peciva nije umela da izračuna koliko je to četvrtina. Premda sam se lepo izražavao u tepsijama. Imao sam utisak da se to i ranije dešavalo. Zato sam se prepustio tuđem vođstvu.
Situacija je bila regularna, bez obzira na to da li na nju gledaš ispod ili iznad pulta za hranu i novac. Auto je imao sirenu, točak gumu, pojas je imao volan, sedišta su imala telo. A na prozoru spavaće sobe bila je učvršćena mreža za komarce. Dotle je sve bilo u redu.
A onda ona počinje da bude svoja i ja moram da joj kažem:
"Nemoj da se ljubimo, uzimaš mi votku iz usta." Nisam razumeo šta hoće ni kada me je ubacila u krevet. Onda je rekla da voli "trojku", na šta sam joj skrenuo pažnju da ja ne volim ni trojku, ni trojance. Pa sam uviđavno dodao:
"Ajmo kod mog prijatelja." Otišli smo tamo nenajavljeni i nedoterani, i on joj je posle radio spuštačinu a ja sam se uspavao.
Ujutru mi je rekla, dok se oblačila u odeću koju nisam prepoznao onoliko koliko sam prepoznao nju: "Ja sam te pokrila. Tvoj prijatelj nije ni ćebe hteo da stavi preko tebe." Onda sam počeo da pričam o skrivenim vrlinama prijateljstva kako bih joj pomogao u odluci da ode bez pripaljivanja cigarete ispred otškrinutih vrata.
Iako je otišla sama, ne pominjući ni dete ni oca, ubrzo sam shvatio da je prijatelj nestao pre nje – iz sopstvenog, nezaključanog stana. To je trebalo nešto da znači. Ali, nisam se udubljivao u njegovu ključaonicu.
Sutra me zove moj predvidivi prijatelj i pita ganutljivo: "Šta si ti radio s njom? Zašto je onako naglo pošuntavela?"
Ja ga nisam pitao ništa o njegovom noćnom ponašanju koje sam prespavao, nego sam se prozevao celim licem i ispričao mu toplu ljudsku priču o tome kako je lako otići u tri lepe gotike, kada te zabava natera da rastvoriš kombinovani prašak u svoje piće – koje ne možeš da pronađeš ni Gajgerovim brojačem. Ljudi u potrazi za pićem obavezno se mimoiđu više puta pre nego što se upoznaju, sisajući led bez limuna. A to je stanje u kom se začas pobrkaju fizička i verbalna razmena sokova.
"Ništa ja njoj nisam radio", rekao sam. "Mora da je šuntava po prirodi. To mi je promaklo dok sam se rukovao s njenom sisom."
Ali, to je bilo davno, na početku večeri, pre nego što sam preterao s tabasko-sosom u izduženoj čaši votke, i pre nego što me je ubacila u kola i vozila brzinom vetra na kiši. Mogu samo da se prisetim da sam bio upotrebljivo veseo.
Prijatelj me je slušao kao da sluša neki unutrašnji glas, a ne moje pomirljivo mrmljanje. Kad se umorio od poređenja, rekao mi je da je tajna mog uspeha sa ženama-slučajevima u tome što ništa ne pokušavam a teram zezanje na šalu, i elokventan sam i pažljiv, i povrh svega navijam za njih tako da čak i one to mogu da shvate.
Nisam želeo da pobijam prijatelja. Njegovo kazivanje podsetilo me je na još jedan dirljiv nesporazum, kad me je jedna od tih žena pitala da li hoću da je izvedem, a ja joj odgovorio da možemo da izađemo zajedno, ali ako hoće da je izvedem – onda mora da mi da lanac, pa da je vodim gde kaže.
Sasvim je moguće da sve ove žene nisu normalne, a ni ja ne zaostajem za njima u nedostatku razuma, i sve je u redu jer se ne trudimo nešto naročito da budemo takvi. Svi smo u svom lažnom ludilu i stvarno je mnogo fin osećaj kad se otkačiš od ničega.
Život je samo jedan, osim ako ih ima više, ali sve ih treba proživeti. O onome kroz šta si prošao, pripovedaće Mišelinka i Gejša, stepenasto uspinjuće drugarice s očima iskošenim od čudila i bola. Ono što preostane biće neupotrebljiva tajna koju ćeš odneti sa sobom – kad se rastaneš od onog sebekoga nikada nisi imao, mada si mu čitavo vreme uredno pravio društvo.
A do tada, društvo će mi i dalje praviti zapažanja iz malog mozga koja mirišu na sekret i sapun. Sekret je njen, sapun je u njenom kupatilu. Ona ga je birala, kao i sve ostalo čime sam okružen. Pošto mi nije prvi put da se tuširam klečeći na kolenima, pognute glave i otvorenih usta, preporučila mi je da koristim vranilovu travu: ne izaziva zavisnost kao valerijana, a smiruje kao trodon. Ima je samo u jednoj apoteci, ispred raskrsnice na Crvenom Pevcu. Apotekare moraš da osloviš po imenu da bi ti dali tu biljku i rekli kako da barataš s dozama. Trava mora najpre da se stavi u komovicu, u razmeri 1:5, da stoji na toplom petnaest dana, pa tek onda ukapaš kapi u sebe i čekaš. Ono što ti ne kažu jeste da treba malo strpljenja dok nestanu snovi koji te spopadaju u trenucima nesanice...
Ram sa slomljenom slikom. Iako ne propuštam nijednu depresiju, ovo kao da je konačno iskustvo.
Nabreklo od plutanja.
Traje kao haljina koju joj nikada nisam kupio. Umesto nje, kupovao sam heroje i njihove drugarice. Hteo sam da imamo zajedničkog oca.
Tuširanje zaista može da te upristoji. Čujem klokotavi šum dok se kapljice vode rasprskavaju po meni svom težinom. Slivnik u kadi začepljen je od dlaka i kapriciozna voda raste poput gnjecavog testa u koritu.
Osećam se suvo, ali ne brinem zbog toga.
Znam da će zavrnuti slavinu kad me pronađe."

"Magični"




rape70 rape70 17:42 04.02.2011

Magični Trener92

Jak ste spoj
Za obojicu...
trener92 trener92 20:52 04.02.2011

Re: Magični Trener92

rape70
Jak ste spoj
Za obojicu...


rape ,hvala ti za ovo, odlična !!!!za tebe nešto posebno ,ovako

blues iz Nišvila ...

nistagmus ( nadam se da će se javiti da postavimo nešto) a do tada

"neko danas, maj 2009.
Ne znam kako da kažem volim te na sto svetskih jezika, ali skinuo sam to: kako da kažem volim te na sto svetskih jezika s neta i odštampao sam to: kako da kažem volim te na sto svetskih jezika na listu hartije ko oproštajno pismo. Pljugao sam jazz sa šlagom i pokušavao da je oblikujem od dima nad krevetom dok je piksla disala zajedno sa mojim stomakom.
Želim da sam flaster za odvikavanje od pušenja, prisno pribijen uz sazvežđe oko Miinog pupka, ili barem pljuga koju tako požudno vadi iz paklice i žigosa sjajem za usne sa ukusom jagode. Nije pušila. Nije se odvikavala od pušenja. Ne isplati mi se biti niti flaster niti pljuga. Želim da sam njen flaster za kontracepciju koji joj u višednevnom zanosu balavi u poljupcu na njenom ramenu. Ali eto, ipak sam se više poistovećivao sa neželjenom bebom.
Slušao sam jazz i pravio je od kolutova dima, a ona se lomila pre nego bih je pomilovao.

neko juče, februar 2009.
Kraljica bluza mi je dala šansu da definišem svoja osećanja. Ne, možda je želela da definišem svoj odnos prema sopstvenim osećanjima. Ja nisam ni trenutka pokušao da se definišem, jednostavno sam neprestano buljio pravo u oči tome: isto i potezao iz flaše piva velikim cugom. Nakon nedelje u nedoumici pokušao sam da pustim onu istu staru ploču. Ona je veoma hrabro pokušala da mi pomogne u tome. I nakon prvog rifa sve mi se skurčilo. Odjurio sam do saluna i naručio točeno. Jedino što bi mi te večeri prijalo bio je raspad. Osećao sam neizmernu ljubav ka pijanstvu. Neka od njih mi je prišla i izgovorila jednostavno moje ime. Razmenili smo brojeve, a ja sam već smišljao sms erotske sadržine ne bi li je nanamio na zapišan dušek i stihove B.B. Kinga. Izvrnuo sam utrobu te noći ko klinac duboke džepove nakon igranja u pesku. Prosio sam ljubav u onom istom veceu saluna, veceu koji je tokom godina promenio pol, veceu u kom sam vaćario iz zasede usputne saputnice kroz noć. Tražio sam stare mrvice. Umesto starih mrvica nalazio sam nove parčiće. Tu novu, jednu od njih, okitio sam sasvim jednostavno, isto kao i sve njih, sa onim: the babe. A J the babe je imala nameru, neku nameru, to sam joj video u očima.

pre nekog juče, maj 2008.
Sedeli smo pored reke tik uz ušće kanalizacije i Nišave. Sve nam je mirisalo na ušećerene jabuke. Govorio sam Kraljici Bluza ko sam. Kako se osećam. Šta znam da uradim. Čega mi je dosta. Govorio sam joj kako sam to usput voleo. Tada smo čini mi se kupili onu ploču koju smo kasnije neprestano vrteli. Tada sam je ljubio ubeđen u svoju sudbinu. Sve je imalo smisla. Sve je štimovalo. Srce je vozalo svoje solo deonice i nama je bilo jednostavno prelepo.
♫ B.B. King - When my heart beat like a hammer


trener92 trener92 20:56 04.02.2011

Re: Magični Trener92

"neko danas, maj 2009.
Mia me je grickala lagano, a ja sam goreo od želje da me halapljivo proždere ili bar zaplete u lokne koje je peglala. Ulaz njene zgrade doživljavao sam ko predvorje raja i tu sam joj govorio sve to jednostavno i čisto što sam osećao prema njoj na tako konfuzan način. Mia me je razumela, ili joj možda to i nije bilo bitno. Možda je videla tu moju jednostavnu želju da je maznem za ceo život i podelim skitnju nagim Mediteranom sa njom.
Mia je bila šaputanje koje se mešalo sa jazzom i dimom pljuga nakon ponoći. Mia je bila fotografija, misao koja me dovodila do pucanja tokom onanisanja. Mia je bila antibiotik onom tesnom žuljanju: isto. Mia me je grickala lagano, a ja sam goreo od želje da me grilovanog i punog emotivne uspaljene masnoće proguta bez žvakanja. Svake noći pljugao sam jazz sa šlagom i pokušavao da je oblikujem od dima nad krevetom dok je piksla disala zajedno sa mojim stomakom.

neko juče, mart 2009.
Nisam mogao prestati da razmišljam o Mii. Zapostavio sam sve druge, pa i kraljicu bluza sa kojom sam delio ono: isto. Satima sam vajao Miin akt od gustog dima smotanog duvana. Te jedne večeri poželeo sam da opet potvrdim onu staru: muškarci su govna, a žene su kurve. J the babe je bila zainteresovana za klavir u mojoj sobi. Želela je da ga pokloni tom nekom dečku koji udara po dirkama u Holandiji i retko je viđa. Ja sam tu samo bio posrednik u rasplamtaloj emotivnoj trgovini. Kako god, klavir nije želeo da se proda. J the babe je sedela sa one strane stočića punog opekotina od vrelih stvari i pila kafu. Skuvao sam dobru kafu i vrteo po glavi kako da je dobro pojebem. A onda, najedanput, bez ikakvog razloga više nisam želeo da budem govno. Ipak nisam zagrizo za to njeno dobro dupe. Samo smo tako sedeli i baljezgali o glupim stvarima. Na kraju zazvonio mi je telefon i prekinuo neprijatnu tišinu koja se iznenada isprečila. J the babe je imala neku nameru, osetio sam to pucketanje niz nabreklu dojku tišine. Bila je to moja devojka. Doćiće i ona na kafu. Kroz par udarca kapi nenajavljene kiše u okno prozora nad mojom glavom, zateko sam sebe kako ležim i gutam komovicu. Eksirao sam svaku čašicu dok gledam kako njih dve voze neku priču. Čovek bi pomislio da se obožavaju, ona koju sam još uvek voleo i ona koju sam želeo da pojebem. U celoj toj gužvi u mojoj dnevnoj sobi, ja sam razmišljao o Mii.

pre nekog juče, avgust 2008.
Voleo sam je svim srcem. Inspirisala me je na život, da, to sam jednom prilikom izjavio i bio sam iskren i prema sebi i prema Kraljici Bluza. Posle posla uletao sam u njen stan blago napaljen. Roditelji su joj bili na letovanju. Dane smo provodili u obedovanju svuda po stanu. I tada je bilo onog: isto, samo to: isto, tada je bilo do jaja dobro. Trošili smo lovu na pljeskavice, pivo i kondome. Tucali smo se napaljeni do bola na tribinama pomoćnog terena F.K. Radničkog. Kako sam je samo tada voleo. Želeo sam je za ceo svoj život. Želeo sam je neprestano tako dobro i tako: isto. Jednostavno bilo je nepresušne inspiracije u svakom našem zagrljaju. Na druge, na neku od njih, nisam ni pomišljao. Ta jedna ista ploča koja se vrtela bila je sve što sam tih dana pre nekog juče voleo da slušam.

neko juče, mart 2009.
Nakon mojih pet rakija J the babe je otišla kući. Posle nje, sasvim jednostavnom rečenicom koja je iziskivala komplikovano objašnjenje, i Kraljicu Bluza sam otpratio do vrata poslednji put. Bila je ljuta i zbunjena. Taj pogled sam uhvatio kroz skoro zatvorena vrata dok je ona silazila niz stepenice noseći svoju gitaru na leđima. I tu je bio kraj onom: isto. Razočarao sam je, bio sam potpuno svestan toga. Srušio sam nešto što je moglo da bude predivno. Na raštimovanom klaviru zasvirao sam težak dust my broom bluz.
I opet sam sam.
Sutradan nakon posla razgazih neki italijanski recept i pozvah J the babe na večeru.
-Miljane, nisam ja takva devojka. Mogu da dođem na večeru i to je to. A za to što tebi treba sigurno već imaš neke druge koje bi pozvao.-
-Pa nisam ni ja takav dečko bejbe!-
Pojela je sve iz tanjira. Znači dopala joj se moja papazjanija. Ponovo smo razgovarali o klaviru. Razgovarali smo o mojoj bivšoj devojci. Govorila je da joj je glupo to što je sada sa mnom sama u stanu sa praznim tanjirima i praznim srcima. Govorila je da ne želi da prevari dečka. Govorila je da sam zao, a ja sam se samo ko plišani meda opružio na dvosedu držeći glavu na njena kolena već dovoljno umoran od posla i čekam kada će već sama sebe da ubedi da je nešto najlepše što može da joj se desi večeras tucanje sa mnom. Nakon duge večeri u farmericama pitala me je:
-Da li si tucao neku ovde?-
-Da.-
Naravno da sam tucao i neku i nekog i sebe baš tu na tom dvosedu, zar je mislila da će biti prva. Nakon duge večeri u farmericama našli smo se goli u mom krevetu. Mene su oči pekle od umora a ona je spremila novu igru.

neko danas, maj 2009.
-Ništa od onog što si govorio nisi ispoštovao. Tako si me zajebo...niko me nije zajebo kao ti!-plakala je Kraljica Bluza.
Ćutao sam jer nisam imao šta da kažem. Jednostavno postupio sam onako kako sam osećao. A teško je bilo biti ono što si osećao tu negde oko trojke ispred saluna opijen pivom i džekom.
-A ispao si govno, najveće...toliko sam ti verovala, ali da znaš više nikada ne bih mogla da budem s tobom. Mnogo si težak čovek. A dok sam te volela nisu mi smetale te tvoje mane i to tvoje flertovanje s devojkama...niko to ne bi mogao da iskulira...-
-Kraljice biće sve u redu.-govorim joj formalne stvari. Imao sam razumevanja za njene suze. Imao sam razumevanja za njeno pijanstvo. A onda je patetika počela da me smara. Popizdeo sam. Više nisam imao razumevanja nizašta.
-Ne volim te više. To je razlog što nismo zajedno.- bio sam surovo iskren i ona je ponosito odvrckala svoje slatko dupence u pravcu ledene testosteronske pustinje.
-Smorila te.-upitao me je Čika.
-Ispizdeo sam za deset.- pokušavao sam da zapalim pljugu.
-E, sere i ona, do malopre se žvalavila sa nekim likom ispred vecea a sad kao voli te...pokupio sam jedan broj od nekih riba zvaću ih sutra na kafu kod nas na terasi, slobodan si...-
-Aha...- nasmejao sam se.


trener92 trener92 20:59 04.02.2011

Re: Magični Trener92

neko juče, mart 2009.
J the babe nije hela moj mojo u međunožju. Brinuli su je plodni dani. I dalje sam glumio dripca jer se prodaja raštimovanog klavira odvijala baš onako kako sam želeo. Imala je fenomenalno telo. Još bolje je bilo na štiklama. Vlažila je pod jorganom iako ja nisam bio deo njene čednosti. Na kraju cele te njene igre B.B. King mi je podviknuo: the thrill is gone, it's gone away for good...i ja sam se napeo iz petnih žila u poteru za orgazmom. Slavila je noć kunući se još uvek pred mojim jajima da je verna, a ja sam nalik slepom mišu ganjao bube. Kada me je ubedila da od penetracije nema ništa, ja sam prostački nad njom krenuo da onanišem. Sažalila se i rešila da mi pomogne u drkanju. Drkali smo zajedno sve moje duboke misli koje sam želeo da joj kažem. Kada sam svršio pogledala je moje seme i rekla da je totalna laž to što sam rekao da sam sterilan; moje seme bilo je zdravo. Možda sam potajno maštao o žetvi. Dobila je polovičan osećaj romantične večeri, kada sam zaglavio prst u njenom orgazmu. Stenjala je u strofama i ja sam se opet napalio. Ali nisam tu mogao ništa, zamenila me je za mog prstonošu.
Čista prokleta erotika.
Nakon svršetka želela je da razgovaramo. Nisam više mogao da gledam njene usne. Nisam želeo da ko vo preživam uz priču. Otišla je zajedno sa svarenom večerom niz one iste stepenice kao i ona koju sam voleo. Nisam razmišljao o Mii. Bio sam i suviše zao.
Ja sam se osećao ko pukotina u suvom sapunu, ko izmišljotina u autobiografiji i doleteli su dani u kafani rastrgnuti po šavovima uflekanih stolnjaka.

pre nekog juče, oktobar 2008.
Ja sam jednostavan. Krajnje jednostavan, ali uz sitne komplikacije oko odnosa sa mojom penom za brijanje. Ja sam stvarno jednostavan, samo to je zaista komplikovano da se shvati.
Čuo sam o njoj šaputanja i pre nego sam je upoznao. Vrtelo se to u smogu, samo ja sam tada voleo drugu i uporno ignorisao izduvne gasove. Tog oktobra, nešto pre promaje uselio sam se u novi stan. Miris moleraja i prestarele hrastovine, obeshrabljene kućne protuve slavile su novog boga. Upotrebio sam svu svoju magiju i od sobe prepune čvornatih polica načinio bordel sa klavirom, gramofonom i stolicom za ljuljanje koja uspavljuje moje perverzne snove. I sada sedim i njišem se.Pušim ponovo prvu pljugu posle refrena: ne pušim više; možda ću duže trajati, ali čemu?! Bojažljivo varim svoj spokoj dok Morison recituje sa gramofona američku molitvu.
I knjige. Knjige sam zatekao na polici. Kao da su me i one čekale. Toliko Rusa na jednom mestu nisam nikada video. Posvetiću se čitanju. Nisam brinuo o svetskoj podeli, zgrabio sam Džeka Londona i nešto što mi je zvučalo iskreno: kralj alkohol. Nikada nisam bio lik koji overava na ruske klasike, ali možda to želim evolutivno. Njihao sam svoj spokoj u stolici za klackanje i pitao se koliko će to da traje; ni slutio nisam da je bad boy blues tek počeo.
Poželeo sam da naštimujem klavir. Izguglao sam kako. Svidelo mi se to što je velikim teget slovima pisalo lako. Ponešen idejom bacio sam se na zapišan dušek na podu i poslao poruku jednoj od njih:
, gde si ti? --uselio sam se u novu gajbu, klavir, gramofon, slike, ploče, knjige...i ja...jebote od erekcije ne mogu da zaspim. Ovo mi je prva noć

neko juče, mart 2009.
Probe s bezimenim bendom postale su sve intezivnije. Oboleo sam od one sitne boljke: gde naći džitru za večerašnju probu. Sve je bilo mnogo lakše dok je i Kraljica bila u bendu. Njen crveni Džo dobro mi je ležao. Našli smo novu pevačicu. Mari je vrištala jazzy i naše stvari postale su totalno sexy. Na probe sam odlazio strejt, a onda bih se urnisao od piva i vutre. Izbegavao sam vutru, pušile su se loše stvari. Jedne noći zapeo sam negde u dubokom stondu. Želeo sam da se bacim u svoj krevet i iskuliram noć ne bih li bio u stanju da sutradan odem na posao. Posle probe na gajbu kod Tarabuke došli su neki ljudi. Među njima bila je i Pahulja. Sasvim obična pahulja sa širokim kukovima. Tarabuka mi je kroz njegov ludački osmeh preporučio da je karam. To mi je delovalo kao primamljiv način da se izađe iz stonda.
-Ja i ti večeras spavamo zajedno.- rekao sam joj nakon što smo se upoznali.
-A ko je to odredio?- odbrusila mi je.
-Pa ja bejbi...-
Nasmejala se. Legao sam na pod do fotelje gde je ona sedela i đavolskim pokretom ruke uhvatio je za ribicu preko farmerica tako da niko ne vidi. Stegla je butine i pridigla svoje pivo. Nije mi se svidela. Bila je sasvim obična pahulja. Želeo sam da je karam. To je bio prokleto dobar način da se izađe iz stonda. Dok su svi čavrljali ja sam se lagano pridigao i otišao na spavanje. Tarabuka se zabrinuo za moju seksualnost i prišao mi je sa pakovanjem kondoma i rečima:
-Pa care zar misliš da će ona sama doći, a da je ne smuvaš?!-
-Doćiće...-
Nasmejao se ludački. Uvek se smejao ludački. Obožavam ga. Oduvek sam ga obožavao.
-Nemoj da se uspavaš.- govorio mi je dok sam se svlačio.
-Neću...- lagao sam. Kuntalo mi se do bola.
-Oćeš da te probudim kad dođe...- govorio je dok je palio neke sveće i ložio neku nepotrebnu romantiku. Zatražio sam mu da pusti bluz. Volim da jebem uz bluz.
-Ma biću budan..- rekao sam mu i počeo da hrčem.

neko danas, maj 2009.
Na aerodromu u Minhenu, Mii u knjizi koju sam joj kupio pokušavam da spontano napišem posvetu. Pio sam neko sasvim drugo pivo, koje do tad još uvek nisam probao i pitao se ima li ovde kraja varijacijama na temu bier. Zanimao sam se sitnim nedoumicama sve u cilju što bržeg povratka kući na Miine usne.

trener92 trener92 21:02 04.02.2011

Re: Magični Trener92

"neko juče, mart 2009.
-E, otišla je da se tušira ...budi se bre...-
Otvorio sam oči, a maleni bluzer je već počeo da raste. OK, stond je prohujao. Sveće su već bile ugasle. Nisam imao predstave koliko je sati. Ušla je u mračni sobičak dva sa dva osvetljena svetlima Nišvila. Smanjila je bluz. Skinula je farmerice. Uhvatio sam je za butinu i bele najlonke ćuteći. Sela je na mene kao gospodarica. Strgo sam jebene bele najlonke zajedno s gaćicama. Vlažila je napaljena ko da me se bojala. Stavio sam kondom i sve je započelo, ćutke, s guza. Lepo je stenjala. Svidelo mi se to u njenom glasu. I ona je pevačica.
-Moram na spavanje...sutra idem oko sedmice na poso...- rekao sam joj nakon što sam kondom otreso na pod pored kreveta.
-OK...-šapnula mi je.
Ujutru sam se iskrao ne pogledavši je. Iskorišćen kondom ostao je da leži na podu pored kreveta. Iz sobička sam kroz kujnu upao u dnevnu sobu gde su spavali Tarabuka i njegova cimerka velikog srca, posudila mi je svoj krevet za snošaj. Možda sam i mrzeo sebe toga jutra što kasnim na posao, opet, ali barem više nisam bio u stondu.

pre nekog juče, oktobar 2008.
-Miljanče uživaj...jedva čekam da ti vidim stan... :) - bio je odgovor jedne od njih.
Pokušavao sam da zamaskiram i prevarim ono: isto, jednostavnim zabacivanjem prazne udice mnogima od njih, a zapravo možda bih i konačno počeo da mrzim sebe ako nešto upecam. Nije mi bilo do nove preljube. Činilo mi se da ono: isto, mogu da rascepam sitnim flertovima. Činilo mi se da će sve biti OK ako zajedno odemo u posetu mojim roditeljima. Činilo mi se da će tada biti manje šanse da odem na kafu sa Marijom the babe i nastavim loše navike.
Otišli smo u posetu mojim roditeljima. Propisno smo se napili. Propisno smo se napalili, ali to: isto, me je steglo za jaja i prisililo da izgovorim ono pičkarski:
-E, ne mogu večeras...umoran sam, spava mi se, previše sam pijan.-
A jednostavno sam znao da samo nema inspiracije, a sve ostalo je isto.

neko juče, mart 2009.
Izdavač me je pozvao i rekao da je roman odštampan. Bio sam ravnodušan. Prijatelji su se radovali umesto mene. Bilo je logično organizovati neku žešću orgiju i promociju, ali to prosto: organizovati, delovalo mi je jebeno zajebano. Još uvek sam se svađao s penom za brijanje. Na sav glas sam širio vest oko sebe da mi je roman oživeo...poznatim i nepoznatim ribama. Jedan poznanik je dobio na toj pivarskoj nagradnoj igri ceo jebeni kafić...bila je žurka povodom otvaranja, a ja sam normalno bio pijan ko čep. Sa ludakom iz kraja sam plaćao ture dvema fenserkama, a na kraju sam prelepog gabora koji je stojao za šankom odveo kući na konak. Čika je spavao u drugoj sobi nakon doze bedne svađe sa devojkom. Ta nova ušla je na prstima i nakon komande skidaj se, smakla sve sa sebe. Moje pijano dupe zaglavilo se u nogavici. Dok sam ponosito lebdeo nad njom podrigujući, pokušavao sam da otvorim zipovan kondom. Uspeo sam, čak i u tako pijanom stanju tehnika mi je bila nepogrešiva. Držao sam crveni lateks u rukama i gledao čudno svoje međunožje. Zasvirao sam na raštimovanom klaviru odu polnim bolestima. Moj maleni bluzer me je opet izradio i zaronio bez kostima. Onda sam shvatio da je muka oko otvaranja kondoma, bila čisto gubljenje vremena i pokušah muški da se bacim na poso. A onda me je i centar za ravnotežu izneverio i ja, ko saksija sa balkona, nagnuh se na desnu stranu, preko ivice kreveta i zajedno sa rasčepljenim nogama poleteh u pad. Uspeo sam hitrim refleksom da se ščepam za drugu stranu dušeka i vratim u normalu. I više nije bio erekcije. Više nije bilo ni želje da je onemim. Više nije bilo ni razloga za sve to. Tupkao sam poslednje tonove po raštimovanom klaviru.
-Mnogo sam pijan, ne mogu...- rekao sam joj i bacio se prodirući žestoko u san.
Ujutru je ustala pre mene i otišla na posao. Nisam imao snage da je ispratim. Crveni neupotrebljen kodom je i dalje spavao na podu do mog kreveta.

neko danas, jun 2009.
Mia je kupila karte za blues veče sa Lance Lopezom. Bila je prelepa smešeći se pred tom kriglom piva. Zaljubio sam se do najzavučenijih špilja zaliva u kom su uplovljavale mnoge jahte. Talasi su nosili Miu lagano ka pristaništu, po sunčanom danu, a mene je sve to drmalo kao bura. Držao sam ružu u ruci i gledao njene nasmejane oči. Sve je bilo savršeno i jednostavno. Počinjao sam da verujem u tu njenu sudbinu, kad već moju nisam upražnjavao.
Svirka je bila prašnjava. Kraljica Bluza prišla nam je s leđa.
-Lepa ti je devojka.- rekla mi je na uvo.
-Jeste.- rekao sam joj u obraz.
One su se pozdravile poljupcem čudne sadržine, poljupcem koji je želeo da ima sve oblike karcinoma samo da nije morao biti živ pri tom susretu. Čudno je to sve ispisano, ta priča i ti likovi i ti odnosi. Čudno je to videti Miu i mene nage i probodene Erosovim strelama, čudno, jer kada sam je upoznao žvalavio sam se sa bivšom. Poznavale su se dovoljno dugo da ne budu ravnodušne. U svom tom naboru emocija koje su zujale Nišvilom ja sam se osećao sasvim normalno, ubeđen da je sve to totalno pitoma životna stvar.

trener92 trener92 21:19 04.02.2011

Re: Magični Trener92

"neko juče, april 2009.
Vidim priče koje me mame ko provalija mamuta. Vešt praistorijski lovac baca kamen na moju tešku lobanju. Dok pišem ploča preskače. Pesma dobija čudne primese eha. Osećam se ko prosjak. Vrtim prstima zaleđene rukavice i grejem ih. Delio sam stan sa cimerom velikih mogućnosti, kog sam od milošte zvao Čika, samo...malo smo toga hteli. Imao je tu jednostavnu viziju braka, a popio je čaj od tatule i pre nego što je odabrao smoking. Imao je tu bejb za sigurno, a onda je daljina počela da rola džointe stoes(100's). Pre ispušenog džointa sapleli su se u odnosima. Muškarac je imao priču, riba je imala pesmu. Ja sam ko potentni šovinista gledao na to sa strane i ne savetujem vam da radite to isto kod kuće. Mimoišla me je njegova nesreća jer sam svoju odabrao, ali nekao u otprilike istom periodu ostali smo bez cura. Ja sam se osećao ko pukotina u suvom sapunu, ko izmišljotina u autobiografiji, a on, on onako kako nikada nisam saznao jer ga nisam ni pitao. I doleteli su dani u kafani rastrgnuti po šavovima uflekanih stolnjaka.

pre nekog juče, oktobar 2008.
Probudio sam se pre Hipi Marame u tom stanu gde je živelo njih tri nekud na Novom Beogradu. Fine cice. Prošlo mi je kroz glavu, kada me je dovela u stan, da bi bilo do jaja prošarati po svim sobama. Iako nisam bio njen, nije imalo smisla prema našem prijateljstvu, nije imalo smisla mene deliti sa njenim cimerkama, a raštimovanom klaviru bi to baš prijalo. Pili smo pivo. Svi zajedno, a one su mi pričale o studiranju u BG-u, očajnim momcima i frajerima na koje su se ložile. To skidanje frajera drugarici izgleda bilo je normalna pojava u ovom sazvežđu sisića. Bio sam neobrijan, znojav, napaljen i pripit. Neke filmove sam vucarao sa sobom u rancu. Gledali smo: Betty Blue dok sam se ja okomio na njen vrat i pune grudi. Hipi Marama je bila fina riba. Jedna od onih u koje bih se mogao zaljubiti. Jedna od onih koja je nosila nešto posebno. Požalila mi se da nije spavala dugo s momkom od kada ju je taj neki seronja zajebo. To će sve srediti jedan još veći seronja, pomislio sam dok sam uživao u njoj. Tucao sam je lepo, da me ne zaboravi. Overavao sam na pejzaž pod mojim dlakavim grudima, overavao sam na njeno tiho jecanje i izvijen vrat uz letvice kreveta za koje se snažno rukama držala. Overavao sam na njen crveni lak na stopalima. Overavao sam na miris preljube.
Krevet je bio mali i totalno sam tu bio suvišan. Pitao sam se da li su njene cimerke čule kako sam je lepo tucao; da li su čule te udarce kreveta o zid, njen tih vrisak i moj bluz. Polu go otišao sam da se istuširam. U prolazu ispred kupatila susreo sam jednu od njenih cimerki u donjem vešu. Nasmejali smo se jedan drugom. Onda me je ona odvela do njene sobe da se upoznam sa tim tipom koji me je prezrivo odmerio s njenog malog kreveta. E da, bio je to najbolji drug bivšeg frajera Hipi Marame. Uskomešala se neka neprijatnost u ustajalom vazduhu. Oni su disali taj vazduh, a mene je boleo kurac za sve te njihove odnose. Vratio sam se Hipi Marami sa željom da njeni slatki lakirani nožni prstići zaigraju pred mojim licem još jednom.

neko juče, april 2009.
Sedim u svom ofisu upetljan u mrežu i slušam soul. Imam nameru da se što pre otreznim. Odobravam preznojavanje. Cede se iz moje duše produkti pijančenja i nepoznati vaginalni sokovi. Studirao sam je ko skicu svoje buduće slike. Mia me nije razumela, samo me je ovlaž gricnula. Poželeo sam da joj budem ljubavnik. Potpisao sam joj taj ček i pružio kao nadoknadu za uživanje u njenoj lepoti. Imala je momka. Možda je imala sve. Mene su još uvek grebale oguljene žice na mojoj džitri i neopisiva želja da zasviram. Naprasno sam zaboravio akorde.
Čika je priveo prvu bejb nakon bolnog raskida sa dugogodišnjim planovima za divnu budućnost. Ja sam gledao history dok je on muški naplaćivao sve dugove ženskom rodu. Tih dana bili smo okoreli šovinisti. Za to čedno žensko ne, imali smo jedino razumevanja ako je u pitanju želja cure da se prvo izdepilira, a onda preda đavoljim psima. Nisam ni smeo tih dana da pomislim na majku ili sestru, to bi unelo totalni haos u razgaženu žvaku: žene su kurve, a mi smo opet velika govna. A ipak, pomisao na Miu tih dana bio je ko melem. I moj apetit za nekontrolisanom ševom je zamro. Čika je uveliko sitnio kusur kod prodavačica, a one bi jutrom snuždene na terasi mrzele sebe jer su varale momke. Bilo mi je sasvim jasno kako sve funkcioniše. After parrty je postao put do zavođenja. Živeli smo u predivnom stanu gde je među zidovima odjekivao bluz. Sve sam više postajao ravnodušan prema plaču i izjavama ljubavi. Trebao mi je šamar. Trebla mi je pesnica. I ja, sam, kao raštimovani klavir zvučao sam očajno.

pre nekog juče, oktobar 2008.
Petnaesti sprat solitera do moje nove gajbe je goreo. Jedna žena je kukala za decom koja su zarobljena ostala na nekom od spratova iznad. Jedna stara smežurana gospodska rukavica kukala je za goblenima koji su umirali u vatrenoj stihiji. Posmatrao sam uspaničene vatrogasce i talentovano pucketanje vatre vrelim prstima. Držao sam za ruku svoju devojku i prisećao se preljube sa Hipi Maramom od prošlog ponedeljka. Želeo sam da ponovim ugođaj u njenom tesnom krevetu, ali ona je u međuvremenu našla dečka i meni uporno govorila da iako me želi, nije njen fazon da vara, a to sa mnom ne bi mogla da preboli, jer nisam ja tek tamo neko, govorila mi je to; a ja, sve više sam se osećao kao niko. Držao sam za ruku svoju devojku i prisećao se preljube sa Hipi Maramom od prošlog ponedeljka. Nisam mogao da zamrzim sebe zbog toga, jednostavno morao sam da napastvujem našu savršenu vezu. Nešto je možda i slutila, moj pogled se promenio, a voleo sam je isto, to mi je i smetalo, samo to: isto. Moje: ja sam jednostavan i njeno: isto, delovali su mi kao jebeno komplikovana stvar. Valjda je to bilo zbog svih tih struna kojima smo bili jednostavno vezani kroz svaki novi dan sa nadimkom: isto.
A ja, ja sam jednostavan, ko najprostija kombinacija leda i viskija koja te razgali i napali na sve jednostavne stvari koje može da ti ponudi ovaj komplikovani svet.
Mislila je da sam hladan zbog jezivog prizora požara, a ja sam ložio vetar da zahvati još koji sprat i mene proguta sa jebenim goblenima. Mislio sam da je volim, ali nešto mi je smrdelo na paljevinu u podrumu tog našeg solitera.

neko juče, april 2009.
Čika je lovio zvečarke. Uspešno ili ne, niko nije brinuo o tome, bitno je bilo samo da noć bude zavedena francuskim šansonama. U takvim noćima divne devojke, nakon glupih svađi sa njihovim momcima, svraćale su na kafu. Morali smo da ih tešimo dugo. Pitao sam se i gnušao nad tim nedoumicama, osvrćući se na one koje sam voleo, da li su i njih neki snobovi poput nas tešili. Pomišljao sam da zgrabim telefon i zivkam redom sve svoje bivše, samo da bih saznao da li su i one sitnile našu izmišljenu ljubav. Čika je tu svoju ulogu strastvene ispovedaonice igrao sa uživanjem. Dok bi siktao ko mungos pred zvečarkom nad dojkama neke od njih, spaljivao je u glavi fotografije svoje bivše, i gužvao sve te priče koje su mu drugi ispričali nakon njihovog raskida, kako je to ona, gde je to ona, skim je sve to, i kad... razumeo sam ga u potpunosti, iako je mene više vozao koktel Polanskog: bitter moon...
Miu sam sretao u gradu. Pričali smo o piscima koje sam voleo, o gradovima gde bismo mogli zajedno da odemo, o njenoj sudbini, o ljudima i ljubavima... bila mi je ko predivan stih koji sam želeo da zarobim u neku nenapisanu pesmu. Ti plišani trenuci provedeni s Miom bili su dovoljni da prevaziđem površna efemerna tucanja nakon ponoći.
Nakon svih tih takvih dana i noći, morao sam da priznam Mii da počinjem da je volim. Želeo sam je u svom krevetu, na svojim usnama, u svojim knjigama, u svojoj skitnji... poželeo sam je ko izmoren šakal pileću krv.

neko danas, jun 2009.
Preznojio sam se nakon tog gorkog sna. Vrela svetlost reflektora bila je u mene dok sam stajao na pozornici pred teškom spuštenom crvenom zavesom. Osećao sam se ko u živom pesku, zaglibio duboko u svoju sudbinu sa bolnom erekcijom dok se gomila žena i devojaka smejalo iz publike. Savršeno me je boleo kurac za sve te maskare i karmine, pudere i tange...Miin glas nisam prepoznao u toj pomani smeha. U svoj toj halabuci osećao sam se usamljen. Ja, samoživi drkadžija koji obožava samoću oseća se usamljeno. Jednostavno usamljeno. U celom tom komplikovanom svetu senzibiliteta je sam se jednostavno osećao usamljeno. Pevušio sam stvar Leonarda Koena: I'm your man vrišteći za Miom.
I otvorio sam oči obliven znojem, a ona je sedela naga, za stolom gde sam te večeri pisao i čitala ovu priču. Više nisam bio usamljen, više nisam bio zaglavljen, više nisam bio ni živ, više nisam bio telo, više nisam mogao prestati je voleti...postao sam svaka ta reč koju je čitala sa monitora laptopa, postao sam svaka ta misao nafilovana u word-u koju je ona u glavi razlagala...i postao sam flaster za odvikavanje od pušenja, i postao sam pljuga koju tako požudno skida sa mojih usana, i postao sam flaster za kontracepciju i postao sam beba. U mojim venama tekao je bluz čiji sam ritam zavozao nakon svih tih bludnih noći, ispred juke joints-a pored puta kojim se vucarala prašina. Raštimovanom klaviru više nije bio potreban štimer klavira jer je Mia baš takvog znala da ga svira."

čekajući parobrod za LV



stefan.hauzer stefan.hauzer 00:08 05.02.2011

Re: Magični Trener92

Nešto je možda i slutila, moj pogled se promenio, a voleo sam je isto, to mi je i smetalo, samo to: isto. Moje: ja sam jednostavan i njeno: isto, delovali su mi kao jebeno komplikovana stvar.


aham, nekad je skroz komplikovano to - jednostavno (a je l' ista jednostavno?)

na kraju, i dalje stojim na stanici :


i da, super su mi ove pricice
trener92 trener92 00:45 05.02.2011

Re: Magični Trener92

stefan.hauzer
Nešto je možda i slutila, moj pogled se promenio, a voleo sam je isto, to mi je i smetalo, samo to: isto. Moje: ja sam jednostavan i njeno: isto, delovali su mi kao jebeno komplikovana stvar.


aham, nekad je skroz komplikovano to - jednostavno (a je l' ista jednostavno?)

na kraju, i dalje stojim na stanici :


i da, super su mi ove pricice

Drago mi je da si video i pročitao. nistagmus je inače sasvim ok momak,pravi bluzer iz potpalublja,
stefan.hauzer stefan.hauzer 01:43 05.02.2011

Re: Magični Trener92

eehhe,vikend je = slobodno vreme
taman da se posvetim - njemu i njegovim pesmama

trener92 trener92 03:57 05.02.2011

Re: Magični Trener92

stefan.hauzer
eehhe,vikend je = slobodno vreme
taman da se posvetim - njemu i njegovim pesmama



Odličan izbor , ja sam trenutno malo na ovim medikamentima

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana