Gledala sam nedavno film ‘Agora', režirao Španac Alejandro Amenábar, i Rachel Weisz je u glavnoj ulozi Hipatije, filozofa, naučnika i učitelja iz Aleksandrije iz 4. veka nove ere. Hrišćani dolaze! je mogao da bude podnaslov. Helenizam je pri kraju, ne što mu se završava već - hrišćani dolaze. Rimsko Carstvo je ustoličilo hrišćanstvo kao zvaničnu religiju i pošto je veliko, multi-etničko i multi-religijsko, kad si novi momak u kraju namećeš se onako kako se oduvek nametalo - prolivenom krvlju. Što više proliveno, to bolje. Nemoguće je izbeći zaključku gledajući kako jure po vrelom afričkom suncu i ubijaju, ubijaju, ubijaju uz neprekidno urlikanje, da su air-conditioning i TV daleko zaslužniji za mir u svetu od bilo kakvih politika, a prosvećenost tu nikada i nije imala šta da traži, pošto se još uvek traži. Sedeti u rashlađenoj sobi ispred upaljenog televizora (i hladno pivo igra nemalu ulogu) je pretvorilo ljude u vreće govana, što nije velika razlika od onoga što su bili prethodno, i deblji su nema sumnje, ali se uglavnom deru na televizor i ne razbijaju ništa - skupo ih košta.
Hipatija je kao briljantni filozof svog doba završila kako se moglo očekivati - napaljeni hrišćanski mob je izmasakrirao, gulio joj kožu tupim kamenicama ili noževima - ko je šta imao - rastrgli su joj telo na komade i spalili ih na različitim mestima u lepoj Aleksandriji (čuvena biblioteka, riznica antičkih znanja je bila spaljena nekoliko godina pre toga i ona se smatra po nekima poslednjom bibliotekarkom, a njena smrt krajem helenizma).
...
TV i air-conditioning u svakoj kući, definitivno.
Aleksandrija u filmu je prekrasna. I haos i užas i paljevine i krvoločnost, sve to po njoj, ali ona je prosto prekrasna. I pitala sam se posle filma - kad bi neki pacov zastao u trčanju za svojim poslom preživljavanja u svetu pacova, ma samo na trenutak stao, podigao pogled na ta čuda oko njega, mora da bi pomislio: Damn rat poison, mora da haluciniram - ali kakva je ovo lepota! Tako da je apsolutno moguće, verovatno i neizbežno da je prva svesna misao bilo kog bića bila gubljenje daha pred nekom lepotom. Ali je zato već treća bila neka pogana, kao na primer kako da isteram sve druge pa da sve ovo bude moje, a za njom se gurala četvrta a šta ako se ujedine pa mi koitiraju rep, ne, ne, bolje da ja njima pregrizem grlo i to dok spavaju pa ću kad svane da operem ruke od svega i kažem da je to bila neka viša sila jer kud bih ja ovako sitan i neugledan sa tako velikim idejama... i tako se misao po misao desila istorija. Bar je tako bilo sa ljudima, a pacovima srećno kad na njih dođe red.
I dok sam čitala malo o Hipatiji pominje se i film, i ističe poetic license koju sebi daje. Pa license je upravo ono što sebi ljudi daju oduvek! I da kradu, i da lažu i da varaju, i da zabijaju u grlo, kopaju oči, ubijaju ubijaju ubijaju - šta je jedna poetic license u tom mnoštvu? Samo lepa misao, ništa više.