Moj sin je kao klinac od četiri, pet godina, na izlizano, ordinarno, uobičajeno pitanje baba, deda, stričeva, ujaka i ostale nam uže i šire rodbine i prijatelja: Šta bi voleo da budeš kad porasteš?, odgovarao: Kad porastem, biću Baja Patak.
Dete bilo vizionar! Ukapiralo još pre trideset godina da je biti Tajkun, najbolje od najboljeg što se može biti u, tada još SFRJ a sada u Srbiji. Smejali se mi i rodbina, prijatelji i poznanici, kad! Mom sinu nije uspelo da postane Baja Patak alijas Tajkun na njegovu a bogami i moju žalost! Gde bi nam sad kraj bio?! Ali, tajkunizam u zemljici Srbiji pokazuje i dokazuje koliko je moj sin gledao i video mimo braću, što bi rekao moj drugar i kolega Miki Radulović, do skora građanin iste nam države a sada građanin susedne nam samostalne i nezavisne Republike Crne Gore.
Baja Mišković, Baja Beko, Baja Lazarević, Baja Kostić i ostale poznate nam Baje, kupiše Srbiju, zemlju, njive, ledine, planine, jezera, luke, gradska i prigradska zemljišta...zidaju poslovne objekte, stanove, imaju lance ovog i onog, preprodaju kupljeno po sedmostruko većim cenama od onih po kojima su kupili, imaju (dalo im) monopol na sve i svašta, obilato finansijski pomažu stranke na vlasti ali i stranke tz opozicije, zlu ne trebalo i od istih beztenderski dobijaju poslove od čije cifarske vrednosti bi se i prosečnom američkom milioneru zavrtelo u glavi. Daklem, nikakvi kenguri, kljunari i ostale torbarske koale, samo i jedino Baja!
Najlepša je i nekako srcobolna činjenica da su se obogatili samo sa svojih deset prstiju, ručnih (stopalni se ne računaju) i glavom, koja je duboko umno i precizno određivala kada treba biti uz SPS, JUL, DOS, Koštunjavog ili ove sadašnje. Grudi mi se napnu od ponosa pri pomisli da su još koliko pre dvadeset godina neki bledunjavi i u masi neprepoznatljivi ljudi, takoreći NN lica, uspeli da postanu faktičkičinjenično vlasnici ove nam jedine državice na Balkanu a bogami i šire! Pa još kad vidim da im ambasadori SAD, Engleske, Francuske i ostalih Evropskih unija dolaze na noge, pardon proslave ili ih pozivaju na svoje, ne znam kud bih od sreće! Porodica moja i ja ne moramo svaki dan da jedemo, pijemo (vodu) i dišemo baš punim kapacitetom pluća, neka nam vlast pleni stare frižidere, šporete i Teveje zbog neplaćenih računa, neka nam svaki dan uvode nove poreze i takse....ništa neće poremetiti moju sreću što živim u zemljidržavi u kojoj se Baje pitaju za sve!
Malo, malo pa neko pomene 5.oktobar. Ja sam već sredinom oktobra, kakav sam već pametan, ukapirao da su oni ukapirali da će ovi ukapirati da se bez love ne može a gde je lova bila i tada i sada, kod Baje. Bolje reći kod Baja. I šta sledi? Ruka (puna love) ruku mije, obraz obadvije i sve do dana današnjeg.
Zatoizbogtoga, utuvite makar silom u glavu svojoj deci da upnu i zapnu iz sve snage da kad porastu postanu Baja, ako ne Patak, onda Jovanović, Marković, Petrović....