- zimski solsticij je kratkodnevica na "severnoj" hemisferi Zemlje i označava datum kad ugledamo najjužniju tačku na nebu na kojoj Sunce izlazi i zalazi opisujući najkraći mogući luk preko neba, a zatim "stoji" tri zemaljska dana između 21/22.12 i 24/25.12., da bi se posle toga za jedan stepen pomerilo prema severu i otpočelo produžavanje svog lučnog "putovanja" po nebu, kako kaže analemma -
Ove, 2007., taj dan je u subotu 22.12. u 06.08 am UT
ili, pošto širom planete živimo u različitim vremenima:
EST: Dec 22, 1:08 am
CST: Dec 22, 12:08 am
MST: Dec 21, 11:08 pm
PST: Dec 21, 10:08 pm
Mi, deca XXI veka, skoro pa da smo zaboravili kako je i koliko taj datum bio neizrecivo važan našim precima i pređašnjim civilizacijama, duboko do početaka ljudskog vremena koje možemo da pratimo artefaktom ili pisanim tragom.
Malo je tako očigledno zajedničkog što imamo sa davnim kulturama i zaboravljenim narodima kao što su četiri važna datuma tokom zemaljske godine - dva solsticija i dva ekvinocija, letnje i zimske kratko/dugodnevice i prolećne i jesenje ravnodnevice.
A vesti o tome nam dolaze iz neolita, iz hramova južnoameričkih civilizacija, od Pueblo Indijanaca, od Egipćana, Sumera, Mesopotamaca, Grka,....Rimljana koji su slavili saturnalije, ....svi su ostavili trag o tome da su strepeli od solsticija, da su merili solsticij i da su slavili solsticij.
Mora da je zastrašujuće bilo pre 6000 godina gledati kako se dan skraćuje i sve liči da Sunce neće ni izaći sledećeg dana, da će "nestati" sa neba, a opet čuvati stečeno kolektivno sećanje i znanje o kretanju Sunca, podići mu hramove, zigurate i kamene kalendare, očekivati solsticij sa strepnjom i slaviti dan kad "Sunce prestane da stoji" i kad ponovo počne svoje nebesko putovanje.
Zemlja je tada u položaju kada je Južni pol najviše priklonjen Suncu, i kad su Sunčevi zraci normalni na južnu (rakovu) obratnicu, na 23°27' južne geografske širine. Severni pol je, nasuprot tome, najviše otklonjen od Sunca i na severnoj polulopti je noć najduža a dan najkraći. Zimski "suncostaj" je početak zime na severnoj polulopti.
Većini ljudi sa severne polulopte danas taj datum i nije nešto zanimljiv.Što bi bio? Zbog informacija o položaju Zemlje na ekliptici? E, baš je koga briga! Zašto bi nas to zanimalo, šta mi imamo sa Suncem? Solsticij več dugo ni na koji način ne utiče na naše živote, prvo što imamo znanja da će i posle "zastoja" opet krenuti, a drugo što imamo veštačko svetlo da nas greje, da nam svetli, da nam radi sve i svašta umesto Sunca, nepobedivog.
Ali ipak pamtimo pojedine izlaske i zalaske Sunca, pojedine važne i nezaboravne...
Samo što smo usput izgubili, zaboravili, zapretali kolektivno znanje skupljano tokom prethodnih 10 000 godina od strane naših dalekih rođaka kojima je Sunce davalo i svetlo i toplotu i omogućavalo žetve i lov i ribolov. omogućavalo - život. Jedan ogroman broj stanovništva po velikim gradovima danas nikad ne vidi (ustvari) izlazak ili zalazak Sunca, oni bogatiji među njima plaćaju put do CapoSounio i hrama Posejdonu da bi gledali "najlepši zalazak Sunca na svetu" (ima takvih mesta još, širom planete). Kao što mnogi prožive čitav život, a da ne vide blistavo zvezdano nebo koje je zaklonjeno svetlima naših gradova, izgubljeno pod "reflektorima" tako jako osvetljene Zemlje.A vedro zvezdano nebo bez ikakvog drugog svetla je dugo bilo osnovni izvor informacija moreplovcima, graditeljima, istraživačima, matematičarima, astronomima (astrolozima), kome sve ne, ko je ležeći na steni ili travi imao jedini pravi ekran pred sobom (mora se dodati - I love you Hubble! - sada nam svemirska sonda poklanja slike koje nikada pre niko nije video).Mogli su videti Sirijus, najsjajniju zvezdu kako u liniji sa zvezdama "tri kralja" pokazuju na tačku na kojoj će se Sunce pojaviti o zimskom solsticiju i mogli su slaviti taj dan.
I običaj slavlja se - zadržao.Ne bih rekla da je slučajnost što je i Božić (po gregorijanskom) kraj solsticija, nekako je logično, a o istom datumu su smeštena i rođenja egipatskog Horusa, mesopotamskog Mitre, grčkog Dionisija, indijskog Krišne, nebrojenih obožavanih čije se rođenje poklapa sa solsticijem. S obzirom da se mi držimo julijanskog kalendara, to može značiti dve stvari - ili je solsticij nekad davno padao u ove dane ili mi smatramo da je tako i danas, što se malo sukobljuje sa činjenicama, ali rekoše mudri ljudi davno - tim gore po činjenice!
Ove godine moći će solsticij da se prati i preko interneta, Newgrange, neolitski hram omogućava to svim svojim posetiocima i pravim i virtualnim.
Koliko je to šašavo, posmatrati solsticij na "ekranu svog malog prijemnika", ha? I koliko fanatastično, ustvari.
Najduža noć solsticijska otvara prilično dugu sezonu praznika i slavlja i to je drugi razlog zašto ja volim ovaj dan. Zbog prazničnih dana, zbog onoga na šta praznici uvek liče.
Duh praznika bi trebalo da bude duh dobre volje među ljudima, kažu svi za vreme praznika, i to je mene oduvek najviše zabavljalo: to je čist dokaz da svi znamo da NEMA ŠANSI da tokom cele godine delimo dobar duh među sobom, pa smo onda prećutnim kalendarskim dogovorom ove solsticijske zimske dane odabrali za IZABRANE kad je duh dobre volje među ljudima obavezan i ritualan. I, srećom, poštujemo (manje-više) taj dogovor, zato je toliko radosti. Zato nas rituali obavezuju na poklone, na obraćanje onima koji imaju mnogo manje od nas, na uzajamna čestitanja i dobre želje, na mir među ljudima. Ratovi su umeli da utihnu za vreme praznika, neprijatelji da ustuknu, mržnja da se povuče, zlo da zaćuti. Kad bi i samo zbog toga postojali - praznici bi valjali ljudima.
Svima vama koji ćete svratiti na priču i čitanje, želim baš dobre, vesele, ugodne i nezaboravne praznične dane.
I - ne propustite izlazak Sunca ove godine...Druidi su svi već spremni i samo nas čekaju.