Na moju žalost, imam novu ličnu kartu sa čipom. Naivno, kao jagnje, uputio sam se narednog jutra u najbližu policijsku stanicu. Kad tamo mogu „izvaditi" ličnu kartu i pasoš, zašto ne bih mogao dobiti i parče papira na kome piše da živim ovde gde živim. Ali ne lezi vraže...
„Ne brinite" rekla je.
„Brinem" - rekao sam - „već sam imao problema jer nisam imao taj vaš pečat".
„To nije pečat, gospodine, to je neki interni štambilj" - pojašnjava ona.
Večeras (dva dana kasnije) odem u Ljermontovu. Računam da je tokom večeri manja gužva a kažu da rade do 19.30. Može i busom, ali kad radiš ceo dan, onda ti u 19.00 nije baš do cimanja. Taksi RSD 500,00, bez takse.
„Ne može" - kaže mlada službenica MUP-a
„A zašto ?" - pita građanin Goran Miletić, već brojeći do 10 u sebi.
„Nemate prvu stranu uplatnice" - kaže službenica.
„Uzela banka" - kažem ja.
„Ne može bez originalne prve stranice uplatnice, ne možete dobiti uverenje bez toga".
„Šta predlažete ?" naivno pitam ja
„Idite u banku gde ste ovo uplatili i tražite im prvu stranu, a neka zadrže jednu od ove dve" - kaže službenica kao da je izgovorila nešto posve normalno.
„Ali, to nije moja krivica, a ovo sam uplatio pre 2 dana. Banka inače radi do 15.30, a sada je 19.00, a i u gradu je". -pokušavam ja. Postavljam se kao građanin koji je uradio sve što je bilo do njega, ali to je očigledno pogrešan pristup.
„Ne može, kažem vam".
Ostavljam joj jednu plastiku (lična karta) i jedan papirić („Zahtev za izdavanje uverenja o prebivalištu") i vraćam se na niži nivo tj. u prizemlje. Brojim do 100 dok čekam da dođem na red ispred šaltera Komercijalne banke. Izbrojao sam mnogo više od 100...
„Treba mi da uradim istu ovakvu uplatu na isti račun" -kažem gospodinu koji još nije krenuo u tranziciju.
„Pa uplatili ste, zašto opet" - kaže gospodin službenik Komercijalne.
„Molim vas, bolje da vam ne objašnjavam" - kažem ja.
„Ali imate uplatu izvršenu, imate i pečat" - ponavlja gospodin
„Molim vas" - kažem i dignem desnu obrvu.
„Ne može" - kaže on i slegne ramenima.
„A zašto ?" - pita klijent Miletić
„Nemamo uplatnica" - kaže službenik Komercijalne, a njegova koleginica se ubacuje „Nemamo, nemamo stvarno"
Odlazim na šalter Auto Moto Saveza, oni imaju uplatnice. Tri dinara nije toliko bolelo, ali je naravno ponovna uplata od 420 dinara na šalteru Komercijalne banke bila praćena sa fantastičnih 35 dinara provizije. Ko ne plati AMS-u, platiće u Komercijalnoj, to vam je nova verzija stare one stare poslovice.
„Nemam 5 dinara da vam vratim" - kaže službenica.
„Molim !" - gotovo da sam viknuo.
„Da nemate 5 dinara sitno" - ispravlja se službenica.
„Imam". - kažem i grabim uplatnicu.
Ponovo idem na gornji nivo sa koga sam pao. Mlada službenica MUP-a sada dobija svoju prvu stranicu, koju hefta i upušta se u „duži, otvoreni i prijateljski razgovor" sa građaninom Miletićem tokom koga shvata da bi mogla da bude tema nekog bloga, članka ili nečeg većeg. Odjednom, umesto „NE !" pristupa, ona pokazuje neviđenu dozu empatije, kaže kako je propis nepravedan ali je takav, kako joj je žao itd. Kao test pitanje za procenu njenog iznenadnog prijateljskog ponašanja, pitam je:
„A zašto vam treba prva stranica uplatnice ?"
„Pa mogli ste već jednom da je iskoristite negde, pa da dođete kod mene sa duplikatom".
A svega ovoga nema u Upitniku koji odneše u Brisel...