Jedan engleski pisac napisao je knjigu sa nazivom: "The Diary of a Nobody" (koju je The Guardian uvrstio u '1oo najboljih knjiga svih vremena'). Ja ne vodim dnevnik, valjda zato što sam prilično nesistematičan, ali volim povremeno pisati pisma i - blogove. Otuda gornji naslov za nekoliko mojih sledećih priloga
Zovem se Nikola. Po vokaciji sam biolog/ekolog, radim kao naučni istraživač/univerzitetski profesor. Veoma volim svoj posao i sredinu u kojoj živim. Imam 47. godina. I pored nekoliko ozbiljnih veza sa ženama, nisam bio voljan da zasnujem porodicu. A onda - odlučio sam da dragovoljno okončam svoj život. Vešanjem.
Kažu da je Artur Rembo (eh, ko još čita Remboa!) napisao poznatu pesmu „Pijani brod" (Le Bateau ivre), pre nego što je bio video - more i brodove.
Ova asocijacija pesnik-brod-more naterala me je da se setim da sam ja video mnoga mora i okeane, da sam se vozio mnogim brodovima, jer sam svoj život uglavnom vezao baš za vode i svet u vodama. Tako sam verovao. A pesnik nisam postao, mada sam mogao to biti, da sam se malo potrudio, jer potičem iz porodice pesnika. Naime, moj otac je bio veoma poznati pesnik, a i moja majka, sa svoje strane, važila je za izuzetnu pesnikinju. Tako smo moja sestra Frida i ja proizvodi velike i strasne ljubavi dvoje pesnika, ljubavi koja se u tabloidima zove 'a passionate love affair between two great minds'. Bilo je tako dok je trajalo, a trajalo je - kratko. I tragično se završilo, vrlo tragično, mada meni to nikada nije bilo posebno važno. Ili mi se samo činilo da mi nije bilo važno.
Sa svojim prijateljima i poznanicima vešto sam izbegavao pričati o pesništvu svojih roditelja, pa i o njima samima. (Uostalom, veoma rano sam bio shvatio da se ne treba poveravati, pa čak ni prisnim prijateljima). Tako, mnogi od njih nisu uopšte znali da sam ja dete pesnika i pesnikinje koji su umnogome obeležili XX vek engleskog govornog područja.
Završio sam najbolje engleske škole, uključujući Oksford. Privučen ljubavlju prema prirodi, sa dubokim osećajem za biologiju, preselio sam iz Engleske u daleku Aljasku (prelepe li zemlje!). Tamo sam doktorirao, posvetivši se izučavanju ponašanja riba u slatkim vodama. Postao sam predavač na Univerzitetu u Ferbanksu. Primećeno je da sam postigao značajne rezultate u naučnim istraživanjima velikog lososa i drugih riba.
Mnogo sam radio i stvarao. Od kako znam za sebe, voleo sam knjige kao što drugi ljudi jednostrano vole žene, duvan, alkohol, drogu; za mene, knjige su bile prijatan lek koji mi je pomagao da zaboravljam život, odnosno neke turbulencije koje su se dogadjale tokom mog ranog detinjsva i kasnije. Ipak, ili baš zato, dobro sam napredovao u svojim studijama i akademskoj karijeri. Potom, kao već zreo čovek, počeo sam povremeno bivati - depresivan. Znam da neki kažu da postoji odredjena veza izmedju kreativnosti i depresije. A opet, znam i to da nisu svi kreativni tipovi depresivni, a još manje su svi depresivci - kreativni. Ipak, kod mene je bilo, izgleda, i nešto drugo u pitanju.A onda se dogodilo da sam, bez mnogo objašnjenja drugima i sebi, napustio posao predavača na univerzitetu. Verovao sam da to činim privremeno, da nije u pitanju nekakva 'fatigue'. Finansijski, mogao sam to sebi dozvoliti, jer sam imao dobre prihode od autorskih prava svojih roditelja. U svojoj kući izvan grada, u lepoti divljine, počeo sam se baviti pravljenjem ćupova i druge grnčarije (kako me je to smirivalo!), mada nisam digao ruke od naučnih istraživanja lososa i drugih riba. Održavao sam veze sa bivšim kolegama i koleginicama.
Kristina Hanter, koleginica sa univerziteta i moja girlfriend, došla je jednog dana, samoinicijativno, da živi sa mnom. Drugim rečima, ja je nisam zvao da se useli kod mene, ali mi je bilo drago kada je došla. Jednom, dok smo, opušteni, ispijali šampanjac (čini mi se da su vrlo lepi trenuci uvek - setni), ona je, privijajući se uz mene, to ovako objasnila: „Želim da te spasem od tebe samoga". Ja sam se na to dečački bezazleno nasmešio, ne shvatajući u prvom trenutku šta je time tačno htela reći; čak šta više, to mi je delovalo kao pesnička fraza, a ja sam, kao što sam već pomenuo, bežao od pesništva; u svakom slučaju, pokušao sam da tim Kristininim rečima ne pridajem značaja. S druge strane, tada sam definitivno shvatio da ja već znam šta moram uraditi sa svojim daljim životom, prateći svoju sudbinu, jer postoje stvari u životu koje su neizbežne. Istovremeno, nisam želeo da me Kristina smetne u izvršenju mog nauma, mada mi je pomalo bilo žao što ću joj prirediti neprijatnu scenu, jer ona će biti ta osoba koja će me naći - obešenog. O tome sam, sa gorčinom u ustima, mislio u svojim poslednjim trenucima, dok sam navlačio omču najlonskog konopca oko vrata. Tešilo me je to što sam znao da ona, dobra Kristina Hanter, ima adresu i telefon moje sestre Fride u Londonu, pa će joj javiti šta se dogodilo.Bilo kako bilo, kada više nisam mogao izdržati, kada mi se učinilo da istinski vodim borbu unapred pobedjenog čoveka, svoje samoubistvo sam pripremio u tišini srca, kamijevski rečeno, kao veliko umetničko delo.
Frida, koja je dve godine starija od mene, i koja mi se uvek blaženo divila izdaleka, reagovala je na način kako reaguje svaka sestra kada čuje da joj je brat, jedini brat, nastradao. A kada se pribrala, rešila je da obavesti javnost, kako to red nalaže, te je uputila dopis najpoznatijem londonskom dnevniku (The Times), sledeće sadržine:
"It is with profound sorrow that I must announce the death of my brother, Nicholas Hughes, who died by his own hand on Monday 16 March 2009 at his home in Alaska. He had been battling depression for some time. His lifelong fascination with fish and fishing was a strong and shared bond with our father (many of whose poems were about the natural world). He was a loving brother, a loyal friend to those who knew him and, despite the vagaries that life threw at him, he maintained an almost childlike innocence and enthusiasm for the next project or plan."
Jadna Frida! Morala je smisliti nešto, pa je bez uvijanja iznela da sam se neko vreme borio - sa depresijom. Naravno, neki će depresiju na koju je ona ukazivala u oglasu shvatiti kao eufemizam za - ludost, što sigurno Frida nije imala u vidu. Moja sestra nije mogla reći da sam se ja, njen voljeni brat, ubio iz - ludosti, jer ona mene dobro poznaje, ona zna, kao što i ja znam, da su razlozi za moje samoubistvo dublji nego što je obična depresija. Medjutim, postoje stvari kojima ne treba dati imena.
A onda su mnogi britanski mediji, a naročito američki, preuzeli tu vest na svoj način. Mada je moje prezime HJUZ, a ne PLAT, i mada je Frida u svom oglasu svesno ukazala na vezu koja je postojala izmedju mene i našeg voljenog oca, naslovi su bili pretežno ovakvi: "Sylvia Plath's son kills himself"; "Nicholas Hughes, 47, Sylvia's Plath's Son, Commits Suicide"; "A new Chapter of Grief in Plath-Hughes Legacy"; "Death in the family: The news that Nicholas Hughes, the son of Sylvia Plath, has killed himself is shocking - but does it suggest that suicide is hereditary?", itd. Medijima nije, dakle, bilo dovoljno zanimljivo da saopšte da je negde neka depresivna osoba izvršila samoubistvo ("Depressed person commits suicide"), oni su u mom slučaju hteli da istaknu "prokletstvo Silvije Plat" (The Curse of Sylvia Plath!). Naravno, uradili su to zato što that makes a good headline! Zapravo, činjenica ko su bili moji roditelji, a naročito insistiranje na besmrtnosti samoubistva moje majke, učinili su da ja budem tretiran kao "a special case". Takodje, pada u oči da se sa tim groznim naslovima htelo sugerisati ljudima da shvate koji je moj roditelj bio - važniji u mojoj smrti. Mislim da je to umnogome pogrešno. S druge strane, iskreno govoreći, Ted Hjuz bio je daleko bolji pesnik od Silvije Plat, zar ne? (Nadam se da mi ma chère maman ne bi zamerila što sam ovo rekao).Otac, uz koga smo odrastali, rekao je Fridi i meni za slučaj naše majke prilično kasno, kada smo već bili u pubertetu. I sa tim saznanjem, ja sam se trudio da ne ostavljam utisak - siročeta. Hteo sam da verujem da Merilin Monro nije bila u pravu kada je svojevremeno izjavila da se medju nekoliko dece, u gomili, uvek može prepoznati koje dete je - siroče. (Kad već pominjem Merilin Monro, sećam se da sam, kao mladić, bio fasciniran njenom lepotom; medjutim, za razliku od mog oca, ja nikada nisam imao želju da povaljujem baš naročito - lepe devojke! A pravim ovu usporedbu sa mojim ocem zato što znam da se za njega govorilo i pisalo da je uživao, možda do preteranosti, da se seksa sa ženama, a naročito je bio slab prema 'strikingly beautiful girls'; to ga je, kako su beležili neki kritičari, u priličnoj meri razlikovalo od mejnstrima britanskih pisaca onog vremena).
Voleo sam oca. Nekoliko puta dolazio je kod mene. Usput, svaki put se iznova divio lepotama Aljaske. (Uostalom, zahvaljujući činjenici da me je on, kao dečka, jednom bio doveo na pecanje ovde, ja sam odlučio da se, kada se osamostalim, naselim za stalno na Aljasci). Bilo nam je obojici lepo za vreme tih njegovih poseta, mada smo najveći deo vremena provodili u - ćutanju. Ali to je bilo ono konstruktivno ćutanje dvojice muškaraca koji jedan drugome mnogo znače.Primetio sam da je jedan moj kolega i dobar prijatelj, koji slovi za jednog od najboljih aquatic ecologists at the University of Alaska, dao ovakvu izjavu novinama: „Nicky Hughes never spoke of his mother to me, but he talked warmly of his father, who sometimes visited Hughes in Alaska. Even though he had left the university, Hughes remained active in research and was a key scientist in an ongoing study of king salmon".
Naravno, ja sam u Aljasku došao zato što je to, verovatno, najbolje mesto na planeti za studiranje - prirode. Ali, došavši u Ameriku, koja je na neki način opsednuta mitom Silvije Plat, pomalo sam se intimno bojao, znajući za svojevremene pojednostavljene i moralističke ocene onoga što se dogadjalo dok sam ja bio dete - da je Ted Hjuz "ubio jadnu Silviju Plat". Feministkinje su naročito bile glasne (‘He was a bad man; he killed Sylvia'), tako da je, u tridesetak godina nakon tragične smrti moje majke, u feminističkoj interpretaciji Silvija Plat postala mučenica (Sylvia The Martyr), a Ted Hjuz bio nitkov (Ted the Villain). (Ne mogu a da ne pomenem da sam svestan i da se moj otac morao, šest godina posle samoubistva Silvije Plat, suočiti sa još jednom tragedijom, kada je njegova tadašnja ljubavnica Asja Vivel, zbog koje je i bio napustio Silviju, izvršila samoubistvo, takodje sa plinom, s tim što je u smrt povela i četvorogodišnju kćerkicu koju je imala sa mojim ocem). Mi o tome nismo pričali, ali u poslednjim godinama njegovog života on mi je bivao još bliži zbog svih patnji kroz koje je prolazio, pritom čineći drugima da i oni pate. Takodje, feministi (i mnogi drugi) su zamerali mom ocu i to što je uništio Silvijin poslednji dnevnik, ali za mene je bio relevantan njegov odgovor na ove napade, koji je došao mnogo kasnije: ‘I destroyed Sylvia's last journal because I did not want her children to have to read it; in those days I regarded forgetfulness as an essential part of survival'. I ja sam se toga držao, dok sam mogao, verujući da je baš zaborav bitan za moje koliko-toliko preživljavanje. Stoga sam se posvetio nauci, verujući da će me ona spasti. (Uostalom, ja sam jedini u porodici koji nisam postao pesnik: naime, pored roditelja, i moja sestra Frida piše pesme).
Ja razumem zašto se moj otac tako dugo „branio" ćutanjem na mnoge optužbe koje su mu bile upućivane, a tek na godinu dana pre svoje smrti, u 68. godini života, izdao zbirku pesama „Rodjendanska pisma" (Birthday Letters), u kojima je (donekle) govorio o svom životu sa Silvijom. Pesme, skoro sve posvećene njoj, ukazuju na lepotu, a potom turbulencije u njihovom braku pre njenog samoubistva daleke 1963. godine, u njenoj 31. godini.
Bilo kako bilo, moram ponoviti da nisam voleo da se shvati da sam ja bio samo ‘son of iconic poets Ted Hughes and Sylvia Plath', te da se o meni misli kao o čoveku koji je 'destined to be overtaken by the bleak legacy of his parentage'. Ja sam živeo svoj normalan život. Imao sam dosta prijatelja ‘in my own right', tešeći sebe da svaki razborit čovek ima, manje ili više, neku svoju differentia specifica, koja ne mora biti kobna per se. Dugo sam u to verovao.
Moja sestra Frida se bolje nosila od mene. A umela je i da se - svadja. Ne samo da se svadjala sa našom maćehom, poslednjom suprugom našeg oca koja nas je odgajala, ali koja je vodila računa o svakom peniju prilikom deobe prihoda od autorskih prava Teda Hjuza, iako je ona odavno prešla sedamdesetu godinu, već se svadjala i sa producentima filma o našim roditeljima, te je odbijala svaku saradnju sa njima. (Frieda Hughes attacks BBC for film on Sylvia Plath accusing the corporation of voyeuristically raking over the ashes of her mother's death). U tome sam je u potpunosti podržavao. Zapravo, kada se taj film pojavio, pre nekoliko godina, za mene su iskrsli posebni problemi. Ma koliko da sam ja, dakle, forsirano izbegavao da govorim o svojim roditeljima, nakon tog filma nisam mogao sprečiti neke ljude da mi postavljaju budalasta pitanja u stilu 'na čijoj sam strani bio, na majčinoj ili na očevoj'. Neki su išli još dalje, pa znajući za moja sporadična depresivna stanja, kretenski su komentarisali: 'Oh you're Sylvia Plath's son. Now we know what's wrong with you'. Slušajući takve (zlurade) komentare, pitao sam se da li ovo što se meni dogadja u poslednje vreme ipak jeste - neizbežno. Ni sam više ne znam da li sam počeo verovati da jeste, što je posve moguće.
A opet, video sam i da su me neki dobro shvatali. Tako sam primetio izjavu jednog prijatelja: "This image of Nicholas Hughes as some solitary figure holed up in a cabin in Alaska just isn't true. He wasn't a tortured soul who shunned company because of his mother. He was energetic, enthusiastic, always planning the next project or expedition". Ili mi se samo činilo da sam uspevao da budem izvan svega toga?
Pritom, znam da će oni koji su me dobro poznavali, i znali za moju jaku želju da živim, ukazivati da sam bio dvostruka žrtva: najpre, žrtva depresije (u Americi se to opisno zove: Mental health disorder!), a zatim žrtva - kulta Silvije Plat, što je značilo da se svaki moj potez u životu sagledava kroz prizmu njenog samoubistva. Verovatno nisu u krivu.
U poslednjim trenucima mog života najviše mi je bilo žao moje devojke Kristine. Setio sam se da je jedan mladi francuski pisac, štićenik Mišela Fukoa, pre nego što je umro od side, napisao autobiografski roman sa sugestivnim naslovom: „Prijatelju koji mi nije spasio život" (À l'ami qui ne m'a pas sauvé la vie). Neka mi oprosti Kristina, ali ja ne mislim da je ona kriva što mi nije - spasla život. Pored toga, ja nisam bolovao od side, moja boljka je bila drugačija, mada joj nije bilo spasa. Ne može se siliti priroda.
Zameraju mi što nisam ostavio "oproštajno pismo", što nisam bar pokušao da objasnim demone koji su me rastrzali, kako bih se bolje uklopio u njihovu predstavu delovanja ‘prokletstva Silvije Plat'. Nisam mogao. Niti hteo. Uostalom, ne mora se sve objasniti. S druge strane, melodramatics aside, moja poenta nije u tome da optužim novinare kako greše, odnosno da verujem kako bi mediji morali tretirati slučajeve samoubistava nezainteresovano i nepristrasno. Meni se jedino čini malo čudno da se tako lična pitanja samoubistava, majčinog i mojeg, razglabaju na načine koji nisu baš - pristojni. S druge strane, meni su bliži oni koji moje samoubistvo pre vezuju za smrt mog oca (čini mi se da su nakon toga započele moje depresije) nego za davno samoubistvo moje majke.
Da rekapituliram: Ne kajem se ni za šta. Uporno, ali i uspešno, gradio sam svoj identitet, svoju akademsku karijeru. I tako dogurao do 47. godine života. Nije to malo. (Zar neko nije, s pravom, rekao da ambicije zrelih muškaraca potiču iz kompleksa inferiornosti?). Pritom, bio sam svestan činjenice da, ako izvršim samoubistvo, time ću obrisati, kao gumicom, sav svoj prethodni trud, te da će u javnosti biti zabeleženo da je, eto, i sin Silvije Plat - podlegao! Pominjaće se i geni, praviće se i druge spekulacije. Plašio sam se toga, strašno sam se plašio, ali kada je došao taj kobni trenutak meni više nije bilo važno šta ja mislim, ni šta će drugi misliti, jednostavno više nisam mogao izdržati. I ništa mi nije preostajalo nego da učinim to što sam morao učiniti, vapeći, ali samo donekle, u stilu one stare pesmice: Goodbye Cruel World.