Literatura| Roditeljstvo| Život

The Blog of a Nobody

vladimir petrovic RSS / 10.02.2011. u 17:00

                                  Jedan engleski pisac napisao je knjigu sa nazivom: "The Diary of a Nobody" (koju je The Guardian uvrstio u '1oo najboljih knjiga svih vremena'). Ja ne vodim dnevnik, valjda zato što sam prilično nesistematičan, ali volim povremeno pisati pisma i - blogove. Otuda gornji naslov za nekoliko mojih sledećih priloga 

Zovem se Nikola. Po vokaciji sam biolog/ekolog, radim kao naučni istraživač/univerzitetski profesor. Veoma volim svoj posao i sredinu u kojoj živim. Imam 47. godina. I pored nekoliko ozbiljnih veza sa ženama, nisam bio voljan da zasnujem porodicu. A onda - odlučio sam da dragovoljno okončam svoj život. Vešanjem.

Kažu da je Artur Rembo (eh, ko još čita Remboa!) napisao poznatu pesmu „Pijani brod" (Le Bateau ivre), pre nego što je bio video - more i brodove.

Ova asocijacija pesnik-brod-more naterala me je da se setim da sam ja video mnoga mora i okeane, da sam se vozio mnogim brodovima, jer sam svoj život uglavnom vezao baš za vode i svet u vodama. Tako sam verovao. A pesnik nisam postao, mada sam mogao to biti, da sam se malo potrudio, jer potičem iz porodice pesnika. Naime, moj otac je bio veoma poznati pesnik, a i moja majka, sa svoje strane, važila je za izuzetnu pesnikinju. Tako smo moja sestra Frida i ja proizvodi velike i strasne ljubavi dvoje pesnika, ljubavi koja se u tabloidima zove 'a passionate love affair between two great minds'. Bilo je tako dok je trajalo, a trajalo je -  kratko. I tragično se završilo, vrlo tragično, mada meni to nikada nije bilo posebno važno. Ili mi se samo činilo da mi nije bilo važno.

Sa svojim prijateljima i poznanicima vešto sam izbegavao pričati o pesništvu svojih roditelja, pa i o njima samima. (Uostalom, veoma rano sam bio shvatio da se ne treba poveravati, pa čak ni prisnim prijateljima). Tako, mnogi od njih nisu uopšte znali da sam ja dete pesnika i pesnikinje koji su umnogome obeležili XX vek engleskog govornog područja.

Završio sam najbolje engleske škole, uključujući Oksford. Privučen ljubavlju prema prirodi, sa dubokim osećajem za biologiju, preselio sam iz Engleske u daleku Aljasku (prelepe li zemlje!). Tamo sam doktorirao, posvetivši se izučavanju ponašanja riba u slatkim vodama. Postao sam predavač na Univerzitetu u Ferbanksu. Primećeno je da sam postigao značajne rezultate u naučnim istraživanjima velikog lososa i drugih riba.

Mnogo sam radio i stvarao. Od kako znam za sebe, voleo sam knjige kao što drugi ljudi jednostrano vole žene, duvan, alkohol, drogu; za mene, knjige su bile prijatan lek koji mi je pomagao da zaboravljam život, odnosno neke turbulencije koje su se dogadjale tokom mog ranog detinjsva i kasnije. Ipak, ili baš zato, dobro sam napredovao u svojim studijama i akademskoj karijeri. Potom, kao već zreo čovek, počeo sam povremeno bivati - depresivan. Znam da neki kažu da postoji odredjena veza izmedju kreativnosti i depresije. A opet, znam i to da nisu svi kreativni tipovi depresivni, a još manje su svi depresivci - kreativni. Ipak, kod mene je bilo, izgleda, i nešto drugo u pitanju.   

A onda se dogodilo da sam, bez mnogo objašnjenja drugima i sebi, napustio posao predavača na univerzitetu. Verovao sam da to činim privremeno, da nije u pitanju nekakva 'fatigue'. Finansijski, mogao sam to sebi dozvoliti, jer sam imao dobre prihode od autorskih prava svojih roditelja. U svojoj kući izvan grada, u lepoti divljine, počeo sam se baviti pravljenjem ćupova i druge grnčarije (kako me je to smirivalo!), mada nisam digao ruke od naučnih istraživanja lososa i drugih riba. Održavao sam veze sa bivšim kolegama i koleginicama.

Kristina Hanter, koleginica sa univerziteta i moja girlfriend, došla je jednog dana, samoinicijativno, da živi sa mnom. Drugim rečima, ja je nisam zvao da se useli kod mene, ali mi je bilo drago kada je došla. Jednom, dok smo, opušteni, ispijali šampanjac (čini mi se da su vrlo lepi trenuci uvek - setni), ona je, privijajući se uz mene, to ovako objasnila: „Želim da te spasem od tebe samoga". Ja sam se na to dečački bezazleno nasmešio, ne shvatajući u prvom trenutku šta je time tačno htela reći; čak šta više, to mi je delovalo kao pesnička fraza, a ja sam, kao što sam već pomenuo, bežao od pesništva; u svakom slučaju, pokušao sam da tim Kristininim rečima ne pridajem značaja. S druge strane, tada sam definitivno shvatio da ja već znam šta moram uraditi sa svojim daljim životom, prateći svoju sudbinu, jer postoje stvari u životu koje su neizbežne. Istovremeno, nisam želeo da me Kristina smetne u izvršenju mog nauma, mada mi je pomalo bilo žao što ću joj prirediti neprijatnu scenu,  jer ona će biti ta osoba koja će me naći - obešenog. O tome sam, sa gorčinom u ustima, mislio u svojim poslednjim trenucima, dok sam navlačio omču najlonskog konopca oko vrata. Tešilo me je to što sam znao da ona, dobra Kristina Hanter, ima adresu i telefon moje sestre Fride u Londonu, pa će joj javiti šta se dogodilo.

Bilo kako bilo, kada više nisam mogao izdržati, kada mi se učinilo da istinski vodim borbu unapred pobedjenog čoveka, svoje samoubistvo sam pripremio u tišini srca, kamijevski rečeno, kao veliko umetničko delo.

Frida, koja je dve godine starija od mene, i koja mi se uvek blaženo divila izdaleka, reagovala je na način kako reaguje svaka sestra kada čuje da joj je brat, jedini brat, nastradao. A kada se pribrala, rešila je da obavesti javnost, kako to red nalaže, te je uputila dopis najpoznatijem londonskom dnevniku (The Times), sledeće sadržine:

"It is with profound sorrow that I must announce the death of my brother, Nicholas Hughes, who died by his own hand on Monday 16 March 2009 at his home in Alaska. He had been battling depression for some time. His lifelong fascination with fish and fishing was a strong and shared bond with our father (many of whose poems were about the natural world). He was a loving brother, a loyal friend to those who knew him and, despite the vagaries that life threw at him, he maintained an almost childlike innocence and enthusiasm for the next project or plan."

Jadna Frida! Morala je smisliti nešto, pa je bez uvijanja iznela da sam se neko vreme borio - sa depresijom. Naravno, neki će depresiju na koju je ona ukazivala u oglasu shvatiti kao eufemizam za - ludost, što sigurno Frida nije imala u vidu. Moja sestra nije mogla reći da sam se ja, njen voljeni brat, ubio iz - ludosti, jer ona mene dobro poznaje, ona zna, kao što i ja znam, da su razlozi za moje samoubistvo dublji nego što je obična depresija. Medjutim, postoje stvari kojima ne treba dati imena.

A onda su mnogi britanski mediji, a naročito američki, preuzeli tu vest na svoj način. Mada je moje prezime HJUZ, a ne PLAT, i mada je Frida u svom oglasu svesno ukazala na vezu koja je postojala izmedju mene i našeg voljenog oca, naslovi su bili pretežno ovakvi: "Sylvia Plath's son kills himself"; "Nicholas Hughes, 47, Sylvia's Plath's Son, Commits Suicide"; "A new Chapter of Grief in Plath-Hughes Legacy"; "Death in the family: The news that Nicholas Hughes, the son of Sylvia Plath, has killed himself is shocking - but does it suggest that suicide is hereditary?",  itd.  Medijima nije, dakle, bilo dovoljno zanimljivo da saopšte da je negde neka depresivna osoba izvršila samoubistvo ("Depressed person commits suicide"), oni su u mom slučaju hteli da istaknu "prokletstvo Silvije Plat" (The Curse of Sylvia Plath!). Naravno, uradili su to zato što that makes a good headline! Zapravo, činjenica ko su bili moji roditelji, a naročito insistiranje na besmrtnosti samoubistva moje majke, učinili su da ja budem tretiran kao "a special case". Takodje, pada u oči da se sa tim groznim naslovima htelo sugerisati ljudima da shvate koji je moj roditelj bio - važniji u mojoj smrti. Mislim da je to umnogome pogrešno. S druge strane, iskreno govoreći, Ted Hjuz bio je daleko bolji pesnik od Silvije Plat, zar ne? (Nadam se da mi ma chère maman ne bi zamerila što sam ovo rekao).

Otac, uz koga smo odrastali, rekao je Fridi i meni za slučaj naše majke prilično kasno, kada smo već bili u pubertetu. I sa tim saznanjem, ja sam se trudio da ne ostavljam utisak - siročeta. Hteo sam da verujem da Merilin Monro nije bila u pravu kada je svojevremeno izjavila da se medju nekoliko dece, u gomili, uvek može prepoznati koje dete je - siroče. (Kad već pominjem Merilin Monro, sećam se da sam, kao mladić, bio fasciniran njenom lepotom; medjutim, za razliku od mog oca, ja nikada nisam imao želju da povaljujem baš naročito - lepe devojke! A pravim ovu usporedbu sa mojim ocem zato što znam da se za njega govorilo i pisalo da je uživao, možda do preteranosti, da se seksa sa ženama, a naročito je bio slab prema 'strikingly beautiful girls'; to ga je, kako su beležili neki kritičari, u priličnoj meri razlikovalo od mejnstrima britanskih pisaca onog vremena).

Voleo sam oca. Nekoliko puta dolazio je kod mene. Usput, svaki put se iznova divio lepotama Aljaske. (Uostalom, zahvaljujući činjenici da me je on, kao dečka, jednom bio doveo na pecanje ovde, ja sam odlučio da se, kada se osamostalim, naselim za stalno na Aljasci). Bilo nam je obojici lepo za vreme tih njegovih poseta, mada smo najveći deo vremena provodili u - ćutanju. Ali to je bilo ono konstruktivno ćutanje dvojice muškaraca koji jedan drugome mnogo znače.

Primetio sam da je jedan moj kolega i dobar prijatelj, koji slovi za jednog od najboljih  aquatic ecologists at the University of Alaska, dao ovakvu izjavu novinama: „Nicky Hughes never spoke of his mother to me, but he talked warmly of his father, who sometimes visited Hughes in Alaska. Even though he had left the university, Hughes remained active in research and was a key scientist in an ongoing study of king salmon".

Naravno, ja sam u Aljasku došao zato što je to, verovatno, najbolje mesto na planeti za studiranje - prirode. Ali, došavši u Ameriku, koja je na neki način opsednuta mitom Silvije Plat, pomalo sam se intimno bojao, znajući za svojevremene pojednostavljene i moralističke ocene onoga što se dogadjalo dok sam ja bio dete - da je Ted Hjuz "ubio jadnu Silviju Plat". Feministkinje su naročito bile glasne (‘He was a bad man; he killed Sylvia'), tako da je, u tridesetak godina nakon tragične smrti moje majke, u feminističkoj interpretaciji Silvija Plat postala mučenica (Sylvia The Martyr), a Ted Hjuz bio nitkov (Ted the Villain). (Ne mogu a da ne pomenem da sam svestan i da se moj otac morao, šest godina posle samoubistva Silvije Plat, suočiti sa još jednom tragedijom, kada je njegova tadašnja ljubavnica Asja Vivel, zbog koje je i bio napustio Silviju, izvršila samoubistvo, takodje sa plinom, s tim što je u smrt povela i četvorogodišnju kćerkicu koju je imala sa mojim ocem). Mi o tome nismo pričali, ali u poslednjim godinama njegovog života on mi je bivao još bliži zbog svih patnji kroz koje je prolazio, pritom čineći drugima da i oni pate. Takodje, feministi (i mnogi drugi) su zamerali mom ocu i to što je uništio Silvijin poslednji dnevnik, ali za mene je bio relevantan njegov odgovor na ove napade, koji je došao mnogo kasnije: ‘I destroyed Sylvia's last journal because I did not want her children to have to read it; in those days I regarded forgetfulness as an essential part of survival'. I ja sam se toga držao, dok sam mogao, verujući da je baš zaborav bitan za moje koliko-toliko preživljavanje. Stoga sam se posvetio nauci, verujući da će me ona spasti. (Uostalom, ja sam jedini u porodici koji nisam postao pesnik: naime, pored roditelja, i moja sestra Frida piše pesme).

Ja razumem zašto se moj otac tako dugo „branio" ćutanjem na mnoge optužbe koje su mu bile upućivane, a tek na godinu dana pre svoje smrti, u 68. godini života, izdao zbirku pesama „Rodjendanska pisma" (Birthday Letters), u kojima je (donekle) govorio o svom životu sa Silvijom. Pesme, skoro sve posvećene njoj, ukazuju na lepotu, a potom turbulencije u njihovom braku pre njenog samoubistva daleke 1963. godine, u njenoj 31. godini.

Bilo kako bilo, moram ponoviti da nisam voleo da se shvati da sam ja bio samo ‘son of iconic poets Ted Hughes and Sylvia Plath', te da se o meni misli kao o čoveku koji je 'destined to be overtaken by the bleak legacy of his parentage'. Ja sam živeo svoj normalan život. Imao sam dosta prijatelja ‘in my own right', tešeći sebe da svaki razborit čovek ima, manje ili više, neku svoju differentia specifica, koja ne mora biti kobna per se. Dugo sam u to verovao.

Moja sestra Frida se bolje nosila od mene. A umela je i da se - svadja. Ne samo da se svadjala sa našom maćehom, poslednjom suprugom našeg oca koja nas je odgajala, ali koja je vodila računa o svakom peniju prilikom deobe prihoda od autorskih prava Teda Hjuza, iako je ona odavno prešla sedamdesetu godinu, već se svadjala i sa producentima filma o našim roditeljima, te je odbijala svaku saradnju sa njima. (Frieda Hughes attacks BBC for film on Sylvia Plath accusing the corporation of voyeuristically raking over the ashes of her mother's death). U tome sam je u potpunosti podržavao. Zapravo, kada se taj film pojavio, pre nekoliko godina, za mene su iskrsli posebni problemi. Ma koliko da sam ja, dakle, forsirano izbegavao da govorim o svojim roditeljima, nakon tog filma nisam mogao sprečiti neke ljude da mi postavljaju budalasta pitanja u stilu 'na čijoj sam strani bio, na majčinoj ili na očevoj'. Neki su išli još dalje, pa znajući za moja sporadična depresivna stanja, kretenski su komentarisali:  'Oh you're Sylvia Plath's son. Now we know what's wrong with you'. Slušajući takve (zlurade) komentare, pitao sam se da li ovo što se meni dogadja u poslednje vreme ipak jeste - neizbežno. Ni sam više ne znam da li sam počeo verovati da jeste, što je posve moguće.

A opet, video sam i da su me neki dobro shvatali. Tako sam primetio izjavu jednog prijatelja: "This image of Nicholas Hughes as some solitary figure holed up in a cabin in Alaska just isn't true. He wasn't a tortured soul who shunned company because of his mother. He was energetic, enthusiastic, always planning the next project or expedition". Ili mi se samo činilo da sam uspevao da budem izvan svega toga?

Pritom, znam da će oni koji su me dobro poznavali, i znali za moju jaku želju da živim, ukazivati da sam bio dvostruka žrtva: najpre, žrtva depresije (u Americi se to opisno zove:  Mental health disorder!), a zatim žrtva - kulta Silvije Plat, što je značilo da se svaki moj potez u životu sagledava kroz prizmu njenog samoubistva. Verovatno nisu u krivu.

U poslednjim trenucima mog života najviše mi je bilo žao moje devojke Kristine. Setio sam se da je jedan mladi francuski pisac, štićenik Mišela Fukoa, pre nego što je umro od side, napisao autobiografski roman sa sugestivnim naslovom: „Prijatelju koji mi nije spasio život" (À l'ami qui ne m'a pas sauvé la vie). Neka mi oprosti Kristina, ali ja ne mislim da je ona kriva što mi nije - spasla život. Pored toga, ja nisam bolovao od side, moja boljka je bila drugačija, mada joj nije bilo spasa.  Ne može se siliti priroda.

Zameraju mi što nisam ostavio "oproštajno pismo", što nisam bar pokušao da objasnim demone koji su me rastrzali, kako bih se bolje uklopio u njihovu predstavu delovanja ‘prokletstva Silvije Plat'. Nisam mogao. Niti hteo. Uostalom, ne mora se sve objasniti. S druge strane,  melodramatics aside,  moja poenta nije u tome da optužim novinare kako greše, odnosno da verujem kako bi mediji morali tretirati slučajeve samoubistava nezainteresovano i nepristrasno. Meni se jedino čini malo čudno da se tako lična pitanja samoubistava, majčinog i mojeg, razglabaju na načine koji nisu baš - pristojni. S druge strane, meni su bliži oni koji moje samoubistvo pre vezuju za smrt mog oca (čini mi se da su nakon toga  započele moje depresije) nego za davno samoubistvo  moje majke.

Da rekapituliram: Ne kajem se ni za šta. Uporno, ali i uspešno, gradio sam svoj identitet, svoju akademsku karijeru. I tako dogurao do 47. godine života. Nije to malo. (Zar neko nije, s pravom, rekao da ambicije zrelih muškaraca potiču iz kompleksa inferiornosti?). Pritom, bio sam svestan činjenice da, ako izvršim samoubistvo, time ću obrisati, kao gumicom, sav svoj prethodni trud, te da će u javnosti biti zabeleženo da je, eto, i sin Silvije Plat - podlegao! Pominjaće se i geni, praviće se i druge spekulacije. Plašio sam se toga, strašno sam se plašio, ali kada je došao taj kobni trenutak meni više nije bilo važno šta ja mislim, ni šta će drugi misliti, jednostavno više nisam mogao izdržati. I ništa mi nije preostajalo nego da učinim to što sam morao učiniti, vapeći, ali samo donekle, u stilu one stare pesmice: Goodbye Cruel World.

Atačmenti



Komentari (51)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

aleksanadar aleksanadar 17:10 10.02.2011

No. 1

Zar neko nije, s pravom, rekao da ambicije zrelih muškaraca potiču iz kompleksa inferiornosti?


Неко је приметио да није лако човеку да самога себе порађа... и то у зрелим годинама.

Ако се не варам, теорију о комплексу инфериорности као главној животној мотивацији имао је психолог Алфред Адлер. Некако заборављен.


vladimir petrovic vladimir petrovic 17:42 10.02.2011

Re: No. 1

Za prvog mi je nekako spontano pao na pamet - Cvetko Lainović:



Aleksanadar
... Ако се не варам, теорију о комплексу инфериорности као главној животној мотивацији имао је психолог Алфред Адлер. Некако заборављен.


Hm. Gde se seti Adlera?
Neko mi je nedavno poklonio njegovu knjigu "Poznavanje čoveka" (Menschenkenntnis), u prevodu dr Vladimira Dvornikovića i dr Miloša N. Djurića, u izdanju Matice Srpske, ali sam je samo pretrčao, nisam stigao da je lepo pročitam. Stoji negde sa strane, pored još nekoliko knjiga za čitanje.

A svideo mi se moto koji je Adler dao svojoj knjizi: "Ćud je čoveku njegova sudbina" - Heraklit.

Dobar ti je propratni klip.
Tamo gde je Nobody mogao bi biti i - Nowhere Man.

I još me jedna opaska iz te pesme štrecnu: A Sentimentalist?
Plašim se da bi meni to neko mogao prebaciti, he, he, he...


aleksanadar aleksanadar 03:10 11.02.2011

Re: No. 1

Nowhere Man


Он је Ниоткуд-Човек прави,
Седи у својој Ниоткуд-Земљи,
Све своје Ниоткуд-планове прави ни за ког.

Ни о чем он нема суд,
Он иде, али он не зна куд,
Зар није помало сличан теби и мени?


(превод Дамира Малешева)


Неки повезују настанак ове песме са тиме што су Џон и Пол пробали ЛСД, у лето 1965. Али, мене то не занима нарочито. Чини ми се да песма добро изражава дух 60-их и филозофију хипи покрета.

Овај Ниоткуд-Човек нема, очигледно, оно што зовемо "идентитет", али због тога и не пати нарочито.


Uporno, ali i uspešno, gradio sam svoj identitet...


Свет је испуњен апсурдом. Неко, ето, пати јер нема или још увек тражи свој идентитет, а неко (као Николас) јер га има - одвише!
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:59 10.02.2011

Re: Mudro zbori Woody Allen

draft.dodger
...Iz Annie Hall... Oh, Sylvia Plath, whose tragic suicide was misinterpreted as romantic by the schoolgirl mentality.


Tako Vudi Alen za “The young poet as an all-American girl“.

U tekstu sam već pomenuo: Of course, in America they’re obsessed with Sylvia Plath.

Evo njenih famoznih stihova o umiranju, iz jedne od njenih najpoznatijih pesama "Lady Lazarus", u kojoj pesnikinja sebe uporedjuje sa biblijskim likom Lazarom, koga je Hristos jednom oživeo. To čini zato što je ona vaskrsla iz tri njena pokušaja samoubstva:

Dying
Is an art, like everything else.
I do it exceptionally well.

I do it so it feels like hell.
I do it so it feels real.
I guess you could say I’ve a call.




Lainović i za - Drugog.

mirelarado mirelarado 21:27 10.02.2011

Опроштај од живота

Подсети ме на ову Брелову песму:

nsarski nsarski 21:51 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

a mene podseti na:

Sada odlazeći poručujem svima koji ovo slede da nastave, ne bojeći se rizika. Slikanje je oblik molitve.

(Leonid Šejka)
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:12 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

Mirelarado
... Подсети ме на ову Брелову песму:


Brel je fenomenalan. I baš je "evergreen".
Kakav glas, kakav način pevanja.

(Vidim da je i on umro u 49. godini života).

Ovo moje pisanje o sinu Teda Hjuza i Silvije Plat je neka vrsta omaža tim velikim pesnicima-nesrećnicima. (Izgleda da je malo pesnika-srećnika, he, he, he... ).

U pitanju je, naravno, istinita priča.

Ako ostavimo po strani činjenicu da je mogla biti ispričana na drugi način, fakta u njoj jesu istinita: postojao je čovek, rodjen od takvih roditelja kakve je Nikolas Hjuz imao; u godinama formiranja imao je najbolje uslove – dobre škole i slobodu izbora profesije. I sve mu je išlo od ruke. Reklo bi se da je neizmerno uživao u onome što radi, u sredini u kojoj živi. On se nije trudio da bude normalan čovek, on jeste bio normalan čovek. Tako je bar izgledalo.

Usput, osećao se kao neko koji je visokog roda, na jedan poseban način.

A opet, nije lupao glavu ni da je bolji ni da je gori od drugih. Živeo je svoj život i bio zadovoljan svojim življenjem. Putovao je mnogo, sretao ljude, pravio planove za budućnost. Nije se samosažaljevao zbog tragičnih dogadjaja iz detinjstva, nije sebe smatrao ‘napaćenom dušom’; čak šta više, verovao je da je, sticajem okolnosti, u prednosti nad mnogima drugima oko sebe, ali se uzdržavao da to pokazuje.

Medjutim, neke svoje demone, kada su se pojavljivali (a svi mi imamo svoje demone, manje ili više), gurao je u stranu, umesto da se odlučno obračunava sa njima. A onda, nešto je „kvrcnulo“ u njemu. On, koji je voleo ćupove, osetio se kao prelep ćup na kome se neočekivano pojavila opasna pukotina, a da nije bilo jasno zašto se to dogodilo. To ga je nateralo da shvati da je ćup zauvek propao, da krpljenje ne bi pomoglo...

Tako sam ja njega shvatio.

Dok sam pisao ovu priču, radni naslov mi je bio: „Zašto se čovek ubija u najboljim godinama?“ Ako ostavimo po strani da su to već neke srednje godine (kao ono danteovsko Nel mezzo del cammin di nostra vita)ovo pitanje nije originalno, ne radi se tu o nečemu što se retko dogadja ljudima. Shvatam da relativna učestalost samoubistava ne pomaže mnogo da bolje shvatimo zašto se dogadjaju onda kada to ne očekujemo (premda ima samoubistava koja su na neki način opravdana, pa i očekivana).

Nije mi, dakle, bila namera da objašnjavam čoveka u Nikiju Hjuzu, namera mi je bila da iznesem fakta kako ih ja vidim. I da bezazleno kažem kako se čudim.

A ujedno, to mi je bila prilika da se malo podsetim poezije Silvije Plat.

Evo za tebe još jednog Cvetka Lainovića, nešto mi je tužno lep ovih dana:




docsumann docsumann 22:23 10.02.2011

Re: Опроштај од живота



Žao mi je prostog čovjeka kad se raduje.

Nema malog nerazumjevanja

Da bi o poznatoj stvari rekao neku novu istinu, potrebno je da se pojave novi ljudi i da od njih pobjegneš.

Bog ne može da utiče na gotovu sliku.

Najopasniji je odmor.


C.Lainović
mirelarado mirelarado 22:51 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

vladimir petrovic
Nije mi, dakle, bila namera da objašnjavam čoveka u Nikiju Hjuzu, namera mi je bila da iznesem fakta kako ih ja vidim. I da bezazleno kažem kako se čudim.


Лепо си срочио замишљену исповест једног свакако занимљивог човека. Жак Брел је имао другачију судбину, његов "ћуп" прерано је сломила нека ретка болест, али је знао да је крај близу, имао је времена да се помири с тим и да се опрости од живота.
Ти волиш цитате, овај Брелов често се спомиње:

...in a man's life, there are two important dates : his birth and his death. Everything we do in between is not very important.
- Jacques Brel

mirelarado mirelarado 23:00 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

nsarski
a mene podseti na:

Sada odlazeći poručujem svima koji ovo slede da nastave, ne bojeći se rizika. Slikanje je oblik molitve.

(Leonid Šejka)




Neobjavljeno rešenje za korice prvog izdanja knjige Mansarda/Psalam 44 (Leonid Šejka)
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:00 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

Docsumann
...Žao mi je prostog čovjeka kad se raduje.
Nema malog nerazumjevanja
Da bi o poznatoj stvari rekao neku novu istinu, potrebno je da se pojave novi ljudi i da od njih pobjegneš.
Bog ne može da utiče na gotovu sliku.
Najopasniji je odmor. C.Lainović


Tebe sam se setio kada sam počeo kačiti Lainovića.

Sećam se, nedvno si negde bio citirao ovu njegovu izreku:

Umjetnost se hrani sukobom između zločina i kulture (Cvetko Lainović)


docsumann docsumann 23:06 10.02.2011

Pozdrav

nsarski nsarski 23:14 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

Neobjavljeno rešenje za korice prvog izdanja knjige Mansarda/Psalam 44 (Leonid Šejka)

Zanimljivo da je ova luta na slici svojevrsna verzija Vermera. I da je Vermer Šejkin likovni uzor. I da je Šejka otisao na isti datum kad i Vermer. (I da je ona stolica nalik na stolice sa Van Gogh-ovih slika.)
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:35 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

Nsarski
...Sada odlazeći poručujem svima koji ovo slede da nastave, ne bojeći se rizika. Slikanje je oblik molitve.(Leonid Šejka)


Voleo bih da neko napiše blog o Šejki.
mirelarado mirelarado 23:47 10.02.2011

Re: Опроштај од живота

nsarski
Neobjavljeno rešenje za korice prvog izdanja knjige Mansarda/Psalam 44 (Leonid Šejka)

Zanimljivo da je ova luta na slici svojevrsna verzija Vermera. I da je Vermer Šejkin likovni uzor. I da je Šejka otisao na isti datum kad i Vermer. (I da je ona stolica nalik na stolice sa Van Gogh-ovih slika.)


Изгледа да је такав Закон Лавиринта, тумарајући његовим беспућима увек изнова сусрећемо неке значајне личности које су оставиле траг. :)


aleksanadar aleksanadar 02:30 11.02.2011

Re: Опроштај од живота


Jacques Brel - Le moribond



Верујем да Мирела воли и овај Арсенов препев.



mirelarado mirelarado 10:58 11.02.2011

Re: Опроштај од живота

aleksanadar

Jacques Brel - Le moribond

Верујем да Мирела воли и овај Арсенов препев.


Разуме се да волим.
А волим и овај:


Milan Novković Milan Novković 19:41 11.02.2011

Tell me how he died...

Ти волиш цитате, овај Брелов често се спомиње:

...in a man's life, there are two important dates : his birth and his death. Everything we do in between is not very important.
- Jacques Brel

...no I'll tell you how he lived.

Baš Vladimiresque citat, ovaj Brelov, ne može da ne privuče pažnju

Evo tih završnih scena Poslednjeg Samuraja iz kojih ja pozajmih naslov.

A evo "kontre i inverzije" smrti, veličanstvenoj ili ludoj, u ovom dole prilogu, zarad mira i ravnoteže u "univerzumu", u veličanstvenom ili ludom ili kreativnom životu, birajte (maznuto sa FB od Bebe od Lončara, moram da kažem ne samo zbog Bebe i genijalnih blogera koji su i na FB i kojima je B92 blog samo kap u moru, nego i da podbodem internet ortodoksiju što se još uvek koprca među nama



vladimir petrovic vladimir petrovic 21:39 11.02.2011

Re: Tell me how he died...

Ти волиш цитате, овај Брелов често се спомиње:

...in a man's life, there are two important dates : his birth and his death. Everything we do in between is not very important.
- Jacques Brel

...no I'll tell you how he lived.

Baš Vladimiresque citat, ovaj Brelov, ne može da ne privuče pažnju


Mirela i ti, Milane, me dobro čitate, mada neki veruju da je moje pisanje pretežno kriptično, just for a few...

Pokušao sam da se poistovetim sa Nikolasom.
Nije bilo lako.

Jer, samo je tanka linija izmedju:

...Tell me you how he lived! /... Tell me how he died!


Dok sam pisao o čoveku koji je voleo ribe Una piccola lacrima scende, solitaria anch'essa; desolazione e vanità...

A opet, igrati se mora:




Milan Novković Milan Novković 00:15 12.02.2011

Shake Your Tail Feather

Dok sam pisao o čoveku koji je voleo ribe Una piccola lacrima scende, solitaria anch'essa; desolazione e vanità...

Što reče ono kuče u Men in Black, ko o čemu u svemiru, a mi ljudi samo o veličini pa veličini :)

A o realnosti samo dve stvari ne razumemo: prostor i njegovu strukturu pa metriku, pa vreme i njegovu strukturu pa metriku

Tako je linija ...
Jer, samo je tanka linija izmedju:

...Tell me you how he lived! /... Tell me how he died!

... sve samo ne tanka, po mom mišljenju, tj debela je onoliko koliko nam se hoće

vladimir petrovic vladimir petrovic 11:04 12.02.2011

Re: Shake Your Tail Feather

Tako je linija ...
Jer, samo je tanka linija izmedju: ...Tell me you how he lived! /... Tell me how he died!

... sve samo ne tanka, po mom mišljenju, tj debela je onoliko koliko nam se hoće


Ma, shvatam ja, Milane, šta ti hoćeš reći, ili bar verujem da shvatam, ali to je prilično na liniji onog što se olako veruje – da je sve u našim rukama, pa i to da li ćemo rano umreti, ili ćemo doživeti stotu.

Da li je baš tako? Sigurno da nije, ali je tačno da mnogo zavisi i od nas samih.

Ja sam pisao o slučaju Nikolasa Hjuza prvenstveno (to sam već negde gore pomenuo, u komentarima) iz - začudjenosti. Stalno sam se pitao zašto je on to učinio. Sudeći prema fotkama koje sam priložio, a i na osnovu nekih usputnih istraživanja, on mi nije izgledao kao „bolestan“ čovek, kao neko ko samo što nije prerezao sebi grkljan ili vene.

Naravno, postoje prilično olaka objašnjenja – geni su u pitanju, jer se i njegova majka ubila. OK, ali on je bio čovek na pragu pedesete godine, dakle vrlo zrela ličnost, te nije morao da „imitira“ svoju majku 46 godina posle njenog samoubistva. Smešno je to reći, ali meni je nekako bilo normalnije da je on, kao tinejdžer, bio zapao u nekakvu krizu (a mladići su stalno u nekakvim krizama, pravim ili lažnim), te da je, imajući u vidu lik svoje majke, izvršio samoubistvo. Ali na to se odlučiti na pragu pedesete godine, to je nešto drugo. Morali su biti i drugi razlozi.

Dobro, neko će reći da su ga „sustigle depresije“. Ja malo znam o depresijama, ali mi ne deluje ubedljivo da jedan iole jak čovek može da olako odluči da se – ubije, bez nekih drugih razloga. (Ubijaju se ljudi koji, recimo, saznaju da se oboleli od neke terminalne bolesti i slično, a to nije bio slučaj kod Nikolasa).

Da se razumemo, ja sam i ranije pominjao slučajeve samoubistava, opet u nekoj „svojoj začudjenosti“. O tome sam pisao blogove, počev od Ota Vajningera, koji se ubio u 23. godini, do Jukija Mišime, koji se ubio u 45. godini. Ali su mi oba pomenuta samoubistva bila nekako razumljivija, naročito slučaj Mišime. On je istinski pripremao svoje samoubistvo na kamijevski način „kao umetničko delo“, rešivši daleko unapred kada to treba da bude i kako (dakle, tek u 45. godini, a i da bude maksimalno teatralno, jer je pozvao i novinare i fotografe).

Ali, kod Nikolasa Hjuza je to bilo prostije. Ja zaista nisam uspeo da uhvatim nekakav hint, nešto što bi me vodilo ka nekakvom pojašnjenju. (Usput, prelistavajući materijale, plašio sam se da ću naići, recimo, da je imao homoseksualnih inklinacija, da je to krio, pa da ga je to razdiralo i ubijalo; izgleda da nije ni to bilo u pitanju, mada je njegov libido prema ženama bio daleko slabiji nego u slučaju njegovog oca, iako je on ipak imao odnose sa - ženama. Da dodam još i ovo: istražujući oko filma o Silviji i Tedu Hjuzu, video sam da je Teda Hjuza igrao popularni Danijel Krejg; to je onaj dasa što je igrao Džejmsa Bonda i imao još neke zapažene uloge, koji se mnogo svidja ženama, ali kada sam malo bolje zavirio, na Internetu ima najava da je on - gej, odnosno da je biseksualac; dobro, možda to nije baš tačno, ali se kaže da gde ima dima ima i vatre; takve nekakve insinuacije za Nikolasa Hjuza nisam našao).

Ako su njegove depresije nastale posle očeve smrti (nesporno je da je voleo oca), onda je teško shvatiti da je trebalo da prodje jedanaest godina, pa da on digne ruku na sebe. S tim u vezi, ne sme se zaboraviti da je on baš u tom periodu bio veoma aktivan u akademskom radu (dobio posao na univerzitetu, vršio naučna istraživanja, mnogo putovao po svetu – čak do Novog Zelanda, itd). Naime, njegova ukupna akademska karijera je trajala samo desetak godina.

Toliko. Da završim: ja nisam u mom gornjem tekstu davao objašnjenja, pre sam iznosio fakta kako bih samom sebi pomogao da shvatim zašto se ljudi odlučuju na tako grozan korak, ako nemaju nekog većeg razloga. I nisam mnogo shvatio.

Dakle, mislim da je gospodin Nikolas Hjuz pogrešio. Debelo pogrešio, mada mi ga je žao, veoma žao. (Zato sam pomenuo, u komentaru, čak i onu italijansku sentencu o suzi koja mi je bila potekla).

Evo još jednog Lainovića, čiju belinu volim:


docsumann docsumann 12:43 12.02.2011

zašto !

Milan Novković Milan Novković 12:45 12.02.2011

Re: Shake Your Tail Feather

Vajningera

Ja to potpuno drugačije vidim - meni su Mišima i Vajninger ludi dok su depresivni ljudi, što se mene tiče, uglavnom normalni ljudi, čak i kad imaju neki fiziološki problem, nasledan ili ne. Ima jedan jako mali region u mozgu, već sam pominjao ali sam zaboravio gde sam to "naučio", koji nam uvezuje regione gde apstraktnije mislimo, pa, i ovaj je jako važan, gde se telo i duh počinju pripremati, "zatezati" spremni za akciju. Region koji nas angažuje, moderira ne samo mrdanje nego i rad mnogih drugih delova naše svesti i pdosvesti.

Pošto je taj region jako mali jasno je da je osetljiv na svoju strukturalnu dinamiku - što ga manje koristimo ima manje ćelija i lošije je uvezan, što ga više trujemo brže mu odumiru ćelije, što ga više pritiskamo sa strane to on manje efikasno efikasno funcioniše i smanjuje se.

Klinički slučajevi (e.g. tumor okolnog tkiva koji pritiska ovaj mali region) daju slučajeve gde je čoveku, koji nije razmišljao da se ubije, potpuno svejedno ako je jednom u životnoj opasnosti - gori kuća, krvni pritisak svakim danom sve viši, itd.

Kod nas ostalih, sasvim je moguće imati predispoziciju ka nezainteresovanosti o našoj prolaznosti, pa je onda negovati lenjošću, neaktivnošću, nezainteresovanošću.

Meni je mišljenje još pre dosta godina "zacementirao" jedan novinar-pisac slične istorije ovoj Nikolasa Hjuza, Britanac Tim Lott. Vrlo elokventan i talentovan, a to što je pisac nam daje dodatni insight u um sličnih ljudi. Istorija - imao nervni slom kad ga je ostavila devojka, malo pošto se oporavio od toga majka mu se obesila, posle je imao depresiji i nekoliko puta se umalo nije ubio (ovo sad nagađam, mislim da je naterao sebe da ode po stručnu pomoć pa se posle "utrenirao" u nove životne modalitete, ili "istrenirao" iz starih.

Ovo je već n-ti put da pokušavam da izguglujem njegov članak iz londonskog Evening Standarda onomad o tome šta mu se dešavalo u glavi u trenutku kad je bio najbliže samoubistvu, s ciljem da ga priložim u tvoj blog, ali nema ga.

Vrlo ineriorno parafraziranje: ništa posebno mu se nije dešavalo u glavi, najupešatljivije čega se sećao je potpuna dosada, nezainteresovanost i letargija, ubijanje od dosade, kao što i većina nas prečesto oseća. Ali većina nas se ne ubija. Mi imamo nadu i verujemo u bolje sutra. On kaže, npr, da se ni kod njega nije radilo o beznađu, nego mu je, tu odskače od nas, bilo potpuno svejedno i dosadno da razmišlja o sutra.

I to je to, normalno je razmišljao o nekoliko drugih tema, počeo pa završio sa razmišljanjem, i ubiti mu se je bilo slično instiktivno, bez razmišljanja, ko otići pa skuvati kafu ili popiti vodu a da nismo ni posebno svesni da smo žedni. najobičnija stvar na svetu.

Meni tu nema ništa ludo. I meni je normalno stanje da u nekim trenucima kad sam se ulenjio i udosadio, primetim da su mi žena i deca zbrinuti pa onda primetim da nije neki big deal ako me od sutra više nema. Jedino što je meni milijardu stvari interesantno i "membrane away" od bilo koje dosade i neraspoloženja tako da se ovi depresivniji mere sekundama ili minutima. Ali ih razumem i prepoznajem.

Ali ako bih sad mogao da odem i sa zadovoljstvom rešim 4x4x4 Rubikovu kocku ne vidim ništa "bolesno" u tome da mi to sutra možda neće biti interesantno, nego čak dosadno pošto znam da ću je rešiti ako odvojim dovoljno vremena, kao što znam da ću naći bug u softwareu, dobar pisac zna da ume da napiše nešto dobro, dobra naučnik zna da ume da razume tuđi naučni rad itd.

Ako ti se ikad učini da ti postaje dosadno razmišljati o ljudima koji su se ubili evo prve ideje (ne saveta, savet mogu sebi da dam ili ovima što odlično poznajem, a i nema garancije da je kvalitetan) koja mi pada na pamet:

"The Brain than Changes Itself" - Norman Doidge. Fascinantna i onima koji do i do pre ove knjige verovali u vanrednu plastičnost mozga.

EDIT: Moram da skrenem pažnju i na svoje, možda sasvim pogrešno shvatanje pojma depresije - ja tu ne stavljam potencijalno nervno-lomljive uzroke kao što su poseban emotivni stress (ljubavni, egzistencijalni, očaji raznih vrsta)
jeca92 jeca92 21:58 10.02.2011

Depresivno, depresivno....

Vladimire ovo je jedna vrlo depresivna priča, a s' druge strane baš mi se dopala jer nekako na vrlo opušten način priča o jednoj vrlo teškoj bolesti. Volim ovakve tekstove u prvom licu jednine, daju neku ličnu - intimnu notu celom problemu koji je vrlo rasprostranjen.
E sad što se tiče Silvije Plat (a o njenom sinu neću ni da pričam) osim opštih informacija o njoj - ko je bila, šta je pisala, ni o čemu drugom nemam pojma, ali zbog ovog teksta se možda i nateram da nešto od nje i pročitam što je još jedan plus za ovaj tekst od mene.
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:31 10.02.2011

Re: Depresivno, depresivno....

jeca92
... Vladimire ovo je jedna vrlo depresivna priča,

Znam. Ali, kao što rekoh gore kod Mirele, ona je istinita. Čovek se ubio u 2009. godini, a spolja je izgledalo da je bio zdrav i prav.
Krio je od drugih svoju intimu, koliko se moglo.
Dobro, depresija je u nekoj meri nasledna, ali definitivno se ne bi moglo reći da je i samoubistvo nasledno (ovde mislim na nasledje od njegove neurotične majke-pesnikinje; ukazujem da sam za nju dao informativni link na - neurotični pisci). Tako bar ja mislim.
Zato me je ova životna priča Nikija Hjuza zaintrigirala.
Pokušao sam da se poistovetim s njim, da bih ga shvatio, ali nisam siguran da sam uspeo.
Svako nosi svoj krst.

Volim ovakve tekstove u prvom licu jednine, daju neku ličnu - intimnu notu celom problemu koji je vrlo rasprostranjen.


Hvala, iako sam se oko ovoga malo kolebao. Ali sam namerno tako postupio, u želji da ovog nesrećnika što više približim sebi.
Nesporno, Silvija Plat zaslužuje pažnju (posthumno je dobila i američkog Pulicera, koji je njihova najviša književna nagrada). Dobro, neki su spremni da kažu da je ona, ipak, malo "overrated", ali se ne može negirati da je bila darovita pesnikinja, mada je ona igrala na tu nesrećnu kartu bliskosti samoubistvu.

Ted Hjuz je, opet, sa svoje strane bio dobar pesnik.
A kao čovek... Ne znam šta više da kažem od onoga što sam već rekao, ali je nesporno da je on (na svoj način) veoma voleo žene.


nsarski nsarski 22:34 10.02.2011

Re: Depresivno, depresivno....

ovde mislim na nasledje od njegove neurotične majke-pesnikinje; ukazujem da sam za nju dao informativni link na - neurotični pisci

Ako nije preveliki deranžman, može li ponovo taj link...?
jeca92 jeca92 22:54 10.02.2011

Re: Depresivno, depresivno....

Dobro, depresija je u nekoj meri nasledna, ali definitivno se ne bi moglo reći da je i samoubistvo nasledno (ovde mislim na nasledje od njegove neurotične majke-pesnikinje; ukazujem da sam za nju dao informativni link na - neurotični pisci). Tako bar ja mislim.
Zato me je ova životna priča Nikija Hjuza zaintrigirala.

Pa ne znam, depresija (endogena) jeste svakako vrlo nasledna, ali moguće da neki spoljašnji faktori, u njegovom slučaju samoubistvo majke i smrt oca mogu da budu snažni okidači koji mogu da pogoršaju već nasleđeni poremećaj - depresiju u ovom slučaju. A i čitav njegov stil života - odlazak na Aljasku, samoća, povlačenje u sebe, nije sigurno doprinelo poboljšanju...
Krio je od drugih svoju intimu, koliko se moglo.

To je vrlo uobičajena pojava, depresija je vrlo suptilna bolest..

Nesporno, Silvija Plat zaslužuje pažnju (posthumno je dobila i američkog Pulicera, koji je njihova najviša književna nagrada). Dobro, neki su spremni da kažu da je ona, ipak, malo "overrated",

Imaću to u vidu kada "je" budem čitala, mada za laika na tom polju kao što sam ja to i neće biti previše bitno.
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:55 10.02.2011

Re: Depresivno, depresivno....

Nsarski
... Ako nije preveliki deranžman, može li ponovo taj link...?


Pa dao sam gore, u tekstu. Evo ponovo:

http://www.neuroticpoets.com/plath/
-----------------------------------------

Famozna Michiko Kakutani (New York Times) je ovako pisala, povodom Nikolasove smrti:

Updated: March 23, 2009

On a cold February day in 1963, with her two small children upstairs in their room, Sylvia Plath put her head inside her kitchen oven and turned on the gas. In the wake of her violent death, reams of material have been published, analyzing her life and work, the most famous being "The Bell Jar." She has been dismissed as a case study in female neurosis and Freudian guilt, held up as a victim of a male-dominated society, enshrined as a tragic heroine (''a Dido, Phaedra or Medea,'' in Robert Lowell's words), explicated as a symbol of contemporary angst.

Plath, herself, of course, left us a remarkably contradictory gallery of self-portraits. While her correspondence with her mother (published in 1975 as ''Letters Home'') gave us a willfully sunny portrait of the young poet as an all-American girl, collecting admirers and beaus as swiftly as she piled up straight A's and honors, her journals created a darker, more troubling picture of a woman suspended between the violent emotions of jealousy and anger, a woman given to unforgiving nightmares, terrifying writing blocks and debilitating depressions. The poems (particularly the posthumously published ones in ''Ariel'' and subsequent volumes) were more lacerating still: here, she has become a vampire, a doomed Electra, a ''Lady Lazarus,'' eating ''men like air.''

Nearly a half-century after his mother died, Nicholas Hughes, 47, killed himself at his home in Alaska on March 16, 2009. — Michiko Kakutani


vladimir petrovic vladimir petrovic 23:20 10.02.2011

Re: Depresivno, depresivno....

jeca92
... ali moguće da neki spoljašnji faktori, u njegovom slučaju samoubistvo majke i smrt oca mogu da budu snažni okidači koji mogu da pogoršaju već nasleđeni poremećaj - depresiju u ovom slučaju.


Ovde bih ukazao samo da se Nikolas Hjuz ubio 11. godina posle smrti svog oca i 46. godina posle samoubistva svoje majke (Silvija se ubila kada je on imao jedva godinu dana života).

A u tom periodu od jedanaest godina posle očeve smrti, on je bio aktivan u svojoj karijeri, kao profesor i istraživač, tako da su se depresije (bar one vidne onima oko njega) počele pokazivati kasnije.

Medjutim, kao što je indiskretno vidljivo iz mog teksta, ja se uglavnom slažem sa onima koji misle da je Nikolas umro od tuge za ocem, kako je to londonski Tajm pisao, u čemu se razlikuje od mnogih drugih medija koji su uporno insistirali na ulogu majčinog samoubistva u odluci sina da se ubije.

Evo tog naslova i početka:
Death of Ted Hughes 'drove his son Nicholas towards suicide'

The death of Ted Hughes, not the suicide of Sylvia Plath, was what tipped their son into his fatal depression, friends said yesterday....

Na kraju, ponavljam da se to njemu dešava kada ima 47. godina, dakle nije on (dr Nikolas Hjuz) mladić od dvadesetak godina, pa se previše izgubio u mladićkoj zanesenosti...

Verovatno se kod njega mnogo toga nakupilo!

Medjutim, ja ga veoma žalim.



yugaya yugaya 00:55 11.02.2011

Re: Depresivno, depresivno...veseli trol:)

Sylvia Plath put her head inside her kitchen oven


Nenaviknuti na postojanje gasnih šporeta i rerni, moja najbolja (neurotična) prijateljica i ja živele smo u ubeđenju da je život Silvije Plat okončan na jedan mnogo gruesomniji način - u električnoj varijanti.

Srećom, naša zajednička BFF koja je u trojci bila zadužena za racionalni pristup stvarnosti je neko od beskrajnih smaranja feminističkom poezijom, čija je vrednost u uzrastu od oko petnaest godina izgledala mnogo veća i ubedljivija stavljena u okvir takve smrti drugarice Plat, prekinula našu zabludu i objasnila kako funkcioniše samoubistvo na gas izvedeno u rerni.


I da ne bude samo trol - prva verzija pesme "Last Letter" koju je Ted Hjuz izostavio iz zbirke "the Birthday Letters"



"...my last sight of you alive
burning your last letter to me
...yet with that strange smile, as if you had meant
something quite different".



vladimir petrovic vladimir petrovic 16:28 11.02.2011

Re: Depresivno, depresivno...veseli trol:)

yugaya,

Kako se može shvatiti iz ovih istrgnutih opisa

moja najbolja (neurotična) prijateljica

naša zajednička BFF koja je u trojci bila zadužena za racionalni pristup stvarnosti


prva je bila neurotična, a treća je bila racionalna.

A ti?



Silvija Plat sa Fridom i Nikolasom


Hvala za Last Letter.

Da bi se napisala dobra pesma, mora mnogo da se prepravlja, ispravlja, doteruje...
Pa neka neko kaže da je poezija lak posao!
yugaya yugaya 09:13 14.02.2011

Re: Depresivno, depresivno...veseli trol:)

vladimir petrovic

prva je bila neurotična, a treća je bila racionalna.
A ti?

intuicija, ja sam oduvek i zauvek in the INTERIM


zoja444 zoja444 22:05 10.02.2011

mono, di, trileme

ja bih ovo okvalifikovala i kaznila kao samoubistvo sa predumisljajem uz navodjenje na saucesnistvo... kada bi, naravno, tako nesto postojalo.

Vladimire, teme su Vam bas teske (ne zalim se). interesuje me da li je to izraz sopstvenih premisljanja i trazenja odgovora ili zelja za provokacijom? ili oboje?
originalnost se ne moze iskljuciti.

hvala.
vladimir petrovic vladimir petrovic 22:46 10.02.2011

Re: mono, di, trileme

Zoja444
... Vladimire, teme su Vam bas teske


Da, posebno je ova danas teška.
Baš me je izmučila, veruj mi. Naime, nimalo se nisam lagodno osećao pišući.

...interesuje me da li je to izraz sopstvenih premisljanja i trazenja odgovora ili zelja za provokacijom? ili oboje?

Nemam odgovora. Voleo bih da više pišem o veselim temama, što ponekad činim, pogotovu kada se nekoj literarnoj veličini divim, a ja to umem (bar u svojoj duši).

(Ovo me podseti na jedan dogadjaj sa Jesenjinom. Kada je on bio objavio prvu zbirku pesama i postao popularan, carica ga je pozvala u audijenciju. Tom prilikom je rekla da joj se pesme svidjaju, ali da su - tužne. Navodno je Jesenjin odgovorio: "Pa takva je i Rusija".

Tuge ima svuda, u svako vreme, zar ne?

Da se vratim na Nikolasa Hjuza. Možeš li zamislite kako se njegova sestra Frida osećala? I kako se danas oseća. Bez jedinog brata, sa kojim je u zlehudoj sudbini njenih roditelja - odrastala.

Evo još jedne slike Nikolasa Hjuza:



kick68 kick68 03:53 11.02.2011

Re: mono, di, trileme

Da se vratim na Nikolasa Hjuza. Možeš li zamislite kako se njegova sestra Frida osećala? I kako se danas oseća. Bez jedinog brata, sa kojim je u zlehudoj sudbini njenih roditelja - odrastala.

Dragi brate,
Odmah na pocetku da ti kazem da ti nikad necu oprostiti..nikad...Osim bola, ono sto sada osecam je nemocni gnev prema tebi mrtvom. Zajedno smo prosli kroz pakao, ali trenuci provedeni sa tobom za mene su bili svetlo kome sam se okretala kad bih utonula u tamu zivota. Sva moja snaga je dolazila od njih, i bila sam zahvalna, jer sam u zivotu nailazila na ljude koji nisu bili te srece...
Ljuta sam i vredja me i boli me kada vidim da ja nisam bila tvoje svetlo i tvoja snaga.. Tebe je tama progutala i pobedila. Ucinio si to sto si ucinio ne misleci na mene. Zar nisi znao sta meni oduzimas? Ja to tebi nikad ne bih uradila jer znam da ovaj zivot nije samo moj, jedan njegov deo pripada tebi. Ti jednostavno, sada vidim, nisi osecao isto.

Ne mogoh niti umedoh da zavrsim...Mnooogo dobar blog. Mnooogo tema za razmisljanje.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:26 11.02.2011

Re: mono, di, trileme

kick68
... Mnooogo dobar blog. Mnooogo tema za razmisljanje


Hvala.
Da, i mene je upoznavanje sa životnom pričom Nikolasa Hjuza teralo na mnoga razmišljanja. Zato sam osetio potrebu da sednem i pišem o njemu.

Evo jednog Lainovićevog Apolona:



kukusigameni kukusigameni 22:22 10.02.2011

Otto Dix

docsumann docsumann 22:36 10.02.2011

Re: Otto Dix



Moebius
kukusigameni kukusigameni 23:18 10.02.2011

Re: Otto Dix

Dok idem ulicom zbog glupih pitanja strepim.
Zaboravljam ko sam i šta sam hteo da pitam.
Naprežem oči, pogledom tražim,
hoću sa tužih lica da čitam.
Guraju užurbane i strašno ljubazne face.
Živi portreti i kreature Ota Diksa i Grosa.
Tako su sugestivni, pale mi se lampe,
sećam se.
Pitam prvog gospodina:
"Izvinite, gde staje tramvaj za groblje,
hoću u njemu da umrem.
Da umrem."

docsumann docsumann 23:22 10.02.2011

Re: Otto Dix

Pitam prvog gospodina:
"Izvinite, gde staje tramvaj za groblje,
hoću u njemu da umrem.
Da umrem.


Gospođo, odnekud ste mi poznati ...

Možete li mi, molim vas, reći ko sam ja
i gdje živim?


(jedan moj drug, mrtav pijan, u ranim jutarnjim časovima, majci svoje djevojke ...)
Kazezoze Kazezoze 12:18 11.02.2011

Re: Otto Dix

docsumann
Pitam prvog gospodina:
"Izvinite, gde staje tramvaj za groblje,
hoću u njemu da umrem.
Da umrem.


Gospođo, odnekud ste mi poznati ...

Možete li mi, molim vas, reći ko sam ja
i gdje živim?


(jedan moj drug, mrtav pijan, u ranim jutarnjim časovima, majci svoje djevojke ...)

izvinite, nisam iz ovog mesta...

da li možete da mi kažete gde je ovde...

najpogodnije mesto... za samoubistvo?
(marko brecelj)
draft.dodger draft.dodger 23:20 10.02.2011

Ted Hughes i Sylvia Plath

jasnaz jasnaz 23:45 10.02.2011

:




razlozi za ostanke.





::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: , :





vladimir petrovic vladimir petrovic 09:52 11.02.2011

Re: :

Dobra intervencija sa klipovima.

Jasnaz
razlozi za ostanke


Trou de mémoire? (Rupa u sećanju?)

Naročito mi se svideo ovaj komentar slušaoca:
Quelque fois un trou de mémoire vaut bien une belle musique, n"est ce pas "un souffle de vie" pour celui qui sait rester authentique jusqu'au bout

A Sati (The Hours) su, naravno, svojevrstan omaž Virdžiniji Vulf, jednoj od onih sa liste suicida medju velikima.

Hvala, Jasnaz.


Dr Nicholas Hughes, Alaska.
Čovek koji je voleo ribe.

pape92 pape92 12:58 11.02.2011

jedna odluka i jedna tužna pesma


vladimir petrovic vladimir petrovic 14:53 11.02.2011

Re: jedna odluka i jedna tužna pesma

Pape92
... i jedna tužna pesma

Sleep With The Fishes!


Neka duša Nikolasa Hjuza, ihtiologa, počiva u miru!



A evo i jedne pesme njegove majke:

Maudlin, By Sylvia Plath.

“Mud-Matressed under the sign of the hag
In a clench of blood, the sleep-talking virgin
Gibbets her curse, the moon’s man,
Faggot-bearing jack in his crackless egg;

Hatched with a claret hogshead to swig
He kings it, navel-knit to no groom,
But at the price of a pin-stiched skin
Fish-tailed girls purchase each white leg.”

from The Colossus 1960, Faber Paperbacks.
pape92 pape92 15:49 11.02.2011

Re: jedna odluka i jedna tužna pesma

Pesma Sleep with the fishes se prosto nametnula. No za temu kako se boriti sa pojmom samoubistva, mislim: kako da se borimo mi preživeli što o tome treba da pričamo, Tajvanska Kanasta je biser. Uz malo komedije, da stvar postavimo u okvir koji možemo da podnesemo.
No, to ne uspeva kad je reč o najbližim.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:12 12.02.2011

Silvijina pesma

Iz poštovanja prema Nikolasovoj majci, Silviji Plat, evo jedne od njenih poznatih pesama:

Ariel

Zastoj u tami.
A onda mi pogled puče na nestvarno plavetnilo
Brda i daljine.

Božanska lavice,
Kako srastamo u jedno,
Stožer peta i koljena!-Brazda

Puca i odmiče, sestra je
Smeđem luku vrata
Koji ne mogu zgrabiti,

Bobice
Nalik crnačkom oku šalju mi mračne
Kuke -

Crne slatke krvave zalogaje,
Sjenke.
Nešto drugo

Vuče me kroz vazduh -
Bedra, kosa;
Komadići s peta mojih.

Svlačim se ja
Bijela Godiva -
Mrtve su ruke, mrtve su strogosti.

Sada se
Pjenušam ka pšenici, svjetlucanju mora.
Urlik djeteta

Stapa se sa zidom.
A ja
Ja sam strijela

Rosa što se
Zajedno sa drumom samoubilački baca
U crveno

Oko, kotao jutra.

27. oktobar 1962. godine

(Prevela Aleksandra Nikčević-Batrićević)


vladimir petrovic vladimir petrovic 09:30 12.02.2011

Ženski Lazar

Evo još jedne Silvijine pesme, jedne od najpoznatijih i najcitiranijih.
Ona na slikovit način govori o osobenostima Silvijine poezije, koja sadrži i svojevrsnu morbidnost. Naime, meni pesma deluje i nekako preteće, u stilu: "Nemojte posle reći da vas nisam obavestila da ću se ubiti":

Ženski Lazar

Uradila sam to opet.
Jednom u deset godina
Uspijem u tome -

Kakvo čudo na dvije noge, moja koža
Svijetla poput abažura nacističke lampe,
Moje desno stopalo
Pritiskivač za papire,
I moje lice bezlični, fini
Jevrejski lan.

Podigni ubrus
O, neprijatelju moj?
Da li te užasavam? -

Nos, očne duplje i čitav niz zuba?
A kiselkasti dah
Će nestati za jedan dan.

Uskoro, uskoro će se meso
Što proguta ga grobna jama
Osjećati na meni lagodno

A ja sam nasmijana žena.
Tek mi je trideseta.
Devet puta kao mačka umirem.

Ovo je Broj Tri.
Koliko smeća treba
Uništiti svaku deceniju.

Nazire se milion vlakanaca.
Gomila ljudi koji krckaju kikiriki
Gura se da vidi

Kako me oni odmotavaju od glave do pete -
Ovo je veliki striptiz.
Dame i gospodo

Ovo su moje ruke
A ovo su moja koljena.
Možda sam samo kost i koža,

Ali sam prava, pravcata žena.
Kada sam prvi put to uradila bilo mi je deset godina.
Bio je to nesretan slučaj.
Drugi put sam mislila
Da nadmašim sebe i da se više ne vratim.
Kotrljala sam se

Kao školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I da sa mene skidaju crve što bili su poput ljepljivih bisera.
Umiranje
Je umjetnost, kao i sve ostalo
Ja umirem izuzetno dobro.

Umirem pakleno.
Umirem stvarno.
Rođena sam za umiranje.

Lako je umirati u samici.
Lako je umrijeti i ostati na istom mjestu.
Ali taj teatralni

Povratak usred bijela dana
Na isto mjesto, među ista lica, i isti
Bezosjećajni, razdragani usklik:

"Pravo čudo!"
To me satire.
Naplatiću

Buljenje u moje ožiljke, naplatiću
Slušanje otkucaja mog srca -
A ono stvarno kuca.

Naplatiću, dobro ću naplatiti
Riječ ili dodir
Kap krvi

Vlas moje kose ili komadić odjeće.
Tako, tako, Herr Doktore.
Tako, Herr Neprijatelju.

Ja sam Vaš opus,
Vaša dragocjenost,
Dijete od suvog zlata

Što pretvara se u urlik.
Okrećem se i gorim.
Ne mislite da potcjenjujem vašu brigu.

Razgrćete i čeprkate -
Pepeo, pepeo -
Tamo nema ni kosti ni mesa -

Komad sapuna,
Vjenčani prsten,
Zlatna plomba.

Herr Bože, Herr Lucifer,
Čuvajte se
Čuvajte.

Sa slapom crvene kose
Uzdižem se iz pepela
I proždirem muškarce kao vazduh.

23-29. oktobar 1962. godine

(Prevod Aleksandre Nikčević-Batrićević)

Evo i Silvijinog čitanja:



Pored onih famoznih stihova:

Umiranje
Je umjetnost, kao i sve ostalo
Ja umirem izuzetno dobro.

Umirem pakleno.
Umirem stvarno.
Rođena sam za umiranje.


tu je i njen (završni) stih "I proždirem muškarce kao vazduh".
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:58 12.02.2011

Pesme Teda Hjuza

Poezija Teda Hjuza je manje prevodjena na srpski od poezije Silvije Plat.

Evo klipa sa poznatom pesmom The Thought-Fox, koju čita autor:



E evo i jedne njegove kraće pesme pod nazivom Teologija:

Theology
"No, the serpent did not
Seduce Eve to the apple.
All that's simply
Corruption of the facts.

Adam ate the apple.
Eve ate Adam.
The serpent ate Eve.
This is the dark intestine.

The serpent, meanwhile,
Sleeps his meal off in Paradise -
Smiling to hear
God's querulous calling."
-- Ted Hughes
zoja444 zoja444 20:25 12.02.2011

za srecu je potrebno... troje

recept za srecu:

- 1 soljica samopostovanja
- 2 soljice optimizma
- nekoliko dobrih prijatelja
- 1 bracni ili ljubavni partner
- 2 litre fizickih aktivnosti
- 1 ispunjavajuci posao (ili barem takav hobi)
- 1 pristojna plata
- prstohvat dobrog zdravlja
- kriska religioznosti

zakljucak: sigurnog recepta sigurno nema

(iz knjige: Psihologija srece i dobrog zivota - Tri puta do ostrva srece, prof. dr Dubravka Miljkovic i prof. dr Majda Rijavec)

iz iste knjige


poznati ljudi o smislu zivota:

1. uzivati u zivotnim iskustvima, tj. uzivati u trenutku, u zivotnom putovanju

Ralf Valdo Emerson, Malkom Forbs, Keri Grant, Dzenis Dzoplin, Tomas Dzeferson, Helen Keler, Sinkler Luis, Eleonora Ruzvelt

2. voleti ljude, sluziti im i pomagati, tj. osetiti i pokazati saosecanje

Pjer Tejar de Sarden, Klarens Darou, Albert Ajnstajn, Mahatma Gandi, Teodor Hezburg, Dalaj Lama, Albert Vajcer, Zan Zak Ruso

3. zivot je misterija

Alber Kami, Bob Dilan, Albert Ajnstajn, Beti Fridan, Napoleon, Stiven Hoking, Martin Buber, Sjeren Kjerkegor

4. zivot je besmislen

Dzozef Konrad, Klarens Darau, Sigmund Frojd, Franc Kafka, Henri Miler, Bertrand Rasel, Zan Pol Sartr, Artur Sopenhauer, Dzordz Bernard So

5. sluziti Bogu i pripremiti se za sledeci zivot

Mahatma Gandi, Martin Luter King, Majka Tereza, Dalaj Lama, Muhamed Ali, Nelson Mendela

6. zivot je borba

Carls Dikens, Bendzamin Dizraeli, Dzordz Bernard So, Dzonatan Svift

7. doprineti necem vecem od nas

Vil Djurant, Ralf Valt Emerson, Bendzamin Frenklin, Horas Men, Margaret Mid, Ricard Nikson, Mahatma Gandi

8. samoostvariti se tj, razviti se kao osoba ili vrsta, traziti istinu, mudrost ili visi nivo postojanja

Marija Kiri, Erih From, Fridrih Nice, Platon

9. stvoriti svoj sopstveni smisao

Karl Segan, Simon de Bovoar, Viktor Frankl, Karl Jung

10. zivot je apsurd ili sala

Alber Kami, Carli Caplin, Bob Dilan, Lu Rid, Oskar Vajld


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana