Dobovanje, neobično, zvonko... Skoro kao kada grad dobuje po krovnom prozoru, samo bez one oštrine. Dole je neopisivo veliki, niotkudašnji stakleni poklopac, koji nikada ranije nije bio tu. Seže svuda levo i desno, dokle god seže i sam pogled. Zapravo, on je taj koji se čuje, jer ispod njega udaraju... To su komadići kiše, nekakve bele i neobično zgusnute kiše, koji dopiru velikom brzinom. Padaju, ali, iz dubine, prema gore. Padaju naopako i odozdo udaraju u taj džinovski stakleni poklopac. Da, stakleni poklopac stvarnosti.
Ovamo, iznad te bespregledne staklene ravni, teža je "uobičajenog" smera (upravo sada na nju odozgo pada jedan skoro neuočljiv trun ranije odlomljene stvarnosti). A ispod nje - teža je suprotna i stvari padaju "u vis". Sjajna i prozirna, ona je poput nežne, ali neprobojne granice. Pomoću nje je stvarnost, u jednoj čudnoj simetriji, spojena - kao što bi bile spojene dve polovine nekakvog svekolikog, nevidljivog lica.