Calgary
Sedam dana ranije, 11. februara, pokušao sam preko "Skajpa" da se čujem sa Marinom, ali mi se niko nije odazivao. Pokušao sam ponovo dan kasnije, i ovog puta mi se javila njegova supruga Tanja. Bila je obučena u zimsku jaknu, pored nje je stajala mala Julija, takodje dobro obučena. Tanja mi je zadihanim glasom rekla da upravo kreću u bolnicu, u posetu Marinu. Pitam šta se desilo, a ona samo ponavlja: "Duboka depresija, duboka depresija!" Zbunjen, uspeo sam samo da izgovorim par fraza u stilu "Pozdravite ga, neka se drži, proći će ga, sve će biti u redu!"
Zovem potom našu zajedničku školsku drugaricu Mirjanu Mladenović, koja već godinama živi i radi u Parizu. Od nje dobijam prve korisne informacije o dubokoj depresiji. Mirjana me umiruje rečima da će sve biti OK sada kada je Marin pod medicinskom terapijom i nadzorom.
Narednih nekoliko dana pokušavam da kontaktiram Tanju ili Juliju, ali bez uspeha. Kažem sebi, ma ne paniči. I tako sve do tog smrznutog petka, 18. februara 2011.
Prva reakcija - mešavina neverice, tuge i besa. Našem zajedničkom školskom drugu, Slobodanu Nikoliću, koji je Marinu pomogao da se iz Beča preseli u Kalgari, šaljem poruku:
Dragi druže,
život svakog od nas je satkan i od problematičnih, što osoba, što situacija.
Medjutim, meni nije jasno kako se mogao ubiti u bolnici, gde je smešten sa jasnom dijagnozom i sa predvidivim ishodom, na koji su i lekari i med. osoblje već navikli!?
Toliko misterije u vezi sa Marinovim životom i tragičnim krajem prevazilazi moć rasudjivanja!
Sutra ćemo se okupiti u "Fontani", da popijemo po jednu za našeg Maksa!
Filip
Slobodan mi odgovara:
Nije se ubio u bolnici. Taj dan je tražio otpust da bi otišao kući i poplaćao račune. Čudim se da su ga pustili, ali ovde je sve jako liberalno. Otišao je kući i kod kuće se obesio.
Šaljem ovu prepisku i Mirjani, zbunjen, sludjen, razgnevljen. Ona mi odgovara:
Dragi Filipe,
predosećala sam nekako težinu situacije, ali se nadala da
je na sigurnom. Suptilna je duša njegova!
U ponedeljak, 21. februara, okupili smo se u našoj "Fontani", nas petnaestak drugarica i drugova iz odeljenja, da popijemo po jednu za dušu našeg Marina. Dogovorili smo se i za umrlicu. Dnevni list "Politika", u četvrtak, 24. februara, na dan Marinove sahrane:
Naš školski drug
MARIN GRANADA
tragično je preminuo 16. februara 2011. u Kalgariju, Kanada.
Pogrebna ceremonija: 24. februara 2011. u South Calgary Funeral Centre, u 13h (21h po srednjeevropskom vremenu).
Poslednji pozdrav!
Generacija 1971-75,odeljenje IV7 IX BEOGRADSKE GIMNAZIJE
Marin je moj školski drug još iz osnovne škole "Žikica Jovanović Španac". Ušuškani izmedju novobeogradskih paviljona, u kraju oko "Fontane" i na Dunavskom keju, imali smo sve za srećno i bezbrižno odrastanje. Tih 25 godina druženja, od 1967. do 1992. godine, najosunčaniji je predeo naših života.
Marin je tokom gimnazijskog školovanja, a i docnije, bio fasciniran grčkim mitovima, helenskom istorijom i zapisima o rimskim imperatorima. Da nije upisao i završio Mašinski fakultet, ispunjavajući tako životnu želju svog oca, bio bi sjajan istoričar ili arheolog.
Ono što nas je najviše povezivalo je naš poriv, naš unutrašnji imperativ da učestvujemo u nečem uzvišenijem, u nečem značajnijem i većem od nas samih. U nečemu što bi prevazilazilo domete tipa kuća sa garažom ili besna limuzina sa toliko i toliko konjskih snaga.
Verovali smo da je drugačiji svet moguć.
Tog 9. marta 1991. zajedno smo otišli na antimiloševićevske demonstracije. Suzavac bačen sa zgrade u masu okupljenih demonstranata zatekao nas je kod bioskopa "Jadran". Taj metež, to štipanje za oči označili su početak kraja našeg druženja.
Naredne, 1992. godine Marin je otišao u Beč, gde je gastarbajterisao skoro tri godine. Pošto u Austriji nikako nije mogao dobiti radnu dozvolu, uz pomoć našeg druga iz gimnazije Slobodana Nikolića, domogao se Kanade. U Kalgariju je izgradio uspešnu karijeru mašinskog inžinjera, upoznao suprugu Tanju, dobio ćerku i sina, kupio kuću na dva sprata, sa garažom i velikim autom u njoj...
U Srbiji je poslednji put sa porodicom bio juna 2005. godine, kada smo obeležili 30. godišnjicu mature. Ponovo smo se okupili u zgradi IX beogradske gimnazije i slikali se u školskim klupama.
U omiljenom romanu "Nepodnošljiva lakoća postojanja" Milan Kundera na više mesta piše o onom čuvenom Betovenovom "Ess muss sein". Taj motiv, ta metafizička teza, evo, sada su se ukazali u tragičnom ishodu. Tako je moralo biti!
Marinova omiljena pesma, koju je često pevao na ekskurzijama i kućnim zabavama, je "Kad sveci marširaju", u verziji Luja Armstronga.
Naš Marin sada maršira sa svecima, peva i gleda predele našeg detinjstva, na potezu od Studentskog grada, pa preko IX gimnazije do "Fontane". Meni samo ostaje da danas sa bližnjima ispijem čašu crnog vina, u slavu jednog Mediteranca spartanskog duha i suptilne, gimnazijske duše!