Film| Sex| Umetnost

Savršena krivica

nikolic777 RSS / 28.02.2011. u 21:06

Milan Nikolić                                                                                                                            

                                                                                         "You really need to relax"

                                                                                                     Lily, Black Swan

U analizama lika Nine Sejers, koju igra Oskarom (upravo) nagrađena Natali Portman, zapostavlja se nekoliko važnih činjenica. Njena opsesija samokontrolom nije isključivo odraz težnje ka umetničkom perfekcionizmu, refleks agonije stvaralačkog procesa koji želi da proizvede savršeno. Samim tim, njen perfekcionizam nije ni "drskost ni glupost", kako bi to rekao Piter Bruk, ni izraz sujete jedne balerine uplašene konkurencijom i mogućnošću da izgubi tu bitku, odnosno da ne bude savršena uprkos rečenici koju izgovara na kraju.

Već u jednoj od prvih scena, koja se odigrava u metrou, junakinja se sudara sa svojom drugom stranom, oseća njeno prisustvo. Figura odevena u crno nestaje brzo ostavljajući nemir za sobom. Ta nit se dalje razvija motivom poljupca-ugriza koji joj, kako tvrdi Tomas Liroj, umetnički direktor trupe (Vinsent Kasel) - donosi glavnu ulogu u "Labudovom jezeru", zatim kroz scene prividne oslobođenosti u noćnom provodu, simboličkim obračunom sa konkurentkinjom pred drugi čin premijere i, na kraju, trijumfom na samoj premijeri. Crni labud već postoji, on je sve vreme tu, a agonija njegovog rađanja na sceni, neophodna da potvrdi činjenicu da perfekcija nije samo u kontroli, već i u prepuštanju, mogućnosti da iznenadiš samog sebe, nije samo umetnička. U ovom filmu ona je i životna. Preciznije, život i umetnost su isprepeltani do nerazlučivosti, bez igre i žrtvovanja za nju, život bi izgubio smisao. I tu je važno biti oprezan. Nina Sejers nije nemoguća bez umetnosti kojoj je posvećena, ali je bez nje obesmišljena, saterana u dublji ćorokak od onog u kojem već živi. Moj utisak je da je za lik poput ovog jedina alternativa umetnosti, jedini mogući  "izlaz"- destrukcija. Samodestrukcija, u nagoveštajima već prisutna, i destrukcija. Bez igre, rane na njenim leđima bi bile dublje. Ples crnog labuda bi postao opasniji i lišen estetskog. Jer, on je ništa drugo do metafora za tu drugu, tamnu stranu bića bez koje nema celovitosti. A upravo je ona u ovom filmu podvrgnuta pritisku, snažnom potiskivanju, gotovo do negacije. To je mehanizam koji gazi i poništava ličnost, on je osnov neslobode i sputavanja, razlog zbog kojeg  Nina ne može da bude tako cool kao njena konkurentkinja Lili (Mila Kunis).

black_swan.jpg

Da bi funkcionisao mehanizam mora biti snažno utemeljen, a udžbenički primer tog utemeljenja, mnogo puta prikazan u književnosti, na filmu, čak i u slikarstvu, jeste zidanje na osnovama kompleksa krivice koji se brižljivo neguje i razvija. Psihologija je ovde sasvim gola i jednostavna, što ne umanjuje vrednost onoga što ostavlja iza sebe, ili, ako baš mora da se kaže, što "nudi kao poentu". Majka balerine je takođe balerina koja ne propušta priliku da naglasi da se odrekla sopstvene karijere zarad odgoja i vaspitavanja ćerke. Kao u velikoj, antičkoj ili viktorijanskoj drami, neko mora da se pojavi u poslednjem činu i da pokupi leševe. Karijera majke se čini upravo tako, kao leš koji ne samo da traži već polaže potpuno pravo na drugu šansu, mogućnost da poput Frankeštajna živi i dalje, bez obzira na činjenicu da je sam izabrao sopstvenu smrt. Taj izbor jeste bio slobodan, a ne nužan kao u slučaju starije balerine koju igra Vinona Rajder. Slom sujete je težak i bolan, kada ego proguta čitavu ličnost onda se njegovo krvarenje ne može zaustaviti. Drugi život majke ovde znači nemogućnost slobodnog življenja ćerke. Postoje balerine, poput Bet (Vinona Rajder) koje nemaju tu mogućnost. Ne postoji neko kroz koga bi lečile sopstvene rane. Zbog tih, arhetipskih odnosa, pišem o flimu Darena Arnofskog, sagledavajući ono što se iz njega može izdvojiti kao tekst, kao priča. Krivac, pravi ili nabeđeni, onaj koji se sa ili bez razloga rve sa sopstvenom savešću, ne može da se prepusti, ne može da iznenadi samog sebe, kolokvijalno i banalno - on ne može da bude cool, opušten, frivolan. On je osuđen na grč, na kontrolu.

Natali Portman se zamera da je u filmu na momente iritantna i izveštačena. Mislim da je to pogrešno. Lik koji igra to zahteva od glumice, nesigurni ljudi nas obično iritiraju, zar ne? Crni labud je pod kontrolom koja ne može da vodi bilo čemu zdravom, potpunom i slobodnom. Na momente kontrola slabi, ma koliko da je probijanje ljuske (prikazano i na zvaničnoj naslovnici filma) - sporo i zauzdano, i mi prisustvujemo seksualnim fantazijama junakinje, njenim prekinutim masturbacijama, trenucima kada crteži u oko njenog ogledala zaliče na Munkov "Krik",  strastima koje su ugušene gomilom plišanih, roze i belih igračaka koje potvrđuje da održavanje u infantilnosti jeste održavanje u neslobodi. U tom smislu, ne mogu da prihvatim teze o naivnosti i mladalačkom neiskustvu koju junakinju vode u nesporazume i neprilagođenost. Neiskustvo u ovom slučaju nije posledica mladosti, već posledica samokontrole koja živi i održava se na osećanju krivice. Uostalom, maestro joj  govori: "Jedina prepreka koja ti stoji na putu si ti!"  Njena igra je igra zauzdavanja tamo gde je neophodno prepuštanje. To je bitka na dva fronta, životnom i stvaralačkom. Umetnost zahteva erotizam, seksualnost, sublimiranu ili sasvim osvešćenu. Ona traži crnog labuda. "Zavedi, napadni!" - zahteva se od nje na probama. Kada dođe do te ivice, junakinja mora da se odrekne kontrole, mora da utiša krivicu ako ne i da je sasvim savlada. Ali, šta će se dogoditi ako se odreknem iluzije o kontroli - to je neizvesnost koja proganja sve progonjene krivicom.

Oslobođenje ne može da bude slučajno. Crnog labuda u filmu najjasnije vidimo samo onda kada je Nina Sejers izazvana, dirnuta u bolna mesta. To su izrazito konfliktne situacije, bez obzira na to da li je preko puta nje majka, koleginica ili maestro. Njen klinački bunt kada pakuje pinkle i izlazi u grad uprkos zabranama zbog jutarnje probe samo je komadić ljuske koji otpada. On ne garantuje razbijanje. Balerina prekida peting sa strancem i u sitne sate se vraća kući, sledi scena lezbijskog seksa što se ispostavlja kao halucinacija. Ujutru mahnito juri na probu. Ne propušta priliku da se pobuni protiv majčine kazne. Možda prvi put u životu nije probuđena na vreme. Ironija je ovde u svojevrsnom kažnjavanju slobodom, manipulacija prve vrste kada egzekutor pušta žrtvu da se koprca i da sama zahteva bičevanje. Zaoštravanje konfikta se nastavlja sve do završne scene. Kada prvi put, na samoj premijeri, pogreši kao beli labud, u čemu vidim konačni slom iluzije o nepogrešivosti (i umetnika i čoveka), ali i iluzije da se sve može predvideti i staviti pod sopstvenu kontrolu, kada prvi put zakaže u belini, čistoti sa kojom "nema problema" i suoči se sa neminovnim porazom, ona je najsnažnije izazvana, to postaje igra na sve ili ništa. U sceni simboličkog dvoboja sa konkurentkinjom, odnosno najvećom opasnošću, ljuska se raspada sasvim. "Ubijanje" suparnice, zapravo još jedna halucinacija, jeste ukidanje poslednje prepreke, demoliranje alarma koji upozorava na grešku i kidanje uzdi. To unutrašnje, simboličko ubistvo je neophodno da bi se dotakla sloboda. Junakinja "prlja ruke", prolazi kroz zločin i sakriva tragove. Ludilo ili metafora?

Postoje mišljenja da je strah od poraza baziran na takmičarskoj taštini, karijerizmu, da je to zapravo strah od straha da se izgubi bitka. U tom slučaju, Nina Sejers je samo još jedna sujetna balerina, programirana lutka, marioneta, žrtva tuđih ambicija zbog čega se može dovesti u pitanje to da li ona uopšte voli balet ili je na njega osuđena  da bi ispunila snove onih koji su sopstvene prokockali. Međutim, podsećam na scenu u metrou, sa samog početka, koja ukazuje da je crni labud tu i da život bije bitku kroz umetnost. Strah od poraza čitam kao strah da se izgubi poslednja šansa za lično, ljudsko, pa onda i umetničko oslobođenje. Poslednja šansa za savršenost koju ne vidm kao "diktat", već kao sazrevanje. Pitanje je samo da li oslobođenje dolazi prekasno?

Carstvo sekusalnosti, Erosa i Tanatosa, ne trpi nikakav okamjenjeni poredak. Ono je dionizijsko, mračno i haotično, može se kontrolisati ali se ne može strpati u bure i pokriti ciglom. Jer, Dionis po pravilu kažnjava ludilom. U njega mora da se zaroni, a zatim da se to isto izvuče napolje i da se započne ples. Reč  je o perfekciji druge vrste. Neponovljivost tog plesa je u tome što ga svi igramo na drugi način. Sa manje ili više veštine. Njegovo savršenstvo je u spontanosti. A spontanost je samo u slobodi.

Dakle, Nina ne dolazi u kontakt sa tamnom stranom svoje ličnosti koja potom preti da je uništi, kako se to obično predstavlja. Ta tama je deo ljudskosti. Čovek ne može da se odrekne nagonskog koje mu pripada. Može samo da ga učini još tamnijim, da mu dopusti da postane sila za sebe i da ga u finalu borbe sa predvidivim završetkom, sasvim savlada. To ide u prilog drugačijem tumačenju obračuna u garderobi, koje u njemu vidi provalu ludila, distorziju realnosti za koju junakinja potpuno gubi smisao. Moguće je da se krećemo unazad do Ofelije ili još dalje, do pomahnitalih Bahantkinja na Kiteronskoj gori, koje je kaznio Dionis.

Black_Swan_movie_stills_30.jpg?m=1295055718

 

"Bila sam savršena" - izgovara nekoliko puta pre nego što zatvori oči. Kraj baleta od kraja filma deli samo ova rečenica. Njena majka aplaudira u publici ne shvatajući da je gubi zauvek. Smrt na sceni fascinira od antike do danas i uvek pokreće pitanja. Jedno ili više njih što zavisi od samog dela, od onoga u ime čega se umire. Da li silovana, tamna strana bića, nužno mutira u nešto devijantno, monstruozno što presuđuje na kraju? Da li je posle stvaralačke ekstaze sve što sledi besmisleno? Ili je život nakon svoje vrhunske tačke, posle sopstvenog zenita, besmislen? Uostalom, može li se ponoviti savršenost?



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

draft.dodger draft.dodger 22:04 28.02.2011

Through a Glass Darkly...

nikolic777 nikolic777 09:54 01.03.2011

Re: Through a Glass Darkly...

:)
fantomatsicna fantomatsicna 22:24 28.02.2011

Savrsena Krivica

Naravno nikad ne postoji, kao sto uostalom nista nije savrseno.Hvala na ovoj analizi, pogledacu film.Inace smatram kad bilo koja majka optereti svoje potomstvo sa svojom zrtvom (otvoreno) to je ogroman teret za tu osobu.Odlicna analiza.
nikolic777 nikolic777 02:08 01.03.2011

Re: Savrsena Krivica

Odlicna analiza.


tnx
pogledaj obavezno :)
alexlambros alexlambros 00:31 01.03.2011

M knows

Бити добар уметник не значи бити богат и славан и поштован од колега ... бити добар уметник значи ризиковати
nikolic777 nikolic777 02:11 01.03.2011

Re: M knows

бити добар уметник значи ризиковати


apsolutno ...posle "Wrestlera" koji je sjajan, ovo je nešto potpuno drugačije i meni pretencioznost filma, o kojoj se obično govori, uopšte ne smeta...
alexlambros alexlambros 00:40 01.03.2011

узгред

"Краљев говор" није лош филм али је преочигледно "дизајниран" за Оскара (историјска личност с неком "маном" како би главни глумац показао глумачке способности, плус гвир у трагичан живот великих и недодирљивих - затвореници сопствених судбина - авај), не одобравам ту врсту прорачунатости у уметности .... "Црни лабуд" је бољи ...
Bojana Maljević Bojana Maljević 02:07 01.03.2011

Uostalom, može li se ponoviti savršenost?

Bravo za tekst. Preporuka.
nikolic777 nikolic777 02:13 01.03.2011

Re: Uostalom, može li se ponoviti savršenost?

Bravo za tekst. Preporuka.


Hvala :)

lik je jako podsticajan, a taj preplet života i umetnosti višeznačan i mislim da je dobro prikazan
beba757 beba757 08:09 01.03.2011

balerina

život balerina je surov, film to savršeno prikazuje...fascinirana sam glavnom glumicom.
angie01 angie01 09:40 01.03.2011

,

nikolic777 nikolic777 09:42 01.03.2011

Re: ,

prelepo A.:)
myredneckself myredneckself 14:50 01.03.2011

Re: ,

Moguće je da se krećemo unazad do Ofelije...

Kad joj je balet procurio u stvarni život
Više se ne zna šta više raste, ludilo ili ta snažna želja za savršenstvom, koja
se može sasvim lepo osetiti

Odlična analiza, nikolić777
nikolic777 nikolic777 15:03 01.03.2011

Re: ,

Više se ne zna šta više raste, ludilo ili ta snažna želja za savršenstvom, koja
se može sasvim lepo osetiti



potpuni preplet :)

Odlična analiza, nikolić777


hvala :)))
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 18:44 01.03.2011

;

danas sam isao da kupim karte za ovaj film, ali sve je rasprodato:)
nikolic777 nikolic777 18:46 01.03.2011

Re: ;

danas sam isao da kupim karte za ovaj film, ali sve je rasprodato:)


to dođe kao dobra i loša vest u isto vreme:)

kreće u bioskopima za par dana, a opšti je utisak da bi film trebalo odgledati na velikom platnu:)
gorran2 gorran2 02:01 02.03.2011

Silom umetnost

Sve ovo što si rekao može da bude 100% tačno, i tvoja analiza dobra i umesna, a da film ipak bude nepodnošljivo pretenciozno sranje.
Prethodne večeri gledao sam turski MED, i tokom celog CRNOG LABUDA sam prosto organski patio za njegovim scenama i prizorima, nenametljivo dokumentarističkim, sklopljenim bez ikakve prateće veštačke muzičke podloge.
maca22 maca22 03:27 02.03.2011

Re: Silom umetnost

malo humora

nikolic777 nikolic777 06:28 02.03.2011

Re: Silom umetnost

a da film ipak bude nepodnošljivo pretenciozno sranje.


stavovi o filmu su različiti...pretencioznost se najčešće pominje, zatim klišei itd.

ja sam se skoncentrisao isključivo na lik koji nosi nešto važno i univerzalno...

:)

nikoletina8 nikoletina8 11:48 02.03.2011

Re: Silom umetnost

maca22
malo humora


malo humora



joj!

prepala se žena ni kriva ni dužna

Nikolić nije obuhvatio ovu mogućnoat tumačenja, tekst zahteva editovanje


preporuka
alexlambros alexlambros 13:53 02.03.2011

Re: Silom umetnost

kralj pretencioznosti je Bertoluci ....
nikolic777 nikolic777 14:31 02.03.2011

Re: Silom umetnost

kralj pretencioznosti je Bertoluci ....


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana