Postao sam kao neki deda...sećam se stvari od pre 20 godina, a evo vec pola sata tražim gde sam ostavio naočare...Dobro je dok se još sećam...Zašto ovo pišem ? Eto došlo mi.
Jedina lepa stvar u prve četiri godine školovanja bili su fudbalski turniri. Organizovali su se pred kraj školske godine, na golove se stavljale mreže, po stepenicama posedaju devojčice i ovi koji nisu znali s loptom,osećao sam se kao da je ceo svet moj. Tada sam jos bio lep, sladak dečkić. Moj tata je,u pauzi gledanja filmova, dolazio da gleda kako mu naslednik šutira loptu. I konačno, u 11-toj godini mog zivota, odveo me je do lokalnih fudbalskih giganata. F.K. Polet i F.K. Dorćol. Konkurencija na nivou Reala i Barselone. Otimaju igrače jedni drugima, samo što transferi nisu bili u novcu, već u toplom čaju posle treninga i adidas kopačkama. Ja završih u Poletu. Imao sam neke kopačke, koje sam na poklon dobio od sestre od tetke, unikat iz Libije.
Početak sezone.Prvi trening i upoznavanje.Svi su bili stariji od mene od 2 do 4 godine.Sedeli smo u svlačionici koja je ličila na brvnare iz američkih filmova u kojima se kriju serijske ubice. A i na brvnare iz nemackih filmova u kojima se Hajdi nestašno poigrava sa nekoliko frajera, jezikom im balaveći kite. Mračno i memljivo.Trener je počeo da deli dresove, koji su retko kome odgovarali. Plavi šortsevi i žute majice.Kada mi je dao komplet u kojem cu uskoro dosegnuti zvezde, rekoh mu "hvala". Počeli smo da se skidamo. Negde sam čuo da fudbaleri ne nose gace ispod šortsa. Nadao sam se da to ne važi i za nas, amatere. Prevario sam se. Tada sam prvi put uživo video kitu, a da nije moj. Zapravo, dlake oko prepona. Jedan stariji dečko, očigledno ponosan zbog svoje prerane i preterane maljavosti, skinuo je gaće i lagano navlačio šorts. Čisto da se zna ko ima najveće dlake. Niko nije sledio njegov primer. Hvala ti Bože. Navukao sam dres, i istrčao na teren. Jedno rame mi je stalno ispadalo iz majice, pre mene mora da ga je nosio neki mesarev sin. Moram da napomenem svoje čudjenje kada sam ugledao gol u svoj svojoj prirodnoj veličini. Bio je ogroman.Bilo mi je neverovatno kako je moguće promašiti penal. Prvo je išlo zagrevanje, u vidu trčanja oko terena, a zatim smo vežbali klizeće startove. Prvo na suvo, onda kada "protivnik" ima loptu, na nogu. Učili smo kako izbiti loptu, a ne polomiti protivniku nogu. Zaključio sam da je u pitanju čista sreća. Kada je trebalo da uklizavaju na moje noge, iz prve sam pao, i simulirao bol. Nisam hteo da na prvom treningu budem osakaćen. Posle treninga, kao osveženje, dobili smo bezukusnu pošećerenu toplu vodu koju su nazvali čaj. Spakovao sam se najbrže što sam mogao, u strahu od obaveznog tuširanja. Medjutim, ni ostali tinejdzeri nisu bili skloni kupanju, tako da smo smrdljivi otišli kućama. A zadovoljni su bili i u klubu, nismo im trošili vodu. Pred spavanje sam zamišljao kako zabijam golove...Usledila je i prva utakmica. Pred početak sezone, odmeravanje snaga sa komšijskom ekipom Dorćola, od kojih nas deli žicana ograda. Utakmicu sam gledao sa klupe, suviše mlad za tako OZBILJNU utakmicu...Razlika u godinama bila je surova, ovi naši bili su stariji 4-5 godina, tako da je pri 16-0 za nas, trener odlucio da ubaci i mene u tim...Protegao sam noge po džobmastom terenu,trčao uglavnom u prazno, jer se ovi stariji loptali izmedju sebe, a onda...trenutak za ceo život: Korner je bio izveden sa desne strane, njihov golman na suprotnoj stativi, lopta se od džombe odbila do mene...Dao sam gol. Sa nekih 30 centimetara od prazne mreže. Zakucao sam je u mrežu, pocepao sam je, igrači su me nosili na ramenima... Zapravo, istina je samo da sam dao gol. Nije bilo ni 30 cm, mozda 15-ak...U publici, ponosni tata Dragoljub i mama Vera. I ortak iz odeljenja, sjajan fudbaler - dok ja ovo kuckam, on ljulja dete...Ne znam zašto nikada nije trenirao, bio je dobar. Otac me je posle utakmice vodio na ćevape. Prva dva minuta analizirao je utakmicu, a onda se bacio na prepričavanje nekog kaubojskog filma...Voleo je da prepričava filmove, samo što onom ko ga sluša nikada nije bilo jasno očemu se u istom radi. Primer: Ovaj je ušao u kafanu, i pogledao onu dvojicu, koji su bili drugari onog kojem su ukrali stoku. A on nije bio tada tu, vec sa onim kumom koji je mu je kresao ženu iza ledja. Ona je bila sestra onog iz kafane, i onda je on potegao pištolj, i pucao u plafon. Tada su oni iz gornjih soba istrčali... Zanimljiv film, dinamičan, to verujem, ali nisam znao ko je ko. Mada to nije ni bilo bitno, moj otac je bio dobar čovek. I kada se on smejao zbog filma, bilo je smešno i meni. Lep dan, sve u svemu. Pred spavanje, zapisao sam sve u dnevnik. Utiske, nadanja, želje...Treninzi su bili pakleno monotoni.Trčanje i dribling, pa opet trčanje. Pred kraj septembra, ekipi se pridružio nov igrac...oko 187 cm i 130 kg...ogroman. Dobio sam zadatak da trčim sa njim, da malo nabije kondiciju i smrša. Sve vreme je kukao da ce umreti od napora...Voleo je da se izležava, što i meni nije smetalo. Nije voleo da trči, ali je voleo da priča. Pricao je o svom dedi, kome je verovao sve."Deda mi je sinoć pricao o Drakuli, cije je pravo ime bilo Vlad. On je bio Rumun. Bio je vladar, u srednjem veku.Drakula je ubijao sve koji su ga nervirali. Ali nije ih ubijao iz pištolja ili puške, nego im je sekao uši, noseve, jezike. Deda mi kaže da je mnogima drao kožu,i da ih je kuvao. Jednog pekara, koji nije napravio ukusan hleb, živog je sahranio, a obućaru, koji mu nije dobro popravio cipele, posuo je so po tabanima, i pustio pse da ih ližu, dok ovaj nije umro. Možes da dodješ kod nas, deda ima mnogo takvih prica, svašta možeš da nauciš..." Mislim da sam tada prvi put pomislio da odem kod psihijatra, da ga pitam ko je ovde lud. Još na putu ka kući, da bih skrenuo misli od "zanimljivosti" ludog dedinog unuka koji je patio od gigantizma, gledao sam u starije žene i zamišljao kakve gaćice nose. Još kao mali, voleo sam da, kada dodju mamine prijateljice, odem ispod stola, i mazim im noge, sve do pola butina. Gledao sam im u gaćice ispod hulahopki. Posebno sam voleo one najlon čarape, glatke i nežne. Nisu se bunile, dete se samo igralo. Još tada mi je u glavi bio savršen izum, koji nisam znao kako da napravim: Naočare, koje kada staviš, vidiš kroz žensku odeću, a istovremeno na njihovim golim telima bi pisalo DA ili NE. DA bi bio znak da su spremne za maženje, a NE - znak da produžim dalje. Fetiš prema ženskim gaćicama mi je ostao do danas...Bila su to divna, izgubljena popodneva...
važna napomena: DIVNA, IZGUBLJENA POPODNEVA je deo rečenice iz jednog meni dragog filma "Written on the Wind" , iz 1956-e. glumili su Rok Hadson, Robert Stak, Lorin Bekol i Doroti Meloun. Doroti Meloun je po ko zna koji put izjavljivala ljubav Rok Hadsonu, njenoj ljubavi iz detinjstva, i pričala o danima kako su uzivali u tim divnim, izgubljenim popodnevima iz mladosti, kada nista za ozbiljno nisu shvatali...A posle je svako pronašao svoju nesreću...