Počela je, dakle, predizborna kampanja, te su predsednički kandidati krenuli u - kako se to danas lepo kaže - držanje konvencija. Prvi su se juče oglasili predsednik Tadić u Novom Sadu i kandidat Radikalne Stranke Tomislav Nikolić u Boru. Ovog drugog ostavljam po strani, za njega ionako nećemo glasati, zar ne? Nego me zanima šta nam je to poručio Tadić, čime je to pokušao da nas ubedi da treba da glasamo za njega?
Izveštavajući o najvažnijim Predsednikovim porukama sa konvencije u Novom Sadu, sajt Vesti B92 odlučuje se za naslov Tadić: Srbija je evropska zemlja. Na sajtu Demokratske stranke vest nalazimo pod naslovom Boris Tadić: Ne odustajemo od našeg identiteta i istorije, od našeg Kosova i naše Evrope. Čini se, dakle, da je Evropa u fokusu politike Demokratske stranke. Da li je bilo reči o Evropskoj Uniji? Izgleda da nije, bar ne direktno, ili bar nije bilo dovoljno važno da bi i u vestima bilo citirano. Tadić je, govoreći o Evropi, zapravo govorio o geografiji:
Naravno, ova je geografija ponešto prisvojna („naša Evropa") i patetična („biće, kao što jeste, kao što je uvek bila"), potcrtana je identitetom i istorijom („naše Kosovo"), ali se bar odriče one odveć rabljene retoričke figure o nekakvom putu u Evropu, zar ne? Dakle, nema kuda da se ide, znamo gde smo, ostajemo tu gde smo oduvek i bili, a sve to je jednostavan dokaz da se „Srbija opredelila za život sa svetom i protiv izolacije". Ova poslednja Predsednikova rečenica, demagoška kruna geografski izvedenih zaključaka o položaju Srbije na mapi sveta, ostade bez veze i s Kosovom i s Evropom. U tom smislu, a svakako uz dobru dozu ironije, mogu da se složim s Predsednikom: „Naša vizija je vrlo jednostavna. Naša politika je vrlo jasna." Jeste, kao što su vrlo jednostavne i jasne sve šuplje reči.
No, nećemo o Kosovu. Pardon, o Evropi. Nego da pogledamo kapitalne investicije:
Da li me sećanje vara, ili sam prvi šljunak koji je nanet uz autoput Beograd-Novi Sad videla u vreme poslednje Miloševićeve predizborne kampanje? Ispravite me ako grešim, zaista nisam više sasvim sigurna. Neću insistirati ni na tome da su prvi radovi na pomenutoj deonici autoputa počeli u vreme Đinđića. Niti ću posebno naglašavati činjenicu da su radovi u međuvremenu prilično odmakli. Ali nikako ne razumem bombastičnu najavu investiranja u neki kapitalni projekat nakon 30 godina, dok je istovremeno reč o projektu koji ne samo da su započeli drugi, nego mu se realno i vidi kraj. I uzgred, u koji to kapitalni projekat je Srbija investirala pre 30 godina?
I da li Predsednik veruje da potencijalne birače u Novom Sadu može da fascinira kapitalnim završavanjem autoputa, ako isti birači kad putuju u Beograd ipak retko zaglave na autoputu, dok naravno redovno zaglave na nekom od zagušenih beogradskih mostova?
Naravno da treba završiti autoput, tu nema dileme. No, nije li se Predsednik baš ničeg drugog mogao setiti što bi bilo od kapitalnog interesa za Srbiju? Jer ovo je zaista stara priča kojoj se vidi kraj. Dakle, ako dobro razumem Predsednika, uložiće novac u autoput. I ni u jedan drugi kapitalni projekat. Može kapitalni ministar mirno da se brčka u svom bazenu, s Tadićem na čelu ne čeka ga mnogo posla.
Posle geografije i finansiranja, progovara se i o društvu, odnosno o njegovoj osnovnoj jedinici, porodici:
Sve se slažem. Samo se ne slažem da Tadić u predizbornoj kampanji ubode u problem, a u prvom slučaju ne pomene nikakav model rešenja. Rešenje za drugi problem je po njemu u otvaranju novih radnih mesta. Pa dobro, jeste i to, naravno, no meni se učinilo da Predsednik hoće da kaže da će i oni koji već rade početi kući da nose platu. Ono nešto, naime, što se platom može nazvati. A što se novih radnih mesta tiče - gde?, kako?, kada? Samo nebo zna...
Preskočiću na kraju i Dinkića, i Dodika, i Ljajića, i Pajtića. Moram naime da pomenem svog (bivšeg, sadašnjeg, budućeg) sugrađanina Balaševića, koji je, kako kaže Mondo, „naglasio da je i na prethodnim izborima dao podršku Tadiću kao što to i sad čini. Pošto je ‚pošteno odradio svoj prvi mandat" neka Tadić bude predsednik i u narednom'". Eto. Računajte na nas, druže Predsedniče...
Dok je, dakle, Tadić držao svoju konvenciju čvrsto oslonjenu na prazne reči, Toma Nikolić je svoju konvenciju u Boru obojio onim za radikale tako kakarakterističnim govorom u slikama. Pa da vas pitam šta je lepše, slikovitije, tačnije, bolje - šta je vaistinu važnije za budućnost Srbije?
Ovo:
Ili ovo: