Pre nekoliko dana naletim na jedan od svojih prvih literarnih pokušaja.
Tada nije bilo blogova
Ne znam koliko je uputno sada objavljivati nešto što sam pisao pre toliko godina
Možda je ipak interesantno uporediti:
Sasvim obična ljubavna priča
Ništa ozbiljno. Sretali su se povremeno.
-Zdravo!
-Zdravo!
Ali, počela je da mu se sviđa. Sviđalo mu se kako hoda, kako se smeje, kako predivno zabacuje kosu.
Prišao joj je.Čak su i izašli nekoliko puta. Međutim, nevešto lažući i izmišljajući prozirne razloge za neki neizlazak, počela je u da u njemu budi neki davno zaboravljeni i i duboko potisnuti strah. Detinjasto se smejući , već zrela devojka, nije shvatala da u njemu ponovo oživljava demona.
On je imao lepo lice. Čak je bio i pristojan. Niko nije znao ko je on zapravo. Nije voleo da ga obmanjuju.
U tom času u njemu nije bilo ljubomore.Ne, čak bi mogao i da je deli sa nekim.
Ona je svojim ponašanjem samo raspalila njegovu želju da muči , da maltretira to izvajano i elastično telo, da u njenim sedefastim očima samo na tren ugleda bar delić užasa koji je nosio u sebi.
Jedva je uspeo da je dobije za to veče. Našla je malo vremena da ga pokloni dobrom, lepom dečaku.
A on je poneo... poneo je veliki nož, porodičnu uspomenu. Trebala mu je neka amajlija. Izašao je bacivši pogled na sat
Zar već , pomislio je.
Devojka je stajala leđima okrenuta. Prišao je , zamahnuo, a ona se krkljajući zanela i polako, polako pala.
Osvestio se posle nekoliko sekundi. Onda je počeo da histeriše, da se ludački smeje i na kraju neutešno da plače.
Jer, kraj njega je prolazila devojka koja je detinjasto se smejući predivno zabacivala kosu
26.11.1990.