A mnogo nas je, ovih dana nas je baš mnogo...
Uspela sam da ustanem!!! Ura, bravo ja, rekli su mi da nema teorije pre Đurđovdana da se osovim na ove dve klimave čačkalice koje su se nekad ponosno zvale mojim nogama.. Dobro, priznajem, izgledam kao početne scene Forest Gampa, onaj deo kad ima protezu od 10 kila železa i neku konstrukciju za ispravljanje kičme, kolena i ostalih kostiju.. E, pa, ufalšovali su me u sličnu konstrukciju, samo je moja od platna i plastike, od rebara do struka i radi posao umesto moje jadne kičme koja još nije zarasla. Ali ostali rezovi jesu, pa sam ulovila trenutak da sam nekim čudom sama u sobi i ustala. Čim je Zemlja prestala da se vrti prebrzo, otklipsala sam u dečiju sobu.... i našla male monstrume kako blaženo spavaju. I Grigorija kako spava u dnevnoj sobi sa upaljenim TV-om. I medicinsku sestru kako čita neki časopis u ćošku dečije sobe. Pa sam za utehu što sam napuštena, iskopala moj laptop, skinula sa njega tonu i po prašine da prozevam malo po blogu....
Ajde polako da sabijem dva meseca u dve relativno razumljive stranice.. Onomad, kad sam se prošli put javila, još sam bila od posledica anestezije na pola puta između Diznilenda i Narnije (mame maloletnih delikven.... tinejdžera će znati o čemu trabunjam), pa sam povremeno bila ubeđena da sam rodila šestoro umesto troje. I da umem da letim. I da su ih izvukli iz mene ne kroz stomak, već sekući me i po leđima i kolenima... Uh. Posle par dana prestali su da me drogiraju kojekakvim drogama koje od milošte zovu „nešto za bolove“, jer sam zakukala da ne mogu više da sanjam roze slonove i leteće mačke i da me puste makar da me boli ko čoveka, umesto da prave narkomana od mene. Pa sam se u roku od odmah predomislila, odnosno, kad su prošla dejstva svih lekova, mnogo je bre bolelo! Pa smo našli kompromis, da mi prepolove dozu, da ne jaučem ali i da ne lebdim...
Klinci su nemogući. To je jednoglasni zaključak svih ranijepomenutih držača beba. Jer su se oni, držači, taman lepo navikli na konstantno nosanje, kad su klinci, kao po dogovoru (a što kao? Imali su skoro 8 meseci nasamo da se dogovore) posle 2 nedelje počeli da plaču. Svi. Odjednom. Jedno za drugim. Prva je ućutala Ružica u trenutku kada su je spustili na sto za prepovijanje. I zavrištala kad su je podigli. Isti postupak je primenjen i na drugo dvoje, i došlo se do naučne istine da je klincima dodijalo nošenje i držanje i da hoće u krevetac. Ali zajedno. I to radi, za sad. Spavaju zajedno, svo troje, tako što Ružica spava popreko, a Jelica i Vuk Bogdan normalno nešto ispod nje u krevecu, u obliku ćiriličnog slova P. Ružica spava popreko jer je najmanja i najkraća. Ja sam malo cvilela oko ideje nošenja umesto inkubatora, da se ne naviknu na ruke, jer sam posle ja nagraisala, ali sad imam drugi problem... Držači su se navikli na bebe u rukama. Nemojte da se smejete, mrtva sam ozbiljna. Umesto da odvikavam bebe od nosanja, razmišljam da organizujem grupnu terapiju za odvikavanje od beba za držače. Sad imam grupicu odraslih Rusa koji unezvereno lelujaju po kući i merkaju mene, bojim se da ću se probuditi u svekrvinom naručju i čuti: buji baji pavaj bebo....
Inače, kad su napunili mesec i po, pojavio se moj lekar i neumoljivo im napunio flašice supom. Jeste, supom. Doduše, neslanom, ustvari vodicom u kojoj je skuvana šargarepa, krompir, pileće krilo i paškrnat i celer. Ali supom. I lepo to podelio odraslima koje je zatekao u kući i nahraniše bebce. Narednih sat i po je moja nesretna svekrva slutila sve moguće probleme i zagledala svaku bebu u poteri za alergijom ili tako nekim zlom, ali ništa. A za sledeći obrok su kolektivno pljuvali mleko i popili ga tek kad su ukvačili da supu neće opet dobiti.
Grigorije je super. Prvobitni šok je trajao nekih 4-5 dana, a posle je definitivno shvatio da je dobio troje dece odjednom, da sam ja živa i relativno zdrava, tj., biću uskoro, da ima sina i dve ćerke i da je sve u redu. A onda je registrovao i da je njegovoj majci, strinama, snajama i bratancima ispunjena želja da se rodi žensko. Pa sad izluđuje jadnu Sofiju (moju svekrvu, svoju majku) podigne obrvu i kaže, šta se to čuje? Sofija, vnučka ti plače.. A ona brzinom na kojoj bi joj pozavideo Supermen leti u bebi sobu. I setio se da mi je obećao, ako ostanem živa, da neće ni slučajno slaviti bez mene. Pa je slavlje zakazano za maj. Zapretila sam da im je ovo poslednje dete i unuče koje ću im roditi ako makar probaju da naprave žurku bez mene.
Još ih nisam pošteno uzela u ruke, ali tešim se da ću ih ionako narednih par godina dovoljno nosati. Stave ih povremeno pored mene, na kratko, jer i ja ne mogu dugo na strani da ležim, pa ih odnesu.. Toliko su bili, mukice, skvrčeni, pa se još pate. Jelica ima problem sa vratom, glava joj stoji nakrivo, a Vuku Bogdanu levo stopalo, ali, sve je to normalno koliko i trojčana trudnoća, i proći će u narednih par meseci, već se i povlači. A rođeni su pre vremena, kljukani steroidima za pluća, pa su im tek prekjuče skinuli poveze preko očiju. I još im ne palimo jako svetlo u prostoriji u kojoj su, jer su nas upozorili da do 6 meseci moramo da ih držimo u polumraku, božemeoprostiisakloni, ko da su šišmiši... Ali kapiram osnovno, nedovoljno razvijeni očni nervi i sl, pa poštujem lekarske komande.
A hrane ih majčinim mlekom, koje nije od mene (majke). Ja to ne proizvodim. Elem, dok sam leškarila u bolnici pre porođaja, pročulo se među mamama i budućim mamama da na spratu leži jedna koja nosi trojke i ne zna ruski. Pa je svaka trudnica i porodilja koja zna bilo koji jezik sem ruskog, došla kod mene na čampras divan, da vidi tog nilskog konja u krevetu i da mi malo pravi društvo. Tako sam upoznala dvadesetak divnih žena, koje su mi mnogo značile jer sam ludela od dosade ležeći 12 dana vezana za krevet. Uglavnom, kad sam se porodila, neke od njih su ponudile višak svog mleka mojim bepcima, što sam ja potpisala sa kezom od uha do uha, pa sad klinci svakog dana dobijaju dva litra majčinog mleka iz porodilišta. A mame koje su se ponudile i žive u blizini, sav višak koji im ostane posle podoja, izvuku pumpicom i čuvaju u frižideru, i jednom dnevno ih neko obiđe i prikupi to mleko, pa nosi u porodilište na sterilizaciju, pa kod nas. Zvuči komplikovano, ali nije, sve živimo u 2-3 km udaljenosti, a i bolnica je na 10 min kolima. I tako do kraja ove nedelje, posle prelaze na supice i kravlje mleko i Nan i slično....Volela bih da im uzvratim, ali kao što rekoh, ja mleko, genetskom greškom, nemam...
A moj svekar.. mučenik. Nedelju dana posle mog porođaja, zadremao je u fotelji pred TV-om i probudio se na pola neke emisije o bebama, majkama i mleku. Onako bunovan, uhvatio je da postoji neka korelacija između hrane koju osoba jede i njene kože i mleka i bebe. Ni on sam ne zna šta je tu sa čim povezao, uglavnom, taj kratak spoj je rezultirao njegovim pitanjem Jel smem ja da držim bebe ako sam sinoć za večeru jeo crni luk i pio pivo? Na šta ga je glavna sestra pogledala kao da je potpuno poludeo. I objasnila mu da može da ih drži, a da su luk i pivo problem jedino ako namerava da ih doji? Svekrva ga je, nepoverljivo, ipak stavila na dijetu ukinuvši mu alkohol, jake začine i masnu hranu do kraja držačkog staža, što klinci nisu ni primetili, ali je njemu pao holesterol, što i nije loše. A na posao ide umusavljen mlekom, sa zvečkama koje vire iz džepova poslovnih odela, i ne jednom je samo smaknuo hiruršku masku sa lica i ostavio je da visi oko vrata, obukao sako i tako otišao na posao.. On je ozbiljan poslovan čovek, koji čak važi i za prilično strogog pater familiasa, pa samo mogu da zamislim prizor njega koji umarširava na sastanak sa cuclom u ruci.. Njegovi poslovni partneri su mi poslali oko dveipo tone cveća u bolnicu, pa slutim da je malo opušteniji u pregovorima nego obično...
Milica drži stvari pod kontrolom. Bukvalno. Bila je ovde ceo raspust, pa se i nosila idejom da pređe da živi kod nas, ali je odustala. Dolazi svaki drugi vikend, smirena je do besvesti, toliko da i mene iznervira. Savršeno smireno objašnjava Sofiji da je ipak rano da kupuje devojčicama Barbike, šminku i lakove za nokte i da ih upisuje u baletske škole (jer je san svake punačke Burjatke koja živi u Rusiji da joj ćerka/unuka bude primabalerina Moskovskog teatra). Svekra je uspešno odvratila od ideje da klincima kupi auto, uveravajući ga da dvomesečne bebe neće baš tako uskoro polagati vožnju... Grigoriju je smireno objasnila, ako pokuša decu da upiše na više od jedne borilačke veštine, da će mu uzvratiti upisivanjem Vuka Bogdana na kurs pisanja poezije. Što ga je smirilo u momentu. Jer on sanja da Vuk Bogdan bude vojnik, bilo kojeg roda, na tatu. Po mogućnosti pilot ili mornar, na mamu. Ali nikako pesnik.
A Evda.. na dva-tri dana joj se javim Skypom, malo prigušim svetlo da je ne uplaši kako izgledam, i javim se.. Još grozno izgledam, imam podočnjake i bleda sam ko krpa, što kaže Evda, u mom selu lepše sa'ranjuju.. Uvek pita isto, jel rastu, jesi ti bolje i uvek se rasplače.. I izjava godine, kad djeco, dođete u Srbiju, pa ti djeca malo porastu, sve ću da ih naučim, ko tebe i Milicu što sam učila.. I da pričaju priče, i da baju, i običaje, i da kuvaju, sve..
Ma, njoj je tek 90....
Uh. Ja ovoliko ni usmeno ne pričam odjednom! Poslednji post od mene, ubuduće se družimo sa Evdinim pričama. Ovo je samo jer mi se puno mojih blogodrugarica javilo na pp, a nemam snage svakom da kucam ponaosob, jer klečim/čučim na patosu i tako kuckam, od sedenja nema ništa još neko vreme. Pa vas sve ljubim i čitamo se! Prošli put nisam stigla da odgovorim na pozdrave i čestitke, ali sad sam tu, pokretna sam i čitamo se!
Djina
Moscow, 8.3.2011.