lipe, pile, selidbe i voda
Naša ulica je mala.
Na Senjaku.
Bilo je deset kuća, kućica.
Bilo je tridesetak lipa.
Par topola.
Sto jorgovana.
Bile su šljivcige.
I ruže puzavice.
Latice, latice, latice.
Po ulici su spavali psi. Džumare.
I mačaka milion.
Kuće su bile - tolike kolike.
Ne veće od lipa, ne veće od jablana.
Bio je jedan veliki veliki jablan u dvorištu mog kuma.
Bio je jedna veliki crni pas car, potpuno slep.
I on se zvao Blu.
Bio je slep i.... delovao plavoJ
Na toploj cevi kanalizacije taj je ležo po ceo dan.
Ulica je malo strma, tek tolko da je dobra za sankanje.
Kad smo dobili skije, mi smo i skijali. Jadno skijanje, al tek da se kaže.
Naučila sam da vozim rolšule i bajs, tu u ulici.
Dva puta slomila ruku. Jednom umal nogu.
Ovo ono.
Te naše kuće, iz dvadeset i neke, to su bila trošna strovališta sa tu i tamo po nekom zakrpom na crepu. Svaka sa rupom od bombe u temelju. Svaka je prokišnjavala. Svaka sa «buhahahaha» zakopanom «stravičnom kletvom usamljene Mare koje se zlurade babe još sećaju». A mi seremo u gaće od strave kad pragove preskačemo.
I tako to.
U mom srcu, ona je i dalje takva. Ulica na lakat, jel.
Al, Senjakom plove nizbrdo nekakvi potoci. Liju kao Nijagara. Odasvuda. Tako da ceo Senjak ustvari stremi ka Savi. Odatle ta romantična lepota oticanja...u svima nama. Otuda ta melanholija u sasvim mladim ljudima jer čudno je živeti u memli. Čudno je živeti u kućama koje otiču. Mesec za mesecom. Nizvodno.
E pa, hoćeš dete, narodnjaci su zakon!
Čista dosadna pojezija, pokazaće se, životno nepotrebna. I ako.
Svako je ovde znao još od malih nogu da se zaljubi na smrt, kao veliki.
Deca starci. To su deca u oticanju.
Ah da.
E sad, jedini tajni naš plan, ono kao sigurnost, bila su ta sidra. To korenje. To korenje ogromnih krošnji. To starozavetno drveće, te drvetine-ljudine, duboko duboko prikopčane za pupak sveta.
Njih - čitava vojska. Mi u hladovini.
To je bila tajna Senjaka.
Njegova čudna gospoština. Njegovo zubalo zadrto u vododerinu.
Njegovi generali.
Moćne lipe.
Lipe koje dišu.
Lipe koje piju potope i teraju ih gore u cvetanja.
Lipe koje su cvetale potope. Rascvetavale ih.
I onda bljup!
Došle su valjda one, već epom opevane, devedesete....to kad je prvi prodao kuću.
Ustvari, prvo nismo svi zajedno imali leba da izjedemo. Tako nešto... Posle se pričalo da je klasa intelektualaca, takozvana srednja, otišla u majčinu, da toga više nema, bla bla.
Kriza, jebi ga, ko kriza, gde će nego po sirotom intelektualizmu.
Ne znam baš tačno ko je prvi prodao kućicu.
Al znam da je reko, nešto što su posle svi ko švabe tralala ponavljali:
Kuća više košta neg što daje! Kuća je rupa bez dna! Kuća je jedipara! Kuća je pakao.
Bolji je neki novobeogradski stan, po mogućstvu dupleks....Jer ne mož ti ovu alu da naraniš. (Ala je kuća - naravno). He, kućice...jedu ko ale... al, nisu imali ni decu da narane tako da...opravdano.
E, usledstvom takvog promišljanja i prakse...hop skok... u školi su se pojavila nova deca u dobrim novim najkama. Doselili. Prvo stidljivo, tu i tamo po dete, novi učenik, nove najke....e onda... sve češće.
Kuća po kuća...Srušena. Drveće u dvorištu - posečeno. Onda dignuta nova kućerda. Sa vazdušnim đonom. Dva broja veća od placa. Drveće stvarno nije imalo šanse pred preduzetnicima. Briga je njih bilo za «tajna senjačka sidra». Umesto lipe sadili su čelično gvozdeno žičane proteze koje zadiru duboko. Glođu u dubinu, gutaju vodu...slike šaraju i francuski razgovaraju...tako dobre, moćne gradjevinske proteze.
Onda su sekli. Sekli. Imam utisak da su godinama sekli. Znam taj zvuk motorne pile koja pili li pili. A posle dolaze ovi betonski k-rci....Godinama - gradilište. Kao u tehno zoni ludila. Kuće sve veće, drveća sve manje. Nastupila je petnaestogodišnja era betoniranja.
Eto ti ga sad. Kako su ti oni razmišljali:
MRZIMO KAD LIPA CVETA! TO JE LEPLJIVO! ČAK I MERMERU NAŠEG DVORIŠTA NE TREBA TA BLJUZGA! JOŠ JE GORE KAD LIŠĆE OPADA! AH JADNA MI MAZDA! JEBEM TI KAD GRANJE TRULI PO NOVIM CREPOVIMA!
Jbem ti. Razumem. Vreme me pregazilo.
Kažem taksisti pre neki dan : ma i ja bih da imam! On se smeje. Al lažem. Ja da imam, ja bih im sadila travu po džipovima, ljubičice po džepovima i suncokrete u dnevnu sobu.
Aman, šta vam je ljudi. Aman šta vam je kvadranti. Aman kubovi. Dosta. Ostavite mesto za lipu. To jadno, jadno , a moćno veliko zeleno biće.
Danas se seli moj i Minjin najbolji, najstariji drug. Poslednji iz komšiluka. U ulici ima još tri lipe, u našem dvorištu. Samo još tri dvorišta. Sve je parking. Ono što nije to je soliterčina. Privatna. Soliterčić. Hehe. Dupe svoje bi betonirali. Ako - neka. Ne. Nije ni malo prijatno.
I čudno je.
Kada se seliš.
Kad se seli drugar.
Iz kuće.
Svoje kuće. Njegove. I tatine. Dedine kuće. Kućice.
Koja je pre drugog rata bila fabrika čokolade!?
Seliš se - jer će da je sruše.
Doći će neki mladi arhitekta, kažu.
Kupio.
Ima dvoje male dece.
Ćerka, kako beše, pet, i sin, valjda, tri godine.
Reko je mladi arhitekta: Ovde ću napraviti kuču 300 kvadrata veću. Nijedan zid ne može da ostane.
A to ti i znaš.
A znam to i ja.
A i on je znao. Al je kupio.
To su vlažni zidovi. Vlaga je neumoljivo nadirala iz tih nekih tajnih dubinskih potoka čitavog prošlog veka.
I šta god i krpi i kreči i nasipaj i uli i zatrpaj. Džaba.
Potoci podvodni opet naviru. U beskraj. To ti je tako.
Kuća više košta neg što daje! Kuća je rupa bez dna! Kuća je jedipara! Kuća je pakao.
Tako je rekao taj, tako sad svi ponavljaju.
Al. Arhitekta je arhitekta. Uložiće, zatrpaće, proširiti. Zauzadaće i živeti.
Moj drugar sutra seli.
Ustvari imaju rok do desetog. Još petnaset dana.
Ustvari, majka i sestra su već otišle u novi stan, malo dalje od Senjaka, malo dalje od centra, ma uostalom dupleks je dupleks - banja.
One otišle. Stvari odnele.
Moj drugar ima još krevet tu i par kutija.
Sam u kući.
Biće žurka za novaka. Kaže - svako mož da razbije šta hoće.
Koji god zid oćeš za novaka da razbiješ - ruši.
Može!
A do pre petnaest dana moro si i da se izuvaš kad ulaziš.
Šta je život! Šta su okolnosti.
Još deset dana, a kuća prazna.
Dobuju umrli životi po zidovima. Dobuju biografije.
Pojela voda, pojele godine, istrulilo.
Otišla kuća. Otplovila.
On, drugar, sad čupa iz dvorišta sve što je tu raslo.
Arhitekta će da betonira, pa je reko da mu ne treba to rastinje.
Dve mlade višnje, isčupane s korenom, došle su u naše dvorište.
Danas Minja, Luka i Drugar kopali ledenu decembarsku zemlju, na jedvite jade, ašovom i lopatom.
Zasadili. Promrzle sadnice i ozeblu zemlju. Mrtve višnjice u led ugurali.
Ne sade se sada višnje, al daj šta daš, ispod naše lipe, možda se i prime.
Iz inata.
Il što je i ta zemlja čudesno bahata.
Moramo da pitamo sutra arhitektu, dal može da sačeka sa ružama do marta.
To su ustvari četiri velike i stare ruže puzavice.
Drugarova ograda bila je uvek puna i prepuna tih sitnih puzvih, belih i rozikastih cvetića.
Jake žilave puzavice, puzale su li puzale. Desetinama godina po zarđaloj ogradi.
Nekad je, kad je bilo vreme mirisnog rascvetvanja, sva ulica mirisala. Onako neuhvatljivo. Kako ruže mirišu. Tajno, ispotiha. A moćno, stalno. Neprestano.
Molićemo arhitektu da samo sačeka mart, kad je vreme da se presade.
Pa da ih presadimo prekoputa.
U naše dvorište.
Kad se valja.
Kad se ruže presađuju.
Ima tu i jedan pas. Zove se Mesec. I on je živeo kod drugara u tom dvorištu.
E, a ovaj Mesec, džumara, uličar, on je tu došao sam, kad je bio klinac još. I njima se steglo srce i napravili mu od šperke kućicu u avliji. I on se tu fino i smestio.Jedino, kad duva, grebo drugaru na vrata.
E tad Drugar kaže: Ma gospodjice, on ima bolju gajbu od vaše! Ehej, tri sam mu šperke postavio i dole je kartončina. Vodu ima, da jede dobiva i uživa.
I uživo je, na neki svoj način. Pseći.
Al sad, kad je došlo stani pani, kaže drugar: A Meseca ću dati vama.
Paz majku mu! Nama.
Al mi već imamo kuče. I to veliko, imenom Beba.
Beba je stara baba šnaucerka. Živi u centaralnoj fotelji u našoj kući. Smrdi za peticu a ljubomorna ko pas. Nema šanse da joj sad ti dovedeš veselu džumaru iz drugarove avlije, ni pod tačkom razno. A imamo još i moju mačku Hristinu, a tek njoj... već i ja oprezno na oči izlazim. Dvorište naše je zajedničko. Čitaj: roknuće ga babe-barabe! Dakle, i da oću, nemam gde Meseca.
A večeras, došli u pustu kuću Drugarovu, a Mesec đipa skače šeni...Ono njegovo..gde si Jelo...keft keft..laj - lajv ... čista radost!
Dal već i on džumarski pretpostavlja?... da će arhitekta tu da betonira i onda...ćao Meseče, ćao kućo od šperki, ćao divni dani pseći, i kad duva i kad ne duva...i tako dalje.
Svet je veliki, nema se gde. U životu Meseca džumare.
Mesec - siroče. Pas.
Tone kuća po kuća. Familija po familija. Tone. Voda odnosi.
Voda odnosi ka Savi. Nema tih para. Nema više ni tog drveća. Tog drveća sa dubokim, dubokim korenima. Nema više sidra. Seko je ko je stigo. Posle su rušili ovi što imaju pare da zidaju ispočetka.
Oni više, vidite, ne sade. Ne treba ti više lipa da pridrži kuću, da je usidri, razlista. Da je rascveta - ne treba, hvala. Sad je dosta ono veliko čelično betonsko zaranjanje do dobokog. One proteze. Konstrukcija za konstruktore! Proteza za život. Jbo proticanje!
Ne treba im više ni džumara da laje. Imaju alarme.
Ako - neka.
Hoće neko Meseca?
Hoće neko da sadi?
Mesec laje, karavani prolaze.
Jelena Bogavac