(ili šta mi možemo globalno ponuditi)
Autor teksta: Time Bandit
Naravno da Dracena i ja nemamo mogućnosti da kao vlada Srbije eksperimentišemo uživo, takodje ne moramo da gledamo kroz naočare domaćih, polustranih a i stranih privrednika - jer im ništa ne dugujemo, i na kraju ne moramo da sledimo političke lidere i nejake Uroše i objašnjavamo ili produbljujemo njihove vizije.
Zbog toga možemo probati da zajedno sa vama napravimo model koji će nam pomoći da shvatimo naše mogućnosti (naše zemlje), mane i potencijalne šanse kao i šta dalje da radimo sa time. Vi imate to znanje, a i vaše mišljenje je sasvim dovoljno - vi znate šta je dobro za vas, šta može da vam godi, a šta svakodnevno nervira i smeta...
Bez obzira na izvestan put zemlje ka EU, to putovanje će potrajati i ne možemo ga prespavati. Sadržaj našeg kofera i realne mogućnosti zemlje će odrediti našu sudbinu u tom udruženju. Pogledajmo malo izbliza sa čim raspolažemo i šta možemo da ponudimo u svom bližem a i nešto daljem okruženju kao i na globalnom tržištu. Možda je moguće da pretresemo taj inventar na vreme i izbacimo drangulije i nepotrebne stvari, a sve da bi napravili mesta za korisne i pametne predmete koji će nam tamo negde u bližoj ili daljoj budućnosti pomoći da se bolje snadjemo.
Kako do predloga rešenja?
Prvo se postavlja se pitanje umemo li mi uopšte da diskutujemo o ozbiljnim stvarima?
Naravno da umemo. Mi diskutujemo mnogo i dobro. Medjutim, nije dovoljno samo diskutovati. Potrebno je iz diskusija izvući i zaključke i predloge koji bi bili upotrebljivi za budući razvoj društva.
Da bismo naše diskusije učinili što preglednijim, efikasnijim i korisnijim, biće nam potrebne odredjene smernice koje će nas voditi ka koncentrisanju ideja, odnosno sprečiti rasplinjavanje i razvodnjavanje. Za ove svrhe najpodesniji je Porterov tzv. Diamond model, ne baš sasvim nov i svež, ali zato mnogo puta isproban i potvrdjen u praksi mnogih zemalja i strateškom promišljanju njihovog razvoja. Istina je da je ovaj model pretrpeo dosta opravdanih kritika, jer se zasnivao na rezultatima dobijenim prilikom analize razvijenih zemalja, pa je ponekad bio nepodesan za primenu u nerazvijenim zemljama. Razume se da je jednostavnije raditi sa razvijenim i uspešnim zemljama, koje su vrlo slične, nešto kao srećne porodice. Nerazvijene zemlje su nesrećne svaka na svoj način, pa i metodi koji se primenjuju moraju malo da se prilagode svakoj od njih. Zato ćemo i mi Porterov model malo prilagodjavati našim potrebama.
Porterov Diamond model
Iako smo mi jedna od pomenutih nesrećnih porodica sa skromnim rezultatima i neizvesnom budućnošću, iste zakonitosti vladaju jednako u razvijenom svetu i kod nas, bilo da su nam one poznate ili ne. Zato će nam koristiti da se odmah upoznamo sa Porterovim principima koji razjašnjavaju upravo ove opštevažeće zakonitosti. On će i inače biti sve prisutniji u našim životima, kako se budemo približavali EU, pa ćemo pre ili kasnije morati da počnemo da razmišljamo na način sličan ovom, ako hoćemo da se uspešno takmičimo u bližem a i u daljem okruženju (EU) da ne kažemo globalno. Drugi nas već odavno ocenjuju ovakvim instrumentima, samo što nam to nisu rekli.
Porterov Model (zovu ga i Diamond) se sastoji od sledećih elemenata (preduslova za izgradnju kompetitivnosti neke privrede):
a) Bitni uslovi (Factor conditions) Bitni uslovi za proizvodnju ili ponudu usluga / servisa su: radna snaga, zemlja, prirodni resursi, kapital i infrastruktura.
Porter smatra da su ključni uslovi proizvodnje (specialized factors) kao sposobna (iskusna i obrazovana) radna snaga, kapital, i infrastruktura, ali da oni nisu nasledjeni već moraju biti kreirani. Njihovo kreiranje iziskuje velike i dugoročne investicije. Vrednost ključnih uslova proizvodnje je u vrlo teškom kopiranju (zahteva velika ulaganja), ali su nužni, jer su osnovni generator stvaranja kompetitivne prednosti.
Nasuprot njima, uslovi koji nisu ključni, nekvalifikovana radna snaga (bez iskustva, znanja, obrazovanja) i čiste sirovine, a koji mogu biti angažovani od bilo koje kompanije, ne mogu kreirati održivu kompetitivnu prednost.
b) Uslovi Potražnje (Demand Conditions). Može se reci da je sofisticirani domaći market (market koji tražnjom kvalitetnih proizvoda stimuliše industriju, dakle, ono što se kod nas pojednostavljeno naziva zahtevnim ili probirljivim tržištem) vrlo važan u proizvodnji nacionalne kompeticije. Firme koje su izložene sofisticiranom domaćem tržištu po pravilu proizvode vrlo dobre proizvode, jer tržiste traži kvalitet, a i neposredna blizina kupca im omogućava da bolje shvate njihove potrebe i želje.
c) Povezanost i grupisanje srodnih industrija (Related and Supporting Industries) Mreža srodnih i vrlo povezanih industrija je vrlo važna u kreiranju nacionalne kompeticije (npr. poljoprivredna industrija -proizvodi kvalitetno povrće, industrija za pakovanje - pakuje u kvalitetne i zdrave staklene posude, Kupac-tržište traži proizvod bez dodataka i tačno definisanog kvaliteta što na kraju i dobija po povoljnoj ceni. I na kraju kvalitet i povoljna cena prelaze granice sopstvenog tržišta putem izvoza i postaju kompetitivni proizvod na drugom tržištu).
d) Strategija firmi, struktura i konkurencija (Firm Strategy, Structure and Rivalry) Domaća strategija proizvodnje i kapital koji je obezbedjuje je odredjen dužinom ciklusa od proizvodnje do plasmana. Obično se barata sa kraćim i dužim ciklusima (investicije na kraće i duže vreme). Zemlje sa kraćim ciklusom (short-run outlook kao USA) su više kompetitivne u industrijama sa short-term ulaganjima, nasuprot Švajcarskoj, čija su ulaganja više dugoročna u kompetitivnim industrijama - farmaceutskoj.
Struktura firmi, njen upravljački deo - Management, je različita od industrije do industrije. Medjutim, neke zemlje su više okrenute ka specifičnom tipu strukture u firmama i stilu menadžmenta. Te zemlje, ako su struktura i stil menadžmenta vešto prilagodjeni, ispoljavaju više kompetitivnosti u tom tipu industrija.
Intenzivna konkurencija u industrijama radja inovacije i pronalaske, i samim tim kreira kompetitivnu prednost.
Kako nam moze Porterov model koristiti?
Odličan primer je baš danas osvanuo - zaokružavanje ideje o turističkom kompleksu "Stara Planina", pogledajmo kako to izgleda sa stanovista predstavljenog Porterovog modela:
a) Radna snaga postoji, ali ne na tom mestu nego u obližnjim većim gradovima, takodje neprofilisana (da ne kažemo nekvalifikovana ili neuka) za ugostiteljsko turističke delatnosti
b) Zemljište na kome bi se gradio ski kompleks postoji, ali ne sa toliko snega da bi služio toj nameni više od 120 dana godišnje
c) Prirodni resursi na tom području, stanište retkih životinja i biljnih vrsta biće ugroženi, a mnogi zakoni o šumama i prirodnoj okolini biće prekršeni ili poštovani u manjoj meri.
d) Kapital planiran za ski kompleks (treba dodati našu efikasnost, minimalno +30% od planiranog) nije moguće prikupiti u zemji i prvenstveno se teži stranom kapitalu (koji će biti privučen mogućom zaradom i olakšicama)
e) Infrastruktura je nedovoljna i nerazvijena, mreža puteva nepostojeća, a i udaljenost i opremeljenost aerodroma (prvenstveno onog u Nišu, kao i u Sofiji, ako se računa na strane turiste) može predstavljati problem.
Jasno se vidi da od bitnih uslova postoji samo zemlja - prirodni resursi, a da je udeo domaćeg kapitala u investicijama potrebnim za realizaciju ideje minimalno (petina predvidjenih troškova). Takodje i ostali bitni uslovi kao radna snaga i infrastruktura postoje u manjoj meri ili uopšte ne postoje.
A kako stoje stvari sa ostale tri tačke Porterovog modela:
Da li tržiste u Srbiji traži još jedan ski kompleks?
Da li od planiranih blizu 30 hiljada posetilaca tokom sezone domaći skijaši mogu učestvovati sa 50%.?
Da li nivo usluge i skijanja može zadovoljiti njihove zahteve?
Da li će predvidjeni kvalitet i cena privući i skijase iz inostranstva?
Šta je sa srodnim industrijama koje mogu pomoći razvoj ovog ski-centra (prehrambena industrija i sportska oprema)?
Pošto je ovo long-run investicija kako će se finansirati taj poduhvat kad proradi (a još ne donosi zaradu)?
Da li u Srbiji ima specijalno obučenih i sposobnih menadžera i upravljačkog kadra koji mogu da vode ovake komplekse?
Da li će konkurencija izmedju već postojećih ski-centara i ovog planiranog stvoriti bolji kvalitet usluga i prihvatljivije cene?