ne volim previše da filozofiram šta i kako treba da se uradi da bi prestalo zlo između izraela i palestine (da ima nekog efekta u tome sedeo bih u vladi kao savetnik premijera), da pišem boldovane blogove, i sa uključenim caps lock, vičem na ekran i teram premijere u tri pm. isto tako ne volim da se prepirem sa ljudima koji su skloni da ovakve stvari rade, a ne mogu ni da se raspravljam ni sa hejterima izraela, niti sa ovima kojima je jako čudno da se neko može istodobno osećati i kao izraelac i kao srbin; premda mi je zbog pojedinih krivo jer smatram da su u zabludi - verujem da i oni smatraju da sam ja u zabludi tako da nam je nesporazum u pat-poziciji. što se tiče boldera, capslock-ovaca i psovača, trebao bih da napomenem da je takvo virtualno ponašanje neka vrsta malih boginja net-života, da smo svi prošli kroz te dečje bolesti odrastajući sa netom, svima nam se činilo da smo neproporcionalno jaki i opasni kada jednom sednemo da kuckamo i šaljemo svoja razmišljanja u etar... ali to je druga tema i o tome nekom drugom prilikom. neću se ni baviti suvoparnim vestima, to imate na drugim mestima, sa skoro mehaničkim repeticijama, eskplozija-bomba-poginuli-izjave-osude-vinovnici; to me podseća na atmosferu orvelijanskog distopičnog društva.
i taman kada je deprimiranost krenula da popušta na kraju dana ušao sam u piljarnicu da kupim za klinca voće, i upao u sred razgovora piljara i njegovog radnika. "jeb'ga, odavno nismo imali teror-udar." pogledao sam u ekran nad njihovim glavama. udar u jerusalimu, direktno, povređeni, ambulantna, murija, histerija. odjednom me je popustilo to tmurno osećanje koje me je držalo celog dana. setio sam ga se. nije ga bilo 7 godina. to je jedan od onih dana u kojem nasumično (ili ne?) eksplodiraju bombe, koje provociraju još bombi, i još bombi, i još... u kojima ginu, i ginu, i ginu ljudi. to je taj feeling.