Pedja Starcevic poginuo. Ivica Lazovic ostao dozivotni invalid a njegov napadac danas slobodan covek. Povredjeno na desetine ljudi. Smrkovi, Vodeni topovi, suzavac, Riot police. Hladnoca, strah...
24. decembar 1996. nije bio kao svaki drugi dan. Za mene, sada kada se osvrnem na taj dogadjaj, to je bila moderna verzija Kosovske bitke... Svi smo znali da je covek koji ce tog dana izgovoriti svoju drugu istorijsku recenicu - "Volim i ja vas", doneo suludu odluku da suprostavi svoje simpatizere pobunjenoj opoziciji koja je iylayila na ulice u velikom broju. Gde?Pa na istom mestu gde vec gotovo dva meseca demonstratira na desetine a nekada i stotine hiljada gradjana Beograda. Ali, za njega je to bila samo "šačica hilugana" koja ugrožava ustavni poredak. To su "snage haosa i bezumlja". I u takvoj klimi, u Beograd stiže, već u ranim jutarnjim satima stotine autobusa s registracijama gradova iz unutrašnjosti. ZR, PR, ČA, PK, NI, KG, KŠ, ŠA; VA, UE, LE, VR...
Centar grada je mali za te grdosije, pa se parkiraju duž čitavog Bulevara Revolucije, 29. Novembra, kod Sajma, na Slaviji, kod Ušća (njihovog Ušća, jebalo ih Ušće - konačno smo i to dezinfikovali). Sluša se Palavestra na Indexu i lutajući reporteri na B92, prati se razvoj situacije...Ljudi, nalik na Tolkinove Orke, izlaze iz autobusa, organizatori im u ruke uvaljuju transparente, na njima su slike Slobodana Miloševiča - on se smeje, onako naočit, rumen, obrijan, podšišan, a oni s kaputima natopljenim duvanom jeftinih cigarete, oštre brade tri dana stare, žutih brkova, žutih zuba, žutih kažiprsta i srednjeg prsta sve od dima...uzimaju taj transparent i.... gledam ih, izgubljeni su, osvrću se levo, desno. Gledaju gde su njihovi, ne zanju nikog, veliki je Beograd svi su utopioli u masu, prilaze Trgu Nikole Pašića idu u grupama dvoje po dvoje. Gradjani koji već danima stoje na ulici, sada su se poredjali duž ulice, načičkaili su se po žadinjerama, urlaju na te prolaznike, koji su valjda očekivali šačicu jada, a dočekala ih tušta i tma naroda koji hoće da idi ledja njihovom vodji.
Već oko podneva pronela se vest da je jedan demonstrant opozicije ubijen u Knez Mihailovoj, tenzija raste, ljudi se sada već direktno konfrontiraju, vredjau, pljuju dok uralju, dolazi do prvih šorki, policiju zabole! Nek se bije stoka. Na Trgu, izmedju RK Beograd i Ruskog cara "deset na deset" - lete letve od trensparenata, lete jabuke koje su tu umesto kamenica, narod je vec poludeo. Na Terazijama Slobin ekstremista sa Kosova pištoljom namerava da reši svoje probleme, baba pored njega ljubi Slobin poster iako je umrljan od blata.Nije ni 13.00 a najuži centar Beograd je pun ljudi, nema više gde igla da stane, a s druge strane policija polako pravi kordone... studenti odlučuju da izbegnu haos i kreću u vanrednu šetnju po donjim delovima grada, samo da izbegnu ono što pedsednik hoće. Ja ostajem na trgu, a na Terazijama se već skupila spsovska masa. Odlučujem da se proguram u njihove redove, da vidim te ljude, da vidim koliko ih je. Njihov skup je kud i kamo manji, proteze se od hotela Balkan do gradske skupštine. Viču "Slobo mi te volimo, Slobo mi te volimo". Na bini iza Slobe svi njegovi jastrebovi sve s Nebojšom Čovićem. On čeka nekoliko sekund a onda još jedna poruka-gromada "Volim i ja Vas".
To su prve reči koje su mogle da se čuju na Drugom Dnevniku RTS te večeri, posle se pričalo o slobodarskom Beogradu, milionu ljudi koji su došli da pozdrave miroljubivu politiku SM, a tek na nekom desetom mestu rekoše i za strašnu sudbinu Pedje Starčevića koji pogibe pod nerazjašnjenim okolnostima (barem ja ne nisam saznao šta se desilo).
Ovo je najteži dan u mom dosadašnjem životu. Ne, nije čak ni 5. oktobar na toj skali osećanja, pre svega jer smo 24. 12. 1996. znali da će se desiti "galipolje" i svi smo čekali kao na bojnakosovo, dok 5. oktobra, kada smo se probudili, razmišljali smo (pričam u svoje ime) i o sutrašnjem danu i o tome kako ću opet izaći na demonstracije, ni ne sluteći da je ovo poslednji dan u narednom periodu koji će biti u funkciji demonstracija.
Danas je 11 godina kasnije plus jedan dan. U Politici je juče osvanula Pedjina čitulja, Lazović je verovatno u svom domu na periferiji Beograda sa svojim invalidskim kolicima, Sloba je mrtav, Djindjić je mrtav, Sokolović je mrtav, Marjanović je mrtav, Stojiljković je mrtav, Mira je kod jataka, Marko je kod jataka, Marija je prmenila državljanstvo i sakriva Karadžića, Čović je politički mrtav, Vuk Drašković je preživeo dva atentata, fizičkije živ, politički je mrtav. Gde su tada bili Tadić, Djelić, Šutanovac, i drugi ne znam tu su se negde muvali, znam da je Koštunica mirno sedeo u svom stanu na Dorćolu i nije mu padalo na pamet da prošeta noge svojim gradom, niti jedan član DSS (osim Vladana Batića) nije bio sa svojim narodom. Čeda je bio studentski lider , čuvar vatre.
Srećan Božić svima koji ga slave po pap Grgurovom kalendaru.
ps. hvala Stanislavu Milojkoviću na slikama