Gost autor: Rejlem
Došao je i skoro prošao još jedan mart, konačno je i sinulo sunce napolju. Ne znam kako vama, ali meni u proseku zima ne prija. Vezan sam vikendom pretežno za ovaj prokleti grad. Zabavimo se ponekad klizanjem i kuglanjem sa klincima, za neki izlazak u pozorište opet teško nalazimo vremena, o redovnom obilasku bioskopa i da ne pričam – šta kog vraga i da obilazim, 2 šoping mola sa multipleksima...I da je sve drugo bilo u ovoj zemlji fenomenalno u poslednjih 10 godina, ubistvo bioskopa u Beogradu nikad ne bih mogao da svarim i oprostim. A kad na to dodamo sve drugo iz vlastodržačkog repertoara, pa još zimu koja nikako da se završi, pa rad za platu koja debelo kasni i pitanje je kada i da li će doći, umlaćenost svake večeri po povratku sa posla, i tako svaki prokleti radni dan, sve isto, nepromenjeno, perspektive nigde...
Čini mi se da je zbog toga FEST u poslednjih par godina počeo više da mi znači. Kao neko prisećanje da u mraku bioskopske sale može da se pogleda i nešto smisleno, a ne samo holivudsko djubre, ali i kao najava kraja te yebene zime. Na nekoliko večeri svake godine nam se pruža prilika da budemo negde drugde, i da se setimo nekih drugačijih vremena, kada je sve oko nas imalo mnogo više smisla.
Poučeni prošlogodišnjim iskustvom, kada nismo mnogo šarali sa izborom filmova koje ćemo pogledati, već smo se opredelili za proverene autore i stvari koje su nam se učinile zanimljivim, i za FEST 2011 smo izabrali pretežno mejnstrim, ziherašku varijantu. Nije bilo toliko uspešno kao prošle godine, ali je surova stvarnost koju smo videli u subotu, 5. marta popodne na platnu velike sale SC potrla sve eventualne manjkavosti prethodna tri filma. Hajmo redom.
Proračunato
O filmu „Kraljev govor“ (King’s speech), koji je kao režiser potpisao potpuno nepoznati Tom Huper, skoro da je sve već rečeno.
Kako je krenuo cunami da se valja od festivalske premijere filma u septembru 2010, pa preko dolaska u americke i britanske bioskope krajem 2010/pocetkom 2011, pa preko dodele BAFTA nagrada u Londonu početkom godine, te Zlatnih globusa, sve je vuklo ka tome da smo dobili skoro sigurnog dobitnika Oskara. Jednostavno se sklopilo sve. Psihofizički nedostatak glavnog junaka (idealno, provereno dobija maltene svaki put, ako ne za najbolji film, a ono bar glavni glumac), pa još smešteno u milje dinastije Vindzor, pa još kad se zna da je Džordž VI uspešno bez obzira na svoje probleme proveo zemlju sa Čerčilom kroz rat...šta ćete bolje? Kako je bilo zacrtano, tako se i obistinilo, film je odneo par glavnih Oskara, medju njima za film, režiju i glavnu mušku ulogu (Kolin Firt).
To je zapravo i moja glavna zamerka filmu. Kroz svaki kadar se vidi i oseća da je cela ta stvar bila jedan krajnje proračunat projekat. Film napravljen namenski da pokupi nagrade. Ako na to zažmurimo, „Kraljev govor“ je, pošto je namenski pravljen, zapravo vrlo precizno urađen film, i rediteljski i scenaristički, i gledaoce vodi vrlo odmereno ka onome što i očekuju na kraju filma, ka trijumfu glavnog junaka. Pošto film valjda pre svega treba da zabavi, a i da zaradi neku kintu pride, to je valjda u redu.
Neću dalje da razglabam o ovome. Vredi pogledati, ima ga još u tržnim centrima, zbog Firta i Džefrija Raša u ulozi kraljevog logopeda. Obojica briljiraju. Raš se umešao delimično i u produkciju filma, ali nije medju glavno troje koji su poneli Oskare za najbolji film kućama.
Previše čemera
Glavna preporuka za film „Biutiful“ je bilo ime ovog cara.
Nije bilo ni trenutke dileme da li ćemo uzeti karte za Biutiful. Iz ove perspektive, 2011, potpuno je neverovatno kako je Bardem zapravo počeo karijeru sa nekim krajnje praznjikavim filmovima (Šunka, šunka). Tad nam nije bilo ni na kraj pameti koliko snage ima ovaj čovek. On je u stanju da se nosi sa bilo kakvim likom, i čini mi se da ima jednu fanatičnost koju je imao De Niro 70ih. Za razliku od De Nira, siguran sam da Bardem neće potonuti u karikaturu kad uđe u zrele godine.
Prvi put je zablistao kod Almodovara u filmu „Živo meso“ (1997).
Ređao se film za filmom, a novi vek mu je konačno doneo i zaslužena priznanja. Da se podsetimo filma Mar adentro Alehandra Amenabara iz 2004:
Ili sulude frizure, kojoj je on podario još luđu suštinu.
O filmu Biutiful ništa nismo znali, a tek na samoj projekciji, kad je krenula špica, postali smo svesni da je u pitanju rad Alehandra Gonsalesa Injaritua, koji je za sobom već ostavio Amores Perros (nismo ga još gledali), 21 gram
u kome je na originalan, vremenski isčašen način (skokove napred-nazad u različite trenutke i živote više junaka), ispričao nekoliko teških ljudskih priča, koje su međusobno povezane; kao i Vavilon, koji je bio preveliki zalogaj, i ne baš najbolje nakalemljen potpuri svega i svačega. Gael Garcia Bernal je ovde malo izvadio stvar, inače je film bio zaboravljiv.
Pošto se Injaritu pojavio na špici, odmah je bilo jasno da će neka tegoba da nas obori.
Bardem je Usbal, lik iz nekog polusvet-miljea, valja svakakvu robu, švercuje kineske radnike u Španiju, sa vezama u policiji da bi sve to mogao da radi. Sve se odvija u nekim slamovima prepunim paralelnih ulica i poluraspadnutih zgrada. Još od prvog kadra sam ukapirao da ovo ne može biti Madrid, nemoguće je da tamo ima tako nečeg...Slamove u Valensiji sam video, nisu izgledali ovako. I odjednom negde u pola filma neki kadar iz koga se provaljuje da je grad na moru, i usred svega toga se ukazuje na vrhu brda Sagrada Familia. Jbt, Barsa!!! Onakva kakvu nikad kao turisti nećemo videti, deo grada Eixample, kvart Fort Pienc, prepun kosookih useljenika, siromaštva i tužnih sudbina.
Usbal je proklet, nema za šta da se uhvati, živi u tom kvartu sa svoje dvoje dece (on im je staratelj, jer je žena neko vreme bila u ludari), ima dar ili prokletstvo da može da komunicira sa mrtvima, oboleva od raka...Ceo film je zapravo njegov pokušaj da za dva meseca koja su mu ostala uradi neki završni račun, da ne ostane ništa nerešeno iza njega, da obezbedi decu koliko može...A taj završni račun mu je ispostavljen na najteži mogući način.
Ovde ću stati. Odavno toliko čemera i nesreće oko glavnog junaka filma nisam video. Pri tome, on to ne zaslužuje, jer bez obzira na to čime se bavi i kako zarađuje za život, on je dobar čovek, najpozitivniji nod svih koji ga okružuju. Sav taj jad čini gledanje ovog filma izuzetno teškim. Injaritu je sve ovo veoma inventivno, uz odličnu primenu boja, priveo kraju, i sa te strane samo pohvale mogu da se daju, ali zašto toliko jada? Početak i kraj filma su potpuno zaokruženi, i daju trunku optimizma, koja je premalo za preko 2 sata.
Bardem je izvanredan, potresan. Injaritu ponovo na nivou 21 grama. Medjutim, film je pretežak, pa se naoružajte dobrim raspoloženjem pre gledanja, jer će vas ovo oboriti. Ja ga u svakom slučaju neću gledati drugi put.
Uspavljujuće
Džon Vejn je davne 1969. dobio jedinog Oskara za film True Grit, za dopadljivu rolu Rustera Kogberna.
Davno sam to gledao, još 80ih. Tada je već vestern uveliko prestajao da me zanima kao žanr. Danas mi se u glavi vrti svega nekoliko naslova kojima vreme nije učinilo svoje. Vejn je igrao u jednom od njih, a to nije bio True Grit.
Kako pratim braću Koen stabilno sve ove godine, i kako su za naslednika Džona Vejna izabrali kralja nad kraljevima
nije mi bio problem da nagovorim Dragu da pogledamo novu verziju priče o Rusteru Kogbernu. Krenuo je film onako lagano, pad dopadljivih dosetki još pre nego što se Dude pojavio prvi put u kadru, i...praznina u memoriji. Zaspao sam na par minuta.
Borba sa snom se nastavila celu prvu polovinu filma. Mislio sam da sam smoren svakidašnjim sranyem, ali kako je film tekao dalje, pojmio sam da me nije smorila svakidašnjica, već Koeni. Bridžis je odradio svoj deo čini mi se vrlo verno originalu, odnosno Vejnu. Sve u svemu, nadam se da će sledeći poduhvat braće biti suvisliji. Koliko sam ih do sad pratio, oni uglavnom svaki drugi put pogode u centar (jedan film odličan, sledeći za zaborav, pa opet...) Sledeći dakle mora biti bolji od ovoga, čisto statistički gledano, inače ću se zabrinuti za Koene. Nemojte trošiti pare na ovo u šoping molu, bolje kupite neke potrepštine za kuću.
Another year
Najbolje je došlo na kraju.
Majk Li je već u solidnim godinama (rođen je 1943), ali ostaje veran sebi, istražujući sudbine malih, nesrećnih ljudi. Čini mi se da ne znam nikog ko je pogledao „Tajne i laži“, a da mu film nije ostao negde visoko na internoj top listi. Ja mu tu čak nisam ni zamerio što je u jednom trenutku uleteo mikrofon u vrh kadra. Ljudskost sa kojom Majk Li priča životne priče svojih junaka obara sa nogu.
Potresna priča o Veri Drejk, sa Imeldom Staunton u naslovnoj ulozi, nikog nije ostavila ravnodušnim.
„Još jedna godina“ prati bračni par Toma i Džeri (odlični Džim Broudbent, Slejter iz Mućki, i Rut Šin) i njihovo okruženje, sina i prijatelje, tokom jedne godine. Film je i podeljen u 4 priče, koje nose nazive godišnjih doba. U centru su naizgled njih dvoje, ona psihijatar, on geolog, koji žive neki svoj srećan život, od godine do godine...Maltene u prvim kadrovima filma, počinje proleće, on pakuje neki rasad u gepek, i očito će da zapuca na plac, tj. do bašte, koja im je oboma zanimacija. U tom trenutku Draga i ja smo se značajno pogledali uz smešak...Looks familiar?
Majk Li nas pažljivo, i potpuno neprimetno, diskretno, uvodi u svakoj priči u okruženje ovo dvoje. Film zapravo počinje time što Imelda Staunton dolazi kod psihijatra pogađate koga zbog nesanice i depresije. Ta mala priča je zapravo bila samo kratka vinjeta, da nas upozna sa Džeri i onim što ona radi. I sa Tomovim poslom, uzimanjem uzoraka zemljišta na gradilištu, nakon čega će samo konstatovati „To je dobra stara londonska ilovača“, režiser nas upoznaje na isti način, kao i sa onim čime se ostali junaci filma bave.
Tom i Džeri su srećni, na neki isti način sve ove godine. Nisu postavili sebi visoke ciljeve i zadovoljni su onim što imaju, makar život bio jednoličan. Uz to, nekako su previše Englezi u načinu ophođenja sa ljudima oko sebe, i čini se da to Li i potencira, prikazujući ih kao korektne i ljubazne, ali ne baš ljude sa kojima možete biti bliski. A ljudi oko njih nisu ni približno njihove sreće. Li svakom od njih posvećuje dovoljno pažnje, i svaki lik je potpuno zaokružen, a njegova nesreća jedinstvena, a prepoznatljiva, jer takve ljude svako od nas može da pronađe u sopstvenom okruženju.
Kako prolaze leto, pa jesen, postaje jasno da je Meri, sekretarica na poslu kod Džeri, žena u svojim kasnim 40im, sama i nesrećna, zapravo glavni junak filma. U ulozi Meri blista Lesli Menvil, koja je često glumila u Lijevim filmovima.
Na trenutke neurotična, na trenutke potpuno ranjiva i u raspadu, na trenutke puna entuzijazma koji zatim brzo splasne pritisnut svakodnevicom...Kraj filma, sa Meri za stolom kod Toma i Džeri, uz tišinu koja samo nju obavija, ostavlja knedlu u grlu. Prošla je još jedna godina, a nade da će biti bolje nema.
Nadam se da će se „Još jedna godina“ pojaviti na DVDu, da biste je svi videli. Nemam iluzije da će ovo završiti u nekoj od domaćih bioskopskih sala. Ovaj film ne prodaje robu.
I nadam se da će još jedna godina u životima svih nas biti sadržajnija, srećnija i smislenija nego prethodna.