„Ponekad mislimo da živimo u vremenu bez granica,bez pustolovina,da je sudbina negde daleko, s one strane obzorja i da su sjajne utvare odavno odjahale, da se više nikada ne vrate....“
Posvećeno piscu Ričardu Bahu autoru kniga „Jedno“, „Galeb Džonatan Livingston“ i „Most preko večnosti“ i piscu koji me je naučio da letim....
Pitam se pitam. Hm, pitam se da li se svi pitaju toliko kao ja? U stanju
sam da sebe "izludim" količinom pitanja tražeći zatim odgovore. Volim da
analiziram sebe do nesvesti, ovaj besvesti. Kao sto odlično znam da trošim
vreme u društvu, jos bolje znam da zanimam samu sebe. Dobro to je
"dangubljenje". Pitam se gde je kraj ovim stepenicama? Penjem se i na
svakom stepeniku se zaustavim i opet ta luda analiza moje persone i kontam
to je to. Znam sebe i više me ništa ne može iznenaditi. Ali na sledecem
stepeniku vidim neke nove stvari, kojih nije bilo na prethodnom. U kojoj fazi
bih ja po statistici trebala biti "formirana" ličnost? Neke manje promene
nas verovatno prate tokom celog našeg postojanja, ali extremne promene u
delovanju i načinu razmišljanja. Gde je tome kraj? Ili možda nema kraja? Da
li sam ja kameleon? Prilagođavam se okolnostima, zbivanjima i okolini? Hm.
ne, vise ne. Možda sam to radila u svojim ranim dvadesetim. Sada, ne! Nisam
suncokret niti kameleon. Relativno dobro se adaptiram i upijam reakcije
okoline, ali da delujem onako kako to drugi žele? Ne! Tvrdoglavi lav ipak
gura po svom. Nesto su me kritikovali u poslednje vreme: neodlučna sam,
hvatam krivine i biram liniju manjeg otpora. Da li sam ja zaista neodlučna i
bas toliko prpam? Svako ima neke strahove ili ti fobije. Plasim se sitnih
stvari, krupnih ne bas. Pauk je sitan, zar ne? Skok iz aviona
padobranom? Jedna od stvari koju bih želela, ali eto nisam imala prilike do
sada da sprovedem u delo. Zamisli taj adrenalinski šok?! Od same pomisli na
to javlja mi se čudan osećaj u predelu stomaka. Nešto kao pred ispit.
Brrrrrr. Moj odlazak u Pariz? Mala stvar? Ne bih rekla. Hm, kad nemas
izbora, teško je. Kad imas izbor i tu su više od dve opcije, jos teže. Sve ima
svoje prednosti i mane. Pratiš jedan put kom nema kraja. Znaš gde taj put
vodi, tu i tamo neka krivina čisto da ne zaspiš, ali znaš šta te čeka.
Nekima prija taj "mir" i ta "sigurnost". Mada u stvari ništa nije sigurno,
ali to je posebna tema za raspravu. Neke osobe pak lude od tog jednog
puta, jer samim tim što pretpostavljaju šta je na kraju, ne predstavlja im
to nikakav izazov niti uzbuđenje. Sad, kad na tom putu recimo imaš
raskrsnice, to je vec drugo. Tada već imaš izbor, a na tebi je da odlučiš da
li ćeš ići ravno do kraja ili skrenuti na jednoj od tih raskrsnica.
Pojedini, ma koliko želeli da skrenu, ipak pokleknu pod količinom straha u
toj nazovi neizvesnosti i nastavaljaju da hodaju pravo. Ja, eto ne mogu pravo,
pa makar pretili rušenjem Kineskog zida! Berlinski zid su srušili. Ništa nije
nemoguće! Možda neću skrenuti na prvoj rasksnici, možda neću ni na
drugoj. Ali jednom ću morati. Kad mi dosadi taj dugi put. Ne želim da znam
sta me čeka. Imam mogućnost i svesno biram novi put. Šta ću na tom putu
sresti i kakav će taj put biti? Ludo me zanima i ne mogu da dočekam više to
skretanje. Jedno znam sigurno. Ja ne mogu samo pravo, ne ja. Meni trebaju
ne samo krivine, već i raskršća. Nije uvek lako kad se nađeš na jednom, ali
kad se osvrnem i pogledam film do sada. Pa i nije bilo toliko loše! Uh, a
toliko toga je još ispred mene. Jedan život je malo za sve sto želim! Možda
previše lebdim, ali šta tu pa ima loše? Moj izbor. Ako mene taj paralelni
svet snova & mašte sa ovom realnošcu drži u nekakvom balansu (mada često
preteže taj prvi svet, pa okolina reaguje sa daj spusti se malo na zemlju) i
mene to cini srećnom, zašto bih tu nešto menjala? Sreća te nismo svi isti.
Ali drugi život do ovaj što živim ne bih volela.