U toku prošlog vikenda je, na insistiranje Dragoljuba Mićunovića, koga sam pomenuo u mom prethodnom blogu, na Radio Beogradu ukinuta emisija Atlantis. O tome je u Standardu i još nekim novinama pisala Ana Radmilović.
Emisiju, na žalost, nisam imao prilike da slušam, ali sudeći po domaćim sagovornicima, radi se o elitnim nacionalistima (ili nacionalnoj eliti) poput Nikole Miloševića, Milana Brdara, Divne Vuksanović, Koste Čavoškog, Ratka Božovića, Ljiljane Bogoeve-Sedlar itd. Od ličnosti iz "međunarodne zajednice", obrađivane su teme u vezi sa Edvardom Hermanom, Noamom Čomskim, Majklom Parentijem, Dijanom Džonston, Rimom Lejbou, Džudit Risman, zatim radovi novinara poput Džona Pildžera (čiji sam dokumentarac preporučio u jednom skorašnjem blogu) i slično - autorima koji obrađuju američki imperijalizam i generalno su "alternativni" autori "Zapada".
Na ovom blogu je bilo dosta podrške emisijama poput Peščanika, koji je takođe u nekom smislu elitni izvor informacija i neretko se bavi ovim istim inostranim autorima (Čomski), ali na unutrašnje-političkom planu ima drugu agendu. Pokušaji pritiska na emisiju, autorke ili čak fizičkog napada na njih su na ovom blogu imali veliki publicitet.
Moje pitanje za čitaoce ovog bloga danas je: da li Atlantis i njegova autorka Biljana Đorović zaslužuju sličan tretman - makar u kontekstu arbitrarne cenzure od strane visokih funkcionera partije na vlasti? Da li ukidanjem Atlantisa zbog "jednostranosti", kako reče g. Mićunović, sasecamo sebi upravo jednu od veza sa svetom?
Da li to (da parafraziram Džona Dona) "zvono" za Atlantisom zvoni i za nama, koji sebe smatramo liberalnim i "levo" orijentisanim zagovornicima slobode medija? I da li svojim ćutanjem stvaramo presedan koji je pominjao pastor Martin Niemöller?