Jedan od argumenata za uvrštenje V. u Panteon magičnog nadrealizma je i osobenost da su tamo živeli najlepši Cigani na svetu. Ne znam da li se neko ikada pozabavio naučnim objašnjenjem tog fenomena. Možda se desio tako što su u nekom davnom vremenu neznane sile dovukle kopnene mase svih kontinenata u jednu dodirnu tačku, pa se izmešalo sve baš kako treba. Analize seizmičkih i tektonskih pokreta bi potvrdile ovakvu teoriju, a možda i ne, međutim u prilog čudnom i neobjašnjivom prisustvu tolike lepote na jednom mestu išle su i četiri ćerke moje babe, kao i niz drugih lokalnih lepotica. Te v-ske je trebalo videti.
Imam jednu crno-belu fotografiju iz prve godine života sa Cigankom koja me je čuvala. Drži me u rukama i gleda u aparat, ja imam kapicu nakrivljenu na glavi i polu-kmečim. Ona je prava lepotica. Podseća istovremeno na Dionne Warwick i Ritu Heyworth. Mozda je ona odgovorna za moju naklonost ka Ciganima, ili je u pitanju urođen osećaj za lepotu, a sasvim verovatno je kombinacija to dvoje, uz izvesnu naklonost ka ugnjetavanim i obespravljenim, sve osobenosti koje me prate celog života.
U V-u su se Cigani bavili raznim zanatima, i naravno držali monopol na svadbe, koje su tradicionalno trajale po tri dana. Kad razmislim sada, za tako malo mesto bilo je jako puno svadbi; svakog vikenda preko leta se neko ženio i udavao. Udaljeni potmuli odjeci velikog bubnja bi se čuli po ceo dan, a kako su svadbe po tradiciji bile mobilne (uvek se po nekog išlo, uz pratnju muzike obavezno), često bi se na njih naišlo na ulici. I tu bi se razne tetke, ujaci i svi drugi okupljeni iz različith kolena srodstva spontano uhvatili za ruke (maramče je uvek bilo spremno) i zaigrali na sred ulice.
Cigani su živeli u Cigan-mali, i pošto se tamo znao red, ciganski i ne-ciganski V-i su bili vrlo prijateljski i sarađivali dobro jedni sa drugima, ali se nisu mešali. Bar ne u onom smislu mešanja koje rezultira brakom. To je bio tabu, a zašto - to se nije mnogo objašnjavalo, bar ne deci. Oni su bili Oni i mi smo bili Mi.
U vreme kad sam ja provodila leta u V. neke tradicije su se nepovratno drmale iz temelja, samo što je bilo teško prosuditi da li su one zbog toga puštale još dublje i jače korene ili su se predavale, sa uzdahom olakšanja. Povremeno, jako retko, ali svaki put pribeleženo i dobro prepričano, bilo je mešovitih brakova. Među tom nekolicinom, svi su od reda bili slučajevi kad se ne-Ciganka udala za Ciganina. Tu se zaista nije imalo šta komentarisati, za slab karakter žena treba zahvaliti onome koji je prvi pribeležio priču o Evi, srećom, pa je nama danas sve jasno. I onda se desilo i nečuveno: jedan momak se oženio Cigankom. Nije bio V-in, naravno, već vojnik iz P., kasarne usred plodne kotline, locirane pored istoimenog sela, koja je od pogleda sa puta bila sakrivena alejom topola. Čak i u danima kad sam bila baš malo dete, ja sam svaki put prolazeći u autu pored kasarne, ispred koje je obavezno stražario po jedan vojnik, osećala sažaljenje prema momcima koji su tamo umirali od dvostruke doze dosade i vrućine. E pa taj što se oženio Cigankom je bio neki plavušan sa severa Slovenije, koji se svom kraju nikada nije vratio. Tih dana je ljubav bila zadužena za bratstvo i jedinstvo. A oženio se devojkom koja je bila takva lepotica da bi joj teško bilo naći ravne. Bukvalno je ličila, crtu po crtu, uključujući i bradu, na Elizabeth Taylor, iz onih dana kad su joj svi muškarci stariji od deset godina padali pod noge. Umesto ljubičastih očiju, njene su bile sjajne, crne, misteriozne kako to samo ciganske oči umeju da budu. Da je Hollywood ikada čuo za V., ovaj svet, a naročito Balkan, bi bio sasvim drugačiji.
Žene su lepše od muškaraca, toj istini se nema šta analizirati. Ali bio je u V. jedan dečak, baš u vreme kad sam ja počela da se jako interesujem za njih, koji je imao nešto, ne znam kako bih to opisala ni danas i ličio je na tamnoputog Alain Delona pre nego što su ga dohvatili slava i korupcija. I gledao me je kao da je umirao da mi kaže nešto od čega mu je život zavisio. A i da nije bilo tako kritično, prosto je morao, pa šta bude. I ja sam njega gledala na otprilike isti način, samo što nikada nisam imala baš ništa da mu kažem. Nije mi padalo na pamet da možda ni iza njegovog pogleda nisu gorele reči, već jednostavno vatra koja se hrani unutrašnjom željom bez oblika i cilja. Kako smo svi mi osuđeni na večito traganje za rečima, a toliko načina za govor posedujemo.
Uopšte ne pamtim kad sam se prvi put zaljubila, ali imam osećaj da je to bilo vrlo rano. I jako mi je žao što nemam u sebi sačuvan lik tog prvog dečaka, na slajdu koji bih vadila kad god putujem u prošlost. Znam samo da sam se jednog dana probudila zaljubljena u više njih. Ponekad je moja zaljubljenost trajala ne duže od par sati, ma nekad je magičnost uhvaćenog osećaja bila sa mnom samo par minuta, ali zar se visovi i dubina mere trajanjem?
Taj lepi ciganski dečak iz V. i ja smo se gledali više leta. Ne pamtim više kad smo prestali, ni da li smo - ja sam prestala da odlazim, ili smo odrasli. Vreme i V. su skupa zatvoreni u providnu staklenu vitrinu u meni i svaki put kad ih izvučem obojeni su drugačijim nijansama toplih boja. Ipak, pouzdano znam da se tamo nikada nisam tako gledala ni sa jednim drugim. Kod kuće jesam, ali je to bio drugi svet. Jednom je on pokušao da mi nešto kaže, na ulici, sasvim nesuvislo, ili ga nisam čula od zvonjenja u ušima. Zastala sam, oklevala na trenutak, osmehnula se i nastavila dalje. Kako samo devojčicama prirodno leži smeša patnje i surovosti. Da li mi je on mogao reći nešto što ja već nisam zamislila i pripisala mu? Osnovano sam sumnjala već tada. Osim toga, naše su bile uloge iz nemog filma.
U V-u je meni bilo dozvoljeno mnogo više nego što su moji roditelji i pretpostavljali. Naravno, čak i da niko nije obraćao pažnju na decu, stara dobra tradicija je pazila budnim okom. Ali tamo sam imala starije i mlađe sestre, braću, bilo je puno smeha i galame, kuvalo se na veliko, pričalo do kasnih sati, i opet smejalo, izlazilo svako veče na korzo, u diskać, išlo na žurke i piknike, i ja sam se osećala i većom i važnijom od svojih godina. Starije sestre su bile zadužene da paze na mene, ne samo zato što sam bila klinka, već i zato što nisam sasvim pouzdano znala v-ske načine. Svi mi koji smo živeli daleko odatle smo imali dobar izgovor da budemo drugačiji, po potrebi. Tu naučenu mudrost ću ja celog života koristiti i primenjivati, gde god bih se našla. Biti autsajder ima svojih dobrih strana.
Na jednoj igranci, na terasi bioskopa "Pobeda", u kasne sate kad smo i ja i moj lepi ciganski dečak već bili sasvim obnevideli od uzajamnog gledanja i bolele su nas oči, najavili su sa bine da "dame biraju". Istog trenutka zgazila sam oklevanje i tradicije starog juga lakim korakom, prešla preko cele terase, uhvatila ga za ruku i povukla u centar kruga. Bio je podjednako šokiran kao i svi oko nas, ali mu se u uglu usana nazirao osmeh, jedan od onih zbog kojih ga je vredelo zapamtiti. Plesali smo bez reči. U meni su se zbunjeno saplitala čula, naletala na njegova i povlačila se, jedva. Videla sam prekorni pogled moje velike sestre, preteći prst druge, kao i sve druge oči koje su nas držale u snopu interesovanja, dok nisam spustila pogled i iz takve blizine, pomalo nejasno i zamagljeno, kao i uvek kad bi mi nešto bilo odviše blizu, više osećala liniju njegovog vrata i ramena, na koje su padali pramenovi valovite kose. Blistala sam, konačno u blizini tih očiju, od čijeg se bezdanog crnila mogla napisati jedna lepa ljubavna priča.
R.I.P., Ms. Taylor. And don't forget to raise some hell.