U kući mojih roditelja jelka se pojavila samo par puta. Zašto, ne znam. Znam da je moj Otac seckao, od žutih kancelarijskih fascikli, zvezde i mesec, kada sam bila mala. Onda ih je kačio na plavu, krpenu roletnu, a pozadi je, uživajući u Teslinim izumima, vezivao i prevezivao neku struju i lampice, domaće izrade. Zvezde su kartonski svetlile, dok je moja Roditeljica svako jutro ustajala sve umornija, od straha da se trepetava deca fascikli, noću, ne pretvore u iluminaciju širih razmera. Jelka je bila mala, a na njoj vrhunac tadašnje mašte, plastični, nakaradno žuti, providni lampioni sa komadićima srebrne girlande unutra. Ostatak ukrasa smo, Otac i ja, seckali od već iseckanih fascikli, pa preko lepili staniol. Od tada i pamtim ukus Karbofiks lepka sa belom lopaticom. Ne podnosim marcipan.
Uvek sam sanjala veliku jelku. Doduše, kad smo Žmu i ja počeli da živimo zajedno, nisam se usuđivala da ga isprepadam dovlačenjem sna svakog drvoseče u kuću. Kompromisno sam pazarila, na Zelenjaku, omanju imenjakinju. Ista je stajala na pisaćem stolu i svetlucala glanc novim lampionima, kupljenim u obližnjoj knjižari. Doduše, ubrzo su sa nje počele da, direkt u krevet padaju iglice (to je bilo vreme života u garsonjeri, gde je sve bilo u jednoj sobi, sa sve nama). Preko dana smo se češkali, k'o šugavi, iz gaća su nam padale iglice. Mala cena za zadovoljenu svraku u meni. Sve dok jedne noći, imenjakinjanije poželela da se zbliži sa nama i pandrknula, sa stola na naš krevet. Em smo se sastravili, em se poviše ukrasa polupalo. Dobar deo preživelih lampiona je Žmu pokrcao sakupljajući ih, a ostatak nam je ispadao, u prahu, iz odeće, nekoliko narednih dana. Svetleli smo kao dobre vile u crtanom filmu.
Već naredne Nove godine, upregla sam Žmua da dovučemo sa Zelenjaka lepo izrasli hrast, koji se za tu priliku maskirao u jelku. Ista je zauzela najveći deo garsonjere, tako da smo kroz grane gledali televizor i spavali kao hajduci, podno rasne imenjakinje. Za potrebe njenog krašenja orobila sam dve robne kuće, a kada je ista zasvetlila novogodišnjim kičem, pozvali smo prijatelje u našu kućnu idilu. Ko zna zbog čega, ali i ta jelka je pala, upravo dok smo sa gostima pričali ispod donjih grana. Stradali su skoro svi lampioni, TA peć, kojoj je od tada, istraumirano štucala crvena lampica. Maloletni mačak Dobrica je dobio tikove i ubuduće frčao na sve zeleno, jedan od gostiju keks u dušnik, ja sam pokušavala da dignem jelku, a Žmu je ostatak gostiju ispraćao u sanatorijum.
Za vreme »Georgina« faze imala sam problem sa prednjim delom. Nije lako kada izgledaš kao otekla cisterna, a pokušavaš da priđeš jelci. Žmu je morao da drži imenjakinju, dok sam ja, kao gigantski plik, nasrtala na istu lampionima. Mnogi lampioni i zvezdice su tom prilikom završili svoju svetleću karijeru. Ipak, upravo zbog drastično uvećanog broja članova ciljne grupe, kojoj su jelke i praznični doživljaj i namenjeni, dobila sam izgovor da, konačno, iživim svu svoju sklonost zimi, jelkama, svećicama i ukrasima. Da bi deci bilo lepo, naravno. Zbog toga se, u našu kuću, svake godine dovlačila najveća moguća jelka (»Jelka, jelka, a ne baobab«, cvilio je Žmu, vukući dežurno deblo sa pijace).
Onda smo jelku kitili po visini. Ja sam se besila na gornje grane, Žmu je držao stolicu, a deca su ukrašavala svako svoj visinski sektor. Tada smo i shvatili da stakleni ukrasi nisu najbolje rešenje, jeste da blješte, ali se vrlo brzo pretvaraju u prah, koji do naredne Nove godine ne možemo da speremo ni sa papuča, ni sa zuba.
Uvedeni su trajniji ukrasi. Patuljci, Deda Mrazovi i zvezde. Crveni drveni. Bilo je tu i jabuka, tako dobro napravljenih, da smo morali da ih ukinemo, jer Finli, mali Škot gost, pokušao da ih pojede. Sa svojih pet-šest zuba uspeo je da oglođe dobar deo drvene jabuke, pre no što smo ga provalili sakrivenog ispod jelke. Iduće godine smo uveli papirne jabuke, kao mekše i lakše za varenje. I slamene, metalne i krpene ukrase.
Na našoj jelci ima svega: patuljaka, kućica, zvezdi, Deda Mrazova u svim varijacijama, anđela, voća raznog, lizalica, lampiona, kolačića, ledenica, igračaka... Uostalom jelka i služi tome da je deca čitaju bar pola sata. Zbog čega naša jelka izgleda kao da se sudarila sa kiperom, koji je prevozio ukrase za potrebe lanca robnih kuća. Tu i tamo se nasluti koja grana, jer smo za ovolike godine nakupili ukrasa za izvoz. Za to sam, pre svega, priznajem, kriva ja. Kako počnu da se prodaju novogodišnji ukrasi, tako ja krenem da se šunjam oko svetlećih polica, naravno bez namere da kupujem, jer i tako ih imamo previše. Priča se završava time da me Žmu odvlači od polica, dok mi iz naručja ispadaju nove jabuke, zvezde i lampioni. Zato se u novogodišnjem periodu, u takve radnje ušunjavam sama. Plen sakrivam na balkonu, a onda ga, prilikom kićenja, samo utopim u postojeći, neprebrojivi fond ukrasa. Retko me provale.
Obaška volim i ostali novogodišnji kič. Obožavam one obore u tržnim centrima, koji doslikavaju bajkastu idilu. Veštački sneg i patuljke, njihove stambene objekte i zečeve, srne i ostali živalj. Tu je, obično i Deda Mraz, već umoran od klimanja glavom i ljuljanja napred-nazad. Gomila dečurlije i ja stojimo uz veštačku tarabicu veštačkog sveta naseljenog veštačkim stanovnicima, ne trepćemo i divimo se. Dok nas ne odvuku. Njih roditelji, mene Žmu. A u poslednje vreme i moja rođena deca.I volim lampice, sitne, treperave, kada iskre. Volim sve što vole svrake.
A deca...prosto ne mogu da verujem. Da bi im bilo što lepše, svake Nove godine sam pretvarala kuću u priču, u kojoj bi Deda Mraz samo mogao da poželi da živi. Od velike jelke do zelenih grana svuda po prozorima, u kojima se sakrivaju vuneni patuljci i crveni, slameni irvasi. Preko svećica i lampica, do pečenja medenjaka i jabučnih kolača, od kojih cela kuća miriše na voljeni cimet. Na policama šumarci jelki sa sakrivenim kućicama, kojima prozori svetlucaju kao u bajci. Kao kruna medena kućica iz priče, sa slatkim snegom, posuta bombonama i žiteljima od slatkiša. Sa malo sreće, sneg je zatrpavao pogled kroz prozore i pravio potrebnu pozadinu za celu bajku. Deca su kod nas dovlačila horde vršnjaka iz obdaništa i škole, kao u slikovnicu uživo.
A sada...malo su porasli. Jeste da i dalje uživaju u priči, ne bi mogli bez nje, ali me pokroviteljski maze po glavi i smeškaju se previše nežno i kao sa razumevanjem, dok se ja, još uvek kačim po plafonima sa zelenim granama, bauljam po jelci i cela ulepljena u beli, šećerni sneg, pravim medenu kućicu. »Mama pravi jelku« je šifra-obaveštenje za Oca porodice da će, kada se vrati kući, pred praznike, zateći mene, kako se, cela uvaljana u srebrno, šljašteće, pentram po merdevinama, dok mi iz kose viri crvena rafija, kombinovana sa vunicom, iz džepova ispadaju patuljci i svećice, a iz usta vise lampioni.
Mada, ne ometaju me u zabavi. Srdačno se smeškaju dok ja uživam u vremenu, koje čekam cele godine. U praznicima, kada moja imenjakinja i ja, konačno dolazimo na red. A sa nama i patuljci, irvasi, jabuke, cimet, zvezde i meseci, sneg i Deda Mraz.
Sinoć je vejao sneg, suv i fini. Pošećerio je drvo u našem prozoru i zabelio pogled za jelkom. Kao u bajci.
Vreme Poljubaca i moje omiljene božićno-novogodišnje pesme. Na poklon svima.