Držim olovku na udaljenosti od sunca, toliko tek.. Da me ne zabole sećanja.. Mislim da sam stigla tamo gde sam naumila.. Davno, i kao za tren.. Pesma koju spazim da izlazi iz mene, svaki put kada odlučim da se obratim.. Ili poželim nešto da kažem.. I čujem.. Pesma:
Sve mi je stalo u predvečerje,
I niko mi nije više tu
Do vi: na korak od radosti,
Zajedničke. A tako: samo moje i samo nečije.
Jedino to imam da otkrivam,
Sada kada sam spustila olovku
na prag,
I zvuk tastature bridi po mislima,
Poređanim i spremnim da pišu:
Vaše želje, gospodo draga.
Moj naklon želim, godinama na izmaku,
Izgubljenim mislima
i rečima pronađenim; tek;
Sigurnim da znam što vam je činiti, dok čekate da vam ispričam kako ste bolji no što umete da
Kažete.
I otkrivate lagano:
Oh! Pa leteti je tako jednostavno:
Dok slušamo marš sopstvenog ritma
U predvečerje.
Odlučio je da mi pokloni Olovku.
Kaže da ne veruje u slova na malim plastičnim kockama.
Taj poklon je moja pesma:
Za njega.
Zna da ću nastaviti kroz tipke svojih misli i želja
I
Da tako umemo da hodamo,
U korak sa razlikom koju poznaju,
A tako nepoznatu vole,
Samo predvečerja..
Čarobnost prolaska kroz prvi krug
Ljubičastog?
Možda vas to buni,
A mene ! uveseljava.
Vidite, dragi moji,
Ništa mi više nije važno da znam...
Hodam po tipkama okrnjenim i vlažnim od jutra,
Davno jednom probuđenog, i
dugo otvaranog da pusti
Kišu koja se noćas sprema da zamiriše, i
Odagna sumnje o sreći
pisanja.
___________________________________________________________________
lagano? složićete se,