Gost autor: eli.lacrosse
Imao sam sreću da gledam Ivicu Vidovića uživo. Nažalost, samo jednom. U nekom proputovanju kroz Srbiju Teatar Rugantino svratio je i u moj grad. Odigrali su predstavu „Antigona u New Yorku" Janusza Glowackog.
Sećam ga se dobro i sa bioskopskog platna (Kinoteke), kao Vladimira Iljiča, u filmu Dušana Makavejeva „W.R. - Misterije organizma". Film je prikazan u nekom pratećem programu FEST-a, krajem devedesetih. Gledao sam ga bio i pre, ali nikada do tada u bioskopu.
Ipak, u najživljem sećanju će mi ostati kao čovek u „Neobičnom sakou". Mislim da sam priču po kojoj je snimljen taj TV film pročitao celih dvadeset godina nakon što sam, prvi i poslednji put, pogledao film. Ni dve pročitane rečenice mi nisu bile potrebne da se setim sata koji sam kao jedanaestogodišnjak proveo ispred televizora. Danas, nekoliko dana posle smrti Ivice Vidovića, želim da podelim sa svima priču koja je u moje sećanje najdublje urezala njegov lik.
__________
Dino Bucati
ZAČARANI SAKO
Mada ja cenim eleganciju u odevanju, obično ne obraćam pažnju na to koliko su savršeno skrojena odela mojih bližnjih.
Jedne večeri, međutim, na jednom prijemu u jednoj kući u Milanu, upoznao sam čoveka, koji je mogao imati četrdeset godina, koji je doslovno blistao zbog apsolutne i čiste lepote svog odela.
Ne znam ko je to bio, sreo sam ga prvi put, a kad su nas predstavili, kao što se to uvek dešava, bilo je nemoguće razumeti njegovo ime. Ali u jednom trenutku te večeri našao sam se pored njega, i počeli smo razgovor. Izgledao je kao uljudan i fin čovek, mada nekako okružen tugom. Možda preterano poverljivo - da me je bar bog sačuvao od toga - čestitao sam mu na njegovoj eleganciji; usudio sam se čak da ga pitam ko je njegov krojač.
Čovek se nekako čudno nasmešio, gotovo kao da je očekivao to pitanje. »Gotovo ga niko ne poznaje«, rekao je, »ali odličan je majstor. I radi samo kad mu se radi. Za malobrojne izabrane.« »Tako da ja...?«. »Oh, pokušajte, pokušajte. Zove se Kortičela, Alfonso Kortičela, Ulica Ferara 17.« »Pretpostavljam da je skup.« »Verovatno, ali kunem vam se da ne znam. Ovo odelo mi je sašio pre tri godine a još mi nije poslao račun.« »Kortičela? Ulica Ferara 17, rekoste?« »Tačno«, odgovorio je nepoznati. I napustio me je pridruživši se drugoj grupi.
U Ulici Ferara 17 našao sam kuću sličnu mnogim drugim i pored mnogih drugih krojača ovde je živeo Alfonso Kortičela. On mi je sam otvorio vrata. Bio je to starac crne kose, ali sigurno ofarbane.
Na moje iznenađenje, nije se prenemagao. Naprotiv, činilo se da jedva čeka da ja postanem njegova mušterija. Objasnio sam mu kako sam dobio adresu, pohvalio njegovo krojenje, zamolio ga da mi sašije odelo. Izabrali smo sivi štof a onda je on uzeo mere i ponudio da za probu dođe u moju kuću. Upitao sam ga za cenu. Nije to hitno, odgovorio je, uvek se o tome možemo dogovoriti. Kakav simpatičan čovek, pomislio sam u početku. Međutim, kasnije, kad sam se vraćao kući, primetio sam da je starac izazvao u meni neko nelagodno osećanje (možda zbog mnogih upornih, laskavih osmeha). Ukratko, nisam osećao nikakvu želju da ga ponovo vidim. Ali, odelo je već bilo naručeno. I posle dvadesetak dana bilo je gotovo. Kad su mi ga doneli, probao sam ga i nekoliko sekundi se gledao u ogledalu. To je bilo remek-delo. Ali ne znam tačno zbog čega, možda zbog uspomene na neprijatnog starčića, nisam imao ni najmanju želju da ga nosim. I prošle su nedelje dok se nisam odlučio.
Tog dana ću se uvek sećati. Bio je utorak, april, padala je kiša. Kada sam obukao odelo - sako, pantalone i prsluk - sa zadovoljstvom sam konstatovao da me nigde ne steže, kao što se to inače gotovo uvek dešava s novim odelima. A pristajalo mi je savršeno.
Po pravilu, ja u desni džep sakoa ne stavljam ništa, hartije držim u levom džepu. To objašnjava zbog čega sam tek posle dva-tri sata, u kancelariji, šlučajno uvukavši ruku u desni džep, primetio da je unutra neka hartija. Možda krojačev račun?
Ne. Bila je to novčanica od deset hiljada lira.
Bio sam zaprepašćen. Ja je tu sigurno nisam stavio. S druge strane, bilo je apsurdno pomisliti da je to poklon od moje kućne pomoćnice, jedine osobe koja je, posle krojača, imala prilike da se približi odelu. Ili je to možda lažna novčanica? Pogledao sam je prema svetlosti, uporedio s drugima. Bolja nije mogla biti.
Jedino moguće objašnjenje: Kortičelina rasejanost. Možda je došla neka mušterija da mu plati račun, krojač u tom trenutku nije imao uza se novčanik pa je, da ne bi ostavljao novčanicu po stolovima, stavio novac u moj sako, koji je visio na drvenoj lutki. Takve stvari se mogu dogoditi.
Pritisnuo sam zvonce i pozvao sekretaricu. Napisaću pismo Kortičeli i vratiti mu novac koji nije moj. Ali, a ni sam ne znam zašto, tada sam ponovo stavio ruku u džep.
»Šta vam je, doktore? Je li vam loše?« upitala me sekretarica, koja je ušla u tom trenutku. Mora da sam pobledeo kao smrt. U džepu, prsti su našli još jednu hartiju; koje, nekoliko trenutaka ranije, tu nije bilo.
»Ne, ne, ništa«, rekao sam. »Laka vrtoglavica. Odnedavno mi se to dešava. Možda sam umoran. Samo idite, gospođice, hteo sam da izdiktiram jedno pismo, ali možemo to i kasnije.«
Tek pošto je sekretarica izišla, usudio sam se da izvučem hartiju iz džepa. Bila je to još jedna novčanica od deset hiljada. Probao sam i treći put. I našao treću novčanicu.
Srce je počelo da udara kao ludo. Imao sam utisak da sam, iz tajanstvenih razloga, umešan u neku bajku kao što su one koje pričaju deci i u koje niko ne veruje.
Pod izgovorom da se ne osećam dobro, otišao sam iz kancelarije i vratio se kući. Bilo mi je potrebno da budem sam. Srećom, kućna pomoćnica je već bila otišla. Zatvorio sam vrata, spustio kapke na prozorima. Počeo sam da izvlačim novčanice jednu za drugom, velikom brzinom, iz džepa koji kao da je bio neiscrpan.
Radio sam u grčevitoj napetosti živaca, u strahu da će čudo svakog trenutka prestati. Želeo sam da nastavi cele večeri i noći, dok ne nagomilam milijarde. Ali, u jednom trenutku više nisam imao snage.
Preda mnom je stajala impresivna gomila novčanica. Sada je bilo važno sakriti ih, da niko ništa ne nasluti. Ispraznio sam jednu staru skrinju punu tepiha i na dno, u gomilice, poređao novac, koji sam pri tom brojao. Bilo je tu dobrih pedeset osam miliona.
Probudila me je sutradan ujutru kućna pomoćnica, začuđena što me nalazi kako potpuno odeven ležim na krevetu. Pokušao sam da sve izvrnem u šalu, objašnjavajući kako sam prethodne večeri suviše pio i kako me san iznenadio.
Nova zebnja: žena je tražila da skinem odelo kako bi ga bar iščetkala.
Odgovorio sam da moram odmah da iziđem i da nemam vremena da se presvlačim. Zatim sam požurio u radnju s gotovim odelima i kupio drugo odelo, od sličnog štofa; to ću ostaviti sobarici da ga uredi; »svoje« odelo, odelo koje je, za svega nekoliko dana, trebalo da me učini jednim od najmoćnijih ljudi na svetu, sakriću na neko sigurno mesto.
Nije mi bilo jasno živim li ja to u nekom snu, jesam li srećan ili se gušim pod težinom prejake sudbine. Idući ulicom, kroz kišni mantil stalno sam dirao mesto pod kojim se nalazio čarobni džep. Svaki put bih odahnuo od olakšanja. Pod štofom sam osećao utešno šuštanje novčanice.
*
Ali jedna neobična koincidencija ohladila je moje radosno ludilo. U novinama tog jutra velikim slovima je objavljena vest o jednoj pljački prethodnog dana. Blindirani kamionet jedne banke koji je, pošto je obišao filijale, nosio u centralu dnevne uplate, napala su i opljačkala u Aleji Palmanova četiri bandita. Kada su Ijudi dotrčali jedan od gangstera, da bi sebi prokrčio put, počeo je da puca. I jedan prolaznik je pao mrtav. Ali, iznad svega me je zapanjio iznos plena: tačno pedeset osam miliona (koliko sam i ja imao). Da li je mogao postojati neki odnos između mog iznenadnog bogatstva i razbojničkog napada do kojeg je došlo gotovo istovremeno? Činilo se besmisleno misliti tako nešto. A ja nisam sujeveran. Ipak, cela stvar me je veoma zbunila.
Što više dobiješ više želiš. Bio sam već bogat, ako se imaju na umu moje skromne navike. Ali kopkala me je težnja za životom punim neobuzdane raskoši. I iste večeri ja sam se ponovo latio posla. Sada sam radio mirnije i manje sam kidao živce. Novih sto trideset pet miliona pridodato je prethodnom blagu.
Te noći nisam uspeo oka da sklopim. Da li je to bilo predosećanje opasnosti? Ili nečista savest čoveka koji bez ikakvih zasluga dolazi do basnoslovnog bogatstva? Ili neka vrsta nejasnog kajanja? Čim je svanulo skočio sam iz kreveta, obukao se i istrčao napolje da potražim novine.
Čim sam pročitao, zastao mi je dah. Užasan požar, koji je buknuo u jednom skladištu nafte, napola je uništio jednu zgradu u Ulici San Kloro, u strogom centru. Između ostalog, plamen je progutao kase jednog velikog preduzeća za trgovinu nekretninama, a u njima je bilo više od sto trideset miliona u gotovom. U požaru, dva vatrogasca su našla smrt.
*
Treba li sada možda jedan po jedan da nabrajam svoje zločine? Da, jer sad sam već znao da novac koji mi nabavlja moj sako dolazi od zločina, od krvi, od očajanja, od smrti, da dolazi iz pakla. Ali u meni je još uvek podmuklo čučao razum, koji je podrugljivo odbijao da prizna bilo kakvu moju odgovornost. I tada se iskušenje vraćalo, tada bi se ruka - to je bilo tako lako! - uvukla u džep i prsti bi, sladostrasno i brzo dograbili krajeve uvek nove novčanice. Novac, božanstveni novac!
Ne napuštajući svoj stari stan (da ne bih padao u oči), za kratko vreme ja sam sebi kupio veliku vilu, posedovao sam dragocenu kolekciju slika, vozio sam se luksuznim automobilom i, pošto sam napustio svoje preduzeće »iz zdravstvenih razloga«, putovao sam tamo-amo po svetu u pratnji prelepih žena.
Znao sam da se, kad god bih ja izvukao novac iz sakoa, u svetu dešava nešto sramno i bolno. Ali to je uvek bila neka nejasna svest, nije bila podržana logičnim dokazima. Pri tom, pri svakom uzimanju, moja savest se kvarila i postajala sve bednija. A krojač? Telefonirao sam mu da tražim račun, ali niko se nije javljao. U Ulici Ferara, gde sam ga potražio, rekli su mi da je otišao u inostranstvo, nisu znali gde. Sve se, dakle, zaverilo da mi dokaže kako sam, i ne znajući, ja sklopio ugovor s đavolom.
Sve dok, u zgradi u kojoj sam godinama živeo, jednog jutra nisu našli jednu šezdesetogodišnju penzionerku ugušenu gasom; ubila se zato što je izgubila trideset hiijada koje je dobila prethodnog dana (a dospele su u moje ruke).
Dosta, dosta! da ne bih pao do dna ponora, morao sam se otarasiti sakoa. Ne ustupajući ga drugima, jer bi se sramota nastavila (ko bi mogao odoleti tolikom iskušenju?). Bilo je neophodno da ga uništim.
*
Kolima sam se odvezao u jednu udaljenu dolinu u Alpima. Ostavio sam kola na travnatoj čistini i krenuo u šumarak. Nije bilo žive duše. Kad sad prošao šumu, došao sam do kamenja koje se odronjavalo. Tu sam, između dva džinovska kamena, iz ranca izvukao bestidni sako, posuo ga petrolejom i zapalio. Posle nekoliko minuta, od njega je ostao samo pepeo.
Ali kad je sevnuo poslednji plamičak, iza mene - činilo mi se na dva ili tri metra daljine - odjeknuo je ljudski glas: »Prekasno, prekasno!« Prestravljen, okrenuo sam se brzinom zmije. Ali nikoga nisam video. Istražio sam naokolo, skačući s kamena na kamen, da bih pronašao prokletnika. Ništa. Samo kamenje.
Uprkos iskušenom strahu, spustio sam se u dolinu s osećanjem olakšanja. Najzad slobodan. I bogat, srećom.
Ali na čistini, mojih kola više nije bilo. A kada sam se vratio u grad moja raskošna vila bila je nestala; na njenom mestu bilo je neobrađeno polje s natpisom »Opštinski teren na prodaju«. A ulozi u banci, nije mi jasno kako, potpuno potrošeni. A u mnogobrojnim sigurnosnim sefovima nije više bilo nijednog od velikih paketa akcija. I prašina, samo prašina, u staroj skrinji.
Sada s teškom mukom opet radim, jedva sastavljam kraj s krajem i, što je najčudnije, kao da se niko ne čudi mojoj iznenadnoj propasti.
A znam da još nije gotovo. Znam da će jednoga dana zazvoniti zvono na vratima, ja ću otvoriti i ugledaću pred sobom, s onim njegovim podmukiim osmehom, kako traži poslednje sređivanje računa, prokletog krojača.