Autor: Rodoljub Šabić
Pre tri dana Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti doneo je rešenje kojim je zabranio dalju obradu podataka o ličnosti u okviru tzv. „Centralizovane školske baze podataka i sistema za obaveštavanje roditelja o uspehu učenika" i naložio Pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje AP Vojvodine i preduzeću WDV Soft d.o.o. da odmah po prijemu rešenja zatvore sve pristupe bazi podataka iz lokalnih i spoljnih mreža a da u roku od 10 dana od prijema rešenja brišu iz navedene baze podataka podatke o ličnosti za ukupno 200.271 lice (učenika, roditelja, nastavnog i vannastavnog osoblja).
Оsnovni razlog za donošenje ovakvog rešenja bio je to što je čl. 42. Ustava Srbije utvrđeno da se prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje zakonom, a nijednom odredbom ni jednog zakona nije predviđen osnov za uspostavljanje i funkcionisanje ovakve zbirke podataka.
Juče je Pokrajinski sekretarijat nadležan za obrazovanje saopštio da su školama upućena obaveštenja o gašenju projekta, te da će u roku postupiti po nalogu iz rešenja Poverenika.
Prateći reakcije javnosti, uključujući i komentare građana na elektronskim medijima, rekao bih da je velika većina razumela i da podržava potez Poverenika. Ne svi, što je sasvim prirodno. Ali ipak, da budem iskren, imajući u vidu sve okolnosti, prilično me je iritiralo da su neki u tom potezu prepoznali „gušenje privatne inicijative".
Povod za to su verovatno reči iz javnog saopštenja Poverenika „zbirka podataka funkcioniše na način koji nije moguće dovesti u sklad da zahtevima svrsishodnosti i bezbednosti. Zbirka koja je veoma velika i na prvi pogled delikatna i od rekao bih nacionalnog značaja, nalazi se pod punom administrativnom kontrolom privatne firme koja je u većinskom vlasništvu jednog stranog preduzeća i manjinskom vlasništvu četvorice stranih državljana i u značajnoj meri je stavljena u funkciju realizacije njihovih komercijalnih interesa."
Šta je u tim rečima problematično? Pola radnog veka proveo sam kao privatnik, nemam apsolutno ništa protiv slobodne privatne inicijative. Naprotiv, vidim je kao bitan uslov funkcionisanja i prosperiteta društva. Ali i ona, kao i uostalom sve drugo, mora imati neke limite. Naravno da smatram sasvim prihvatljivim da privatna firma učestvuje na konkursu za izradu softvera i da pobedi, razume se. Ali, koliko je zemalja u kojima, sa stanovišta i svrsishodnosti i bezbednosti smatra normalnim se ovakve zbirke stave pod isključivu, punu administrativnu kontrolu privatnih subjekata? Ako je to dobro rešenje da li bi to mogli da učine npr. MUP ili BIA? I da li bi, i u njihovom slučaju, odbijanje takve mogućnosti bilo „gušenje privatne inicijative"?
Ali, šalu na stranu, ako se već bavimo „gušenjem privatne inicijative" valjalo bi potražiti odgovore na bar nekoliko otvorenih pitanja.
Kako je uopšte moguće da poziv za učešće na javnom konkursu radi realizacije ma kog javnog projekta dobije preduzeće koje u tom trenutku i ne postoji? (Poziv je upućen 25. 06. 2010., a WDV Soft je u registar APR-a upisano 30. 06. 2010.)
Kako je uopšte moguće da to par dana staro „novorođenče" da dokaže da poseduje odgovarajuće reference i čak da pobedi na konkursu? (Učesnici konkursa su morali dostaviti uredne reference realizovane u 2007., 2008. i 2009.)
Kako i zašto je moguće da se zbirka podataka čuva na iznajmljenom, plaćenom serveru trećeg subjekta, (WDV Soft nema svoj), iako Uprava za zajedničke poslove pokrajinskih organa poseduje odgovarajuće, čak kvalitetnije servere? (već plaćene novcem poreskih obveznika)
Mogućnost da se u odsustvu pravih odgovora na ova i slična pitanja „završavaju poslovi", je sama po sebi gušenje prave, Ustavom zajamčene, slobode preduzetništva. To je najdirektnije gušenje privatne inicijative. Treba učiniti sve da ta mogućnost bude kompromitovana i eliminisana. Zato se nadam da je rešenje Poverenika sa početka teksta, iako je naravno za svoj glavni cilj imalo nešto drugo, tome bar malo doprinelo.