Čuda su se dešavala i u samo praskozorje civilizacije, pre, za Njegovo vreme i posle Hrista, u Srednjem i Novom veku, događaju se i danas pokatkad. Ali ne bih da se bavim sistematizacijom i kategorizacijom čuda jer bi to bio dugotrajan i iscrpljujući posao a i nije tema ovog teksta. Jedino ću konstatovati da ima čuda i čuda. Neka su toliko značajna da se vekovima odlazi na mesto njihovog nekadašnjeg događanja a neka su neprimetna, malecka, skoro niko i ne zna za njih.
Jedan sam od učesnika, aktera, maleckog čuda koje je počelo je da se događa krajem 1964 i početkom 1965 godine. U to vreme naseljeno je Majmunsko ostrvo, Solo City, kako ih je nazvao moj pokojni drugar Dr Rale Glorija (The Rolling Stones), naseljejeno je Šest Kaplara. Okolo pustoš je svud, odista i zaista i vrlo je tako bilo. Osim CK i SIV-a, tek podignutog Muzeja savremene umetnosti na Ušću, bili smo okruženi peskom saharskog tipa i brojnim jezerima, ostacima izlivanja Save i Dunava. I Beograd i Novi Beograd bili su nam podjednako udaljeni. Bili smo upućeni jedni na druge što nam nije teško padalo, naprotiv. Doseljeni iz svih delova bivše nam SFRJ, prepuni različitosti, dopunjavali smo jedni druge a polazna tačka, osnova za druženje koje traje do dana današnjeg je uz igranje fudbala, košarke, čitanja knjiga, bio Rock. Svi bez izuzetka smo bili (i ostali) rokeri. A vreme je bilo više nego inspirativno: The Beatles,The Rolling Stones, The Who, The Animals, Jimi Hendrix, Bob Dylan, New Vaudeville Band (Winchester Cathedrale), Wallker Brothers (Dancing in The Street), Bee Gees...
Nas, iste generacije (od 1945 do 1949 godine) bilo je oko pedesetak, danas nas je ostalo živih devet. Neki su u to doba završavali gimnaziju a neki već bili upisali fakultete. Najviše nas je bilo upisanih na Pravni fakultet, zatim na medicinu, mašinski, elektrotehnički, arhitekturu, građevinu...
Za to vreme, malecko čudo je tiho i nenametljivo radilo svoj posao. Posle nekoliko godina u soliteru broj sedam, popularnoj SEDMICI, živelo je i radilo pet slikara, dva režisera, jedan filmski snimatelj, dva Istoričara umetnosti! Ej, samo u jednom soliteru, jednom ulazu! Zgusnuto burazere! Koliko je to umetnika po glavi stanovnika, soliteraša? I svi deca vojnih lica! Možda baš zato i zbog toga? Mnogo godina kasnije kada sam u vojnom odseku izmolio da me umesto u školu rezervnih oficira, pošalju u Sombor kao običnog vojnika, moja majka Radmila je bila grdno razočarana: Svi preci su ti bili ratnici, otac ti je....a ti običan vojnik! Baš sam se obradovala kad si dobio poziv za Karlovac, mislila sam, još jedan oficir da nastavi porodičnu tradiciju...Radmila, mani me ratničke tradicije, ja sam slikar bre a ne oficir...uostalom, preko glave mi je uniformi i oružja! Peace mother! Zagrlio sam je, poljubio i zbrisao. Digresijica: Radmila mi je od 15 samostalnih izložbi došla samo na jednu, u Galeriji DOB-a 1981 godine! A ćale nije propustio ni jednu do svoje smrti. On vojnik od zanata, bio mi je nemerljiva podrška! Svestan da ne bih primio lovu na ruke, od svoje četrnaeste, petnaeste godine počeo sam da radim i zarađujem, prošpartao sam veći deo Crne Gore sa geometrima, držeći onu išpartanu letvu gde bi me postavili, brao breskve i grožđe na plantažama 13 jula, istovarivao ugalj, nosio stvari pri doseljavanju i šta već ne, u Beogradu nastavio, radio na sajmu za Slovenijales i Marles, samo da bih imao svoju lovu, pojavio bi se na vratima tegleći po desetak platnom našpanovanih blind ramova: Evo, valjaće ti. Uzimao sam platna ali sam se i ljutio na njega. Ne znajući gde i kako, otišao je pravo u Muzej savremene umetnosti i tamo uspeo da ubedi majstore da ih naprave. Koštalo je kao Svetog Petra kajgana ili kao kad bi na svadbu pozvao Milansku Skalu da ti pod šatrom priredi ugođaj!
Nego da se vrnem SEDMICI. Moram da se ispravim, pre nego je malecko čudo započelo svoj rad, u SEDMICI je već živeo i stvarao slikar Milan Cmelić. Najstariji među nama, bio je godište majke mi Radmile, velikan slikarstva, dobitnik zasluženih nagrada (od kojih mu je po njegovim rečima, najviše prijao novčani deo), obrazovan do neba, a u komunikaciji jednostavan, prijatan i prijemčiv. Vazda u bojama umazanim plavim radničkim pantalonama na tregere, družio se na isti način i jednako sa akademicima i Šoletom autolimarom sa Starog Sajmišta. Nikada nije prosipao mudrosti ali je, činilo mi se, uvek i za sve imao pravi odgovor. Nije se družio s parnjacima nego sa nama isto kao i moj deda Dedović. Visio je s nama u Bifeu Složna braća, skoro da nije dozvoljavao da platimo piće, dobro se sećam pokreta njegove ranjene desne ruke kojom je iz zadnjeg džepa vadio ofucani novčanik i iz njega uzimao koliko treba. On i ja smo imali poseban odnos, često smo išli da pogledamo neki njemu i meni zanimljiv film (Rubljov, Krvavi presto...), kupovali i slušali ploče klasične muzike (Bahov Brandenburški koncert, Patetičnu simfoniju Čajkovskog a najviše smo voleli Romea i Juliju, Labudovo jezero, ja i Varijacije na temu), stručno/amaterski bavili smo se i etimologijom, nikad nam nije bilo dosadno.
Milan je bio slikar Istarskih i Beogradskih zaturenih, zaboravljenih i običnom svetu nevidljivih kapija, prozora, starinskih olupanih poštanskih sandučića, memljivih, lišajevima prekrivenih ciglenih zidova, od sunca, kiše i vetra izbledelih i poderanih plakata i afiša... Slikao je tako dobro da je čovek imao osećaj da su kamen, cigle, pocepani požuteli plakati, pravi, izistinski, nekim samo njemu znanim procesom preneti iz zbilje na platno.
Općina Rovinj mu je dala na korišćenje veliku dvospratnu kuću u mestu Bale (Valle) nadomak Rovinja. Odlazio sam tamo i bez njega ali sam više voleo kada bismo bili zajedno. Nas dvojica smo spavali na drugom spratu, dok su njegove žena i ćerka boravile na prvom. U ogromnoj sobi od preko sto kvadrata imali smo samo dva izdrndana, sa federima koji su tu i tamo odavno probili mebl, divana i veliki nokšir jer se klozet nalazio u podrumu, pa ko će da silazi, jelte, moliću fino, u tri sata ujutro do podruma. Nokšir smo praznili naizmenično. Uostalom, u sobu smo ulazili samo da se odmorimo do sledećih poduhvata. Pre podne smo počinjali Istarskom Grapom a dan nastavljali Istarskom Malvazijom kojom smo zalivali sveže Kamenice. Često je spremao Dagnje na buzaru i to u količinama od petnaestak kila. To je bilo prste da poližeš! Kolima smo odlazili na plažu udaljenu oko šest kilometara i tamo provodili ceo dan. Nas dvojica smo noseći svaki po bocu Malvazije, gacali po plićacima, hvatali krabe, otkidali im klješta, srkali njihovu polutečnu unutrašnjost, onda Malvazija naravno. Vodio me i pokazivao u korov zarasle ali vidljive rimske puteve oivičene praunucima rimskih čempresa, tu sam našao i još čuvam deo ručke jednog rimskog krčaga. Jednom prilikom nam je Fra Ante direktor Balske Katedrale dozvolio da u nju unesemo gramofon i pustimo Betovenovu Eroiku. Milan je navio do daske, ugođaj je bio neverovatan, akustika bolja nego u Metropolitenu! U svemu je bio mimo braću, što bi rekao moj drugar i kolega Miki Radulović.
Voleo je da okuplja društvo i sa velikim zadovoljstvom kuva i sprema specijalitete. Jednom je kupio pet kila nežno ružičastog Lososa i odgovarajuće vino a da se razumeo u vina, razumeo se. Drugi put je napravio primorski Fažol sa maslinama, onda tri pijana šarana divljaka punjena crvenim lukom, peršunom i sitno seckanom slaninom. On je vrlo malo jeo, pio je vino i uživao gledajući nas kako slatko jedemo. Moja žena, i ne samo ona, sa setom i tugom se često priseti nezaboravnih druženja i večera u njegovom ateljeu.
Milana nažalost nema više, umro je 1995 godine. Godinu dana kasnije, umro je Bane Anđelić Istoričar umetnosti, kustos u Muzeju 25 Maj. Lep, obrazovan, pametan, tih i introvertan čovek. Pre mesec i nešto dana, umro je treći od aktera maleckog čuda, slikar Zoran Vuković, nedugo pošto je postao Dekan Fakulteta likovne umetnosti.
Zoran je bio moj drug od ranog detinjstva, njegova porodica je bila moja porodica, godine sam proveo pecajući sa njegovom majkom, ocem i bratom, spavajući u šatoru pored mnogobrojnih voda. Često sam govorio: Zoran me upisao na Akademiju. I to je sasvim blizu istini. On je sa još mnogo mojih budućih koleginica i kolega odlazio na pripreme za prijemni ispit, kod čuvenog Segeja. Nagovarao je i mene da učinim isto. Iako sam posle druge godine Pravnog fakulteta odlučio da ga napustim, nije mi se išlo, nisam mogao da zamislim sebe kako crtam okružen gomilom ljudi, i što da krijem, bio sam i stidljiv. Čoveče, bolje crtaš od svih nas gore kod Sergeja, moraš bar da pokušaš, govorio mi je. Prelomio sam! Moj mlađi brat je pristao da mi pozira uz uslov: Svako poziranje = kutija cigareta. Gaće nije pristajao da skine ali mi to nije smetalo da drljam ugljem po žutom natronu ovlaš mu nabacujući polnjak. Kad je došlo vreme, Zoran je kod knigovesca u Pop Lukinoj (radnja odavno ne postoji) poručio dve istovetne velike mape, kupio hrpu tz foto papira formata 100 x 70cm i dok sam ja osećajući se bespomoćnim i ne verujući u pozitivan ishod, sedeo i pio Lozu, Zoran je na podu klečeći skalperom sekao, lepio crteže, akvarele, stvarajući sasvim prihvatljive mape za konkurisanje za prijemni na Akademiju. Komisija je pregledala sve dostavljene mape i dobili smo poziv da polažemo prijemni. Polagali smo ga sedeći jedan do drugoga i obojica smo bili primljeni. Crtam od kad sam se rodio ali to je bilo zaista posebno iskustvo. Predsednik komisije za prijem je bila Ljubica Cuca Sokić a njen pomoćnik Dragan Lubarda. Ne mogu a da se ne setim jednog dana kada su nas obilazili i kad je Cuca zastala kraj mene pitajući me: Kako je vaše ime mladiću? Čuvši moje promucano ime i prezime, Cuca je tiho rekla Lubardi: Zabeležite Dragane. Malo je reći da su mi posle iscedili i poslednju kintu u Kiki - ju (takođe ne postoji više).
Mi preživeli iz maleckog čuda smo relativno dobro i zdravo. Može da bude i ono: Spolja gladac a iznutra...ali dok trajemo trajaćemo. Višnja Postić izuzetno talentovana slikarka, skoro da je zabatalila slikanje i posvetila se pedagoškom radu u Višoj školi za likovnu i primenjenu umetnost, bila je jedno vreme i direktorka. Milanova ćerka Ana Cmelić slika neke svoje nikom slične slike, povučena, dovoljna sama sebi, retko se pojavljuje u javnosti. Maher, tako smo ga zvali još kao klinca, duhovit i zvrkast, najviše je jada zadavao rođenoj majci i porodici a onda je umeo da zaređa ne birajući metu, Dejan Lekić, diplomirao je kameru na Fakultetu dramskih umetnosti, često se srećemo, radi tu i tamo ponešto. Njegov stariji brat Miroslav Lekić da je samo napravio film Dogodilo se na današnji dan, već bi dovoljno učinio. To mi je jedan od najdražih i najmilijih naših filmova! Fidreta Cuca Glamočanin Istoričarka umetnosti, bila je godinama direktorka Zeničkog muzeja, sve do nesrećnog raspada bivše nam države. Sada je uspešna, kreativna i inovativna predsednica kućnog saveta SEDMICE. Ljubiša Ljuša Ristić, uz Boba Vilsona, La Mamu i Pitera Bruka, četvrti stub svetskog teatra, kako napisah davno (još uvek stojim iza svojih reči), setimo se samo njegove diplomske predstave Buba u uhu (igra se i danas posle više od 30 godina), pa zatim Oslobođenja Skoplja, Vojne Tajne, Braće Karamazovih, Čekajući Godoa, Tajne Crne ruke....Iako smo se politički, mentalno i fizički razišli, ja se u njegovom slučaju ponašam kao prema Martinu Hajdegeru. Odvajam delo od čoveka i njegovih, meni nakaradnih postupaka. Ne znam šta radi, ne čitam novine, ne gledam televiziju ali sam siguran, znajući ga odlično, da nešto radi. I na kraju moja malenkost/velikost. Slikam, crtam, pravim akvarele i grafike, kao nikada u svom životu, evo i pišem, čitam, gutam knjigu za knjigom, putujem po svetu, šetam obalama Save i Dunava, pecam, družim se sa prijateljicama i ređe sa prijateljima, tako me bog stvorio. Za sada malecko čudo zvano SEDMICA iako lišeno tri drage osobe, i dalje funkcioniše a do kad će, ne znam i nije me briga. Odavno već, za mene postoji samo danas! Ovo možda jeste u suprotnosti sa napisanim ali meni su i prošlost i budućnost sabijeni u sada i danas!