DEJVID LINČ, (NE-)MUZIČAR
Evo kako glasi recept za uspjeh Dejvida Linča, preuzet iz njegovog inspirativnog priručnika „Loveći veliku ribu" (Catching the Big Fish, 2006.): „Pokušajte da nađete posao koji vam daje nešto vremena; naspavajte se; i radite koliko god možete. Toliko je mnogo zadovoljstva kada radite ono što volite." Ova filozofija, plus ljekovita pomoć Transcendentalne Meditacije, kojoj on ostaje advokat zagovornik, dozvolila je Linču da postane intrigantan likovni umjetnik, sa ostvarenjima u slikarstvu, kolažu, crtanim filmovima, fotografiji i art-filmu. Kasnije, ovaj pristup mu je pomogao da napravi misteriozni skok u Holivudsku filmsku produkciju, u kojoj on ostaje jedan od par rijetkih aktivnih nasljednika velikih nadrealističkih filmskih autora.
A ta ista filozofija je ono što sada Linč primjenjuje sa obnovljenim fokusom na još jednu umjetničku formu: muziku. Svako ko je upoznat sa njegovim filmskim radom odavno je shvatio da je Linč iskreni frik zvuka: Osvjedočiti se sa onostranim industrijskim audiopredjelima „Glave za brisanje" [Eraserhead], nezaboravnim zvučnim stampedom koji otvara film „Čovjek Slon" [The Elephant man], njegovom totalnom redefinicijom Bobi Vintona i Roj Orbisona [Bobby Vinton, Roy Orbison], revolucionarnim romanticizmom teme iz Tvin Piksa, razuđenim poremećenim ivicama filma „Izgubljeni autoput" [Lost Highway] i posebno, njegovim prikrivenim bitnik mjuziklom „Divlji u srcu" [Wild at Heart]. Ne bi bilo pretjerano reći da on posjeduje najoštrije uši među svim živim Holivudskim rediteljima.
Linč će uskoro ponovo aktivirati svoj veb sajt, davidlynch.com, kao način da emituje rezultat serija muzičkih saradnji (ili „kombinacija" kako on voli da ih naziva) sa drugim umjetnicima, pod supervizijom svog ličnog inženjera i glavnog partnera u oblikovanju zvuka, Dina Harlija [Dean Hurley], u rediteljevom kućnom studiju koji je na profesionalnom nivou, studiju Asymmetrical.
Harli kaže da će vebsajt „predstaviti neobjavljene singlove, eksperimente i instrumentale stvarane tokom godina" uključujući legendarni projekat „Thought Gang", kompletni noar avangard-džez album Linča i njegovog dugogodišnjeg saradnika Anđela Badalamentija [Angelo Badalamenti] snimljen zajedno sa muzikom iz filma „Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom" [Twin Peaks: Fire Walk With Me].
Sreli smo se s Linčom radi razgovora o muzici u njegovoj prozračnoj životnoj bazi/umjetničkom studiju u Holivud Hilsu [ekskluzivno naselje u Los Anđelesu].
- Nisam muzičar, ali sviram. Dakle, čudna je to stvar. Upravo sam vidio biografiju Bee Gees i oduševio se. Bee Gees imaju tu čudnu reputaciju da rade disko muziku, ali oni su veliki muzičari i tekstopisci. Nevjerovatne stvari i to od vremena kada su bili mali - muzika se prosto zgusnula u njima. Neprestano. Bio sam impresioniran. Nevjerovatno. A vidio sam nedavno i neke snimke Marka Noflera (Mark Knopfler) iz Dire Straits. Nevjerovatno. Nisam znao kako je dobar gitarista taj tip, ubica. Moj sin je gitarista, stvarno dobar. I tako, gledali smo „Comfortably Numb", Pink Floyd, bilo je to u nekoj areni. Imali su teatarsku postavku. Bilo je nevjerovatno lijepo, tako moćno.
Da li ste ih ikada gledali uživo?
-Ne, nikada nisam gledao Pink Floyd uživo.
Idete li nekada na velike koncerte?
-Išao sam da gledam ZZ Top u areni negdje u Los Anđelesu. Volim ZZ Top. Ne idem na previše koncerata. Ići ću da gledam Lissie. Putovao sam sa Donovanom, tako da sam bio na njegovim nastupima. Išao sam da gledam Ringo Stara u Hard rok kafeu prije par mjeseci.
Kako birate šta ćete ići da gledate?
-Ne volim previše da napuštam kuću. Mislim, možete da se izgubite, ima toliko dobrih stvari.
Kako muzika danas dopire do vas? Imate li prijatelje koji vam je preporučuju? Da li Vam muzičari šalju muziku?
(Vadi gomilu kompakt diskova iz džepa svoje jakne.) - Oboje. Ne znam ko su ovi ljudi (Pokazuje cd na kome je markirano „Deerhunter") Da vidimo. Da li znate grupu „Deerhunter"?
Da.
- Neko mi je to poslao. (Čita nazive cd-ova) Casino vs. Japan, Night on tape. A onda sam dobio Mobijev novi album.
Da li ste prijatelj s njim?
- Da, da. Njegov sam prijatelj.
Da li ste znali za njegovu muziku prije nego što ste postali prijatelji?
- Jesam. On je nešto kao počeo da pravi remiks Tvin Piksa (Mobijev singl iz 1991. godine „Go" koristi sempl numere „Lora Palmer's Theme") Tako da bih čuo o Mobiju, ali ga nikada nisam sreo. Mislio sam da je Britanac pošto je bio tako popularan u Engleskoj, prosto sam pretpostavio da je Englez i onda sam ga sreo prije par godina u Londonu. Mislio sam da je Mobi čvrsta elektronika. Ali Mobi je ubica na gitari, i njegove akustične postavke su veoma, veoma, veoma dobre. Svirao je sa (svojim) bendom Little Death, pjevačicom Lorom Don (Laura Dawn) i njenim mužem, mislim, a bubnjar je nevjerovatan, basista takođe. Kada sviraju uživo to zvuči nevjerovatno, ali kada snimaju, to nije ista energija. Znate li za taj fenomen? To je prava sramota. To je poput razlike između... Neke žive nastupe, nisu u stanju da zabilježe, čak ni danas, u digitalnom formatu ili kako god.
U Vašem muzičkom i filmskom iskustvu, kada ste bili najbliže došli da snimite energiju žive muzike? Imate nešto od fantastične atmosferičnosti na albumu „Lux Viviens", Hildegarde Bingenske (1098-1179), projekat srednjovjekovnih crkvenih pjesama koji ste producirali za Džoselin Montgomeri 1998. godine.
U pitanju je Džoselin Vest, tada je bila Džoselin Montgomeri, udala se za Monti Mongomerija [proslavljeni Holivudski producent indi žanra za Linča i druge, i misteriozni Kauboj u „Bulevaru Zvezda" (Mulholland Drive)], a onda su se razveli. Džoselin je nevjerovatna pjevačica. Imaćemo njenu pjesmu na našem novom sajtu. Monti je producent i bio je jedan od producenata u filmu „Divlji u Srcu" [„Wild at heart"]. Imali su mjesto ovdje u Los Anđelesu zvano „Propaganda Films". Bio sam u Njujorku, radio sa Anđelom (Badalamentijem), i ne sjećam se na čemu smo radili, ali smo bili u studiju Artija Polemisa u Njujorku, sićušnom malom studiju na Osmoj Aveniji, ali je to bilo poput povratka u prošlost, poput povratka u prošlost u Istočnu Evropu. Bio je to najuvrnutiji mali studio. Ali je bilo tako lijepo unutra, tako sjajno. Ne postoji više.
Dakle, Monti je nazvao i rekao da želi da se upoznam sa tom djevojkom Džoselin, koja je dolazila u Njujork na svom putu ka Los Anđelesu. Pa, prosto se desilo da smo imali viška numeru koju smo napravili i napisali smo neku vrstu melodije. Ja i Anđelo. A Artijeva supruga, Estel, šezdesetih godina bila je zaista sjajan tekstopisac, i bila je tamo tog dana, sjedila je na kauču - ja bih napisao stih, zatim predao dalje papir Estel, ona bi napisala sledeći stih, vratila mi papir nazad, napisao bih treći stih i tako dalje; u nekih 15 minuta napisali smo tu pjesmu. Zove se „And Still." Nikada nije objavljena, ali je upotrebljena u dokumentarcu koji je moj prijatelj Tobi napravio tokom snimanja filma „Izgubljeni autoput".
Dakle, Džoselin se pojavljuje i trebala je samo da se pozdravi i ode, ali sam rekao, „Džoselin, imamo ovu pjesmu. Da li bi ostala i otpjevala ju?" I pristala je. A sa sobom je ponijela svoju violinu. Tako da je prelijepo to što je izvela. A pjevala je i svirala violinu i to je prelijepa pjesma koja ne izlazi iz glave.
Potom sjećajući se svega toga, Džoselin, dok je plovila niz Rajnu, ili na Plavom Dunavu, ne znam, na nekoj rijeci, sa svojim prijateljem Hejdrunom [Reshöft] - e sad, Hajdrun je još jedna posebna osoba - otplovili su niz rijeku, obilazeći manastire, razmišljajući samo o Hildegardi Bingenskoj. Ljudi su im dopuštali da ostanu u manastirima i Džoselin bi ujutro pjevala časnim sestrama. Tako je lijepo pjevala da su mnoge od časnih sestara jecale. Zamislite! Pa su se dogovorili da naprave album Hildegardine muzike, i to je prva stvar koju smo napravili dole u studiju (u „Asymmerical" studiju). Prva stvar. Meni je pripala produkcija i to je bilo veoma, veoma zabavno.
Pjesme imaju to tajanstveno, maglovito, tiho osjećanje koje podsjeća na Vaš i Badalamentijev uticajan rad na temi iz Tvin Piksa i na vašu produkciju pjesama Džuli Kruz [Julee Cruise]. Ali Vaš album „Blue Bob" [2001], vrlo skorašnji singl „I know" i Vaš doprinos saradnji Danger Mouse/Sparklehorse na albumu „Night of the Soul" čini se kao su došle pravo iz numere „Up in flames", sparušene pjesme koju ste producirali za bluz legendu Koko Tejlor [Koko Taylor] za muziku iz filma "Divlji u srcu". Za mene, ta numera označava granicu između prije i poslije u vašem zvuku.
- (Osmjehuje se) Da. Kombinacija je magična stvar. Kombinacije. Spojite osobu A sa osobom B, one su razdvojene, ali kada su zajedno, napraviće određenu stvar. A onda stavite osobu A sa osobom C i drugačija stvar se razvija koja nije mogla sa A i B. Postoji magija u kombinacijama, sa kim sarađujete, i određena stvar se pojavi. Znate, bluz (tiho se smije). On je, za mene, zaista, zaista, zaista prelijep, ima formu, tradicionalan je, ali mi se dopada i ideja nekog „modernog bluza"! Prosto mi se dopada ta ideja. Volim osjećanje koje ona izaziva i u mojim mislima se sjedinjuje sa zadimljenom industrijom - oduvijek sam volio fabrike i vatru i dim i elektricitet i mislim da ta muzika ide s tim tako moćno i dobro, da je njeno odredište prilično blizu bluza. Ali ne znam tačno.
Da li ste osjetili da je numera „Up in flames" bila tačka preokreta? Jer je glavna muzička tema Tvin Piksa nekako eterična.
- Da, anđeoska, jeste. Svaka pjesma želi da bude na određen način. Sa Koko Tejlor, muzičari su se tako udubili u pjesmu. Anđelo i ja smo ju napisali, ali onda smo snimali ovdje u Los Anđelesu, mislim da je to bilo dole na Sanset Bulevaru. A Nikolas Kejdž je radio sa tipom... mislim da nije bio originalni Elvisov gitarista već gitarista koji je kasnije svirao za njega. I bio je tip koji je bio Elvis. Mislim, taj tip je bio, ne znam da li bi ste rekli Elvisov imitator, ali on je radio sa Nikom i Nik je to prosto ukapirao. Te Elvisove pjesme u filmu „Divlji u srcu" su bile zaista odlične. Nik Kejdž - zaista odličan.
Danas ukoliko odete na neka karaoke mjesta, ljudi pjevaju „Love Me" ne kao Elvis već kao Nikolas Kejdž u „Divlji u Srcu".
- Stvarno? (Smije se.) To je zaista sjajno.
Čudan je to tribjut.
- Čudan trip, da. Dakle, snimili smo „Up in Flames", mislim, na istom mjestu. Muzičari su bili tako dobri. Posebno je gitarista na numeri „Up in Flames" prosto bombardovao, znate, bacao bombe, i to je bilo zaista, zaista, zaista dobro. A Koko Tejlor (uzvišen izraz lica). Bila je poput... znate, ona je prava stvar.
Da li ste odrastajući slušali dosta bluz muzike?
- Ne, kasnije sam došao do nje. Oduvijek sam volio muziku a moju muzičku vatru rasplamsao je Elvis Prisli, zaista, i sve ono što se tada dešavalo. I uvijek ponavljam istu stvar: ta muzika koja se rodila iz kombinacije mnogo stvari bila je tako posebna a onda je Elvis otišao u vojsku, tako da ono što je počelo... čudno je to. Mislim da je to bilo poput ogromne usijane eksplozije, kad se to desilo bilo je veliko usijanje. Umjesto da prosto razjareno napreduje, ono je gorilo, ali kao da se malo smirilo, kao da se izgubilo u ljudima - ne znam, prosto izmišljam stvari pošto nisam sasvim siguran - kao da su druge pojave još uvijek trajale a da se ova vrsta pravog rokenrola nekako malo zagubila. Vatra se ugasila. Energija... mislim da su je ljudi osjetili, zasigurno, ali tada se dešavalo nešto zaista, zaista posebno i teško za potrefiti.
Nije li to isti argument koji je iznio punk rok kada se pojavio sredinom i krajem sedamdesetih? „Rok postaje suviše progresivan, teatralan, i mi ćemo vratiti vatru iz 1956." Sjećate se toga?
- Da, da. Ali to nije bilo to... bilo je glasno i poput pojave. Obilježilo je vrijeme. Punk je obilježio vrijeme. Znam da su oni pokušavali da se vrate unazad i znam da su urađene neke sjajne stvari, ali to nije bilo to... rokenrol je poput... [dugačka pauza] on nije samo glasan, nije samo u ritmu. Postoji nešto. A da bi ste pronašli to nešto morate da potražite Džina Vinsenta i Elvisa Prislija, tu ekipu, čak i Roj Orbisona, Everly Brothers [vokalni ansambl], Fleetwoods... Ti ljudi, mogli su vas rasplakati, a mogli su u isto vrijeme izazvati vas da podivljate. To je mješavina. Ne znam šta je to, ali je bilo prisutno i kao da se pomalo rasulo.
Koja je vaša najranija zvučna uspomena - ne muzika, već zvuk kojeg možete da se prisjetite?
- [Duga pauza] Pa... u Spokenu, država Vašington, i nikada to ne zamišljam... [pauza] Dakle, reći ću Vam šta zamišljam: Ljetni je dan. Nebo, Spoken, Vašington, sjeverozapad. Spoken je istočni dio Vašingtona, tako da nije vlažno. Najsvježiji je ljetni dan, čist kao sunce, osjećaj osvježenja. Predivna sunčeva svjetlost. Čudesno. Miris Žutog bora u vazduhu. Trava je zelena, nebo je plavo, a u vazduhu su bili ti veliki, zaista veliki avioni bombarderi. Imali su propelere, tako da su se veoma polako kretali po nebu i pravili su zujanje koji je zvučalo nevjerovatno lijepo. Trebalo im je dosta vremena da prođu, tako da neprestano traje to zujanje. To je predivan zvuk.
Da li ste ikada pokušali da ga reprodukujete?
- Da, jesam. Mislim da je to zujanje ono što sam pokušavao da postignem i ono se vjerovatno pojavljuje na različitim mjestima. Prvi, neka vrsta „whoa" stvari u snimanju zvuka bila je u mom drugom kratkom filmu. U prvom filmu imao sam sirenu koja je išla neprestano, u loop-u, dakle od samog početka sam radio sa zvukom, ali u drugom filmu, „Alfabet" [The Alphabeth] iznajmio sam rekorder iz jedne filmske laboratorije u Filadelfiji, i nije mi bilo poznato da je bio je pokvaren, ali bio je to blagoslov što je bio pokvaren, zato što je deformisalo sve što sam snimio. I to je bio početak „srećnih nesreća". Srećne nesreće su pravi darovi i mogu da otvore vrata budućnosti koja nije čak ni postojala. Nekako je lijepo da postavite nešto što će ohrabriti ili omogućiti da se dogode srećne nesreće.
Sasvim nedavna srećna nesreća jesu serije projekata sa klasično obrazovanim poljskim muzičarima povezanim sa muzikom iz filma „Inland Empire" koju ste komponovali.
- Sa „Poljskom poemom" (Polish Poem) radio sam sa pjevačicom Chrysta Bellom. Sledeće godine, u neko vrijeme objavićemo njen album, koji treba da produciram i da napišem sa njom. Ona je zaista sjajna. „Poljska noćna muzika" (Polish Night Music) je moja saradnja sa Marekom Zebrowskim, koji je izuzetno ostvaren koncertni pijanist i kompozitor. Marek i ja smo se sreli u Poljskoj putem filmskog festivala Camerimage. Ti momci su sjajna, sjajna banda i postali smo zaista dobri prijatelji. Marek i ja smo počeli da radimo te eksperimente, gdje bih ja napisao neku vrstu scene ili poeme, i onda bih to pokazao Mareku, on bi to pročitao, obojica bi imali klavijature i tako bi smo pokušavali da odsviramo poemu. Ja bih počeo nešto da radim a Marek ima perfektan sluh, tako da šta god bi svirao, kao da je to zapisano on bi preko toga svirao savršeno. Zato što ja mogu da odsviram bilo šta, a on bi se, znate, uhvatio za nešto i povrh svega to razradio. Tako da je to sjajan eksperiment za teme raspoloženja.
Taj materijal je veoma različit od singla sa pjesmama „Good day today" i „I know" i od dugo prolongiranog projekta Thought Gang.
- Jeste - Din i ja smo uradili singl. Jedna stvar je dens a druga je nešto više poput „modernog bluza". Ono što Din i ja najviše radimo jeste taj nekakav moderni bluz. The Thought Gang album izaći će ove godine. Započeli smo ga u ranim devedesetim i prosto je stajao tamo dugo, dugo, dugo vremena a sada će nekako malo da se dotjera i konačno izađe. Thought Gang je... znate da je Don Van Vliet nedavno umro? Kapetan Beefheart?
Da, znam.
- Ne sada da je Thought Gang - Don Van Vliet. On je bio iznad, iznad... posebnosti. [Tiho se smije.] Kupio sam njegov album "Trout out replica" [1969., kada je izašao] a potom sam se pojavio u dokumentarcu o Don Van Vlietu. Ti nijemci su došli do mene... Čini se da su se nijemci primili na Don Van Vlieta. To je bilo krajem osamdesetih ili početkom devedesetih i tada sam dobio sjajnu priliku da nekoliko puta pričam s njim preko telefona, bilo je sjajno pričati s njim. On je zaista bio u svom svijetu, ali tada kada sam s njim razgovarao on se bavio slikarstvom, prestao je da stvara muziku. A on je sjajan slikar, sjajan slikar. Tako, Thought Gang, kažem, (smije se) bi vjerovatno prodao manje albuma nego Don Van Vliet (smijeh).
Geri Lukas [Gary Lucas], njegov saradnik, rekao je da je jedan od razloga zbog kojih je Kapetan Beefheart otišao u slikarstvo jeste zato što je bio razočaran time što više ljudi nije kupovalo njegovu muziku.
- (Smijeh). Mislim da je to nešto što ima veze sa, hmmm, vremenom i prostorom. Dopada mi se ideja da je Don Van Vliet mislio da će njegova muzika biti popularna, ali to je tako njegova lična stvar, to je tako daleko od onoga što su ljudi kupovali.
A vi ste ipak uspjeli da dostignete sve vrste uspjeha sa filmom, i donekle, sa muzikom. Pratili ste sličnu beskompromisnu, nepoznatu stazu, i prilično ste popularni.
- Da, ali uvijek ponavljam, uzmite na primjer Džordža Lukasa ili Spilberga: oni rade, po mom mišljenju, ono što zaista vole. Ali ono što oni iskreno vole, vole i zilioni ljudi, tako da su obojica multimilioneri. Ja radim ono što iskreno volim, ali publika je mnogo manja. A Don Van Vliet je radio ono što je istinski volio a publike gotovo da ni nema. Ali to je okej, zato što ako radite bilo šta što ne volite za novac ili zbog slave -umrete. Ne možete živjeti radeći to. To je praznina. To je vic. Dakle, budite zahvalni što ste u mogućnosti da radite ono što volite. Don Van Vliet, kada sam pričao s njim, bio je slikar. I mi bi smo pričali o slikarstvu, uopšte ne bi smo pričali o muzici.
Da li posjedujete neku od njegovih slika?
- Ne, da bar!
Kada je izdata muzika iz filma „Inland Empire", ljudi su se pitali zašto je umjesto Anđela Badalamentija bila potpisana samo kao vaša. Da li ste pokušavali da budete svoj sopstveni Badalamenti?
- Anđelo živi u Nju Džersiju. Uvijek kažem, da je Anđelo stanovao vrata do mene, mi bi smo pravili mnogo muzike, ali on živi u Nju Džersiju a u filmu Inland Empire muzika se razvijala na drugačiji način, tako da Anđelo nije bio dio nje. Ali to ne znači da sledeći put... vjerovatno ću raditi sa Anđelom.
Kada Badalamenti komponuje muziku za film za druge ljude, njegova muzika je toliko različita od onoga što radi kada sarađuje sa vama.
- Zato što je to kombinacija. To je kombinacija. Anđelo bi iz mene izvukao neke stvari koje nikada ne bi bile otkrivene i ja bih iz Anđela izvukao neke stvari koje nikada ne bi isplivale. Inspirišemo jedan drugog. A stvar koja se pri tome rodi jeste specifični rezultat tog dua ili trija ili kvarteta. To je magija. Toliko mnogo je magije u muzici. Prosto nevjerovatno. Šta se to stvara i na koji način dođe do rađanja muzike. To je tako, tako, tako božanstveno.
Opisujete muziciranje u studiju. Da li ste uživo nastupali?
- Ne, ne, ne. Jesam jednom, ali to je bila noćna mora. Mogu nešto da odsviram jednom ali pošto nisam muzičar, trik je odsvirati to drugi put. Zato volim da džemujem. U džemovanju postoje mogućnosti za otkrića. Radimo to potpuno slobodno, nikoga nema u blizini. Den i ja prosto džemujemo i iz toga ispadne ono što ispadne. To može biti 98 posto apsolutno smeće, ali dva procenta je nešto što se može razrađivati. Ta dva procenta su vrijedna džemovanja danima.
Da li skupljate muziku?
- Skupljam, ali nisam poput „kolekcionara". Prosto se dogodi. Ove stvari koje sam Vam pokazao (vadi kompakt diskove iz svoje jakne), slušaću ih. Ali nemam vremena da slušam mnogo... Slušam radio KCRW. Slušam „Jutro postaje eklektično" (Morning Becomes Eclectic), tokom vikenda slušam En Lit (Anne Litt), i ponekad noću, takođe.
Imate li svoje stare ploče?
- One su u ostavi, ali ću da izvadim gramofon napolje jer mi je Din pustio longplejku i to me drmnulo poput kamiona. Ne znam koje riječi da upotrijebim, ali tako je uglađenije, prijateljskije, toplije. Da li Vi slušate ploče svaki dan?
Da, apsolutno.
- Fantastično. Znate, moj cimer na Boston Museum školi bio je Piter Vulf (Peter Wolf). Nisam znao, a naravno nije ni on znao, da će svirati u J. Geils Bendu. Trebao je da bude slikar, ali nikada nije slikao! A to me je stvarno nerviralo, tako da prvi dan kada se uselio, iste noći smo otišli sa prijateljem, specijalno se odvezli njegovim pikap kamionom od Bostona do Njujorka da dovezemo njegovu kolekciju ploča, koju je spomenuo. Ispunila je čitav pikap. I taj tip bi mi puštao, kao „O, Dejvide, moraš ovo da poslušaš, moraš da ukapiraš", i onda bi pustio 10 sekundi Telonijusa Manka ili 10 sekundi Majlsa ili čega god, kao da je bio, nije bio na spidu, ali bilo je kao da je, dakle bio je totalno u tome. Muzika je bila njegova stvar. On poznaje muziku. On je još jedan bluzer, mislim. Ali nije bio u bluzu tada, bio je u džezu, modernom džezu. Ali ako bi ste mi rekli „Ovaj tip će da se bavi muzikom" odgovorio bih „Dobro jutro! Naravno da hoće!"
Da li Los Anđeles na bilo koji način inspiriše vašu muziku?
- Mjesto, definitivno. Poput slikarstva. Slikao bih ponekad u Medisonu, Viskonsin, moje slike bi bile drugačije. Mjesto i svjetlost: to je ono zbog čega volim L.A. Svjetlost u Los Anđelesu, čak zimska svjetlost. Ljudi dolaze ovdje i ne mogu da vjeruju. To je ono što se meni desilo. Nisam mogao da povjerujem kakva je svjetlost. To je bilo jako važno. Ona napaja muziku.
Vozite li?
- Ne napuštam kuću previše, ali vozim i imam Sciona. Poput kutije je. Volim ta kola.
Šta slušate dok se vozite?
- Ne znam kako da uključim napravu. Nekad je bilo - okrenete dugme i imate muziku. Ne znam kako da ju pokrenem. Nakon što su dodali GPS stvarčicu a radio je dio toga, ne znam kako da ga pokrenem. A pošto ne izlazim previše vani, svaki put, moram da nađem nekoga da me nauči tome. Stvarno je užasno. Volio bih da se riješim te stvari, sada kada ste to pomenuli.
Dakle, vozite se u tišini niz Cestu Malholand („Bulevar Zvezda")?
- Vozim se u tišini. Premda, jako je važno da imate dobar radio u kolima. Otarasiću se te sprave i nabaviti radio.
[autor: Gustavo Turner / izvor: The L.A. Weekly / prevod: Bojan Ljubomir]