Milan Nikolić
Ivan Ivanović je po prvi put i na radost mnogih nokautiran u sopstvenom šou programu. Možda bi korektnije i saobraznije, njegovom humoru i naravno, metaforički, bilo reći - razgu*en ili fistovan. Verbalnom, inteligentnom i istinski duhovitom pesnicom Nenada Čanka. Pritom Čanak nije imo ni bubice u ušima ni šaptače ni sastavljače pošalica koje bi naučio napamet ili čitao sa "idiota". Ok, planetrano popularni šou programi to zahtevaju, ali nije problem u formi. Problem jeu sadržaju, odnosno u tome šta je jednom, povećem delu Srbije smešno.
Ivan Ivanović je sa svojim taksijem znanja predstavljao nešto drugačije i interesantno. Njegov tzv.frajerski humor nije bio odbojan. Ni duhovitosti nije nedostajalo. Savršeno je žonglirao sa polupismenoću svojih mušterija i finom ironijom nenametljivo isticao obrazovni ponor posebno mlađih generacija. Onda su Šeherezada i Onur praćeni bebama sa istim imenima uveli Prvu televiziju u srpski medijski prostor. I Ivan je u okvirima nove koncepcije konačno postao zvezda.
Od infuzije popularnosti, ruku na srce, nije sasvim odlepio. Poznato je šta se sve može dogoditi sa mozgovima kada krene odbrojavanje famoznih vorholovskih minuta. Do tada pristojne novinarke skidaju Afrodita mode collection kostime i uvlače se u šanirane miniće, masovno se trči pod nož, a botoks se rabi više od zimnice. Obično uzlet bude krunisan razvodom od dugogodišnjeg patnera, uz otužnu eksplikaciju u tabloidima - "više nije mogao da me prati". Neretko se pojvljuje mladić u formi ili uvek podobni tajkun bez kopački, ali sa adekvatnim brzim karticama, koji u tome uspevaju. O aroganciji koja sledi ovu preobrazbu ne bi trebalo ni govoriti. Oni koji su vam se nekada galantno nudili za intervjue, odjednom imaju asistente koji važno vrte glavama nemoćni da pronađu slobodan termin. Treba li da u Srbiji poverujemo u ovaj Opra scenario? Sve sto je ranije bilo se zaboravlja i potire, bez problema i treptaja u oku, baš kao što naši decenijama aktuelni političari (ne)reaguju na dokumente sa Istinomera.
Ivan Ivanović je ubrzo svoj šmekerski, po standardima palanačkih korzoa ili bašti iz Strahinjića bana (mada u odnosu na "Kursadžije" i "BB show" čiji su ovi direktni nastavak u demokratskoj eri) i to je nešto, srozao na minimaksovski nivo, doduše bez Arkana i Big Laleta. U odnosu na šou programe novosadskog Sveta koji su 2001.godine proterani sa najgledanijih televizija kao otužno vašarište primitivizma i vulgarnosti, očekivalo se da će generacije novih tv lica ponuditi zabavu na malo višem nivou. Ne naravno na razini nekadašnjih doajena televizije koji su, iako upeglani i kulturni, ipak uspevali ovaj isti narod da zasmeju, što u blato obara tezu da "narod baš ovo voli", ali ipak nekakav korak dalje.
Šta smo od Ivana i njemu sličnih "autora" dobili? Pošalice na račun Monike Levinski recimo (Minimaks) zamenilo je izrugivanje manjinama, sve pod plaštom pokazivanja koliko je politička korektnost besmislena, što ona uistinu i može da bude, seksizam, stereotipe svih vrsta, parazitiranje na slavi popularnijih od njega, i, što je zapravo najproblematičnije - markiranje uvek iste grupe za sprdnju. Ukoliko bi sve bilo izvrnuto poruzi, možda bi se za ovakav šou i moglo imati razumevanja, ovako on dobija jasnu ideologiju. Provincijalnu, palanačku, sitnodušnu, onu koja kulja sa izvorišta devedesetih, licemernu, džibersku.
Međutim, onda se pojavi kao gost Nenad Čanak, koji je, sa aspekta IQ, mnogo više od Krkobabića i sina, Mrkonjića, Dačića i ekipe i u Ivanovoj "kući" sve poštujući gostinsko pravo, pokaže šta šmekerizam zaista jeste. Naime, bleja sa ortacima "iz kraja", recikliranje užeglih fazona i "tebra, brate" dekoracija govora - nisu dovoljni. Mora nešto i da se zna. Ponekad i da se pročita. Da se pogleda izvan svog atara. Nije dovoljno samo prekopirati formu najgledanijih inostranih programa iste vrste čiji su autori bili i ostali planetarne zvezde, reference u istoriji medija. Ali to je valjda domaća varijanta istog, koja će se uvek, sasvim bezobrazno pozvati na činjenicu da i tamo, na Zapadu, postoje "takve stvari". Ponavljam, forma nije dovoljna. Morate i te kulise ispuniti smislenijim sadržajem. Vašar ostaje vašar čak i kad se prenese u scenografiju koja je "ista kao na Rai Uno". Da se naježiš. Tako se dogodilo da i šoumenu I.I. konačno postane neprijatno. Kad se provokator zacrveni, to je zaista nešto. Zbog toga je među svim estradnim ličnostima u Srbiji, Nenad Čanak moj favorit. Gde god da dođe, zavlada teritorijom i elegantno, bez teških reči, pokaže njenu besmislenost. Možda je, između ostalog, ključ u tome što nemam potrebu da se folira, jednostavno ume sa estradom bez lažnog, licemernog gnušnja svojstvenog onima koji ne mogu da odole istoj ali se trude da ipak održe privid da su oni "nešto drugo".
U nedostatku mašte, sve ostaje na nivou - wannabes. Sve ovo pišem bez ikakvih navijačkih strasti. Recimo, stalna Ivanova meta, naš uvezeni, državni transvestit, Boki 13, nesumnjivo je isto što i njegov progonitelj, razlika je samo u prezentaciji. Ovu pokretnu atrakciju, koja je imala šanse da postane something new na ovdašnjoj sceni, simbolički je ubio - nedostatak mašte i ideja. Kada su se sve oči navikle na njega i svi uzvici "ju, šta je ovo, kuku..." utišali, on je potrošen. Šetkanje od rijalitija do rijalitija najsigurniji je pokazatelj silazne putanje koja vodi do medijske smrti. To je ono, preživljavanje kad "nema ništa drugo". Sa dna boce sa kiseonikom. Umesto da kapitalizuje sopstvenu "začudnost", Ivanova žrtva je ponudila već viđeno - ponašanje, rezonovanje, prezentaciju srpskih folk pevčica i ni makac dalje od toga. Ali, problem je u tome što to ovde cveta u izobilju, toga smo se nagledali i primorni smo da isto gledamo i dalje. Sasvim je svejedno da li se na stranama žute štampe prepucavaju dve šljokičaste individue koje imaju vaginu, ili dvoje šljokičastih od kojih jedno ima penis. Sve ostalo je isto, jahanje na talasu treša i neukusa.
U tom smislu, mislim da mačo Ivan nije superiorniji u odnosu na one koje ismeva. Računajući i Pinkove vrištaline koje se koprcaju između firmiranih štikli, ražnjića, ruske salate i magičnih rukavica u ropcu, u očajničkim pokušajima da umilostive piplmetar. Podjednako je trulo i otužno, ali bezidejnost u programskim šemama nacionalnih televizija koja se prikriva kozmetičkim promenama je priča za sebe. Ovo je priča o kontinuitetu posebne vrste. O sudbini televizijskog humora i čemernosti jednog mentaliteta.