Autor: Rodoljub Šabić
Koje ste Vi nacionalnosti? Kojoj političkoj stranci Vi pripadate?
Koliko je ljudi koji ovakva pitanja doživljavaju kao očekivana i logična u banci u kojoj su došli da završe posao kao što je npr. podizanje kredita ili dobijanje kreditne kartice ili nešto treće, slično?
Verujem da ogromna većina ljudi ovakva pitanja ne samo da ne doživljava kao logična i očekivana, već upravo obrnuto, kao apsurdna. Ali, ako je tako zašto mnogi ipak odgovaraju na njih. Nedavno „mikro" istraživanje TV B92, neke ranije medijske vesti i „eufeminističke" izjave direktora pojedinih banaka to potvrđuju da ih daju. Zašto to čine, zato što žele ili zato što (misle da) su dužni da ih daju? Koliko znaju o svojim pravima?
S tim u vezi dobro je podsetiti na neka prava građana koja su poodavno deo našeg (bar normativno) pravnog sistema. Na to da su, kad je u pitanju bilo koja obrada podataka o ličnosti, pa i bankarska nezaobilazne odredbe Ustava Republike Srbije (čl. 42.) i Zakona o zaštiti podataka o ličnosti (pre svega čl. 8.)
Ustav, garantujući zaštitu podataka o ličnosti, izričito utvrđuje da se obrada, odnosno prikupljanje, držanje i korišćenje podataka o ličnosti uređuje zakonom, a Zakon o zaštiti podataka o ličnosti nizom odredbi definiše pravni kontekst u kome je obrada podataka dopuštena.
Pojednostavljeno rečeno, to znači da je obrada podataka načelno dozvoljena samo u odnosu na one podatke čija je obrada zakonom predviđena ili one podatke za čiju obradu je dobijen pristanak lica o čijim podacima se radi.
Obrada podataka o ličnosti kakvi su pomenuti - nacionalnost i pripadnost političkoj stranci, definitivno nije predviđena ni jednim relevantnim zakonom. To da li je predviđena nekakvim podzakonskim aktima, uputstvima, opštim uslovima i sl. tek bi trebalo proveriti. Ali, kakvi god rezultati te provere bili ne treba zaboraviti na pomenutu ustavnu odredbu - „uređuje se zakonom". Jer, pomenuti akti nisu zakoni.
Kad je reč o pristanku stvari stoje malo drugačije. Notorna je stvar da odnos banke i klijenta gotovo po pravilu nije odnos ravnopravnih. To otvara široke mogućnosti da banka dobije „pristanak" ne zbog toga što je to stvarno ozbiljna volja klijenta već zbog toga što klijent pristanak praktično mora da da ako želi realizaciju posla zbog koga je u banku i došao. Taj odnos je realnost, dopalo nam se to ili ne.
Ali, koliko god da „odnos snaga" jeste realnost, to nije i ne može biti bez limita. S tim u vezi treba podsetiti na neke od osnovnih principa utvrđenih Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti. Prvo, pristanak da bi bio valjan mora da se da u pismenoj, zakonom predviđenoj formi. I drugo, čak i uz pristanak obrada podataka mora se vršiti u skladu sa načelima utvrđenim Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti. Moraju se, dakle, poštovati i načelo svrsishodnosti (podaci se obrađuju samo u unapred zakonom ili pristankom lica utvrđenu svrhu) i načelo srazmernosti (samo onoliko podataka o ličnosti koliko je potrebno za ostvarenje svrhe).
Obrada podataka kakvi su politička pripadnost ili nacionalnost nije predviđena ni jednim (relevantnim) zakonom. Pored toga, očigledno je da i uz postojanje pristanka nije moguće prepoznati legitimnu svrhu takve obrade u bankarskom poslovanju. Zbog toga predstavlja povredu zajamčenih prava građana i nedopuštena je.
Naravno, reč je o prilično jasnoj situaciji u kojoj do zaključka o nedopuštenosti nije baš teško doći, mnogo su češće one u kojima se do pouzdanih odgovora na pitanja srazmernosti i svrhishodnosti dolazi daleko teže, što je potencijalno ozbiljan izvor ugrožavanja privatnosti. Valjalo bi da baš one budu predmet daleko ozbiljnije pažnje i države i javnosti.