Izjava da Evropa nema alternativu je magnet podjednako privlacan pripadnicima prve i druge Srbije.
Jedni tvrde da je to glupost suprotstavljena prirodnim zakonima po kojim jedino smrt nema alternative, dok je svaka politika iole ozbiljnija mora imati. Drugi ili prvi, ko ih kako zove, lansiraju ovu izjavu kao mantru bez grama volje da objasne zasto je ovakva izjava, koliko god bila suprotstavljena prirodnim zakonima politike, ipak realnost Srbije.
Problem proevropskih partija je sto su one samo deklarativno proevropske i sto bi svako razlozno objasnjenje zasto Evropa nema alternativu pokazalo realnost, odnosno da je srpska elita nesposobna da uvede red u vlastitu drzavu bez ozbiljnog monitoringa sa strane.
Tacnije, elita je mnogo sposobnija da sto je moguce vise zadrzi status quo dok bi se sa druge strane rado kitila perjem pro evropejstva. Tako da ispada da Srbija treba ici u EU ne zbog uvodjenja reda u vlastitu drzavu, vec zbog one narodne "kud svi Turci tu i mali Mujo".
Danas je recimo srpski parlament izglasao kraj tkzv blanko ostavkama i uveo tkzv zakljucane izborne liste koje onemogucavaju, kako ih Goati naziva, partijskim faraonima totalni monopol nad izabranim poslanicima.
Moglo bi se raspravljati koliko su zakljucane liste dobre u proporcionalnom sistemu, moglo bi se raspravljati kakvi su mehanizmi najbolji koji strankama omogucavaju odredjeni nivo discipline pri izglasavanju zakona.
Svako onaj ko tvrdi da stranke bilo gdje u svijetu, pa i u samoj Evropskoj uniji, nemaju mehanizme sprecavanja tkzv nestasnih ili nezavisnih poslanika, nije mnogo upoznat sa ovom temom van Srbije.
Gospodja Kolundzija, sefica, jelte, proevropske poslanicke grupe, je tvrdila kako je njihov prvobitni predlog zakona o izboru poslanika, koji je docekan na noz od Venecijanske komisije, samo vrsta uputa da bi srpski pro evropejci znali kako dalje.
Gospodja Kolundzija ili flagrantno laze ili je stvarno srpska elita nesposobna da ista u drzavi donese bez nacrta sa strane, u ovom slucaju Venecijanske komisije.
Uz opasnost da precjenim, kako to Tadic voli reci, administrativne kapacitete pro evropske elite u Srbiji, kladio bih se da gospodja Kolundzija and co. samo pokusavaju ostaviti status quo, sacuvati sto je vise moguce stare zakone, stara pravila, a u isto vreme da dobiju licencu pro evropljana koji ce eto ispuniti uslove za kandidaturu.
Ako pak sa druge strane povjerujemo gospodji Nadi da je ona tako naivno stvorenje pa njoj i vodecim pro evropejcima treba uput za svaki zakon koji donosi red u Srbiju, onda bi ta gospoda mozda pomogla Srbiji kad bi uput potrazili od nekakvih drugih ustanova sem Venecijanske komisije.
Posto smatram da srpska elita ipak nije blesava niti luda vec se radi o obicnim prevarantima, red je da to i pokazem na primjerima.
Gospodja Kolunzija je uputila nacrt zakona Venecijanskoj komisiji po kojem bi 60% kandidata sa liste bilo izabrano po redosledu, dok bi ostatak birale partije. Dakle, eto, malo cemo postovati neke standarde, malo cemo zadrzati svoja pravila, pa ako prodje- prodje. Ako ne prodje, onda cemo nacrt zakona nazvati uputom.
Ono sto je porazavajuce jeste cinjenica da je Ustavni sud Srbije, dakle ne Brisel vec najvisa sudska istanca u Srbiji, jos u aprilu 2010. proglasila zakon po kom stranke biraju kandidate mimo izborne liste- neustavan.
Dakle, nije problem sto se pro evropska elita pravi blesava pa podmece svoja kompromisna resenja nadajuci se da ce ovi iz Venecijanske komisije ista prihvatiti, vec je problem sto Vlada Srbije ili vecina u skupstini ne postuje odluke vlastitog suda.
Bilo je prilicno otuzno vidjeti Bosu Nenadic, bivsu predsednicu ustavnog suda, sadasnju sutkinju istog suda, kad je u zaru rasprave o izbornom zakonu i reakciji Venecijanske komisije organizirala konferenciju za stampu gdje je rekla da se odavno ustavni sud o tom problemu izjasnio.
Ocigledno samo deklarativno pro evropska elita ne haje mnogo za odlukama vlastitog ustavnog suda iako je postivanje ustavnog suda temelj politickih sistema posljeratne Evrope.
Zanimljivo je napomenuti da je Ustavni sud uveden u Srbiju, kao u ostalom u SFRJ, jos davne 1964. SFRJ je bila jedina zemlja van zapadne Evrope koja je uvela ovu sudsku istancu koja je ocigledno sluzila kao obicna dekoracija tadasnjem politickom sistemu.
Danas ustavni sud je izgleda tek nesto vise od ikebane onima koji bi rado po reverima kacili plave zastave, zute zvezdice, bili rodno ravnopravni, davali sebi evropske plate i da se na tome, sto se Evrope tice, zaustave.
Posto gradjani and of course gradjanke Srbije u svoj parlament ne mogu birati Marsovce il Japance, politicka elita, bilo pozicija il opozicija je takva kakva je, alternative nema.
Da ne bude zabune, ovo niti je prvi put niti je ovo jedina srpska vlada koja ignorise vlastiti sud.
Ako sud ignorise vlada zaduzena za implementaciju odluka ustavnog suda, zasto bi bilo ko u zemlji od predsednika do ministra il do lokalnog cinovnika postovao bilo koji zakon?
Zbog svega ovog Evropa nema alternativu.
Kad nema politicke kulture postovanja vlastitih zakona onda Venecija ili EU alternative nema.
Nekad su o samoupravljanju govorili drugovi i drugarice, danas o Evropi govore gradjanke i gradjani. Forma je ako ne ista, a ono slicna. Sustina, kako stvari stoje, nam konstantno promice.